Sociologija, (ne)normalnost i nova normalnost

Jedan od najučestalijih izraza u opisivanju stvarnosti u doba pandemije COVID-19 jest da ovakvo stanje „nije normalno“. Isti izraz korišten je za izražavanje zabrinutosti kao reakcije na opću krizu uzrokovanu pandemijom, a nerijetko možemo čuti kako se, bar dok se ne razvije cjepivo kao ultimativno oružje u borbi protiv pandemije, trebamo pripremiti na „novu normalnost“. Izraz „normalno“ je primarni kvalifikator postojećih ili bolje rečeno očekivanih stanja ili situacija u kojima se nalazimo kao pojedinci, društvene grupe ilidruštva u cjelosti. Razina općenitosti ovom izrazu daje status nesvodivosti i kao izraza i kao društvne pojavnosti, zbog čega je rijetko predmetom sociološkog interesa. Međutim, neočekivana, neočekivnim ispunjena ili krizna stanja poput aktualnog, koje označavamo kao „nenormalne“, ogoljavaju društveni poredak s pripadajućim strukturama i tȏkom (pogotovo onim svakodnevnim) koje ih održava, a što prepoznajemo kao društveni život. Jedna zanimljiva stvar vezana za društveni život jest da se nastavlja unatoč strukturnim poremećajima. Upravo je ta činjenica, koju inače označavamo izrazom „prilagođavanje“, osnova za grandiozne  kvalifikatore ili deskriptore kao što su: „normalno“, „nenormalno“, „normalnost“ i „nova normalnost“[1].

Iako sam navedene izraze označio kao deskriptore, jer ih najčešće koristimo u opisivanju stanja i situacija, nastojat ću, kroz kratku pojmovnu analizu iz kuta vlastite specijalističke ekspertize (sociologija prava), demonstrirati kako je njihova narav prvenstveno preskriptivna. Naime, premda je određenje pojma „normalno“ ili „normalnost“ daleko od jednoznačnog, stajališta sam da je suština ovog pojma u očekivanju i očekivanom, a da je osnovni element (ujedno i definijens) pojma „normalnosti“ – pojam norme.

Definiranje pojma „normalnost“ na osnovu pojma norme predstavlja primarni i pozitivni način – u smislu da „normalnost“ definiramo kao pojavu koja se temelji na normama. Sekundarni način definiranja polazi od pojma „nenormalnost“ i negativan je u smislu da je njegova suština u onome što „nije normalno“. Zanimljivo je da je se sociologija najčešće koristi sekundarnim načinom gdje pojam „nenormalnost“ zamjenjuje pojmom devijantnosti kojeg je puno lakše operacionalizirati – i zbog čega kao etabliranu disciplinu imamo sociologiju devijantnosti, a ne sociologiju normalnosti.

Prije nego se upustim u vrlo kratko obrazloženje svoje tvrdnje o normama kao elementarnim česticama „normalnosti“ samo ću ukratko spomenuti neka od razumijevanja ovog pojma u klasičnoj sociologiji s obzirom da su još uvijek aktualna. U organicističkoj sociologiji pojam „normalnog“ izjednačen je sa zdravljem ili zdravim funkcioniranjem organizma[2], a što je osnovna misao na kojoj počiva oblast socijalne patologije. U funkcionalističkoj sociologiji, prvo kod Durkheima, „normalnost“ je shvaćena kao prosječnost ili srednja mjera[3], a potom se, naročito kod Parsonsa i Mertona, razumijeva u kategorijama stabilnosti, ravnoteže, reda i poretka, odnosno razumijeva se, s jedne strane, kao uspješno prilagođavanje pojedinca društvenim očekivanjima te, s druge strane, kao i uspješnost integracije i funkcionalnosti društvenog sistema[4]. Vjerojatno je najpoznatiji primjer definiranja pojma „normalnost“ na sekundaran način onaj iz interakcionističke paradigme gdje se „normalnost“ očituje u vlastitoj odsutnosti uslijed sloma društvenog poretka na razini svakodnevnog života[5].

Vraćajući se na definiciju „normalnosti“ kao pojavnosti utemeljenoj na i/ili sastavljenoj od normi, dužan sam napomenuti da je moje shvaćanje preskriptivnosti izraza „normalnost“ u vezi s razumijevanjem pojma norme, a da je ovaj pojam konstruiran na temeljima funkcionalističke paradigme društva. Točnije, norme trebamo razumijevati kao društvene činjenice. U ovom smislu, norme se iskazuju kao društvene silnice koje na pojedinca (pojedinačno ponašanje) djeluju izvanjski i prinudno i, prema Durkheimu, upravo u ovakvom određenju otkriva se bit normi, koja je istodobno i normativna i faktualna[6]. Ovo nas odvodi korak dalje prema definiranju pojma norme u suvremenoj sociologiji, točnije sociologiji prava.

Prema definiciji autora nordijske škole sociologije prava, Håkana Hydéna i Månsa Svenssona, norma je generalizirano očekivanje individualnog ponašanja, točnije, norma je društvena činjenica u kojoj su ujedinjeni momenti „jest“ i „treba“, a čija su suštinska svojstva: a) imperativ (čisto trebanje), b) društvena reprodukcija i c) individualno razumijevanje očekivanog ponašanja[7]. Ukoliko norme pojmimo kao, nadasve, očekivanja, onda i za „normalnost“ možemo reći da je satkana od normi, odnosno da predstavlja ono očekivano. Ovo je ujedno i razlog zbog čega sam naglašavao riječ „očekivanje“ iznad u tekstu.

Do istog rezultata ćemo doći ako upotrijebimo sekundarni način definiranja pojma „normalnosti“, odnosno ukoliko se fokusiramo na pojam „nenormalnosti“. Suština ovog pojma je u odstupanju i to odstupanju od očekivanog, bilo da pod očekivanim podrazumijevamo zdrav režim funkcioniranja ili poopćenu prosječnost. Odstupanje od očekivanog je suština pojma devijantosti. Devijantnost je svako odstupanje od očekivanog koje može biti naprosto drugačije (alternativno), drugačije i upereno protiv vladajućeg reda i poretka (delinkventno) ili drugačije i nezdravo (aberantno i patološko). Da zaključim, preskriptivnost izraza „normalnost“ posljedica je normativnosti pojma „normalnost“ ali, budući da je u pojmu norme implicirana ne samo normativnost nego i faktualnost, mi „normalnost“ tretiramo kao deskriptivni izraz, a što za posljedicu ima da mu pridajemo status nesvodivosti, zbog čega izbjegava fokusu konvencionalne sociološke analize – sve do onog momenta kada „normalnost“ postane odsutna. Drugim riječima, „normalnost“ nikada nije naprosto opisujuća nego je uvijek i propisujuća.

Na tragu ove kratke pojmovne analize sada možemo razmatrati izraze „normalno“, „normalnost“, „nenormalnost“ i „nova normalnost“ u kontekstu aktualne pandemije. Teorijski okvir ovog razmatranja bit će strukturalno-funkcionalistička teorija. U smislu društvenog stanja, pandemija COVID-19 pojavljuje se kao „nenormalnost“ u kojoj ne znamo što točno očekivati (npr. možemo li očekivati da će online obrazovna ili radna postignuća biti istog standarda kvalitete kao offline postignuća? Možemo li očekivati da sistemski imperativ privrede prevagne nad vrijednosti javnog zdravlja u skorijoj budućnosti?). Istoznačno se pojavljuje i u smislu društvene situacije (npr. mogu li očekivati da ću jesen i zimu provesti u izolaciji kao što sam proljeće? Hoće li se u tom slučaju očekivati da, u radu od kuće, budem propisno odjeven i to budem morao dokazati?). Očekivanja su više nejasna što je stanje ili situacija neizvjesnija, a neizvjesnost je samo izraz kojim opisujemo još neostvarenu prilagodbu, i to funkcionalno pojmljenu prilagodbu[8]. Ukoliko ovo pokušamo objasniti u slobodnoj interpretaciji Parsonsove AGIL sheme[9], gdje funkcionalne imperative tretiramo kao faze u procesnom slijedu, reći ćemo da je „nenormalnost“ najizraženija dok sistem na okruženje ne reagira prilagodbom (A). Ovo stanje neočekivanog značajno se minimalizira kada se odredi cilj (G), odnosno kada se utvrdi pravac generiranja normativne strukture iz utvrđenih vrijednosti i sistemskih imperativa, skoro pa nestaje u fazi integracije (I) zahvaljujući mehanizmima društvene kontrole i gdje se, istodobno, kao „nenormalnost“ sada pojavljuje ono što odstupa od propisanih normi, te, konačno, u fazi latencije i održavanja obrazaca (L) početna „nenormalnost“ sada postoji isključivo kao odstupanje od propisanih normi, odnosno od „normalnosti“ koja je zadobila status nesvodivosti ili, kako bi Pierre Bourdieu rekao – status doxe iz orthodoxe[10].

Procjenjujući stanje „normalnosti“ i „nenormalnosti“ na prostoru ex-Yu država, , ne čini mi se da smo trpjeli „nenormalnost“ duže nego što bi trpjeli posljedice inicijalnog šoka, u svakom slučaju kraće nego što se stvarno čini. Preporuke liječničke struke, od kojih najvažniji naputak nes(p)retno formuliran kao „socijalno distanciranje“, efektivno su pretvorene u pravne norme (uredbe, naredbe i druge pravne norme) kojima su propisane zabrana i ograničenja, uključujući i ograničenja ustavom zajamčenih sloboda; ali su, također, pretvorene i u društvene norme kojima su se pojasnila očekivanja individualnog ponašanja u konkretnim situacijama: u prodavaonici, banci, na radnom mjestu i tome slično, uključujući i zahtjev nošenja maski i rukavica. Norma koja propisuje nošenje maski i rukavica uskoro bi mogla postati pravnom normom, odnosno ono što mi kao adresati pravnih normi prepoznajemo kao obavezu čije nepoštivanje može izazvati reakciju u vidu organizirane sankcije.

Preporuke liječničke struke ujedno su ocrtale pravac prilagodbe kao i pravac normiranja. Protokom vremena društveni će život će iz ‘kaosa’ neočekivanog (evidentnog kroz primjere panične kupovine) splasnuti u tijek prilagođenih društvenih struktura i nastaviti svoje kretanje u stanju koje ćemo, barem privremeno, kvalificirati kao „novu normalnost“. U „novoj normalnosti“ dobit ćemo priliku naviknuti se na nošenje maski i rukavica, održavanje  prostorne distance na mjestima rada, učionicama i bogomoljama, limitiranim restoranskim ponudama, praznim stadionima i koncertnim dvoranama, reduciranom avionskom prometu i turističkim rutama i tako dalje i tome slično[11]. U slučaju da izvanredne okolnosti koje diktiraju ovakvu „normalnost“ potraju, a što se iskreno nadam da neće biti slučaj, ta „nova normalnost“ postat će jednostavno – normalnost.

 

Samir Forić,

Odsjek za sociologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu,
23. 5. 2020.

 

Zahvalnost na doprinosu u unaprjeđenju kvaliteta teksta dugujem kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac.

 

[1] Ovaj uvid, inspiriran refleksivnom matricom u sociologiji, potvrđuje da je svijet nesvodivih ili sasvim običnih i samorazumljivih društvenih pojavnosti legitimno područje sociološkog promišljanja i istraživanja ili, kako to kaže Ivana Spasić: „Onebičavanje običnog, iskazivanje prećutnog, propitivanje samorazumljivog može se shvatiti kao ne samo kao preduslov za sociologiju svakodnevnog nego i za sociologiju samu“ (Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, str. 21-2).

[2] Jugović, A. 2002. Društvena patologija i normalnost: teorijske i praktične perspektive. Beograd: Službeni glasnik, str. 20.

[3] Jugović, A. 2009. Teorija društvene devijantnosti. Beograd: Službeni glasnik, str. 55.

[4] Ibid., str. 100-27.

[5] Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

[6] Durkheim, E. 1999. Pravila sociološke metode. Zagreb: Naklada „Jesenski i Turk“, str. 15.

[7] Više u Hydén & Svensson. 2008. „The Concept of Norms in Sociology of Law“ u Hydén & Wickenberg, Contributions in Sociology of Law. Remarks from a Swedish Horizon. Lund: Sociology of Law, Lund University, pp.  135-7. Potpunija Svenssonova definicija glasi da su norme „(a) normativni iskazi koji su (b) socijalno reproducirani i (c) predstavljaju individualnu percepciju očekivanja okoline u vezi s vlastitim ponašanjem (Svensson, M. 2013. „Norms in Law and Society: Towards a Definition of Socio-Legal Concept of Norms“ u Baier, M., Social and Legal Norms: Towards a Socio-Legal Understanding of Normativity. Abdington: Routledge, p. 47). O nordijskoj školi sociologije prava i pristupu zasnovnom na normama više u Forić, S. 2020. „Normativno razmatranje društva i pristup zasnovan na normama: primjer nordijske škole sociologije prava“ u Čamo, M. i Osmić, A. Pola stoljeća sociologije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fakultet političkih nauka, str. 89-124.

[8] U kontekstu strukturalnog funkcionalizma prilagođavanje se pojavljuje kao suštinski element pojma „normalnosti“ jer se odnosi na efektivno (uspješno) prilagođavanje društvenog sistema njegovom okruženju, kao i prilagođavanja pojedinaca i društvenih grupa dominantnim vrijednosno-normativnim obrascima i ulogama (op. cit. Jugović, 2007: 100-27).

[9] Parsons, 1961 u Calhoun, C. et al. (Eds.). 2007. Classical Sociological Theory [2nd Edition]. Malden, MA: Blackwell Publishing, pp. 421-40.

[10] Bourdieu, P. 1987. „The Force of Law: Towards a Sociology of Judicial Field“. Hastings Law Journal, Vol. 38., p. 848.

[11] Sanchez, R. 2020. America's 'new normal' will be anything but ordinary. CNN. [online]. 04. april 2020. godine. Dostupno na: https://edition.cnn.com/2020/04/16/us/coronavirus-pandemic-new-normal/index.html [pristupljeno: 04. aprila 2020. godine].

(Ne)povjerenje u znanstvenike i eksperte – u zamci nesigurnosti i znanstvene etike

Već neko vrijeme naši su životi u velikoj mjeri oblikovani (pre)porukama eksperata – prvenstveno epidemiologa, ali nađe su tu i ponešto infektologa, virologa, molekularnih biologa i ostalih stručnjaka. Ovaj biomedicinski niz na trenutak je prekinuo zagrebački potres pa su se u medijski prostor uspjeli ugurati i seizmolozi, urbanisti i poneki povjesničar umjetnosti. Gledajući sve njih kako ne silaze s medijskih naslovnica, barem dio nas na čas je pomislio: „Napokon možemo čuti i znanstvenike/eksperte. Napokon su dobili zasluženi medijski prostor.“ Eksperti i znanstveno-zdravstvena tematika iznenada su postali predmetom intenzivnog medijskog i javnog interesa iako je povod vrlo zlosretan – pandemija dosad nepoznatog soja koronavirusa, nazvanog SARS-CoV-2. Potpuno nenadano eksperti su se našli u ulozi u kojoj velikom brzinom moraju stvarati/predlagati strategije nošenja s virusom te odgovoriti (ili barem pokušati odgovoriti) na brojna pitanja javnosti i političara. No, ima li hrvatska javnost povjerenje u znanstvenike i eksperte koji upravljaju našom, odnosno svjetskom svakodnevicom?

Neka ranija istraživanja stavova prema znanosti[i] pokazuju da hrvatski građani imaju relativno visok stupanj povjerenja u znanost općenito. Odnosno gaje pretežno pozitivne stavove prema znanosti, za razliku od mnogih postindustrijskih zemalja u kojima se znanost i posljedice znanstveno-tehnološkog razvoja puno više propituju. Društvene korijene većega povjerenja u znanost istraživači uglavnom pronalaze u razvojnim i modernizacijskim potrebama postsocijalističkih društava, kao i u tradiciji proznanstvenih stavova tipičnih za nekadašnje socijalističke zemlje[ii]. No, povjerenje i pozitivni stavovi prema znanosti općenito ne generiraju nužno povjerenje u znanost i eksperte u konkretnim situacijama, kao i u kontroverznim temama. Dapače, što je tema osjetljivija i kontroverznija, lakše je očekivati odstupanje od načelnog povjerenja u znanost. Zato se s razlogom možemo priupitati što se događa s povjerenjem u znanost/eksperte u ovoj  konkretnoj pandemijskoj situaciji, koja osim zdravstvenih posljedica generira i brojne društvene, psihosocijalne i ekonomske?

Osluškujući prve dojmove i reakcije građana, kroz medijske prikaze i istraživanja javnog mnijenja, dala se naslutiti visoka razina povjerenja u eksperte. Barem kratkoročna. S protokom vremena i sve većim ekonomskim posljedicama, zamjećuje se i rast javne skepse.  Slične nalaze zamijetili su i istraživači iz drugih zemalja. Nedavno objavljena talijanska studija[iii] pokazala je da talijanska javnost ima visoko povjerenje u znanstvenike i eksperte kada je u pitanju pandemija. No isto tako, gotovo polovica talijanske javnosti misli da su poruke eksperata u najmanju ruku neusklađene i zbunjujuće. Paralelu sigurno možemo povući i s hrvatskom javnosti. Primjerice, još nedavno medijskim prostorom kružile su preporuke kako zaštitne maske ne treba nositi. Dapače, ne preporučuju se jer stvaraju lažan osjećaj sigurnosti. Ili ih, prema novim spoznajama, ipak treba nositi? Nekad i sami eksperti nakon određenog vremena proturječe poruci koju su prije iznosili.[iv] Ili, kao što su neki njemački političari prigovorili njemačkim znanstvenicima/ekspertima, mijenjaju mišljenje svakih par dana. Znači li to da zapravo „nemaju pojma“ pa stoga ni ne treba imati povjerenja u njih?

Da bih odgovorila na ovo pitanje smatram bitnim istaknuti i razjasniti dva aspekta. Prvo, važno je razumjeti i javno komunicirati prirodu znanstvenih spoznaja. Svako znanje, odnosno znanstvene spoznaje o novom (u ovom slučaju virusu SARS-CoV-2) počivaju na akumulaciji niza znanstvenih spoznaja. No, znanstvene spoznaje o nečem novom i nepoznatom, osobito u počecima, često bivaju nesigurne. Zato možemo reći da trenutno ne postoji nedvojbena, definitivna spoznaja (idealno spremna za javnu komunikaciju) jer su teorijske i empirijske nesuglasice i prijepori uobičajeni i integralni elementi znanstveno-istraživačke djelatnosti[v]. Na to su upozoravali još socijalni konstruktivisti (iako je njihov relativizam puno šire postavljen), a zatim bili „optuživani“ da su isticanjem nesigurnosti i sumnje u „univerzalnu istinu“  narušili znanstveni autoritet, javno povjerenje i podršku znanosti. Primjerice, britanski sociolozi Collins i Pinch svoju knjigu Golem: što bi svi trebali znati o znanosti objavljenu 1993. pišu kako bi poboljšali javno razumijevanje znanosti jer smatraju da je javna slika znanosti kao posve precizne, neutralne i objektivne opasna zato što stvara prevelika javna očekivanja i tenzije. Na tom tragu i Steven Yearley[vi] konstatira da ukoliko se građani ohrabruju u mišljenju kako znanstvene istine padaju kao jabuke s Newtonova stabla, očekivat će previše od znanosti ili će ih užasnuti neslaganje među znanstvenicima.

Iako su socijalnim konstruktivistima mnogi, posebice znanstvenici iz redova prirodnih i drugih „tvrdih“ disciplina, zamjerili relativističke teze, shvaćanje znanstvenih spoznaja kao fiksnih, odnosno nepromjenjivih, neutralnih i nedvojbenih pogrešno je, posebice u stadiju inicijalne akumulacije znanja (kao što je ova sada). I može poslužiti kao plodno tlo za generiranje nepovjerenja u znanost, odnosno znanstvenike/eksperte.

Drugim riječima, zbog toga što je proces spoznaje dugotrajan i promjenjiv, još uvijek ne možemo s potpunom sigurnošću dobiti odgovore na pitanja kao što su „na kojoj temperaturi se virus uništava, trebamo li dezinficirati/prati/karantenirati namirnice kad dođemo iz dućana, trebamo li nositi maske, i jesu li dobre i platnene ili nisu“ i tako dalje.  Ali bitno je znati i razumjeti da je to potpuno normalno te nije prvenstveno odraz nesposobnosti eksperata. U ovom trenutku mogu postojati samo preporuke, koje nisu potpune ni konačne, nepromjenjive, kakve bismo sada htjeli. Jer, naravno, u vremenu nesigurnosti želimo što veću sigurnost. No trenutno bi naglasak isključivo na točnosti i potpunosti znanstvenih spoznaja bio pogrešan i zavaravao bi javnost jer se znanje cijelo vrijeme akumulira i revidira. Zato su moguće različite znanstvene preporuke, u različitim fazama pandemije jer se znanje tijekom vremena mijenjalo i usavršavalo.

Drugi aspekt koji smatram bitnim preduvjetom javnog povjerenja u znanstvenike/eksperte jest pridržavanje etike znanstveno-istraživačkog rada. Naime, zbog specifične i neuobičajene situacije koju je pandemija izazvala, došlo je i do određenih transformacija u procesu proizvodnje znanja, odnosno promjena u uobičajenim znanstvenim procedurama. Dok je inače tipično da je znanstveno-istraživačka djelatnost spora te se ne odvija u obliku kontinuiranog niza značajnih i velikih zbivanja (kako je mediji često krivo portretiraju) i brze mobilizacije resursa, mnoge procedure sada su se ubrzale, kako bi se što prije iznijeli nalazi studija i to prvenstveno drugim članovima znanstvene zajednice, a tek potom i javnosti. Zbog toga su češće moguće pogreške jer peer review (evaluacijski) sustav ne funkcionira u svom uobičajenom obliku koji podrazumijeva da nema javnog objavljivanja dok studija ne prođe kvalitetan recenzentski postupak (koji usput rečeno nije tako brz, pa čak ni u biomedicinskim znanostima). Nalazi brojnih studija ovih se dana intenzivno predpubliciraju (dok još nisu prošli znanstvenu recenziju nego su u postupku evaluacije), objavljuju (nakon što su pozitivno evaluirani), ali se i puno češće nego inače povlače budući da se naknadno uočavaju, primjerice, metodološke manjkavosti, pogreške i slično.

Nadalje, znanost je sada izložena i brojnim socijalnim, ekonomskim i političkim pritiscima. Već je R. Merton, jedan od klasika sociologije, smatrao da socijalni pritisak na znanost i njezina „pravila“ proizlazi iz razlika između znanstvenog ethosa i ethosa drugih društvenih institucija, što može imati posljedice i na jezgru produkcije znanja. Zbog toga su moguće i razne neželjene devijacije kao što su ugrožavanje znanstvene kvalitete ili profesionalne etike te posljedično opadanje javnog povjerenja u znanost i eksperte.

Primjerice, početkom travnja u Njemačkoj su objavljeni preliminarni rezultati studije COVID-19 klastera Gangelt, Heisenberg, ali prvo u medijima (pa tako i u hrvatskim[vii]). Nakon javne objave nalaza studije došlo je do niza reakcija i kritika iz redova njemačke znanstvene zajednice. Kritike su usmjerene na više aspekata – od toga da studija nije metodološki dobro postavljena pa su onda i rezultati dvojbeni, preko činjenice da je prvo predstavljena medijima, javnosti i političarima, a ne znanstvenoj zajednici (a znanstvenicima bi primarno trebalo biti mišljenje/evaluacija kolega znanstvenika), do sumnje da su autori studije htjeli ići na ruku političarima i omogućiti ranije popuštanje mjera. Autor studije prof. dr.  sc. Hendrik Streeck, imunolog i direktor Instituta za virusologiju i istraživanje HIV-a Sveučilišta u Bonnu, nastojao se obraniti od niza kritika, zanijekao je političke pritiske te odgovorio da je smatrao etičnim rezultate studije prvo iznijeti u javnost jer su društveno relevantni. No, je li stvarno etično plasirati preliminarne rezultate (koji su, usput rečeno, dijelom suprotni nalazima drugih studija) prvo javnosti? U normalnim vremenima objavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego što prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijaciju, odnosno kršenja profesionalne etike znanstvenika i otvara pitanje posljedica koje takvo ponašanje ima za znanstveni sustav i javnost, pa i za društvo u cjelini[viii]. Takvo ponašanje može dodatno produbiti osjećaj nesigurnosti i nedosljednosti jer se spoznaje kasnijom znanstvenom evaluacijom mogu pokazati netočnima, iako su bombastično najavljivane u medijima. Ukoliko se zaboravi etika znanstveno-istraživačkog rada u želji da se osigura znanstveni primat i slava, teško je ne izgubiti povjerenje javnosti, kratkoročno ili dugoročno.

Da zaključimo, velik dio nesigurnosti znanstvene spoznaje prirodan je i normalan u ovoj fazi, no onaj dio nesigurnosti koji proizlazi iz hotimičnog djelovanja znanstvenika/eksperata u želji za znanstvenim primatom ili pod političkim/ekonomskim pritiscima problematičan je jer se može negativno odraziti na znanstveni sustav i na javnost kroz narušavanje znanstvenog integriteta i javnog povjerenja u znanost i eksperte. Primjerice, javnost može snositi posljedice prije stvorenog javnog nepovjerenja u znanstvenike, odnosno generirati daljnje a priori nepovjerenje, odbijajući nove spoznaje (ili cjepivo) jer ne želi svaki put biti kognitivni akter koji mora procjenjivati i donositi odluke. Kakvo će biti povjerenje javnosti u znanstvenike/eksperte u velikoj mjeri ovisit će i o javnom razumijevanju znanstvenog procesa kao nesigurnog. Ova situacija može biti prilika da znanstvenici komuniciraju javnosti kako funkcionira znanost (razumijevanje procesa ili prirode znanosti), ali i osluškuju pitanja koja im javnost postavlja jer njihove spoznaje i odluke utječu na pojedinca i društvo u cjelini. Naposljetku, javno povjerenje u velikoj će mjeri ovisiti i o našem poštivanju etike znanstveno-istraživačkog rada.

 

Adrijana Šuljok

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
19. 5. 2020.

 

 

 

[i] Prpić, K. (2011). Science, the public, and social elites: How the general public, scientists, top politicians and managers perceive science. Public understanding of science,  20 (6): 733-750; Šuljok, A. (2020). Znanstvena pismenost i stavovi prema znanosti u Hrvatskoj. Sociologija i prostor. 58(1): 85-111.

[ii] Prpić (2011); Šuljok (2020); Bauer, M. W., Petkova, K., Boyadjieva, P. i Gornev, G. (2006). Long-term trends in the public representation of science across the 'iron curtain': Britain and Bulgaria, 1946-95. Social studies of science, 36 (1): 99-131.

[iii] https://sagepus.blogspot.com/2020/04/italian-citizens-and-covid-19-one-month.html

[iv] „Nacionalni stožer za civilnu zaštitu nije izdao preporuku da zaštitne maske trebaju nositi zdrave osobe niti smatra da je to potrebno, rekao je Capak na konferenciji za novinare Nacionalnog stožera. Jednoslojne pamučne zaštitne maske nisu učinkovite kod zaštite od koronavirusa i imaju samo psihološko značenje. Nema smisla tražiti od zdravih ljudi da nose takve maske pri ulasku u trgovine i druge javne prostore, kaže Capak.“ (24.3.2020, izvor: Hina)

„Platnene maske se ne mogu preporučiti za upotrebu u medicinske svrhe, za njih postoje kirurške i zaštitne maske, ali uvijek smo govorili da i platnena maska zaustavlja aerosol i kapljice koje nastaju prilikom govora, kašljanja i kihanja“, rekao je Capak i dodao: „Sad smo preporučili da se maske koriste na svim mjestima gdje bude veći broj osoba, posebno u zatvorenim prostorima. U nekim situacijama bi bilo dobro i na otvorenom koristiti maske, ali to je na nivou preporuke, nije obaveza. No, one smanjuju širenje kapljica kojim se prenosi koronavirus.“ (Capak, 24.04.2020, izvor: n1)

[v] Više o tome moguće je pronaći u radovima npr. Knorr-Cetina, K. (1981) The Manufacture of Knowledge. An Essay on The Constructivist and Contextual Nature of Science. Oxford: Pergamon Press;  Collins, H. M. i Pinch, T. (1993): The Golem: What Everyone Should Know About Science. Cambridge/New York: Cambridge University Press.; Wynne, B (1995): The public understanding of science, U: Jasanoff, S., Markle,G.E., Peterson, J. C. i Pinch, T. (ur.), Handbook of Science and Technology Studies, Sage: Thousand Oaks, CA, 361-388.

[vi] Yearly, S. (1994): Understanding science from the perspective of the sociology of scientific knowledge: an overview Public Understanding of Science, 3:245-258.

[vii]https://www.maxportal.hr/vijesti/njemacki-znanstvenik-nema-dokaza-da-se-virus-prenosi-u-trgovinama-kaficima-i-frizerajima/

[viii] Možemo se podsjetiti i nesretnog slučaja Ponsa i Fleischmanna koji su na konferenciji za tisak u ožujku 1989. obavijestili javnost da su otkrili hladnu fuziju, zaobišavši pritom recenzentski postupak. Mnogi znanstvenici pokušali su ponoviti ovaj eksperiment, no ni nakon brojnih pokušaja nisu uspjeli. Stoga je ovaj javni debakl zabrinuo znanstvenu zajednicu zbog mogućih posljedica na javni ugled, povjerenje i podršku.

Globalni i lokalni aspekti zaustavljanja ‘odbjeglog’ sporta u doba koronavirusa

Jürgen Klopp, po mnogočemu osebujan, a po rezultatima svakako vrlo uspješan trener Liverpoola, kluba koji je ove sezone do prisilnog prekida Premiershipa stvorio pozamašnu bodovnu prednost pred konkurencijom, privukao je početkom ožujka 2020. pozornost javnosti reakcijom na pitanje o koronavirusu koje mu je postavljeno na press konferenciji nakon utakmice. Tumačeći, vidno iziritiran, kako je potpuno promašeno da se njega pita o virusu, jer da je on samo nogometni trener, usto s bejzbol kapom i loše obrijan, te da o tome treba govoriti medicinska struka, a ne slavne osobe iz drugih sfera rada i života[i], nehotice je ukazao na neke posljedice komercijalizacije, medijatizacije i celebritizacije sporta.

Rezultatska ostvarenja na terenu i dalje su bitna, ali mnogošto drugo u sportu s vremenom je postalo još zanimljivije i/ili spektakularnije te utoliko iskoristivije za privlačenje fanova i potrošača. Stavljanje imidža u prvi plan, naglasak na novim vidovima komunikacije, prepletanje informativnog i zabavnog, promjene su koje sugeriraju da sport sâm sebe destabilizira svojim razvitkom. Zgoda s Kloppom govori u prilog tome da je Giddensova teza o odbjeglom svijetu, razrađena u njegovoj studiji o tome kako globalizacija oblikuje naše živote[ii], primjenjiva i na fenomen sporta[iii]. Naime, pod utjecajem globalizacije korjenito su transformirane mnoge prakse i režimi u kulturi sporta te suvremeni sport, prožet novim rizicima i neizvjesnostima, iznevjerenim očekivanjima i preispisanim tradicijama, sve više izmiče ljudskoj kontroli, a dobrano već i racionalizaciji. Iako je sport s kakvim, ili uz kakav, unatrag nekoliko desetljeća živimo nemoguće u njegovu ubrzanom razvitku zauzdavati, a otežano ga je i promišljati bez pomoći novih teorijskih alata, pandemija koronavirusa ga je u određenoj mjeri „zaustavila“, tj. na svojevrstan način suspendirala važan dio njegovih pojavnosti – igru, treninge, natjecanja. No, i taj recentni, neočekivani globalizacijski otisak na sportu, pokazalo se, samo potvrđuje njegovu neukrotljivost.

Aktualna situacija, a osobito maglovitost budućnosti, itekako utječe na širi društveni život. Naime, ogroman broj ljudi diljem svijeta na neki je način povezan sa sportom. Iako očito simplificira složenije odnose njihovih interesa i angažmana, „igri žetona“, tj. borbi za raspodjelu kapitala u sportskom polju[iv], u operativnom je smislu korisna podjela tih ljudi na tri grupe aktera. Jednu bi se grupu uvjetno moglo nazvati igračima, drugu publikom, treću posrednicima, a sve se tri grupe mogu dalje dijeliti na podgrupe. Naime, manji dio publike otpada na navijače, a postoji i druga izravna, kao i ona neizravna publika u sportu. Također, u posrednike u sportu spadaju razni individualni akteri među njima recimo suci i treneri, ali i oni kolektivni, primjerice upravljačka tijela poput nacionalnih i internacionalnih saveza, olimpijskih odbora i slično.

Treba imati na umu da se takva tipologija prvenstveno odnosi na profesionalni sport, kojim se široko shvaćena kultura sporta nipošto ne iscrpljuje. Pristanemo li ipak, uza sve ograde, na tu tipologiju, moguće je zapitati se: tko je među igračima, publikom i posrednicima kakva žrtva „zaustavljanja“ sporta u vrijeme haranja COVIDA-19? Pri tom je, dakako, nužno pojasniti o čemu je konkretno riječ kad se naglašava „zaustavljanje“ sporta.

Na pamet padaju: prekinuta ligaška natjecanja u raznim sportovima diljem svijeta te time dovedeno u pitanje regularno okončanje započetih sezona; otkazani ili odgođeni globalno važni sportski događaji poput Olimpijskih igara u Tokiju, Europskog prvenstva u nogometu, teniskog turnira u Wimbledonu, biciklističke utrke Giro d’ Italia itd.; onemogućeni standardni trenažni procesi što u kolektivnim što u individualnim sportovima; raskinuti ugovori klubova sa sportašima…[v] Isto tako, treba uzeti u obzir zakinutost sportske publike za mogućnost praćenja sportskih događaja uživo i putem medija, pa čak i obustavljanje kladiteljskih aktivnosti uslijed neodržavanja događaja na koje se može kladiti.[vi] Treba osvijestiti i recentne muke posrednika u svijetu sporta – od sportskih medija kojima je otežana produkcija sadržaja, preko sponzora čija su ulaganja nepovratno izgubljena, do brojnih zaposlenika u sustavu sporta koji su onemogućeni u svom radu, a time nerijetko i egzistencijalno ugroženi.

Naposljetku, u specifičnoj su se situaciji u vrijeme pandemije, uz apostrofirani vrhunski i profesionalni sport, našli i amaterski, rekreativni te školski sport. Ni njih, naime, dulji period nije bilo dopušteno upražnjavati kako se ne bi riskiralo širenje zaraze. Mnogim zainteresiranima za rekreativni sport ostale su kroz dio ožujka i travanj na raspolaganju samo ograničene mogućnosti tjelesne aktivnosti, bilo u privatnim, zatvorenim prostorima ili pak negdje vani, u prirodi, uz držanje epidemiološki propisane fizičke distance od drugih ljudi.

Ako je profesionalni sport posljednjih nekoliko desetljeća vođen ponajprije logikom biznisa te promiče primarno elitističke vrijednosti, amaterski, a osobito rekreativni počivaju na nekim drugim postulatima i nemjerljivo su bliži ideji brige za tijelo i zdravlje. Teško ih je, međutim, prispodobiti poruci i pokretu „ostani doma“, zatvorenim dvoranama, opustjelim sportskim terenima, zapečaćenim školskim igralištima i parkovima.

Dojam je, dakle, da svi koji vole sport, oni koji žive od njega ili za njega, kojima on ispunjava svakodnevicu, bilo njihovo radno bilo slobodno vrijeme ili čak oboje, trpe nemalu štetu zbog tih nesvakidašnjih okolnosti.[vii] Zaustavljeni sport mora se stoga pokrenuti u svakom pogledu. Određeni planovi već su u optjecaju, pomaci na obzoru, ali nema uporišta za ozbiljnije strategije. Hoće li sanitarni kordoni morati u 2020. godini odvajati publiku od sportaša ili će se možda vrhunski sport moći pratiti isključivo putem medija, hoće li ljeto umjesto za odmor biti rezervirano za kulminacije klupskih sezona u kolektivnim sportovima, hoće li rekreativni sport neko vrijeme postojati jedino u individualnoj, odnosno kakvoj drugoj brojčano ograničenoj izvedbi, samo su neke od nepoznanica koje obilježavaju sport u doba korone.

Međutim, interpretativna sociologija sporta, kakvu primjerice na zasadama Baumanove teorije zaziva Tony Blackshaw[viii], nipošto ne smije zastati kod uvida takve vrste. Njezin bi zadatak u ovom slučaju bio otići pri dijagnosticiranju stanja korak dalje te u novom (korona) svjetlu sagledati specifičnosti sporta kao sfere rada i zarada jednih, ali istovremeno i kao područja dokoličarskih aktivnosti te s time povezane potrošnje i užitka drugih. Intelektualni izazov, na Baumanovu tragu, jest kako u taj zadatak inkorporirati doprinose socioloških klasika, ali i znakove (postmodernog) vremena.

U nas je još Srđan Vrcan, premda konkretnije usredotočen na trijadu nogometa, politike i nasilja u Hrvatskoj i drugim državama bivše Jugoslavije, teorijski fundirano upozoravao da se preko sporta oplođuje kapital, ali da on, isto tako, pospješuje funkcioniranje civilnog društva; na općenitoj razini argumentirao je da nogomet s jedne strane pridonosi konfliktima, no da s druge pomaže integracijskim procesima u društvu.[ix] Iako smo danas vremenski znatno udaljeniji od etničkih previranja i izraženih nacionalističkih paradigmi devedesetih, u hrvatskom sportu i dalje supostoje različiti oblici nasilja i manipulacija te različiti principi i prakse solidarnosti. Sve to, izvjesno je, ne može biti promijenjeno samom činjenicom da su obustavljena tekuća natjecanja i otkazani važni predstojeći događaji. Također, sport i dalje treba, pa stoga i generira na svim raspoloživim razinama, svoje junake i antijunake, izljeve emocija, priljeve novca, dramu i spektakle.

U Hrvatskoj je u ožujku i travnju 2020. interesantne empirijske građe za promišljanje odbjeglog sporta bilo napretek: sukob vodstva GNK Dinamo s igračima i trenerom kluba oko smanjenja njihovih plaća i ugovora, koji je rezultirao odlaskom Nenada Bjelice, ali i novim otvorenim frontovima između navijačkih udruga i braće Mamić, koji vode glavnu riječ u klubu unatoč problemima s pravosuđem[x]; humanitarna djelatnost Bad Blue Boysa vezano uz saniranje šteta do kojih je došlo zbog potresa u Zagrebu[xi] te vezano uz brigu oko opskrbe starijih i potrebitih osoba koje, prema uputama Nacionalnog stožera civilne zaštite, nisu smjele izlaziti iz svojih domova zbog koronavirusa[xii]; rekreacijske aktivnosti isprva manjeg, a s protokom vremena sve većeg broja ljudi na zelenim površinama grada kao pokazatelj drukčijeg tipa vođenja računa o zdravlju od onoga iza kojeg stoji epidemiološka struka; izgradnja kolektivne memorije kroz prikazivanje snimki najvećih uspjeha hrvatskih sportašica i sportaša na HRT-u[xiii]; marketinški osmišljena najava teleoperatera da će svojim ugovornim obveznicima oprostiti mjesečne iznose pretplata na pakete sportskih kanala u vremenu kad se na tim kanalima iz razumljivih razloga ne emitiraju izravni prijenosi sportskih događaja[xiv].

K tome, sport se među brojnim važnijim grozdovima problema stidljivo probio kao tema pokojeg novinarskog pitanja na redovitim press konferencijama Nacionalnog stožera civilne zaštite, a uslijed najavljenog ublažavanja restrikcija potkraj travnja.[xv] Stožer je prioritetnim ocijenio vraćanje vrhunskih sportaša treninzima, uz pridržavanje za tu situaciju koncipiranih mjera, no istovremeno je u Zagrebu bilo očito da jako puno djece „osvaja“ iznova prostore (školskih) igrališta, u grupama, s loptama, cikom i osmjesima, te da i nije bilo policijskih patrola koje bi ih u tome ometale, kao što je to prije bio slučaj.

U skladu s procjenama kako će se život s jenjavanjem opasnosti od zaraze, i formalnim i neformalnim putovima polako vraćati „u normalu“, logično je pretpostaviti da će tako biti i sa sportom. Koja je to i kakva „normala“ odbjeglog sporta, kako će on u tim, koronavirusom određenim okvirima u Hrvatskoj i šire istodobno povezivati i razdvajati ljude, to je već drugo pitanje, koje potiče sociološku imaginaciju. No, ticalo nas se to manje ili više, bili ljubitelji ili potrošači sporta, ili pak ništa od toga, izvjesno je da ćemo naposljetku dočekati, zajedno s „junacima našeg doba“[xvi], odigravanje Europskog prvenstva u nogometu i objavljivanje Paninijeva albuma sa samoljepljivim sličicama[xvii].

 

Ozren Biti

Institut za etnologiju i folkloristiku,
16.5. 2020.

 

 

 

Želio bih pohvaliti Urednički tim iz izolacije za osmišljavanje ove rubrike, odnosno ciklusa tekstova, a Tei Škokić zahvaliti na komentarima na raniju verziju teksta.

 

[i] http://hr.n1info.com/Vijesti/a488379/Klopp-odusevio-odgovorom-na-pitanje-o-koronavirusu.html

[ii] Giddens, Anthony. 2005. Odbjegli svijet: kako globalizacija oblikuje naše živote. Zagreb: Klub studenata sociologije Diskrepancija i Naklada Jesenski i Turk. Prevela: Ana Miličević.

[iii] V. Biti, Ozren. 2012. Nadzor nad tijelom: vrhunski sport iz kulturološke perspektive. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, str 151.

[iv] Bourdieu, Pierre i Loȉc J. D. Wacquant. 1992. An Invitation to Reflexive Sociology. Cambridge: Polity Press. str. 98-100.; usp. Biti, Ozren. 2018. Domaći teren: sociokulturno istraživanje hrvatskog sporta. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, str. 35-54.

[v] https://www.dw.com/en/coronavirus-sports-cancellations/a-52569936

[vi] http://metro-portal.hr/sportsko-kladjenje-u-doba-korone/124573

[vii] Nešto je drukčija situacija s ljubiteljima Football managera i sličnih igrica, zapravo s kompletnom e-sport industrijom. Vidi https://www.seebiz.eu/kolumne/esport-industrija-procvala-u-doba-koronavirusa/230062/

[viii] Blackshaw, Tony. 2002. „The Sociology of Sport reassessed in Light of the phenomenon of Zygmunt Bauman“. International Review for the Sociology of Sport 37(2): 199-217.

[ix] Vrcan, Srđan. 2003. Nogomet, politika, nasilje: ogledi iz sociologije  nogometa. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, str: 238-259.

[x] Usp. Lalić, Dražen. 2018. Nogomet i politika: povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj. Zagreb: Fraktura, 238-259.; Šantek, Goran-Pavel. 2017. Dinamo – to smo mi! Antropološki ogledi o Dinamu i njegovim navijačima. Zagreb: FF press, str: 31-66.

[xi]https://www.index.hr/sport/clanak/boysi-pomazu-vojsci-preseliti-petrovu-i-zbrinuti-mlade-mame/2167667.aspx

[xii] https://www.hck.hr/novosti/plavo-srce-crveni-kriz-zagreb-i-bad-blue-boysi-u-humanitarnoj-akciji-za-pomoc-zagrepcanima/10306

[xiii] https://sport.hrt.hr/594969/od-sutra-sportski-trenuci-za-pamcenje-na-htv2

[xiv] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/a1-hrvatska-uvodi-dodatne-pogodnosti-za-mjesec-travanj-korisnici-nece-snositi-trosak-naknade-planetsport-paketa/10193782/

[xv] https://net.hr/sport/capak-govorio-o-popustanju-mjera-za-rekreativce-kad-igrac-baci-lopticu-ispred-svojih-usta-pa-napuca-pa-je-drugi-igrac-uzme/

[xvi] https://telesport.telegram.hr/na-prvu/junaci-naseg-doba-hrt-je-za-blazickov-serijal-o-srebru-u-rusiji-izdvojio-milijun-i-pol-kuna/

[xvii] https://www.jutarnji.hr/sport/panika-medu-pasioniranim-skupljacima-slicica-hoce-li-prvi-put-u-povijesti-kasniti-izlazak-kultnog-albuma/9778858/

Pandemija COVID-19 i budućnost Europske unije

U povijesti Europske unije brojne su krize često imale istovremeno i dezintegracijske i integracijske učinke.[1] S jedne strane, krize su imale značajne političke reperkusije u obliku zaoštravanja odnosa između država članica, pa i dovođenja u pitanje budućnosti europske integracije. S druge strane, krize su često generirale nova institucionalna rješenja te dovodile do postupne integracije koja je s vremenom učinila Europsku uniju najintegriranijom regionalnom organizacijom sa značajnim federativnim karakteristikama. I izbijanje zdravstvene krize oko tzv. kravljeg ludila iz 1990-ih imalo je takve posljedice. Nakon što je Europska komisija 1996. zabranila izvoz britanske govedine došlo je do zaoštravanja odnosa između vlade Johna Majora i ostatka EU. No ista je kriza nešto kasnije dovela i do uspostavljanja nove europske regulatorne institucije: Europske agencije za sigurnost hrane koja je osnovana 2002.

Kriza eurozone koja je počela krajem 2009. prouzročila je uzlet euroskeptičnih stranaka u cijeloj Europi i pojednostavljene podjele na „štedljivi“/„hegemonijski“ europski Sjever i „rasipni“/„eksploatirani“ europski Jug. Rasprave o spašavanju eurozone bile su direktan povod za nastanak stranke Alternativa za Njemačku (AfD). U početku usmjeren na kritiku pomoći zaduženim članicama eurozone, AfD je evoluirao u utjecajnu radikalno desnu stranku dovodeći u pitanje ne samo stereotip o njemačkom proeuropskom konsenzusu, već i onaj o potpunom prevladavanju nacističke prošlosti. Mjere štednje na europskom su Jugu, pak, dovele do jačanja radikalne i euroskeptične ljevice u Grčkoj (Syriza) i Španjolskoj (Podemos), ali i populističkog Pokreta pet zvijezda, te radikalno desne Lige u Italiji. S druge strane, tijekom i nakon krize stvorene su institucije i mehanizmi za prevladavanje krize eurozone i sprječavanje sličnih kriza: Europski stabilizacijski mehanizam 2012., te bankovna unija 2014.

Izbjeglička kriza iz 2015. dodatno je ojačala euroskeptične političke snage i pretvorila autoritarnog mađarskog premijera Viktora Orbána u branitelja kršćanstva i simbol otpora Istočne Europe Briselu. Pokušaji reforme dublinskog sustava kroz podjelu odgovornosti za prihvat tražitelja azila propali su i izazvali napetosti između europskog Zapada i Istoka. No, kriza nije imala istovjetan učinak na sve postkomunističke članice, jer je potakla hrvatske i bugarske vlasti da što prije postanu dio schengenskog prostora i približila ih politici europske jezgre. Također kriza je dovela i do reformi i jačanja agencije Frontex, čiji bi granični policajci od 2021. trebali osiguravati vanjske granice EU pri čemu bi nosili europske uniforme i tako dali dodatnu supranacionalnu dimenziju europskim vanjskim granicama.

Prve posljedice pandemije COVID-19 za europsko društvo su podjele i narativi slični onima u dvije prethodne krize. To povećava vjerojatnost dezintegrirajućih procesa i ugrožava stabilnost Unije, jer su na sceni još uvijek mnogi od važnih aktera prethodne dvije krize, a među kojima vlada nepovjerenje. U ekonomskim analizama često se spominju recesije s dvostrukim dnom, a jedna takva pogodila je eurozonu u razdoblju od 2008. do 2013. Čini se da bi EU mogla pogoditi i kriza odnosa europske jezgre i periferije s dvostrukim dnom.

Sociološki pristup koji može pomoći razumijevanju utjecaja kriza, pa i ove, na budućnost EU je Lockwoodovo razlikovanje socijalne i sistemske dimenzije procesa (dez)integracije.[2] Lockwood ga je uveo kako bi objasnio radikalnu promjenu društvenog poretka ili njezin izostanak. Razlikovao je socijalnu integraciju, koja se odnosi na stupanj suradnje ili konflikta između društvenih aktera, te sistemsku integraciju koja se odnosi na stupanj kompatibilnosti ili proturječnosti institucionalnih dijelova (podsustava i institucionalnih rješenja) društvenog sustava. Postojanje strukturnih neusklađenosti ne mora nužno potaknuti dezintegraciju sustava, već je potrebno analizirati i ideologije koje utječu na to kako društveni akteri vide društveni poredak. Primjerice, dublinski sustav očito proizvodi strukturne napetosti jer stavlja poseban pritisak na prve zemlje ulaska. No, tek uključivanjem analize načina na koji razni društveni akteri vide EU, moguće je razumjeti posljedice izbjegličke krize na (dez)integracijske procese. Tako se i posljedice ove krize na EU, mogu pratiti preko razvoja odnosa između političkih aktera na europskoj i nacionalnoj razini s jedne strane, a s druge strane preko kompatibilnosti institucionalnih rješenja na europskoj razini i njihovog viđenja od strane političkih aktera.

Posebno će biti potrebno pratiti posljedice pandemije na političko pozicioniranje prema EU u dvije članice s dosad najvećim brojem smrtnih slučajeva: Španolskoj i Italiji. U ove su se dvije mediteranske članice, koje su bile i među najpogođenijim ekonomijama tijekom krize eurozone, u proteklom desetljeću dogodile značajne promjene u odnosu prema Briselu. Iako su nekad svrstavane među najviše proeuropski orijentirane članice, u obje su zemlje u posljednjih deset godina ojačale euroskeptične stranke i na ljevici i na desnici. U Italiji je vidljiv i porast tvrdog euroskepticizma u javnom mnijenju. Prema zadnjem istraživanju Eurobarometra provedenom u jesen 2019. 40% Talijana smatralo je da bi Italiji bilo bolje izvan EU, dok je 2012. taj stav podržavalo tek 29% Talijana.[3] S druge strane, ojačao je utjecaj proeuropskih socijaldemokrata iz obje zemlje na europskoj razini. Španjolski i talijanski socijaldemokrati postali su najbrojniji predstavnici svoje eurogrupacije te zajedno imaju više od četvrtine svih socijaldemokratskih zastupnika u Europskom parlamentu (14% španjolski, a 12 % talijanski socijaldemokrati).[4] To je, posebno u slučaju Italije, više posljedica slabih rezultata socijaldemokrata iz dviju najvećih članica (Njemačke i Francuske) i odlaska britanskih socijaldemokrata iz Europskog parlamenta, nego porasta njihove popularnosti. Ukoliko bi socijaldemokrati pretrpjeli značajnije udarce i u svojim posljednjim utvrdama, smanjit će se utjecaj političkih opcija koje guraju ideju federalne Europe. Europski su socijaldemokrati postupno napuštajući ideje „socijalizma u jednoj zemlji“ postali možda i najznačajniji nositelji europeizma. Otkad je 2018. postao premijer, Pedro Sánchez snažno zagovara značajniju ulogu Španjolske u Europi, a i ovu krizu vidi kao „priliku da se izgradi mnogo snažnija Europska unija“.[5] Novitet na španjolskoj političkoj sceni uspjeh je stranke Vox osnovane 2013., prve stranke radikalne i euroskeptične desnice koja je uspjela ući u španjolski parlament, gdje je trenutno treća stranka po snazi. Predsjednik Vox-a Santiago Abascal, inače diplomirani sociolog, žestokom retorikom optužuje Sancheza i njegove koalicijske partnere Podemos za lošu reakciju na pandemiju.

Ova kriza može ubrzati odgovore na brojna pitanja o pozicioniranju novih političkih aktera prema Briselu. Ključno je pitanje može li radikalna desnica preuzeti vlast u Španjolskoj i Italiji i zaustaviti europsku integraciju. U Španjolskoj se to trenutno čini malo izglednim jer je još uvijek dominantni akter na desnici relativno proeuropski orijentirana Narodna stranka. No, u Italiji su protagonisti takvog potencijalnog preokreta, osim radikalno desne i euroskeptične Salvinijeve Lige koja je vodeća u istraživanjima javnog mnijenja, i postfašisti Braća Italije kojima u zadnje vrijeme raste popularnost. Drugo važno pitanje je hoće li radikalna ljevica na europskom Jugu biti pacificirana i europeizirana svojim sudjelovanjem u nadnacionalnom rješavanju posljedica krize, kao što se to dogodilo Syrizi. Čini se da se to može dogoditi i španjolskom Podemosu koji može lakše ublažiti svoj euroskepticizam pomoću potencijalnog prevođenja internacionalizma, koji je inherentan socijalističkim organizacijama, na potragu za drugačijom EU. Pokret pet zvijezda u kojem se vodi rat između ideološki potpuno različitih frakcija i kojem je populizam jedina čvrsta ideološka osnova vjerojatno će teže naći zajednički jezik s briselskim elitama. Talijanski premijer Giuseppe Conte je također nepoznanica jer, kao ni Pokret pet zvijezda koji su ga kao prodornog profesora prava postavili na čelo talijanske vlade, nema jasno izgrađen stav prema EU. Novo vodstvo Pokreta pet zvijezda suprotstavlja se kompromisu koji je postignut oko paketa pomoći članicama eurozone, dok ga njihovi koalicijski partneri iz proeuropske i socijaldemokratske Demokratske stranke podržavaju.

Kompromis između članica eurozone uključuje pomoć za borbu protiv pandemijske krize od oko 240 milijardi eura kreditnih linija koje će Europski stabilizacijski mehanizam plasirati članicama eurozone bez postavljanja ekonomskih uvjeta. No, rješenje ne uključuje uvođenje tzv. koronaobveznica koje su tražili španjolska i talijanska vlada i nakon kojih bi članice eurozone zajednički preuzele odgovornost za dug pojedinih članica. Bilo je teško očekivati da će se to u ovako kratkom roku dogoditi, jer bi uvođenje koronaobveznica osim simbolike ostvarivanja solidarne političke zajednice, stvorilo i snažnu strukturnu pretpostavku za daljnju federalizaciju EU, a za što sad ne postoji politička volja. Povijesne komparacije upućuju na značaj takvog koraka jer je, primjerice, preuzimanje zajedničke odgovornosti za otplatu duga kojim su strane zemlje financirale Američku revoluciju bio jedan od ključnih momenata u stvaranju Sjedinjenih Američkih Država.[6]

Osim stvaranja nove napetosti između europskog Sjevera i Juga, pandemija bi mogla utjecati na daljnju divergenciju između europskog Istoka i Zapada. Države koje nisu članice eurozone, a to je više od polovice postsocijalističkih članica, u manjoj će mjeri moći koristiti europska sredstva predviđena za borbu protiv pandemije i njezinih posljedica. Osim ove potencijalne zapreke ekonomskoj konvergenciji europskog Istoka i Zapada, pandemija je već dovela i do toga da su se članice ponovno uglavnom podijelile na stare i postkomunističke članice oko osude Orbánovog režima u korištenju pandemijske krize za jačanje autoritarnosti njegove vlasti. Hrvatska, točnije vladajući HDZ, ponovno nije osudila Fideszovu politiku. To nisu učinile ni druge srednjoeuropske članice Europske pučke stranke, uz izuzetak litvanskih, čeških i slovačkih demokršćana, iako mađarska vlada dovodi u pitanje ključne vrijednosti Europske unije: poštivanje načela demokracije, vladavine prava i slobode govora. A to su vrijednosti koje su bile deklarirani ciljevi „povratka Europi“ srednjoeuropskih političkih aktera ili njihovih prethodnika. Dakako, ne može se govoriti o jedinstvenim posljedicama pandemije na odnos europskog Zapada i Istoka, jer su se uz divergencijske, pojavile i konvergencijske tendencije. Kao i u izbjegličkoj krizi, hrvatske i bugarske elite na krizu su reagirale sa snažnijom željom za prelazak u višu brzinu europske integracije tj. za ulazak u eurozonu.

Uz veliku pozornost koje je dobilo zaoštravanje europskih podjela i zatvaranje nacionalnih granica, skoro je nezamijećeno prošla vijest da je Europska komisija izdala preporuke o zaštiti europskih poduzeća od stranih preuzimanja. Cilj je bio među ostalim izbjeći situaciju nakon krize eurozone kad su ponajprije kineske tvrtke preuzimale europske tvrtke kojima je pala vrijednost. U svojem je javnom obrazloženju te odluke predsjednica Komisije Ursula von der Leyen govorila o potrebi za očuvanjem „ naše ekonomske suverenosti“.[7] Ova kriza će možda biti i iskorištena kao prilika da se ojača proces europeizacije europskih ekonomija koji traje još od kraja 1980-ih.[8] Hoće li u EU nakon završetka pandemije prevladati dezintegracijski ili integracijski procesi, osim o razmjerima ekonomske krize, ovisit će prvenstveno o tome u kojoj će mjeri europski lideri uspjeti prilagoditi institucionalna rješenja interesima i idejama brojnih i često suprotstavljenih političkih aktera.

 

Nikola Petrović

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
13. 5. 2020.

 

 

 

 

[1] Ovaj tekst je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom UIP-2019-04-2979.

[2] Hvala Marku Mrakovčiću na ovoj ideji, kao i na komentarima na prijašnje verzije teksta. Vidi: Lockwood, David (1964). Social and System Integration, u: George K. Zollschann i Walter Hirsch (ur). Explorations in Social Change. London: Routledge, str. 244-257. Mrakovčić, Marko (2013). Doprinosi sociološke teorije konceptualizaciji (dez)integracije društva. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 34 (2): 1043-1072.

[3] https://ec.europa.eu/commfrontoffice/publicopinion/index.cfm Isto istraživanje iz jeseni 2019. pokazuje da je prema udjelu ispitanika koji smatraju da bi njihovoj zemlji bilo bolje izvan EU Hrvatska (43%) pretekla Ujedinjeno Kraljevstvo (41%). 

[4] https://www.europarl.europa.eu/meps/en

[5]https://www.theguardian.com/world/commentisfree/2020/apr/05/europes-future-is-at-stake-in-this-war-against-coronavirus Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE) je od sredine 1980-ih postala izrazito proeuropski i internacionalistički orijentirana socijaldemokratska stranka. Mnogi vodeći španjolski socijaldemokrati od Javiera Solane preko Carlosa Westendorpa do sadašnjeg europskog „ministra vanjskih poslova“ Josepa Borrella imali su značajne uloge u međunarodnoj politici. Sánchez je također dio tog miljea jer je svoju karijeru počeo sredinom 1990-ih kao voditelj Westendorpova ureda visokog UN-ovog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu.

[6] Hager, Sandy Brian (2016). Public Debt, Inequality and Power. The Making of a Modern Debt State. Oakland: University of California Press.

[7] https://trade.ec.europa.eu/doclib/press/index.cfm?id=212

[8] Fligstein, Neil i Merand, Frederic (2002). Globalization or Europeanization? Evidence on the European economy since 1980. Acta Sociologica, 45 (1): 7-22.

Deindividualizacija u doba koronavirusa

“(…) u dobru i zlu, zdravlju i bolesti… Nagodinu.”

Do sada je već potpuno jasno da globalna pandemija koronavirusa predstavlja zdravstveni, sigurnosni, ekonomski, psihološki, ali nepobitno i vrlo složen sociološki fenomen. Zbivaju se društveno-politički presedani poput proglašavanja izvanrednih stanja od strane vlada diljem svijeta, centralizacije moći u izvršnoj grani vlasti države i njen “comeback” u mnoge sfere društvenog života iz kojih je donedavno bila odsutna. Sve navedeno, i mnogo više, poduzima se u svrhu borbe protiv novog “nevidljivog” neprijatelja te zastrašujuće brzo postaje dio svakodnevice, što je zanimljivo i izazovno analizirati iz sociološke perspektive. Mišljenja sam, kao i mnogi drugi, da bismo objavljivanjem refleksivnih osvrta, protkanih sociološkom imaginacijom po uzoru na C. W. Millsa[1], o tekućem, u najmanju ruku turbulentnom, periodu mogli doprinijeti razumijevanju društvenih promjena nošenih aktualnom globalnom krizom.

Budući da pišem disertaciju na temu procesa individualizacije u hrvatskom društvu, zamijetio sam određena ograničenja primjene teorijskih okvira iz relevantne literature[2] na aktualni razvoj događaja. Individualizacija se odvija uslijed i inherentna je procesu modernizacije društava (odnosno, povećanju stupnja obrazovanja, urbanizaciji, rastu životnog standarda itd.). Ona je proces oslobađanja pojedinca od spona tradicionalnih vrijednosti, društvenih struktura i očekivanja tradicionalno povezanih s društvenim statusima ili, kako je to svjetski poznati sociolog Anthony Giddens sročio: “(…) nemamo drugog izbora nego odabrati”[3]. Dakle, tijekom druge polovine 20. stoljeća u zapadnim se društvima kao glavni lik na “društvenu pozornicu” penje pojedinac koji počinje “igrati ulogu” osnovne jedinice društvenosti nauštrb obitelji, klase, zajednice, etniciteta, religije i sličnih osnova socio-generičkih, grupnih identiteta. Drugim riječima, individualizacija smješta pojedinca u poziciju odgovornog, refleksivnog kreatora vlastitog životnog puta, zbog koje se on konstantno iznova mora dokazivati prema često nejasnim i promjenjivim “do-it-yourself” standardima. Teza o procesu individualizacije također implicira da su većina institucija modernog društva, mehanizmi radnog osposobljavanja i tržište rada te osnovna građanska, politička i socijalna prava fiksirani na pojedinca, a ne na društvenu grupu. Internalizacija normi institucionaliziranog individualizma postepeno ruši tradicionalne temelje društvenog suživota, no integracija se ipak održava u obliku paradoksalnog kolektiviteta recipročne individualizacije[4].

Aktualna društvena situacija otvara mogućnost postavljanja novih istraživačkih pitanja o kretanjima raznih čimbenika individualizacije. Moja je pretpostavka da neki postaju izraženiji, neki se naglo zaustavljaju, dok u određenim domenama dolazi do, bar djelomično, reverzibilnosti procesa. Potonje dvije tendencije nazovimo deindividualizacijom. Deindividualizaciju možemo prepoznati u smanjenju važnosti i društvene poželjnosti individualnih želja i aspiracija. U ovom slučaju ona je u proporcionalnom odnosu s povećanjem instrumentalne društvene solidarnosti kojoj je cilj suzbijanje epidemije koronavirusa. Deindividualizacija iz ove perspektive također znači i povećanje važnosti društvenih kategorija poput dobi, zdravlja, zajednice, vrste zaposlenja, klase i slično, kao determinanti društvenog djelovanja.

Društvo naučeno na individualizam zadesila je nagla potreba za kolektivizmom. Takav neočekivani preokret te novi oblici društvene solidarnosti i kontrole problematični su za individualističku (nerijetko i narcističku) kulturu modernih društava, što se manifestira u gotovo svakodnevnim devijacijama od propisanih restriktivnih mjera (pogotovo samoizolacije) usprkos činjenici da je odgovorno individualno ponašanje krucijalno za zaustavljanje širenja zaraze. Kako objasniti te učestale devijacije? Jedno od mogućih objašnjenja jest da je ranije spominjana internalizacija individualističkih vrijednosti u individualiziranom društvu pojedinca učinila sklonijim da, uslijed jačanja deindividualizacije i svojevrsnog ponovnog “uranjanja” u masu, rezonira à la “ma neće ništa bit’ ako se ja, jedan od mase ljudi, tu i tamo ne pridržavam mjera”[5]. Realno, pojedinac jest neprimjetan i neznatan u odnosu na gomilu (shvaćenu u smislu nacionalnog društva) pa mu se u datom trenutku takvo ponašanje može činiti racionalnim. Nažalost, racionalnost zataji kada u jednadžbu uvrstimo više pojedinaca koji tako razmišljaju i tako se ponašaju te se vjerojatnost širenja zaraze naglo poveća. Dakle, deindividualizacija uzrokuje privid smanjene individualne odgovornosti karakteristične za dosadašnji proces individualizacije, ali individualna odgovornost je definitivno i dalje je prisutna. Štoviše, ona postaje naglašenija i važnija, a osobni se rizik izjednačava s kolektivnim[6]. Individualna se odgovornost više ne odnosi samo na osobne uspjehe i nedaće kao što je bilo prije, već je breme pojedinca sada i direktna odgovornost za očuvanje zdravlja ostalih članova lokalne zajednice i šireg društva kroz pridržavanje mjera fizičkog (nipošto socijalnog) distanciranja i mnogih drugih odredbi. Na tom tragu, u skoroj će budućnosti biti vrlo zanimljivo znanstveno istraživati i analizirati potencijalne promjene prevladavajućih vrijednosti na skali individualizma i kolektivizma.

Slijedi jedan primjer trenutne “međuigre” individualizacije i deindividualizacije. Individualni i u suvremenim društvima (najčešće) sasvim privatni izbor poput zasnivanja bračne zajednice uz proslavu vjenčanja s obitelji i prijateljima sada je podvrgnut većem stupnju društvene kontrole, točnije, kategorički zabranjen. Igrom slučaja, u poziciji subjekata takve situacije našli smo se moja zaručnica i ja. U travnju smo se trebali vjenčati i dogodio nam se donedavno nezamisliv razvoj događaja te smo iz prve ruke osjetili kako taj osobni izbor postaje javno pitanje. Početkom ožujka donošenje raznih mjera i restrikcija još uvijek je bilo neizvjesno, ali na koncu su, kao što znamo, na snagu stupile zabrane okupljanja većeg broja ljudi u privatnim, javnim (pa i crkvenim) prostorima. Riječ je o deindividualizirajućim formaliziranim normama (i pripadajućim sankcijama za njihovo nepoštivanje) koje se odnose na sve društvene kategorije, dakle, vrijede neovisno o tome tko si, gdje živiš, koliko to želiš, čime se baviš, koliko dobro financijski stojiš i slično. No, čak i tijekom anticipacije restriktivnih mjera bili smo sve svjesniji društvene kontrole kroz poruke medija i okoline te osjećali sve veći pritisak na preuzimanje odgovornosti za solidarno djelovanje. (Da me slučajno ne biste krivo shvatili, ni pod koju cijenu nikoga ne bismo izložili nepotrebnom riziku i naglašavam da smo uvođenje restriktivnih mjera opreza u svrhu suzbijanja epidemije smatrali opravdanim i racionalnim.) Kad je postalo izvjesno da sve valja odgoditi, to smo i učinili, a čekala nas je razmjerno velika socijalna mreža odnosa temeljenih na srodstvu, prijateljstvima i dogovorima vezanima za organizaciju vjenčanja. Sa svima, od restorana, fotografa, benda, slastičara, smještaja za putnike do svih ostalih, trebalo je iskomunicirati odgodu termina i pokušati dogovoriti novi. Sve je bilo praćeno, ionako zbog opće krize, određenom količinom stresa. Izgledalo je otprilike ovako: uz malo sreće s restoranom uspješno dogovorimo novi datum koji nam savršeno odgovara, ali tada je bend zauzet. Zatim jedva pronađemo drugi termin koji je slobodan restoranu i bendu, ali fotograf tada ne može, a on nažalost može samo kada nikome drugome ne odgovara, i tako u krug… Uslužne djelatnosti povezane s vjenčanjima zasigurno će pretrpjeti određene gubitke, a mnogi parovi u Hrvatskoj i svijetu koji su se našli u sličnoj situaciji morat će s njima iznaći kompromise koji se tiču izmjena termina, plaćenih pologa i svega ostaloga. Ovaj primjer ilustrira parcijalne učinke trenutne krize na buduće mladence koji su organizirali proslave vjenčanja s više (od pet) gostiju. Iz makro-perspektive teorijskog okvira procesa individualizacije te učinke karakterizira strukturna individualizacija, točnije, detradicionalizacija u obliku smanjene stope sklopljenih brakova, ali i deindividualizacija u vidu nemogućnosti biranja.

Umjesto konačnog zaključka, na kraju ovog kratkog popularno-stručnog teksta dodao bih da se dotične nagle društvene promjene u sociološkoj teoriji često povezuju s opasnostima stanja anomije, o kojima je još krajem 19. stoljeća pisao Emile Durkheim[7]. Stoga je vrlo važno da svi budu što je više moguće upoznati s aktualnim događanjima i uputama, ali i znanstveno utemeljenim predviđanjima mogućih scenarija. To zahtijeva beskompromisno transparentno postupanje onih koji obnašaju vlast, što je uz upravljanje i postupanje prema uvidima objektivne znanosti, njihova dosadašnja, sadašnja i najveća odgovornost.

 

Juraj Jurlina

Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Katedra za sociologiju
11. 5. 2020.

 

 

Zahvaljujem se Branku Ančiću, Simoni Kuti, Krunoslavu Nikodemu i Jaki Primorac na čitanju i komentiranju ranije inačice teksta.

 

[1] Mills, C., W. (1964). Sociološka imaginacija. Beograd. Savremena škola.

[2] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[3] Giddens, A. (1991). Modernity and Self-Identity; Self and Society in the Late Modern Age. Cambridge: Polity Press.

[4] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[5] vidi: Le Bon, G (2009). The Crowd: A Study of the Popular Mind. The Floating Press.

[6] usp.: Beck, U. (2011). Svetsko rizično društvo. Novi Sad. Akademska knjiga Novi Sad.

[7] Durkheim, E. (1972). O podeli društvenog rada. Beograd. Prosveta. (De la division du travail social. Prvo izdanje iz 1893.); Durkheim, E. (1997). Samoubistvo. Beograd. Beogradski izdavačko-grafički zavod. (Le Suicide: Étude de sociologie. Prvo izdanje iz 1897.)

Sport u doba globalne pandemije: na razmeđu komercijalnog sporta i olimpijskih ideala

Samo tri afričke države imaju manji BDP po stanovniku od Burundija. DR Kongo, Srednjoafrička Republika i Somalija. Ako je netko istinski fanatik afričkog nogometa onda sigurno zna i podatak da je reprezentacija Burundija tek na 43. mjestu Fifine  kontinentalne rang liste. Kog vraga sam se uhvatio Burundi? Kakve to ima veze sa sociologijom iz izolacije i sportom? Uistinu ne znam nikoga tko bi pratio nogomet u Burundiju. Ne pratim ni ja, da ne bi bilo zabune, pa da se sad razmećem podacima dostupnima preko tražilice. Naime, ova je zemlja do prije par dana tek posljednja u nizu u kojoj se nogometno prvenstvo prekinulo zbog pandemije COVID-19. Lige petice, eurocentrična sintagma koja označava pet najjačih nacionalnih nogometnih liga, sad poprima posve drugo značenje. Prvenstva se još uvijek igraju u Tajvanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Bjelorusiji i Nikaragvi. Zaintrigirala me vijest da je afrička država s 12 milijuna stanovnika prošli tjedan, tri kola prije kraja, odlučila prekinuti prvenstvo. Burundi je u tom trenutku imao svega pet zabilježenih slučajeva zaraze. Zapravo, sve je po nogomet naglo krenulo loše nakon što je utvrđeno da je utakmica Lige prvaka Atalanta i Valencia, odigrana 19. veljače na milanskom San Siru, bila okidač za strelovit rast broja zaraženih u Lombardiji. Kasnije ishode pandemije na sjeveru Italije nije potrebno dodatno objašnjavati. Konačno i prvi registrirani zaraženi u Hrvatskoj, ujedno i prvi izliječeni, bio je gledatelj upravo na toj utakmici, a bolest mu je utvrđena po povratku u Zagreb.

Dobro vam je poznato da je profesionalni sport na globalnoj razini potpuno stao. Odgođene su OI u Tokiju i EURO 2020, ATP i WTA turniri, Formula 1, atletski mitinzi, brojna nacionalna ligaška natjecanja poput NBA, NHL, Bundeslige, Serie A itd. Nogomet se, trenutno igra u pet zemalja na svijetu. U dosad neviđenom spletu okolnosti, nogometni profesionalci u zemlji kojom neprekidno od 1994. vlada Aljaksandar Ryhoravič Lukašenko postaju najbolje što se trenutno nudi na globalnoj nogometnoj pozornici. Ukoliko parafraziramo Petera Millwarda (2011), to je trenutno najbolje što nudi globalni komodificirani nogomet. Takav medijski interes nogometaši i klubovi u Bjelorusiji mogu zahvaliti upravo spomenutom predsjedniku, koji javno zbija šale sa ‘sezonskom virozom’ i za razliku od vlasti u Burundiju nije pretjerano zabrinut zbog pandemije COVID-19.

Profesionalni nogomet kao dio globalnog komercijalnog sporta, kako profesionalni sport naziva Jay Coakley (2014), preko noći se našao u velikoj neizvjesnosti. Nogomet među komercijalnim sportovima ima najviše dionika. Od saveza, liga i klubova, preko igrača, trenera, menadžera i navijača. Svi su na svoj način uključeni u prihode i rashode. Obustava svih natjecanja uzdrmala je najbogatije klubove i natjecanja, što u stratificiranim odnosima za posljedicu dovodi u pitanje opstanak brojnih profesionalnih klubova, pa su mnogi u različitim zemljama objavili ili najavili bankrot ukoliko potraje odgoda natjecanja. Brojni ugledni analitičari posljednjih tjedana iznose ocjene da bi svjetski nogomet zbog svega navedenog mogao pretrpjeti štete epskih razmjera. One se kumulativno mjere u milijardama dolara. Budžeti klubova se režu, kao i primanja zaposlenika i igrača, revidiraju se planovi o izdvajanjima za prijelazne rokove, mijenjaju marketinške strategije, vlasnici TV prava najavljuju skoru reviziju postojećih ugovora itd. Ukratko, nogomet se dramatično mijenja. Da ne bi došlo do pandemije bankrota klubova, trebalo bi se što prije vratiti utakmicama i natjecanjima. Svjesni toga, čelnici Uefe su koncem ožujka donijeli odluku da se nacionalna prvenstva moraju okončati, odnosno ne smiju se prekidati bez odigravanja preostalih utakmica. U protivnom će lige koje budu poništile prvenstvo biti kažnjene izbacivanjem iz europskih nogometnih natjecanja. Kako sada stvari stoje, krajnji rok za okončanje nacionalnih prvenstva je kolovoz. Razlozi su dvojaki. S jedne strane, odluke o prvacima, odnosno klubovima koji ispadaju ili ulaze u različite natjecateljske razrede, nije pošteno donositi dekretom. S druge strane, od presudnog je značaja za izbjegavanje daljnjih financijskih gubitaka poštivati ugovore o TV pravima i odigrati preostale utakmice, pa makar i pred praznim tribinama. Usprkos tome, vrlo je dvojbeno hoće li se prvenstva uspjeti odigrati u pandemijom najpogođenijim zemljama, poput Serie A.

Bez ikakvih dvojbi, mediji i korporacije oblikuju izgled i odnose u suvremenom sportu. Guy Debord (1999) je sintagmom društvo spektakla ukazao na način na koji se u suvremenim društvima konstruira percepcija društvene zbilje. Debord tu dramatičnu preobrazbu objašnjava tvrdnjom da je kapitalizam kolonizirao svakodnevni život i sve pretvorio u robu. Stoga Douglas Kellner (2003) posve opravdano tvrdi da je spektakl postao jedno od ključnih načela organizacije suvremenog sporta. Kako u kreiranju globalnih celebritya poput Michaela Jordana (https://www.youtube.com/watch?v=Peh9Yqf1GXc), tako u beskrajnim serijama različitih sportskih natjecanja, od mega evenata do različitih sezonskih nacionalnih natjecanja (https://www.youtube.com/watch?v=IMQJCg5KCgc ). Karl Polanyi (1999) smatra da je tržišna ekonomija samoregulativni mehanizam, zbog čega tržište nije determinirano odnosima moći u društvu, nego je društvo određeno tržišnim odnosima. Roba, materijalni i nematerijalni predmeti, su proizvod za tržište, pa tako i sport. Dakle, tržište i mediji definiraju kulturni kontekst za oblikovanje očekivanja potrošača. U takvu okruženju u masovnoj komunikaciji dominira marketing u svojim različitim oblicima. Simulacija sudjelovanja u sportskom spektaklu je beskrajna. Barem je bila, do pojave COVID-19 i potpunog kraha sporta određenog diktatom tržišta, oblikovanog kontrakcijama medija i marketinga. Suočivši se s izostankom spektakla i životom u izolaciji, lišeni slobode kretanja, perspektive i pogledi na sport iz dnevnog boravka poprimaju drugačije konture.

Sport se dugo smatrao društvenom institucijom kojom se premošćuju brojne barijere i dokidaju nejednakosti. Inzistiralo se na pozitivnim aspektima participacije građana u sportskim aktivnostima i promicanju vrijednosti poput individualnih i kolektivnih postignuća ili važnosti tjelovježbe za poboljšanje zdravlja i produktivnosti radnika. Negativni aspekti sporta bili su u drugom planu, često korišteni za širenje moralne panike kao u slučajevima devijantnog ponašanja navijača. Jedan od najuglednijih sociologa sporta, Jay Coakley, posvetio je svoju karijeru istraživanju društvenih aspekata sporta, posebice kritičkom propitivanju teze da je sport sam po sebi dobar i društveno poželjan. Često se sport uzima kao moguće rješenje suzbijanja različitih oblika društvenih devijacija, posebice onih koje se odnose na mlade i djecu. Međutim, Coakley (2014), kao i niz drugih autora, dovodi u pitanje socijalizaciju mladih kroz visoko strukturirane prakse klubova koji oponašaju profesionalne organizacije, postavljaju visoka očekivanja i imperative uspjeha djeci, bez pomoći u potpunom razumijevanju značenja uspjeha, zanemarivanje ‘fizičke pismenosti’ i cjeloživotne tjelovježbe, (ne)dostupnosti sporta mladima i djeci u pojedinim zajednicama itd. O ovim temama se znatno rjeđe raspravlja. Međutim, Coakley  (2014) ukazuje na tendenciju rasta popularnosti i participacije građana u alternativnim sportovima. Navedeno je na tragu teze Ramona Spaaija i suradnika (2014)  da se većina ljudi ne bavi sportom kako bi postigla određene društvene ciljeve i uspjeh, već je njihova participacija fokusirana na uživanje, zdravlje ili na provođenje vremena s prijateljima i obitelji.

Ilustracija: Pješačka staza u Nacionalnom parku Peak District (UK)

Američka umjetnica Jenny Odell (2019) sugerira da ono što daje nečiji konačni životni smisao proizlazi iz nesreća, prekida i neobičnih susreta. Ona tvrdi da bi ljudima trebalo dopustiti dovoljno vremena za znatiželju, samoću i introspekciju, jer su ove stvari važnije za zdrav i sretan život čovjeka nego njegova ekonomska i tehnološka produktivnost. Imperativ učinkovitosti i neprekidnog natjecanja s vlastitim sposobnostima i drugim ljudima, kao i izostanak jasnih granica između radnog i slobodnog vremena razorno djeluju na čovjeka u suvremenom društvu. Slobodno vrijeme kolonizirano je različitim sadržajima u službi diktata tržišta, pa tako i medijskim posredovanjem komercijalnog sporta. U okolnostima masovne samoizolacije, propitujući postojeće društvene prakse propituje se i smisao sporta. Pandemija COVID-19 potaknut će mnoge na propitivanje smisla komercijalnog sporta i razmatranje prednosti sudjelovanja u alternativnim sportskim aktivnostima lišenim primarno natjecateljskog karaktera ili pukog pasivnog promatranja profesionalnih sportaša. Najpopularniji sportovi u većini društava zasnovani su na patrijarhalnim vrijednostima i temelje se na nadmoći i pobjedama. Međutim, novi i sve masovniji sportovi odbacuju taj koncept i temelje se na alternativnim vrijednostima i interesima bez inzistiranja na međusobnom natjecanju temeljenom na mjerenju učinkovitosti. U posljednje vrijeme etablirani su brojni sportovi organizirani oko užitka i sudjelovanja, naglašavajući potporu drugim sudionicima i zaštiti okoliša. Dakle, to su sportovi poput paraglidinga, slobodnog penjanja, planinarenja, brdskog biciklizma, raftinga, snowboardinga, kitesurfinga, trackinga, ronjenja, zmajarenja, frizbija ili joge, pa uz brojne druge neopterećene standardizacijama postupaka sve do naših gotovo autohtonih lokalnih sportova poput picigina, škrapinga, različitih verzija boćanja narodnim načinom itd. Ovi sportovi se usredotočuju na osobno osnaživanje i predodžbu da se tijelo treba njegovati i uživati ​​u potrazi za iskustvom ili u funkciji druženja uz određenu fizičku aktivnost, a ne da bude podređeno imperativu postizanja natjecateljskog uspjeha. U konačnici to ujedno znači da komercijalni sportovi polako gube svoju hegemoniju i suočavaju se s alternativom. Ti sportovi su sve ono što komercijalni nisu. Usmjereni su na duhovno i fizičko zadovoljstvo ljudi, na participaciju koja je posljedica slobodnog kretanja i aktivnosti u prirodi i prostoru. Lišeni su medijskog posredovanja i natjecanja, bodovanja, mjerenja i slično. Život bez komercijalnog sporta jest moguć. Uostalom, o tome svjedoče i stoljeća koja su prethodila modernom građanskom društvu. COVID-19 nas osvješćuje da zdrav život bez tjelovježbe, slobodnih aktivnosti i kretanja u prostoru jednostavno nije moguć niti održiv na duži vremenski rok. S druge strane, život bez sportske robe, dakle život bez spektakla, je neupitno moguć. Bez obzira na neizbježnu obnovu svijeta spektakla i pokušaj nastavka rigidne komodifikacije sporta u razdoblju nakon pandemije, drevno olimpijsko geslo ‘u zdravom tijelu zdrav duh’ ima veliku priliku za svoju renesansu.

 

Marko Mustapić

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
7. 5. 2020.

 

 

Zahvaljujem se kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac na sugestijama za poboljšanje teksta.

Reference:
Coakley, J. (2014) Sports in Society: Issues and Controversies (11th Edition)

New York: McGraw-Hill Education.

Debord, G. (1999) Društvo spektakla - komentari društvu spektakla. Zagreb: Arkazin.

Kellner, D. (2003) The Sports Spectacle, Michael Jordan, and Nike, In Miller, P, B. & Wiggins, D. K. (eds.) Sport and the Color Line Black Athletes and Race Relations in Twentieth Century America, pp358-382. New York: Routledge.

Millward, P. (2011). The global football league: Transnational networks, social movements and sport in the new media age. New York, NY: Palgrave Macmillan.

Odell, J. (2019) How to Do Nothing: Resisting the Attention Economy. New York: Melville House

Spaaij,R.;  Magee, J.; Jeanes, R. (2014) Sport and Social Exclusion in Global Society. Abingdon: Routledge.

Polanyi, K. (1999) Velika preobrazba: politički i ekonomski izvori našeg vremena. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk & Hrvatsko sociološko društvo.

Društvenost u izolaciji

Mislim da se svatko od nas koji smo predavali ili predajemo Osnove sociologije ili Uvod u sociologiju kao opći predmet, suočio s problemom kad je trebalo objasniti pojam društvenosti. Kako objasniti ideju društvenosti iz Simmelove perspektive čistog oblika obilježenog radikalnom jednakošću, u kojoj zadovoljstvo svakog ovisi o zadovoljstvu svih drugih?

Kako današnjim posttranzicijskim generacijama objasniti –  a da ne budete patetični – da su za konceptualno određenje pojma tako važnog za sociologiju i za društvo općenito ključni osjećaji pripadnosti, povezanosti, zajedništva i empatije? Kao im objasniti da društvenost pretpostavlja odustajanje od maksimalnog ostvarenja vlastitih želja i svijest o odgovornosti za druge? Ili – kako to Bauman lijepo kaže – da je za postizanje društvenosti ključno „odlaganje na policu svog vlastitog interesa“?

U pokušajima objašnjenja često sam posezala za primjerima iz urbanističkog planiranja i socijalnog kapitala. Najbliže mogućem razumijevanju došla bih spominjanjem društvenih medija i društvenih odnosa posredovanih internetom. Ali stvari bi se zakomplicirale kad bih konstatirala da primjeri sudjelovanja u internetskim društvenim mrežama iscrpljuju samo dio sadržaja društvenosti.

I odjednom imamo primjer. „Ostanite doma! Budite odgovorni prema drugima!“

Pitanje je, naravno, koliko dugo će nam – nakon što prođe pandemija korona-virusa – primjeri koji se danas uz nju vezuju biti od koristi u objašnjenju koncepta društvenosti. Ideja odgovornosti prema drugima samoizolacijom ili svakodnevne slike medicinskog osoblja koje se širom svijeta bori da najteže oboljeli prežive, riskirajući pritom vlastito zdravlje, više neće biti u prvom planu, kao što su to danas.

Hoćemo li novim generacijama, bez tako dojmljivih primjera, uspijevati objasniti važnost pojma društvenosti za „proces civilizacije“ (Elias)? Ili će, nakon što pandemija prođe, i društvenost ponovo postati žrtvom neoliberalne ideologije i kulture neangažiranja (Bauman)?

Odgovor na to pitanje ticat će se snage argumenata kojima će sociologija kao znanost poticati javnu raspravu o značenju i posljedicama pandemije korona-virusa. Pred našom se strukom, naime, otvara pitanje što ga je  još 2004. postavio Burawoy, u svom govoru o „javnoj sociologiji“. Imamo li dovoljno znanja i komunikacijskih sposobnosti da bismo mogli djelovali kao „savjest društva“?

Pritom ne treba zaboraviti da je Burawoy od početka zagovaranja javne sociologije tvrdio da ona treba biti u stalnoj interakciji s razvijenom „profesionalnom“ i „kritičkom sociologijom“, odnosno istraživanjima i kritičkim propitivanjima, u ovom slučaju neoliberalne politike koja je dovela u pitanje socijalnu državu i javno zdravstvo.

Ima li sociologija danas takvu snagu, ne samo kod nas nego i drugdje? Bojim se da, nažalost, zasad nema. O tome nam svjedoče primjeri sociologa poput Becka, Baumana i drugih koji su posljednjih desetljeća upozoravali na rizike povezane ne samo s atomskom energijom i zagađenjima, nego i genskom tehnologijom i drugim opasnostima proizvedenim učincima znanosti, tehnologije i općenito ljudskog djelovanja.

Nisu li primjeri ovih vrhunskih, globalno poznatih sociologa, koji su pokušavali jačati svijest o „nadindividualnim“ i „nadnacionalnim“ opasnostima, a istodobno bili prisiljeni promatrati uspjeh ideologije koja takve rizike sustavno proizvodi, dovoljno upozoravajući? Ipak, četvrt stoljeća nakon Beckove danas već klasične knjige o „društvu rizika“, nešto se promijenilo: pandemija korona-virusa pokazala je da bolest i smrt prelaze nacionalne, ali i klasne i statusne granice.

Kad je u Društvu rizika (1986) Beck pisao da se „zagađena voda ne zaustavlja pred slavinom generalnog direktora“, referirao se na ekološke probleme. U današnjoj situaciji,  i svijet izvan naše discipline postaje svjestan da se ni virus ne zaustavlja na nacionalnim granicama niti pred vratima bogataša i političkih moćnika, kao ni da mnoga politička vodstva nisu poduzela gotovo ništa da građanima i građankama pomognu izbjeći smrt.

Kome se obratiti za pomoć, kakva je uloga znanosti (medicinske, ali i društvenih), kako one mogu pomoći društvu i zašto trebamo njihove spoznaje? Vratimo se ovdje na primjer s početka ovog kratkog teksta: kao što je pandemija korona-virusa omogućila posttranzicijskim generacijama bar elementarno razumijevanje pojma društvenosti, tako otvara vrata i novom shvaćanju poruka koje sociologija može uputiti društvu o pojavama koje su za njega važne. Na nama je, sociolozima i sociologinjama, da svojim znanstvenim radom osiguramo utemeljenost tih poruka i nađemo načina o njima govoriti tako da nas šire društvo razumije.

 

Inga Tomić-Koludrović

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, područni centar Split,
3. 5. 2020.

Sociologija inovacija, transformacijska inovacijska politika i koronavirus: što ih povezuje?

Sociologija inovacija ne pripada u main stream sociologiju i njome se kod nas bavi vrlo mali krug sociologa, uglavnom onih u domeni studija znanosti i tehnologije (STS studies) [1]. Isto tako, mnogi će se vjerojatno upitati kakve veze ima sociologija inovacije s aktualnim trenutkom zaraze s Covid-19, prisilne karantene i rada od kuće. Sprema li se neka genijalna inovacija ili znanstveno otkriće (invencija) koja će suzbiti koronavirus i vratiti na mjesto porušene kućice ekonomije, rada, obrazovanja, društva uopće. Naravno da ne, barem ne u ovom trenutku, iako se upravo od znanosti i njezine aplikacije (inovacije) očekuje spas. To bi nas moglo odvesti do kritičkog razmatranja tretmana znanosti i inovacija u Hrvatskoj [2], što međutim nije predmet ovog priloga, a radi se i o pretužnoj temi koja neka ostane po strani za sada.

Motiv za ovaj moj prilog „Sociologiji iz izolacije“ jest koncept transformacijske inovacijske politike (TIP) koja zagovara napuštanje standardnog koncepta inovacijske politike (IP) kao interakcije znanosti, gospodarstva i državne potpore u razvoju inovacija s ciljem gospodarskog rasta i konkurentnosti, a u korist inovacija usmjerenih na rješavanje društvenih izazova (grand challenges) i održivog razvoja [3] [4] [5]. S konceptom transformacijske IP susrela sam se prvi put prije par godina pretražujući literaturu za neki rad, i tada mi se učinio kao prilično apstraktan koncept, još jedan pomodan termin iz Europske unije tj. istraživača koji se bave eteričnim temama u bogatim zemljama s još bogatijim proračunima za znanost. Za razliku od njih, moje su preokupacije bile prilično prizemne, u smislu: Zašto smo siromašni? Zašto nam konkurenti postaju Bugarska i Rumunjska? Zašto se ne uspijevamo digitalizirati? Zašto nemamo inovacije više dodane vrijednosti koje bi utjecale na promjene gospodarske strukture i unapređenja društvene dobrobiti? (Usput: zna li itko nekog našeg utjecajnog poduzetnika-inovatora osim Rimca i zna li itko za razvoj naprednih tehnologija osim nešto robotike na FER-u i FSB-u?).

I onda, bum! Pandemija Covida 19 iznjedrila je na vidjelo limitirajuće dosege dosadašnjih javnih politika za poticanje inovacija, zbog isključive fokusiranosti na tehnološki napredak, konkurentnost i gospodarski rast, a bez vođenja računa o rak-ranama modernog društva: zdravlje i kvaliteta života, sigurnost hrane i energije, demografske promjene, klimatske promjene i sl.

Čak i ugledne organizacije poput OECD-a redovito u svoje studije uvrštavaju osvrt na transformacijsku IP [6], ali joj uskraćuju legitimitet, uz obavezan komentar da je ipak malo vjerojatno da će ova „nova generacija” zamijeniti davno utvrđenu paradigmu inovacijske politike koja pretpostavlja doprinos javne znanosti nacionalnoj ekonomskoj konkurentnosti. Očekuje se da će sveučilišta i javne istraživačke organizacije preuzeti sve važniju ulogu u regionalnom i lokalnom razvoju kroz tržišno orijentirana istraživanja, bliska potrebama poduzetnika. Strategija pametne specijalizacije koju provodi Europska unija u sklopu svoje kohezijske politike (i zahvaljujući kojoj se ulijeva dosta sredstava u znanstvenu infrastrukturu i poduzetništvo i u Hrvatskoj), upravo je praktično ostvarenje takve inovacijske politike.

Međutim, svijest o tome da socijetalni izazovi kao i problemi vezani uz održivi razvoj svakim danom postaju sve veći, te da ih standardna IP ne može riješiti, stvara potrebu promjene paradigme upravljanja inovacijama (inovacijskim sustavom) koja će obuhvatiti i ciljeve održivog razvoja i opće dobrobiti društva. Promjena paradigme obuhvaća promjenu cjelovitog socio-tehničkog sustava, dakle kombinaciju tehnološkog razvoja i transformacije društva i ekonomije što uključuje kulturološke promjene, promjene u ponašanju, ustaljenim navikama i načinu života, kao i u funkcioniranje postojećih ekonomskih institucija kao što je tržište roba, radne snage, potrošnje, proizvodnje i slično.

TIP dobiva sve veći zamah, posebno kao sredstvo za ostvarenje Agende 2030 Ujedinjenih naroda o održivom razvoju [7], ali i za usklađivanje nacionalnih ciljeva s održivim razvojem u pojedinim zemljama, od Finske do Afrike. Posebno kreirana internet stranica o TIP (http://www.tipconsortium.net/) s mnoštvom studija, preporuka i primjera daje nam uvid u inicijative u sklopu ove nove politike inovacija, koja je interakciju dionika unutar inovacijskog sustava zamijenila transformacijom sustava.

Među začetnicima koncepta transformacijske IP jesu Karl Matthias Weber i Harald Rohracher [8] koji tvrde da je TIP u stvari vrlo složen politički proces koji je izložen četirima vrstama neuspjeha: neuspjeh usmjerenja (directionality failures), koji proizlazi iz krivo odabrane strategije razvoja ili kolektivnog cilja; neuspjeh u upravljačkoj koordinaciji (policy coordination failure) odnosno nedovoljno usklađivanje različitih sektorskih politika (zdravlje, transport, energija, hrana i sl.); neuspjeh artikulacije potražnje (demand-articulation failure) ili nemogućnost prepoznavanja potreba korisnika, npr. nametanje razvrstavanja smeća koje nije prilagođeno svakodnevnom životu, te neuspjeh refleksivnosti (reflexivity failure) koji se odnosi na nedovoljno praćenje, predviđanje i procjenu učinka poduzetih akcija, npr. balans između individualnih sloboda i mjera socijalne sigurnosti.

Kriza izazvana koronavirusom dobro ilustrira pred kakvim se izazovima našla IP u vrijeme društveno-ekonomske transformacije koja traži promjenu paradigme inovacijskog sustava. Koji smjer inovacijskog i tehno-ekonomskog razvoja poduprijeti u uvjetima (uvijek) nedostatnih sredstava? Jesu li bitnije inovacije u zdravstvenom sektoru od onih u farmaciji ili digitalizaciji poduzeća? Kako osigurati balans između stvaranja snažnoga gospodarstva otpornog na ovakve šokove i socijetalnih ciljeva? Kako će se poduzete mjere za razvoj inovacija odraziti na sektorske politike? Što to znači za živote građana? Kako ćemo sve to pratiti i procijeniti učinke?

Pri tome treba uzeti u obzir da TIP nadilazi ciljeve standardne IP usredotočene na interakciju i transfer znanja između znanosti i gospodarstva u cilju ostvarivanja nekih općedruštvenih ciljeva (npr. čiste energije, liječenje demencije i sl.). Takve IP relativno su jednostavne i usredotočene na određeni zadatak (mission–oriented), proizašle iz spoznaje da napredak u znanosti i tehnologiji (npr. otkriće penicilina, umjetnih gnojiva, strukture genoma, interneta i sl.) može biti moćan alat u rješavanju društveno-ekonomskih problema, te je IP doživjela od 1970-ih period popularnosti i razvoja bez presedana.

Kao klasični primjeri istraživanja usmjerenih na zadatak za rješavanje društvenih izazova na velikoj skali navode se projekti Manhattan i Apollo, uz obrazloženje da takvi zastarjeli linearni modeli inovacija koji pretpostavljaju da će istraživački rezultati iz laboratorija automatski biti primijenjeni i komercijalizirani, nisu prikladni za današnje socijetalne izazove. Npr. uprezanjem znanosti i tehnologije možemo riješiti, kao što naglašava Richard R. Nelson [9], odlazak na Mjesec, ali ne i ukidanje urbanih geta ili lošeg obrazovanja. Današnji socijetalni problemi i održivost razvoja sličniji su problemima ukidanja geta nego odlaska na Mjesec, jer ih karakterizira neodređenost konačnog cilja, nepostojanje egzaktnih znanstvenih metoda za njihovo rješavanje, interesi mnogobrojnih sudionika i grupa, administrativne prepreke i institucionalne rigidnosti. Npr. klimatske promjene teško da se mogu riješiti klasičnom IP kroz upregnuće znanosti i tehnologije, već traže transformaciju društva i ekonomije koje prije spadaju u domenu urbane politike nego politike inovacija, kao što je primjerice stvaranje mreže ugljično-neutralnih gradova u Finskoj [10].

Preostaje vidjeti hoće li suočavanje s koronavirusom biti pravocrtni zadatak u domeni standardne IP, odnosno komercijalne eksploatacije znanstvenih istraživanja kroz otkriće cjepiva ili lijeka, ili će tražiti transformaciju društva i ekonomije kako to predviđa transformacijska IP. Primjerice, ako otkriće cjepiva ili lijeka ne bude učinkovito kao što se očekuje, društva će trebati sagledati složenu dinamiku napretka u znanstvenima istraživanjima, javnog zdravstva, ekonomske otpornosti, siromaštva, zapošljavanja, komunikacije, osiguranja vode, energije i hrane i sl.

Konačno, je li transformacijska IP moguća kod nas? Osobno sam prilično skeptična prema takvoj mogućnosti, a što slijedi iz analogije s provedbom standardne interaktivne inovacijske politike. Prvi inovacijski programi pokrenuti su u Hrvatskoj 2001. od strane Ministarstava znanosti i obrazovanja, a da nikad nisu integrirani u znanstvenu zajednicu ni ozbiljno prihvaćeni od poduzetnika [11]. Promjena je nastupila tek kad je interakcija znanosti i gospodarstva „nametnuta odozgo“ od strane EU u sklopu Strategije pametne specijalizacije uz obilato financiranje iz Strukturnih fondova (npr. IRI 1 i 2). Transformacijska IP traži duboko promišljanje, ozbiljno planiranje, nove metrike, indikatore i procjene utjecaja određenih politika [7], a tako nešto je našoj političkoj praksi prilična nepoznanica.

Stoga, pretpostavljam da će kod nas strateški razvoj u znanstvenim istraživanjima i inovacijama biti business as usual dok drži vodu, a u trenucima krize „već ćemo nešto smisliti“. Samo da ne bude kasno, i da intelektualni resursi na koje se sada oslanjamo u suzbijanju Covida-19, ne izgube bitku u oštroj konkurenciji sa strateškim ciljevima duboke države, kao što je izgradnja bazena na moru, stanova, fontana, stadiona, spomenika domovini, povlaštenih penzija i lokalne samouprave.

 

Jadranka Švarc

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
29. 4. 2020.

 

Zahvaljujem Uredničkom timu u izolaciji na sugestijama za poboljšanje teksta.

 

[1] Prpić, K. (2013). STS in a (Post)Socialist Context. Science and Technology Studies in Croatia, Tecnoscienza, 4(1): 165-181.

[2] Švarc, J., Čengić, D., Poljanec-Borić, S., Lažnjak, J. (2019). Znanstvenici o reformama znanosti iz 2013.: kritička analiza, Politička misao, 56(1): 7-38, https://doi.org/10.20901/pm.56.1.01.

[3] Diercks, G., Larsen, H., Steward, F. (2019). Transformative innovation policy: Addressing variety in an emerging policy paradigm, Research Policy, 48(4): 880-894, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.10.028;

[4] Fagerberg, J. (2018). Mobilizing innovation for sustainability transitions: A comment on transformative innovation policy, Research Policy, 47(9): 1568-1576, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.012; Schot, J.,

[5] Schot, J., Steinmueller, E. (2018). Three frames for innovation policy: R&D, systems of innovation and transformative change, Research Policy, 47(9): 1554-1567, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.011.

[6] OECD (2016). Science, technology and innovation outlook in 2016, OECD Publishing, Paris.

[7] Ramirez, M., Romero, O., Schot, J., Arroyave, F. (2019). Mobilizing the Transformative Power of the Research System for Achieving the Sustainable Development Goals, SPRU Working Paper Series (SWPS), 2019-25: 1-2., www.sussex.ac.uk/spru/swps2019-25.

[8] Weber, K. M., Rohracher, H. (2012). Legitimizing research, technology and innovation policies for transformative change: Combining insights from innovation systems and multi-level perspective in a comprehensive ‘failures’ framework, Research Policy, 41(6): 1037-1047, https://doi.org/10.1016/j.respol.2011.10.015.

[9] Nelson, R. (2011). The Moon and the Ghetto revisited, Science and Public Policy, 38(9): 681-690, https://doi.org/10.3152/030234211X13070021633404.

[10] Schot, J., Kivimaa, P., Torrens, J. (2019). Transforming experimentation: Experimental policy engagements and their transformative outcomes, TIPC Policy Brief, Issue 2, April 2019.

[11] Švarc, J., Dabić, M. (2019). The Croatian path from socialism to European membership through the lens of technology transfer policies, The Journal of Technology Transfer, 44(5), 1476-1504, https://doi.org/10.1007/s10961-019-09732-1.

Koliko nam filantropija i zakladništvo mogu pomoći u krizi?

U nezapamćenoj globalnoj krizi uvjetovanoj pandemijom bolesti COVID-a brojni građani, tvrtke i zaklade doniranjima za medicinsku opremu, za istraživanja lijeka te pomažući ugroženim skupinama građana ukazuju na potencijale filantropskih aktivnosti.[1] Pod filantropijom podrazumijevamo privatna davanja u općekorisne svrhe, a zaklade se drže institucionalnim okvirom filantropije. Zaklade doživljavaju izvjesnu renesansu u zapadnim zemljama te su prepoznatljive kao nezaobilazni dionici u mnogim područjima razvoja. Hrvatska ima potencijale za snažniji razvoj filantropije i zakladništva, a ove teme nisu dolazile na dnevni red javnih rasprava, osim u slučajevima nekih skandala. Zasigurno, dobro obrazovan naš građanin ne zna što su zaklade, a mnogi prema njima imaju nepovjerenje. Ugroza pandemijom i razorni potres u Zagrebu i okolici potaknuli su mnoge na solidarnost i darivanja u općekorisne svrhe. U obnovi Zagreba, posebno akademskih institucija, mogla bi se prikupiti znatna sredstva iz domaćih i inozemnih filantropskih izvora.

 

Razvoj filantropije i zakladništva na zapadu

Razvoj filantropije i zakladništva relevantne su istraživačke teme, a na sve većem broju zapadnih sveučilišta djeluju odsjeci na kojima se kroz interdisciplinarne pristupe predaju ove teme.[2] Tri su vala razvoja zakladništva: prvi, kada u kasnom srednjem vijeku zaklade osnivaju trgovci i poduzetnici; drugi, uslijed industrijske revolucije krajem 19. stoljeća i pokreta modernizacije društava; te treći, 1980-ih godina kada raste broj zaklada kao rezultat rasta gospodarstva, te povećanja broja bogatih pojedinaca.[3] Znanstveni filantropi imali su partnera u vladama pa su u takvim okolnostima nastajali veliki projekti koji su odredili pravce razvoja tehnoloških istraživanja koja su poslije opredmećena u industrijskoj proizvodnji. Istraživanja fizičara Wernera Siemensa i poslije razvoj tvrtke koja nosi njegovo ime vide se u kontekstu razvoja znanstvene filantropije.[4]

Rast „filantrokapitalizma“ rezultat je akumulacije velikog bogatstva, a s druge strane na djelu je velik rast siromaštva, a to postaje sve većim političkim problemom. Na tragu Carnegijeve prakse ulaganja cjelokupne imovine u općekorisne svrhe te njegovih poticajnih ideja iznesenih u „Evanđelju bogatstva“[5] danas svjedočimo globalnoj filantropskoj inicijativi „Davanje zaloga“ koja obuhvaća najbogatije ljude širom svijeta. Radi se o preuzimaju javne obveze najbogatijih pojedinaca i obitelji za davanje više od polovine svojeg bogatstva u općekorisne svrhe.[6]

Ugledne zaklade financiraju istraživačke i inovativne programe, okupljaju istraživače i praktičare te nude okvire za važne reforme i rješenja društvenih problema.

S druge strane, pripadnici bolje stojećih društvenih slojeva pripadaju kulturi doniranja u općekorisne svrhe[7], redovito uz porezne povlastice. Doniranja za određene projekte znače i sudjelovanje u aktivnostima te interes za ishode projekata. Pokazuje se kako su takvi projekti učinkovitiji i djelotvorniji od državnih[8], a doprinosi jačanju socijalne kohezije njihova su dodana vrijednost.

EU programski i financijski podupire razvoj filantropije i zakladništva.[9] Nizozemska je 2016. u doba presjedanja EU-om odabrala filantropiju kao jednu od tema presjedanja. Provedeno je opsežno istraživanje u zemljama članicama, a posebno je zanimljiv nalaz glede ulaganja u istraživanja i inovacije, a sačinjena su i izvješća o okviru za razvoj zakladništva u državama članicama.[10]

Brojne američke zaklade daju velike donacije za borbu protiv pandemije, pokazuje se da su one okretnije i poduzetnije od države. Rockefellerova zaklada obvezala se dati znatna sredstva, a pomaže i ranjivim skupinama koje je kriza najviše pogodila. To su radničke obitelji, oni koji su ostali bez plaća te oni koji si ne mogu priuštiti hranu i platiti troškove stanovanja.[11] Opsežene su filantropske aktivnosti pokrenute i u okviru Europskog zakladnog centra.[12]

 

Razvoj filantropije i zakladništva u Hrvatskoj

U istraživačkom smislu ovo je područje kod nas akademska pustopoljina. Istraživanja su rijetka, kao i predavanja o ovim temama u visokoškolskoj nastavi. Na ekonomskim i poslovnim fakultetima trebali bi se predavati barem izborni kolegiji prikupljanja sredstava (fund raising). U ranijem strateškom dokumentu Zagrebačkog sveučilišta stajala je i ideja osnivanja interdisciplinarne, sveučilišne Katedre za filantropiju, na koju se poslije zaboravilo.

Rijetka istraživanja su pokazala kako su filantropija i zakladništvo dali snažan poticaj prvoj modernizaciji Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Mnoge sveučilišne, obrazovne, zdravstvene, socijalne i kulturne institucije nastale su zahvaljujući takvim inicijativama.

Istraživanja govore kako smo dugo imali nepoticajan zakonski, porezni i sociokulturni okvir za razvoj zakladništva.[13] Tek početkom 2000-ih gospodarski subjekti i građani mogu darivati do 2% svojih prihoda u općekorisne svrhe što im je porezno priznat rashod. Mali broj građana i gospodarskih subjekata koristi ova prava. Zaklade imaju skromnu imovinu, a veći dio njih prikuplja sredstva za djelovanje. Zaklade se stidljivo javljaju kao inovatori, a ograničene su njihove aktivnosti u promicanju društvenih promjena.[14]

Na konferenciji International Society for Third Sector Research 2014 traže nas kolege iz Češke koji su dobili veliki projekt Rockefellerove zaklade. U sklopu projekta istražuju tragove njezine aktivnosti između dva svjetska rata u regiji. Zaključili su kako je Andrija Štampar bio  najpouzdaniji partner Zaklade te preporučuju literaturu koja nam otkrije nove okolnosti u kojima je Štampar djelovao.

Rockefellerova zaklada[15] došla je u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi implementirala koncept javnog zdravstva kojeg su razvili njihovi stručnjaci. Doživljaje u Beogradu tada opisuju na sljedeći način „…Serbian mind acts slowly“ te pokazuju „… amazing immunity to new ideas“, u taj se opis nije uklapao Yugoslav Croat Andrija Štampar.[16] Očito, zbog ograničenih receptivnih kapaciteta provedba projekta u Beogradu zapada u krizu. Projekt spašava Štampar gradnjom i opremanjem Škole narodnog zdravlja u Zagrebu. On je američku ideju javnog zdravstva prilagodio našim okolnostima s nizom inovacija. Od ukupnih 800.000 USD, 300.000 je usmjereno u Zagreb, a dio od toga je išao za akademsku filantropiju. To je izazvalo negodovanje u Beogradu i predbacivali su Zakladi da protežira Hrvate. S druge strane, postojali su otpori u liječničkim krugovima u Hrvatskoj jer nisu prihvaćali socijalizaciju medicine.[17] Amerikanci su vidjeli u tome širenje „socijalističkih“ ideja.

Škola je razvila opsežan program rada i mnogi su u nju dolazili po nova znanja i vještine. Bio je to izvjesni „Bilbao efekt“ na razvoj Zagreba.[18] Znanja i vještine nastale u ovoj instituciji, velebnoj i kao građevini za ono vrijeme, bili su temelj za uspostavu sustava javnoga zdravstva nakon Drugog svjetskog rata. I danas u doba krize koronavirusa bolje se nosimo s velikim izazovima upravo zahvaljujući ovoj filantropskoj investiciji koja je pala na plodno tlo te postala i regionalni svjetionik.[19]

  • Zakladni dom Hrvatskog Radiše u Zvonimirovoj ulici čiju je gradnju financirala Hrvatska bratska zajednica.

Potres i obnova Zagreba

Snažan potres koji je pogodio Zagreb i okolicu razorio je stambene zgrade, obiteljske kuće, bolnice, škole, fakultete, muzeje, crkve i druge javne ustanove. Obnova će biti zahtjevna, skupa i dugotrajna, a nedostatna sredstva te nestručni zahvati mogu dovesti u pitanje identitet samoga grada. Vlada je otvorila račun za borbu protiv bolesti COVID-a i za saniranje posljedica potresa i do početka travnja prikupljeno je oko 21 milijun kuna. HAZU se obratila javnosti s pozivom na osnivanje zaklada za financiranje obnove objekata javne namjene stradalih u potresu.[20] Ističe se kako će za popravljanje ogromnih šteta biti potrebna enormna sredstva koja se barem dijelom mogu prikupiti iz većeg broja manjih izvora. Zagrepčanke koje žive u Amsterdamu prikupile su znatno veća sredstva od planiranih za pomoć stradalima u potresu.[21]

Koronakriza potaknula je privatna davanja u općekorisne svrhe. Primjerice, Zaklada Adris[22] donirala je KBC Rijeka i OB Pula sredstva za nabavku 15 respiratora. Doniraju sportaši, banke, tvrtke, građani iz zemlje i svijeta. Izdašne privatne donacije usmjerene su Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, a najveći donatori žele ostati anonimni.  Isto tako, nakon potresa dekanima se javljaju ugledni i bogati alumni te se obvezuju na davanje izdašnih donacija za obnovu fakulteta. Očito je širok krug onih koji osjećaju potrebu za davanjem u takve i slične svrhe.

Neki fakulteti već su počeli prikupljati sredstva za teško oštećene zgrade u kojima se ne može više raditi. Čini se da se tome pristupilo ad hoc, bez odgovarajućih priprema, bez izrade promidžbenih poruka u kojima će se riječju i slikom posvjedočiti o problemima, bez jasno prepoznatih ciljanih skupina koje se moli za donacije, razrađenog načina izvještavanja o prikupljenim donacijama te o izgradnji povjerenja i  jamstvima za transparentno ulaganje prikupljenih sredstava. Dakle, početak posla na ovom zahtjevnom projektu bez strategija koje treba donijeti u kratkom vremenu može znatno umanjiti raspoloživa sredstva i pomoć koju bi mogli prikupiti. Ovaj posao mora biti javan i otvoren svakome tko može dati vrijedne ostvarive prijedloge.

Pored alumnija, Hrvata širom svijeta i njihovih tvrtki, treba se uz primjerena lobiranja obratiti uglednim stranim zakladama, međunarodnim organizacijama, sveučilištima i fakultetima. Istina, koronakriza i njima je prioritet, pa će naši napori u tom smislu biti puno zahtjevniji, a očekivana sredstva manje izdašna, ali nama dragocjena. U tu svrhu autor teksta radi na ostvarenju kontakta s izvršnim osobama u uglednoj globalnoj zakladi. Njihove bi ideje i savjeti bili prevažni. Dakle, za razvoj i očekivane ishode navedenih projekata fund raisinga trebamo iskusne savjetnike koji bi kao volonterski prilog ponudili pomoć u otvaranju vrata koja nam sada nisu dohvatljiva.

Dobro pripremljeni i pravedni projekti mogu biti veliki ulog za obnovu porušenih akademskih institucija[23], potaknuo bi se novi polet koji bi se proširio na obnovu drugih ustanova koje su dio nacionalne baštine i kulture, a onda i na grad u cijelosti.

 

Gojko Bežovan

Studijski centar socijalnog rada – Pravni fakultet Sveučilista u Zagrebu,
27. 4. 2020.

 

 

 

[1] Zahvaljujem kolegici Jeleni Matančević i kolegi Danijelu Baturini za komentare na raniju inačicu ovog teksta.

[2] Europska mreža za istraživanje filantropije - ERNOP, više vidjeti na: http://ernop.eu/

[3] Anheier, H. K., Toepler, S. (1999) Philantropic Foundations – An InternationalPerspective, U: Anheier, H. K., Toepler, S. (eds.) Private Funds Public Purpose: Philanthropic Foundations in International Perspective. New York: Kluwer Academic/Plenum Publisher, 3-23.

[4] Fuchs, E., Hoffmann, D. (2004) Philanthropy and Science in Wilhelmine Germany, U: T. Adam, (ed), Philanthropy, Patronage and Civil Society: Experiences from Germany, Great Britain, and North America, Bloomington: Indiana University Press, 103-119.

[5] Ovo se drži platformom zapadne filantropije, a prijevod, Carnegie, A. (2012) Evanđelje bogatstva, Revija za socijalnu politiku,19(2): 199-206., posvetili smo Robertu Paytonu, osnivaču Centre on Philanthropy, Indiana University, koji nam je omogućio donacije i uveo nas u ovu temu.    

[6] Više vidjeti na: https://givingpledge.org/ 

[7] Našijenac je umro u SAD-u i oporučno ostavio novac da se osnuje Zaklada Sveučilišta u Zagrebu. Autor teksta je volonterski radio na tom projektu i bio svjedokom jalovih rasprava i izazova akademskog poduzetništva koje nam još uvijek nije na dohvat ruke.

[8] Anheier, H. K.,  Leat, D. (2006) Creative Philanthropy: Towards a New Philanthropy for the Twenty-First Century, London: Routledge.

[9] https://www.efc.be/wp-content/uploads/2018/12/20181203-Philanthropy-Manifesto_draft04.pdf,

[10] Više: http://euforistudy.eu . Hrvatska nije bila uključena, a Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, na naš nagovor, nije pristala da se naknado napravi takvo izvješće. S druge strane, u sklopu darovnice IPA 2012 „Poticanje inovativnih oblika filantropije u lokalnim zajednicama za potporu održivosti organizacija civilnog društva“ i raspisanog natječaja nadležne su vlasti podijelile prilično velika sredstva za ovaj izazovan projekt organizacijama koje tome nisu dorasle. Vidjeti: http://www.safu.hr/datastore/filestore/10/Annual_Award.pdf .   

[11] Vidjeti: https://www.rockefellerfoundation.org/

[12] Vidjeti: https://www.efc.be/news-post/european-philanthropy-calls-for-effective-solidarity-across-borders-concerning-covid-19/

[13] U tom kontekstu vidjeti polemički tekst G. Bežovan, Mecenama ne daju u Hrvatsku, Vjesnik, 13. veljače 1995.

[14] Više: Bežovan, G. (2002) Zaklade i dosezi razvitka u Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 52:619-649. i Bežovan, G. (2008) Zaklade u Hrvatskoj - uloga, razvoj i postignuća, Revija za socijalnu politiku, 3:455-478.

[15] Registracija Rockefellerove zaklade bila je izazovan podvig, kao i njezino djelovanje poslije, vidjeti: Reich, B. (2018) Just Giving: Why Philanthropy is Failing Democracy and How it can do Better, Princeton: Princeton University Press.

[16] Killen, L. (1990). The Rockefeller Foundation in the First Yugoslavia. East European Quarterly, 24(3), 349-372.

[17] Pod socijalizacijom medicine tada se podrazumijevalo besplatno pružanje zdravstveni usluga.

[18] Hrvatski Radiša, nastao ranije, nažalost nedovoljno poznat u učenoj javnosti, zahvaljujući filantropskim prilozima Hrvata širom svijeta, također je imao „Bilbao efekt“ na razvoj Zagreba. Više o „Bilbao efektu“ u : Bežovan, G. (2019) Zaklade i učinci suvremene filantropije i izazovi razvoja hrvatskih zaklada, U: J. Barbić, (ur.) Zakladništvo u Republici Hrvatskoj, Zagreb: HAZU, 23-53.

[19] Davne i još ratne 1994. u Školu sam doveo ugledne američke stručnjake za filantropiju sa spomenutog Centra na Indiani. Bili su ugodno iznenađeni, rekli su, pa vi ste zemlja koja ima ozbiljne kapacitete, ovo je jedinstven primjer održivog filantropskog projekta. Ponudili su mi stipendiju za istraživanja u Rockefellerovoj zakladi, o okolnostima u kojima je nastao ovaj projekt, s nakanom da se Zakladi predstavi održivi njihov projekt. Zahvalio sam se i prizivao kraj rata za odlazak na stipendiju, međutim, iskreno s tadašnjim znanjem nije mi bilo bistro što bi zapravo istraživao i bi li mi to bilo dobro uloženo vrijeme.

[20] http://info.hazu.hr/upload/File/2020/HAZU-POZIV-NA-OSNIVANJE-ZAKLADA2020.pdf

HAZU je 2018. organizirao okrugli stol o zakladama, a potom je izdao knjigu  Barbić, J. (ur.) (2019) Zakladništvo u Republici Hrvatskoj, Zagreb: HAZU.

[21] https://www.vecernji.hr/vijesti/u-rekordnom-roku-sakupile-131-000-eura-za-pomoc-zagrebu-cilj-im-je-200-000-1388490

[22] Autor teksta član je Uprave Zaklade Adris, najveće regionalne korporativne zaklade. Svjedoči razvoju Zaklade u kojoj članovi uprave, dakle, odbora povjerenika, uživaju povjerenje zakladnika te aktivo potiču istraživače i osobe s inovativnim i stvaralačkim potencijalom na prijavu projekata na javni natječaj kojeg Zaklada raspisuje redovito svake godine. Autor je u Zakladi sukreirao inovaciju nagrađivanja najbolje gimnazije na maturi sa 100.000 kuna i stipendiranja najboljeg maturanta. Nagrade su dodjeljivane dvije godine, a po dolasku ministra Vedrana Mornara, on bez objašnjenja nije htio davati podatke o najboljima. To je primjer kako država koči razvoj filantropije i zakladništva. 

[23] S ovim tekstom i konkretnim prijedlozima autor će se obratiti Sveučilištu u Zagrebu te predložiti financiranje pripreme projekta kojim bi se i globalnim prikupljanjem sredstava financirala obnova akademskih institucija.

Obnova Zagreba nakon potresa 2020. Što možemo očekivati?

Kako bismo shvatili što se događa s urbanom obnovom Zagreba nakon potresa koji je grad pogodio 22. ožujka 2020. i što možemo očekivati u budućnosti, važno je imati barem površni pregled nad dosadašnjim društvenim procesima i njihovoj urbanoj formi. Ako na Zagreb primijenimo uvide Kirila Stanilova[1], koji daje možda najbolji prikaz postsocijalističkih urbanih transformacija, onda možemo reći da su ključni procesi u urbanom planiranju koji su odredili posljednja tri desetljeća bili decentralizacija, uspostava tržišta nekretnina i privatizacija, a što je bilo praćeno odustajanjem od planiranja, smanjenjem koordinacije, lošom implementacijom regulativnih načela, povlačenjem javnog financiranja i slabljenjem javnih servisa. Kao rezultat procesa pretvorbe, privatizacije i povrata imovine te pratećih sitnih privatnih ekonomskih inicijativa podrumi, sutereni i stražnji ulazi u stambene zgrade na periferiji adaptirani su u kioske, dućane i frizerske salone. Vlasnički fragmentirani dijelovi grada su takvi i ostajali, a sa izostankom plana i koordinacije razvio se obrazac kakav imamo u zemljama u razvoju i kojeg karakterizira nedostatak javne infrastrukture (dijelovi Trešnjevke, Kajzerica, podsljemenska zona). Nejasna razvojna pozicija različitih dijelova grada odredila je potražnju za uredskim i poslovnim prostorima u centru što je podiglo cijene nekretnina. Vlasnici stanova koristili su svoja vlasnička prava na tržištu, a stanovi u centru su pretvarani u uredske prostore, od odvjetničkih ureda, turističkih agencija, privatnih stomatoloških ordinacija do salona za uljepšavanja. Pojavili su se prvi veći trgovački centri koji će kasnije nicati pretežno na periferiji, kao što će u kasnijoj fazi i uredski prostori u većoj mjeri seliti u sekundarne poslovne zone po vanjskom obodu koji je još uvijek unutar mreže javnog gradskog prijevoza. Nakon ulaska u Europsku uniju porastao je broj turista, proces koji se dogodio svim drugim glavnim gradovima novih članica. Stanovi u centru su dobili dodatnu potražnju i pretvarali su se ne samo u uredske prostore nego i u hostele, sobe i apartmane za kratkoročno iznajmljivanje. Od posebne važnosti su tada postala pitanja vanjskog izgleda centra grada, ponude za turiste i brendiranje kroz različite festivale i manifestacije. Imajući u vidu ove promjene u posljednja tri desetljeća kaotičan proces kojem smo svjedočili nakon potresa zapravo je samo jasnije pokazao neravnotežu koju imamo na djelu u društvenom i prostornom razvoju od osamostaljenja države i koji nije nikakvo prijelazno, nego je naše trajno stanje.

Jedno od prvih pitanja upućenih predstavnicima vlasti nakon potresa bilo je koliko dugo će trajati obnova? Većina je tvrdila da je prerano za takva predviđanja što je vjerojatno u nekim slučajevima značilo i to da nisu imali nikakvu ideju što ih čeka. Nosioci vlasti su se našli pod pritiskom da što prije ponude odgovore na pitanja naknade štete i obnove, a političko natjecanje i sukobi lokalne i državne vlasti bili su popraćeni institucijskom kompeticijom. Stručna udruženja koja već imaju proceduralno određeno mjesto u procesima kreiranja urbanih politika poput konzervatora, povjesničara umjetnosti, arhitekata i sličnih struka prve su se oglasile jer su navikle da procedure često nemaju nikakvu vrijednost i da moraju javno istupati da bi bili uključeni u proces planiranja. Spoznaja da određene ili čak većina oštećenih zgrada nema veliku arhitektonsku ili kulturnu vrijednost nadograđivana je objašnjenjima o krajobraznoj i ambijentalnoj vrijednosti. Saznali smo da je izrazito važno vratiti što je više toga u prethodno stanje radi očuvanja identiteta, a taj identitet je važan jer je zahvaljujući njemu Zagreb između ostaloga postao turistička destinacija. Ako se moglo tako obnavljati Dubrovnik nakon potresa, može se sada i Zagreb. Dobiva se dojam da je razlika između urbane politike koja priprema otpornost na potres obnovom fasada i s druge strane argumenata koji promoviraju obnovu tih istih zgrada radi fasada odnosno turističke privlačnosti samo pitanje pozicije. I u jednom i u drugom slučaju na djelu je reprodukcija diskursa u kojem je turizam glavni cilj i sredstvo razvoja i u kojem se centar grada vidi kao kulisa za razgledavanje, a ne živo urbano tkivo.

Potom je u javnost izašao na brzinu kreiran tekst zakona o obnovi, a koji vlast ipak nije donosila pod pritiskom nego nažalost iz uvjerenja da se konačne mjere mogu i moraju donijeti u rekordno brzom roku, bez usuglašavanja s drugim dionicima. Problem tada mijenja oblik. Saznajemo da problem koji se do tada vidio kao problem ambijenta i kulturne baštine, problem građevinskih materijala i statike, postaje i problem ljudi i to ne onih koji samo šetaju centrom grada, nego onih koji u njemu žive. Time je otvoreno pitanje vlasništva u svim mogućim kombinacijama (infrastrukture, zemljišta, objekata, a onda još i prava korištenja) uključujući i varijantu u kojoj vlasništvo uopće nije poznato. Brzina donošenja mjera i neozbiljnost u planiranju i upravljanju procesom osmišljavanja obnove pokazuje da se nakon potresa suočavamo s novom upravljačkom nepogodom.

Zagreb ipak nije prvi grad koji se obnavlja nakon potresa, a pogotovo nije prvi koji prolazi urbanu obnovu. Neke spoznaje ipak postoje i na temelju njih možemo dobiti barem okvirnu predodžbu budućih procesa i promjena, a koja bi nam mogla pomoći u planiranju.

Prvo na što valja ukazati je da iz dosadašnjih rasprava u javnosti uopće nije jasno što se pod obnovom podrazumijeva. Kada različiti akteri, uključujući i predstavnike lokalne i državne vlasti, spominju obnovu postavlja se pitanje misle li na (1) povratak u prethodno stanje, (2) postizanje nekog projiciranog stanja bez potresa, ili (3) postizanje nekog poželjnog budućeg stanja (koje nije ni prvo – u nekim aspektima nezadovoljavajuće, niti drugo koje bi moglo značiti isto to nezadovoljavajuće samo u malo naprednijoj fazi)[2]. Za pretpostaviti je da različiti akteri imaju različito razumijevanje obnove i stoga je razjašnjavanje ovog pitanja ključno. Bez usuglašavanja što obnova znači i što se obnovom želi postići svi daljnji koraci su osuđeni na prepreke i kroz cijeli ćemo proces svjedočiti međusobnom mučnom sakaćenju.

Prva varijanta će za mnoge biti prihvatljivija iz različitih razloga, a kod nekih je to i disciplinarno određeno. No, vjerojatnost da će biti moguće postići prethodno stanje čak i da svi prihvate da je ono bilo dobro, ili najbolje od mogućih s obzirom na okolnosti, izrazito je niska. Novaca za obnovu kad tad nestane, obnova će trajati godinama (vjerojatno duže od deset godina pri čemu nikada nećemo moći identificirati završetak) i promjene će se događati usprkos svim naporima za povratak u prošlost. Druga varijanta je teško provediva s obzirom na to da je mnoštvo drugih intervenirajućih varijabli, od kojih su COVID-19 i ekonomska recesija samo prve koje su vidljive. Treća opcija pak zahtijeva javnu raspravu, uključivanje svih dionika u proces osmišljavanja ciljeva, svakovrsno katalogiziranje kao i identifikaciju polaznog stanja, prethodnih društvenih promjena i trendova, izgradnju konsenzusa i različite druge procese kako bi planovi bili ostvarivi.

Za sve navedene pristupe već imamo dovoljno iskustva. Prvu opciju se može vidjeti u Vukovaru u kojem dvadeset godina nakon početka obnove još uvijek nisu obnovljene sve zgrade u centru grada, vrijedna kulturna baština, a Radnički dom, obnovljen izvana, već godinama čeka unutarnju obnovu i uređenje. Može se otići i u Dubrovnik, po mogućnosti tijekom zime, kako bi se moglo na miru uživati u predivnom ambijentu obnovljene stare gradske jezgre jer je tada ispražnjena od ljudi, ne samo turista nego i stanovnika. Za drugu opciju možemo se prisjetiti reportaže, ponovno iz Vukovara, povodom otvaranja novoizgrađenog zatvorenog olimpijskog bazena u Borovu naselju sredstvima Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovara, kojem je primarni cilj obnova gospodarstva, u kojoj je izjava jednog aktera o nadi da će sada kada grad ima olimpijski bazen, kakav nemaju ni mnogo veći gradovi u ovoj zemlji, uskoro dobiti i vaterpolo klub. Za loše izdanje trećeg pristupa možemo otići u Pulu, grad koji je nakon demilitarizacije osjećao beskraj mogućnosti za urbanu obnovu i razvoj, a trideset godina kasnije ih još uvijek ima jednako beskrajno mnogo, ali sada bez osjećaja da ih ima, jer se ništa od planova krojenih mimo javnosti i struka nije realiziralo.

Drugo, obnova nije linearan proces, nego multidimenzionalan, snažno je određen kapacitetima i modelima upravljanja, prepun prijepora i nejednakosti s obzirom na specifičnosti lokacija, dionike, korisnike i institucionalne aranžmane.[3] Zbog ovoga je sustav upravljanja i participacija najšireg kruga dionika u inicijalnim fazama osmišljavanja modela od iznimne važnosti. Povrh toga, riječ je o procesu koji zahtjeva široku mobilizaciju različitih resursa, od osiguranja privremenih smještajnih kapaciteta do obnove zgrada različitih namjena i vlasništva. S obzirom na to da je proces dugogodišnji i da se odvija na različitim razinama političke vlasti i traje duže od političkih mandata, ključni okvir mora biti osiguran od političkih prijepora, institucionalnih blokada, administrativne lijenosti kao načina otpora političkom nestručnom diktatu i sl.

I treće, prirodne katastrofe kao i procesi obnove imaju nejednake učinke u različitim sektorima i među društvenim skupinama što znači da ukoliko želimo upravljati društvenim procesima onda ih moramo poznavati, a proces obnove oblikovati na način da upravljamo tim procesima radi dugoročnog razvoja. To je još jedan razlog zašto je potrebno uključiti različite dionike jer nitko nema potpuni pregled društvene stvarnosti. Svaka disciplina je određena tunelskim pogledom; povjesničari umjetnosti će govoriti o baštini, arhitekti o objektima, pravnici o vlasništvu, ekonomisti o izvorima financiranja, sociolozi o dinamici stanovništva s obzirom na različite kategorije. I svi oni se bore za nadmoć vlastitih perspektiva, koje često uopće nemaju unutarnju homogenost. Uzmimo za primjer mogućnost da se u centru grada izgradi nova zgrada bez prozora. Arhitekt bi mogao reći da je to izvrsno uspjela interpolacija suvremene arhitekture i da se samo čini da nema prozora, a da zapravo prozora ima više nego na drugim objektima, samo ih se ne vidi s ulice. Povjesničar umjetnosti bi mogao reći da su u neka davna vremena porezi razrezivani na temelju broja i veličine prozora i da je ovo reprezentacija izbjegavanja plaćanja poreza koja je u skladu s povijesnim slojevima i današnjim vremenom. Ekonomist bi mogao vidjeti ulični zid zgrade bez prozora kao potencijal za oglašavanje u centru grada pa zaključiti da imamo odličan primjer ekonomski samoodržive zgrade jer će samim postojanjem moći donositi profit, a čime se dovodi u pitanje ideja da je nekretnina mrtvi kapital. Sociolog bi mogao reći da je na djelu odustajanje od javne sfere i promatranje javnog prostora kao prijetnje od koje se treba braniti. Svi bi mogli donijeti nešto od stvarnosti u raspravu koja će nečim rezultirati, a da ne moramo čekati da vrijeme pokaže ocjenu (na ocjenu vremena se obično pozivaju oni koji su isključili preveliki broj varijabli).

Ako pak budemo čekali ocjenu vremena onda je velika vjerojatnost da bi vrijeme moglo pokazati nešto od sljedećeg.

Prvo, prethodna socioekonomska ranjivost pojedinih skupina pokazat će se kao značajan čimbenik tijekom i nakon obnove. Nezaposleni, građani starije dobi, žene, invalidi, zadužena kućanstva, roditelji s djecom, mali obrtnici i sl. koji su već imali društvene i ekonomske probleme u svakodnevnom životu bit će u posebno nepovoljnoj poziciji u raspodjeli pozitivnih i negativnih učinaka[4] obnove jer će se obnova dominantno shvaćati u terminima fizičke rekonstrukcije objekata, a manje društvene rekonstrukcije. Dodatno, obnova će pogoršati pozicije ovih i drugih ranjivih i marginaliziranih skupina i zbog top-down pristupa koji će dodatno umanjiti već smanjeni socijalni kapital, društveno povjerenje i osjećaje sigurnosti zbog poremećaja u društvenim mrežama susjeda često ovisnima o mlađim generacijama čija će mobilnost sada biti povećana. Doprinos prevlasti top-down pristupa dat će i financijski aranžmani, uključenost eksperata, kao i djelovanje tijela mjesne samouprave (vijeća gradskih četvrti i mjesni odbori) koja će samo u rijetkim prilikama, a ovisno o političkoj strukturi, pomoći u osnaživanju građana, dok će češće funkcionirati kao transmisijski mehanizmi odlučivanja viših razina. Financijski pritisci će ove skupine prisiljavati na prodaju ili zamjenu nekretnina. Prethodna nemogućnost financijske participacije u održavanju ili obnovi fasada (koja je zahtijevala angažman skupih stručnjaka) sada će se manifestirati kao nemogućnost participacije u obnovi. To će pak doprinijeti promjeni vlasništva ili pak dodatnoj stigmatizaciji i marginalizaciji tih skupina ukoliko odluče ostati, između ostaloga i zbog dominacije stručnjaka koji će naglašavati fizičku obnovu, restauraciju i uljepšavanje. Ukratko, dominantni diskurs, kako u reprezentacijskoj sferi tako i u tehničkim rješenjima i mehanizmima provedbe, pogodovat će pojačavanju postojećih društvenih nejednakosti što će imati specifične učinke vidljive u kasnijoj izmijenjenoj socioekonomskoj i demografskoj strukturi, a time i svim ostalim aspektima centra grada.

Drugo, sama obnova će unijeti prekide u svakodnevnom životu i ispunjavanju svakodnevnih potreba stanovnika kroz sljedeći desetogodišnji period i to vjerojatno mnogo veće prekide nego da obnove uopće ne bude. Privremena preseljenja će za stanovnike unijeti mnogo značajnije promjene nego stanovanje u oštećenim objektima, što će rezultirati otporom preseljenju, ali i negativnim učincima na socijalnu koheziju[5]. Također, provedba obnove u svom osnovnom dizajnu izvršit će nejednak utjecaj ovisno o tome hoće li biti vremenski i prostorno koncentrirana ili raspršena. Pritom valja naglasiti da je postojanje jasno i čvrsto razgraničenih faza u obnovi samo analitička kategorija, koja se u društvenoj stvarnosti pokazuje kao mit[6]. U prvoj fazi se moglo svjedočiti smanjenju svih aktivnosti u centru grada (bez obzira na zdravstvene mjere) zbog privremeno zatvorenih ulica, ograđenih prostora, nesigurnosti, buke i drugog zagađenja od radova. Na nekim lokacijama to će biti dugotrajno[7]. Promjene u fizičkom okruženju će imati značajne učinke na prethodno postojeće gospodarske aktivnosti, što bi zbog dužeg trajanja prije moglo voditi transformaciji nego adaptaciji u određenim gospodarskim aktivnostima[8]. Dugotrajnost i neizvjesnost promjena rezultirat će pojačavanjem prethodno postojećih trendova seljenja niza funkcija u vanjski pojas užeg centra grada što će ubrzati gentrifikaciju i promjene koje se već događaju u tom pojasu. Ove promjene će u konačnici imati reperkusije i na javni sustav obrazovnih i odgojnih servisa poput škola i vrtića, ali i socijalnih usluga u centru grada. Načelo po kojem svatko obnavlja svoju imovinu, zrcali ne samo odustajanje od funkcije države kao oblika socijalnog osiguranja nego i priznanje nemogućnosti upravljanja društvenim procesima. Upravljivost će se demonstrirati samo u području javnih ili reprezentativnih objekata jer će tu obnova biti rutinska, u skladu s već postojećom institucionalnom konfiguracijom.[9]

Treće, naglasci na brzinu obnove, omogućavanje nesmetanog stanovanja i nastavka svakodnevnog života favorizirat će model obnove povratka na staro[10]. Nisko povjerenje u institucije, slabi kapaciteti za upravljanje, dosadašnji društveni i politički konflikti u urbanom planiranju, kao i troškovi obnove doprinosit će reaktivnom, a ne proaktivnom, pristupu. Za to će postojati i podrška javnosti čemu je u podlozi očekivana preferencija starog i poznatog umjesto razvojnih planova koji uzimaju u obzir nove okolnosti. Svi ovi čimbenici će u konačnici doprinijeti kvaliteti i opsegu intervencija, pa je za očekivati da će obnova infrastrukture u većoj mjeri izostati, a što će dugoročno ograničiti razvojne mogućnosti centra grada i pojačati pretvaranje objekata za stanovanje u turističke apartmane. Također, za očekivati je da reaktivni pristup povratka na staro neće zaustaviti promjene, nego će ih samo učiniti teško upravljivima. U konačnici bi to moglo značiti više mikrolokacijskih promjena, a koje bi u cjelini mogle dovesti upravo do stanja i promjena koje se inicijalno želi spriječiti.

Ovo dakako nije iscrpna lista potencijalnih čimbenika i učinaka, već jedan od mogućih scenarija koji je vrlo izgledan. Čak i ovakav plošan opis stanja i promjena ukazuje nam da bismo mogli svjedočiti nastavku sociodemografskog trenda pražnjenja centra grada i prenamjene stanova za turističke namjene uz daljnji izostanak proaktivnog i participativnog planiranja urbanog razvoja.

 

Kruno Kardov

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
11. 4. 2020.

 

 

 

[1] Stanilov, K. (ur.) (2007) The Post-Socialist City. Urban Form and Space Transformations in Central and Eastern Europeafter Socialism. Springer.

[2] Chang, Stephanie E. (2010). Urban disaster recovery: a measurement framework and its application to the 1995 Kobe earthquake. Disasters. 34(2): 303−327. Cheng, S.; Ganapati, E.; Ganapati, S. (2015.) Measuring disaster recovery: bouncing back or reaching the counterfactual state? Disasters. 9(3): 427−446.

[3] Chang, 2010.

[4] Alipour, F. i sur. (2015). Social issues and post-disaster recovery: A qualitative study in an Iranian context. International Social Work. 58(5): 689-703. Chen, H.; Maki, N.; Hayashi, H. (2014) Disaster resilience and population ageing: the 1995 Kobe and 2004 Chuetsu earthquakes in Japan. Disasters. 38(2): 291−309.

[5] Oliver-Smith, A. (1991) Successes and Failures in Post-Disaster Resettlement. Disasters. 15(1): 12-23.

[6] Contreras, D. (2016). Fuzzy Boundaries Between Post-Disaster Phases: The Case of L’Aquila, Italy. International Journal of Disaster Risk Science. 7: 277-292.

[7] Contreras, D.; Blaschke, T.; Kienberger, S.; Zeil, P. (2014). Myths and realities about the recovery of L'Aquila after the earthquake. International Journal of Disaster Risk Reduction. 8: 125-142.

[8] Lengnick-Hall, C. A., i Beck, T. E. (2005). Adaptive Fit Versus Robust Transformation: How Organizations Respond to Environmental Change. Journal of Management. 31(5): 738–757.

[9] Kardov, K. i Tabak. I. (ur.) (2014). Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj. Zagreb: CMS i Zavod za sociologiju.

[10] Giovanni, G. Di i Chelleri, L. (2017). Sustainable Disaster Resilience? Tensions Between Socio-economic Recovery and Built Environment. Post-disaster Reconstruction in Abruzzo (Italy). U: Sonja Deppisch (ur.) Urban Regions Now & Tomorrow. Between vulnerability, resilience and transformation. Springer. Str. 121-144.