VIII. Nacionalni kongres – poveznice

Zadovoljstvo nam je pozvati vas na VIII. Nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva pod nazivom “Hrvatsko društvo i COVID-19 pandemija: Kriza kao prilika?” koji će se održati 20. i 21. svibnja 2021. godine. Ovogodišnji Kongres će se, kako je najavljeno, uslijed okolnosti uzrokovanih COVID-19 pandemijom, održavati u online formi na platformi Zoom putem sljedeće poveznice:

https://us02web.zoom.us/j/85277780926?pwd=NFBkTVMyTXdKd1NsMHZCM2VUYXB2QT09
Meeting ID: 852 7778 0926
Passcode: 364482

Knjiga sažetaka je dostupna na sljedećoj poveznici: http://hsd.hr/hr/knjiga-sazetaka-2021/

Finalna verzija programa je dostupna na sljedećoj poveznici: http://hsd.hr/hr/kongres-2021-godine/raspored-programa/

VIII. Nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva

Zadovoljstvo nam je pozvati vas na VIII. Nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva pod nazivom “Hrvatsko društvo i COVID-19 pandemija: Kriza kao prilika?” koji će se održati 20. i 21. svibnja 2021. godine. Ovogodišnji Kongres će se, uslijed okolnosti uzrokovanih COVID-19 pandemijom, održavati u online formi na platformi Zoom.

Ovdje možete pronaći raspored Kongresa koji ove godine nudi vrlo bogat i zanimljiv program, te se unaprijed veselimo interesantnim raspravama i dinamičnim razmjenama mišljenja. Nadamo se da ćete moći odvojiti vaše vrijeme kako biste nam se pridružili u ova dva dana posvećena sociološkim diskusijama u ugodnom online okruženju.

Poveznica Zoom za sve zainteresirane bit će dostupna od sljedećeg tjedna, a bit će objavljena na mrežnim stranicama HSD-a, te na Facebook stranici Društva. Također napominjemo da će Kongres biti streaman i sniman te će snimke kasnije biti dostupne na YouTube kanalu Hrvatskog sociološkog društva. Molimo vas da podijelite informacije o skupu vašim studentima/icama i ostalima za koje mislite da bi bili zainteresirani/e te napominjemo da je sudjelovanje za publiku besplatno.

Također bismo istaknuli da će, kao i prethodnih godina, u sklopu Kongresa biti održana i Izborna skupština HSD-a tijekom prvog dana Kongresa u četvrtak 20. svibnja od 18:30 – 20:15h, pa molimo članove HSD-a da rezerviraju vrijeme i za taj događaj.

Uz zahvale svima koji su pomogli u realizaciji ovog Kongresa, nadamo se da se vidimo sljedeći tjedan u što većem broju!

Srdačan pozdrav,

Ispred Programskog i Organizacijskog odbora

Dražen Šimleša

Jaka Primorac

Poziv na sudjelovanje na 8. Nacionalnom sociološkom kongresu Hrvatskog sociološkog društva

Poštovane kolegice i kolege,

Zadovoljstvo nam je uputiti Vam poziv na sudjelovanje na 8. Nacionalnom sociološkom kongresu Hrvatskog sociološkog društva pod nazivom ‘Hrvatsko društvo i COVID-19 pandemija: Kriza kao prilika?’ koji će se održati 20. i 21. svibnja 2021. godine.

Održavanja kongresa je za sada planirano u online formi, no s mogućnošću organiziranja kongresa u hibridnom modelu (dio online, dio uživo na određenoj lokaciji). O tome će svi sudionici biti obaviješteni pravovremeno u skladu s razvojem pandemijske situacije i praćenju adekvatnih epidemioloških mjera.

Rok za prijavu sažetaka je 1. travnja 2021. godine, a više informacija o samoj temi Kongresa i ostalim organizacijskim detaljima možete naći u privitku i u izborniku ove web stranice.

Nadamo se da ćete prijaviti izlaganje za Kongres te također proslijediti informaciju i ostalim zainteresiranim kolegicama i kolegama.

Ujedno Vas obavještavamo da će se Izborna skupština HSD-a održati na kraju prvog dana Kongresa 20. svibnja 2021. godine.

Obavijest o smrti Dimitrija Sergejeva

Drage kolegice i kolege,
nažalost moramo vas obavijestiti kako je preminuo dugogodišnji član Hrvatskog sociološkog društva profesor Dimitrije Sergejev. 
Profesor Sergejev je diplomirao (1955) i doktorirao (1969) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1961. do umirovljenja 1990. radio je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 1978. u zvanju izvanrednoga, a od 1983. redovitoga profesora. Posebice se bavio teorijom alijenacije, a objavljivao je i radove iz povijesti sociologije i socijalne antropologije. Djela: Otuđeni čovjek (1974), Za novi univerzitet (1977) i dr.
 
U ime HSD-a izražavamo sućut članovima obitelji, prijateljima i kolegama profesora Sergejeva. 
 

Humor je uvijek više od smiješnog

U vrijeme izolacije prouzrokovane pandemijom koronavirusa, došlo je do pojačane regulacije individualnog ponašanja i društvenih interakcija, kao i do promjene normi i pravila, što je, sveukupno, rezultiralo neizvjesnošću i strahom na kolektivnoj razini. U kontekstu rastakanja niza poznatih svakodnevnih praksi, potreba za povezivanjem s drugima jačala je, i tu su – s obzirom na smanjenu mogućnost komunikacije i interakcije licem u lice – važnu ulogu odigrali kako tradicionalni mediji tako i društvene mreže.

Dok su tradicionalni mediji figurirali kao važan izvor informiranja i praćenja službenih izvora, društvene mreže odigrale su važnu ulogu u povezivanju i komunikaciji. U tim smo tjednima svjedočili velikoj cirkulaciji internetskih mema[i], GIF-ova[ii], Facebook komentara i video isječaka s humorističnim elementima. Ne treba se tomu čuditi, budući da je humor društveni fenomen koji, među ostalim, pomaže izgradnji odnosa s drugima, za čime se, u specifičnim okolnostima, vapilo.

Humor (lat. humor: vlaga, sok) u etimološkom smislu povezujemo uz biološke karakteristike čovjeka: uz njegove „životne sokove“ koji se nalaze u organizmu, a koji utječu na naša fizička i psihička svojstva, te samim time i na naše raspoloženje i ćud. Dakle, humor prvo označava raspoloženje, a tek kasnije počinje označavati vedro i veselo raspoloženje, dok danas najčešće humorom označavamo smisao za komično.[iii] No da bismo uopće prepoznali humorističnu komunikacijsku intenciju, potrebno je poznavanje sociokulturnog konteksta, budući da je ono ključno za razumijevanje kulturnih kodova (posebno jezika ali i različitih kulturnih praksi, rituala…), funkcioniranja društvenih institucija, političkih prilika… Time se stvaraju pretpostavke za prepoznavanje i razumijevanje humorističnih elemenata u komunikaciji[iv]. Dakako, njihovo prepoznavanje i razumijevanje još uvijek ne znači da će rezultirati dobrim raspoloženjem ili smijehom, ali je ono svakako prvi korak prema tome.

Da bismo u kontekstu izolacije, primjerice, razumjeli šale:

Kako se zove Hrvat koji se deblja kod kuće? Domagoj;

Ovo je sve krenilo nizbordo od kad je Josipa himnu otpivala;

i

Jeste čuli da će Vili Beroš napuniti Arenu?!,

potrebno je poznavanje hrvatskog jezika, povijesti, načina imenovanja, političkih prilika, umjetničke scene, specifičnih građevina na određenom području, (pre)namjene objekta i tako dalje. No, hoće li to prepoznavanje humora izazvati smijeh, drugo je, kompleksno pitanje.

Humor i smijeh su donekle odvojeni fenomeni, budući da smijeh ovisi o načinu na koji netko ocjenjuje humorističnu komunikaciju[v]. Smijeh je mjera uspješnosti humora, no njega može izazvati i neugoda, strah, krivnja, škakljanje ili drugo.[vi]  Klasični sociolog Herbert Spencer u eseju O psihologiji smijeha (1860)[vii] ističe da je smijanje oslobađanje zatomljene nervozne energije, neobična tjelesna aktivnost i tip uzbuđenja koje ima pozitivne učinke na čovjekovo zdravlje: djeluje, primjerice, blagonaklono na probavu. Imajući u vidu veliki broj humorističnih poruka (šala) koje su kolale društvenim mrežama, ovaj davni uvid baca interpretativno svjetlo i na zanimljivi fenomen koji se kristalizirao u danima izolacije: jagmu za toalet papirom (kako je inače objasniti?!).

Dakle, odnos humora i smijeha kompleksniji je no što je dao naslutiti ministar Božinović, kada je uoči 1. travnja – dana poznatog po zbijanju šala – izjavio: Pozivam sve da humor sutra ostane samo smiješan, aludirajući na potencijalnu štetnost prvoaprilskih šala koje uključuju podvale i smicalice, koje bi, u novonastalom kontekstu, mogle biti štetne. Ipak, izjava implicitno upućuje na to da je humor više nego smisao za komično ili nešto što izaziva smijeh. On nije samo, zdravorazumski poimano, sredstvo opuštanja i oslobađanja (za što je nekima dovoljna i rakija), već mnogo više od toga: humor, kao oblik komunikacije, ima višestruke društvene funkcije koje se kontekstualno mijenjaju.

Budući da humor, kao oblik komunikacije, izražava neku društvenu situaciju i da je utkan u društvene odnose, on ujedno odražava društvene relacije i odnose dominacije/subordinacije. Njime se održavaju i perpetuiraju stereotipi i hijerarhije na svim razinama, stoga može biti mehanizam marginaliziranja i isključivanja. No, s druge strane bitan je kao vezivno tkivo unutar društvenih grupa te figurira kao mehanizam potvrđivanja pripadnosti, dakle uključivanja. Tako humor služi i za održavanje relacija s obzirom na pozicije moći društvenih aktera. Procesi uključivanja i potvrđivanja pripadnosti, uvijek impliciraju i procese isključivanja onih koji ne pripadaju, i to negativnom evaluacijom humoristične intencije koja se, primjerice, ocjenjuje kao neukusna, nerafinirana, neuspješna. Time se na simboličkoj razini stvaraju distinkcije između različitih društvenih skupina. U ovom kontekstu, neizostavno ime u sociološkoj teoriji je Pierre Bourdieu[viii], koji problematizira povezanost društvene klase i ukusa. Njime se stvaraju društvene i simboličke barijere kojima privilegirana klasa održava i legitimira vlastitu poziciju. Iako Bourdieu šire zahvaća kulturnu potrošnju i pitanje ukusa, možemo reći da i humor, kao specifičan oblik komunikacije, doprinosi proizvodnji distinkcije – klasifikaciji ljudi prema određenim kulturnim kompetencijama.[ix]

Primjerice, mem sa Slavojem Žižekom (iako ima status globalno prepoznatljive slavne osobe) koji upućuje na kontradiktornost higijenskih uputa u vrijeme pandemije, u odnosu na njegovu osebujnu neverbalnu komunikaciju, nije ni poznat ni dostupan svima.

Povezano s prethodnim, humorom, kao oblikom komunikacije, testiramo i pomičemo granice društvenih normi i vrijednosti, jer je ono što smijemo izreći kroz humor, uvijek ekstenzivno u odnosu na ozbiljan diskurs („Ma, samo se šalim!“)[x]. Te su granice, naravno, podložne historijskim promjenama, ali su one uvijek prisutne. Prije nekoliko desetljeća bila bi sasvim prihvatljiva šala koja prikazuje sliku trojce Roma uz tekst:

Do kada ćemo prati rukezna li se šta?

Danas se, kod jednog segmenta populacije, takav humor smatra  diskriminatornim, uvredljivim, neukusnim i politički nekorektnim.

Šale proizlaze iz ideje o društvenoj zbilji. One izražavaju neku društvenu situaciju, prirodu okoliša u kojemu nastaju[xi]. Samim time, njihovom analizom možemo nešto zaključiti o toj zbilji, o određenoj društvenoj situaciji. Zahtjevi poput #ostanidoma, perite ruke, zadržite prostornu distancu, impliciraju izbjegavanje drugih ljudi, što je, u suštini, atipično ponašanje. Navodi na nešto što je većini kontraintuitivno: izbjegavanje uobičajenih društvenih interakcija i društvenih relacija. U takvoj, potpuno nepoznatoj i nesigurnoj društvenoj stvarnosti, humor je poslužio kao mehanizam za uspostavu odnosa, za identifikaciju elemenata zajedništva u novonastaloj stvarnosti. U tom su smislu humoristične poruke jačale društvenu koheziju.

U vrijeme izolacije, često su kružile šale koje su prepoznatljive (ako već ne i smiješne) velikom broju ljudi, bez obzira na strukturne pozicije, klasnu, etničku, religijsku, profesionalnu, rodnu, seksualnu, nacionalnu ili regionalnu pripadnost, jer su uvjeti bivanja postali sličniji nego inače. Budući da se ova pandemijska kriza prvenstveno manifestirala na biološkoj razini, na razini tjelesnosti, uz suspenziju niza kulturnih i društvenih praksi, vjerojatno nije slučajno što su mahom kolale šale koje se tematski bave upravo egzistencijalnim potrebama poput hrane (Panda u proseku jede dnevno 12h. Čovek u karantinu jede kao panda. Zato se zove pandemija); pića, posebno alkoholnih, koja su, u danim okolnostima, zadobila status egzistencijalne potrebe (A: Nazvao sam samo da ti kažem da te volim. B:Gospodine, ovo je kafana. A: Znam.); higijenskih potrepština (bezbroj šala koje uključuju famozni toaletni papir), te protoka vremena/biološkog starenja (#ostaridoma).

Kružile su i brojne šale koje su se tematski odnosile na fizički izgled, koji zauzima sve važnije mjesto u zapadnoj kulturi. Prejedanje, nemogućnost kretanja i bavljenja sportom, te nedostatak usluga poput šišanja, rezultira „zapuštenošću“, pa smo mogli svjedočiti brojnim fotografijama „prije i poslije izolacije“ koje uključuju motive debljanja, dlakavosti, neobičnih frizura ili slično.

Treći leitmotiv koji se često pojavljivao odnosio se na privatni i javni prostor te dom i radno okruženje. Kako je kretanje javnim prostorima bilo ograničeno, i kako nije bilo javnih događanja, šale su se često odnosile ili na simuliranje javnih događanja u privatnosti doma, ili na preuveličanu „opasnost“ onih praksi koje su se nastavile, ali pod drukčijim uvjetima i pravilima, poput odlaska po namirnice. Privatni se prostor kod mnogih pretvarao u radni, što je uključivalo i natprosječno provođenje vremena s ukućanima. Stoga se time uzrokovana frustracija također često pojavljivala kao motiv šala. „Višak“ vremena koji se stvorio, rezultirao je šalama kojima je centralni motiv dosada, ili pak onih koje uključuju ironični odmak od sugeriranih, „korisnih“ načina provođenja vremena: „rada na sebi“, u vidu čitanja, pisanja, vježbanja, učenja stranih jezika…koji, dakako, uvijek mora biti javno ratificiran u „narcističkoj kulturi“[xii].

Najebali smo sad kad poslije ovog sranja u narod izađu ovi što su se usavršavali i radili na sebi.

Na koncu, još jedan, ne toliko čest, ali kulturno specifičan i zanimljiv motiv šala, odnosio se na problem prihvaćanja novih sugeriranih oblika ponašanja, zbog onoga što, u karakternom smislu, „čine“ čovjeku. Naime, društvenu situaciju karakteriziralo je jače discipliniranje, koje uključuje već spomenuto smanjeno kretanje, izbjegavanje drugih ljudi, zadržavanje u privatnom prostoru, te pojačane higijenske navike, što se, posebno u patrijarhalnom ključu,  negativno može tumačiti kao ponašanje koje vodi feminizaciji, infantilizaciji, „papučarenju“, kukavičluku, što zorno pokazuju sljedeće šale:

Što me majko ne rodi prije 600 i kusur godina da poginem k’o junak na Kosovu polju. a ne k’o pička da strepim ‘ko će da kihne na mene.

Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima i naoružan do zuba, a ne da perem ruke i budem doma.

Dakle, kao što navedeni primjeri (nadam se) pokazuju, humor je uvijek više od smiješnog. Sociološki pristup otvara mogućnost razumijevanja mnogostrukih društvenih funkcija humora. Njegova nam analiza omogućuje zaključivanje o  hijerarhijskim strukturama, mehanizmima dominacije i subordinacije, uključivanja i isključivanja, ali i o društvenim normama i vrijednostima, te mehanizmima stvaranja društvene kohezije. U vrijeme izolacije, proizvodnja i distribucija šala putem društvenih mreža odigrala je važnu ulogu upravo u povezivanju i održavanju društvenih interakcija i relacija u izvanrednim okolnostima.

 

Helena Popović

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG,
23. 6. 2020.

 

 

 

[i] Memi (engl. meme) su kulturni geni, kako ih definira Richard Dawkins, u teoriji koju razvija u knjizi The Selfish Gene (1976). Memi su kulturni replikatori koje na životu održava ljudski mozak; ideje, koje se prenose pisanim i govornim jezikom, glazbom i umjetnošću. Memi doprinose preživljavanju ali i mutaciji određenih kulturnih obilježja (vidi: Dawkins, Richard (1989) The Selfish Gene. Oxford: Oxford University Press). Sužena upotreba pojma internet mema odnosi se na ideje koje se prenose i šire društvenim mrežama, a najčešće uključuju kombinaciju vizualnih i lingvističkih znakova.

[ii] Graphic interchange format.

[iii] Opća enciklopedija 3 (1977) Jugoslavenski leksikografski zavod: Zagreb.

[iv] Popović, Helena (2012) „'Uncivilized' Comedy and its Reception“. Participations: Journal of Audience & Reception Studies, Vol. 9, Issue 1, 43-67.

[v] Kuipers, Giselinde (2006) Good Humor, Bad Taste : A Sociology of the Joke. Berlin and New York: Mouton de Gruyter.

[vi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[vii] Spencer, Herbert (1860) O psihologiji smijeha (The Psyhiology of Laughter). Web: https://www.everywritersresource.com/on-the-physiology-of-laughter-by-herbert-spencer/. (pristupljeno: 22. svibnja, 2020).

[viii] Bourdieu, Pierre (1984) Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. Trans. R. Nice. Cambridge: MA: Harvard University Press.

[ix] Za primjenu Bourdieuove teorije u kontekstu humora vidi: Kuipers, Giselinde (2006) Television and Taste Hierarchy: The Case of Dutch Television Comedy. Media, Culture & Society, Vol. 28, No. 3. 359-378.

[x] Popović, Helena (2018) „Good Comedy“ and the Limits of Humour. Sociologija, Vol. LX (2018), No 3, 595-613.

[xi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[xii] Christopher, Lasch (1986) Narcistička kultura – Američki život u doba smanjenih očekivanja.  Zagreb: Naprijed.

In memoriam – Josip Juraj Hrženjak

Obavještavamo vas da je nažalost preminuo Juraj Hrženjak, prvi predsjednik poslijeratnog Sociološkog društva Hrvatske (1959).

Juraj Hrženjak je bio hrvatski političar i publicist (Bjelovar, 10. 3. 1917.). Diplomirao je 1956. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je u privilegiranoj agrarnoj banci (1938.–39.) te u Odjelu za poljoprivredu Banske vlasti u Zagrebu (1940.–41.) nakon čega se priključio antifašističkomu pokretu. Nakon rata obnašao je mnoge vojne, političke i pravne funkcije. Među ostalim bio je pomoćnik komandanta Vojne uprave Jugoslavenske armije (JA) za Istru i Slovensko primorje (1945.–47.), pomoćnik ministra za novooslobođene krajeve (1947–51), direktor Instituta za društveno samoupravljanje (1955.–58.), zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu (1953.–58.), sudac Ustavnog suda SR Hrvatske (1967.–75.) te direktor Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu (1975.–78.) nakon čega je 1980. umirovljen.

U publicističkome radu bavio se sociološkim temama, analizama upravljanja i samoupravljanja osobito na komunalnoj razini te priređivanjem i komentarima zakonâ.

Glavna djela: Mjesne zajednice u komunalnom sistemu (1963.), Društvena struktura naselja u SR Hrvatskoj (1983.), Međunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima (1992.), Lokalna samouprava i uprava u Republici Hrvatskoj (1993.), Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj (2004.), Anjuta (2006).

Ostat će u sjećanju sociološke struke kao jedan od najvažnijih pokretača razvoja sociologije u Hrvatskoj. O njegovoj ulozi, ali i o povijesti razvoja sociologije u Hrvatskoj možete pogledati u dokumentarnom filmu ”Misliti sociološki – 100 godina sociologije u Hrvatskoj

Neka mu je vječna slava i hvala!

 

Nedobrovoljna (ne)mobilnost u doba kriza

Početkom ožujka 2020. jedna od centralnih vijesti u (hrvatskim) medijima vijest je o „obrani“ vanjskih granica Europske unije od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno. Kao u nekom nadrealnom akcijskom promotivnom filmskom uratku, premijer države koja trenutno i ne zadugo predsjedava Vijećem EU-a, obavlja foto-shooting tursko-grčke kopnene granice iz helikoptera s vrhuškom europskih dužnosnika. Potom zaključuju o „dobrom poslu“ koji obavljaju Grčka i Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (stari/novi Frontex), kontrolirajući i nadzirući vanjske granice EU-a od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno, kao da bi se radilo o kontinuiranoj pošasti biblijskih razmjera.

Nedugo potom, nakon dva-tri tjedna, u prvom planu više nisu bili oni koji su zapeli negdje duž dionice Istočnomediteranske i/ili Balkanske rute u pokušaju ulaska u schengenski prostor, migranti kao glavna opasnost i ugroza, nego je to postao „nevidljivi neprijatelj“ među nama samima. Tzv. migrantska kriza privremeno je pala u zapećak medijskog i javnog interesa, dok pandemijska kriza puni naslovnice i zaokuplja nam pažnju. Odjednom su suspektni i opasni „Drugi“ postali susjedi, znanci, prijatelji, pa i partneri, obitelj i rodbina. Kao potencijalne prenositelje novog soja koronavirusa eksperti nas čak etiketiraju kao „bioteroriste“.

Bez daljnjeg da su mjere pridržavanja fizičke distance, izolacije i opreza u međusobnom ophođenju u hrvatskom slučaju urodile plodom u prevenciji masovnijeg širenja zaraze te se time izbjegao talijanski scenarij. Poslušali smo preporuke, čuvali se i sačuvali. No ta prečesto u medijima i među „ekspertima“ pogrešno spominjana „socijalna distanca“, o čemu je tekst napisao kolega Izvor Rukavina, možda je ipak upravo takva i prije kao i danas prisutna prema nekim društvenim skupinama. Kako to istraživanja pokazuju, migranti i izbjeglice vrlo su često oni prema kojima ispitanici u domicilnoj populaciji izražavaju zazor ili neke još negativnije sentimente i ekstremnije pojavnosti socijalne distance.[1] S obzirom na izvorište, načine i područja širenja virusa, pojačanu su socijalnu distancu i s njom povezanu raspirujuću ksenofobiju moguće osjetili Kinezi i Azijci po svijetu, ako je vjerovati zasad malobrojnim i preliminarnim rezultatima istraživanjima na tu temu.[2]

Tijekom tri najljepša proljetna mjeseca svi smo bili suočeni s izvanrednom situacijom izolacije, nemogućnosti putovanja izvan, a ni unutar granica država, zapravo situacijom onoga što Lubkeman, doduše u kontekstu rata i nemogućnosti prostornog kretanja, opisuje kao „nedobrovoljnu imobilizaciju“.[3] Ipak, diskursi i retorika kriznog upravljanja često se i nisu razlikovali od ratne retorike raznoraznih kriznih štabova, pa i ratnohuškačke i etnonacionalističke retorike u nastupima svjetskih državnika koji govore „o našem ratu protiv kineskog virusa“, kako je to sročio američki predsjednik.[4]

No vratimo se na nemobilnost. Zatvaranje granica i ograničavanje mobilnosti bilo je učinkovito u zadržavanju populacije unutar nacionalnih teritorijalnih okvira i pomoglo je u suzbijanju transfera patogena. Premda, kao što se pokazalo barem u prvim slučajevima zaraze u Europi radilo se upravo o prijenosu zaraze putem povrataka s obiteljskih i poslovnih putovanja te sportskih manifestacija i zimovanja, onih koji u svojoj mogućnosti za takav vid provođenja slobodnog vremena i godišnjih odmora pritom nisu posebno mislili na vlastito, ni na tuđe zdravlje. Za njih definitivno nije vrijedila poznata crnogorska gnoma o „junaštvu i čojstvu“, kojim štitimo „sebe od drugih“, ali i „druge od sebe“. Poznato je također kako se u manjim lokalnim zajednicama zbog onih koji su zarazu donijeli („uvezli“), ili su za tako nešto naprosto sumnjičeni, ponegdje javljala napeta atmosfera koja je rastakala vjeru u dobrosusjedske odnose, povjerenje i socijalnu koheziju među sumještanima. Srećom, panika i paranoja nigdje nisu prešle u otvoreni poziv na linč.

Istovremeno, preko noći, iako izgleda planirano otprije, Ministarstvo unutarnjih poslova RH počinje u zagrebačkom naselju Dugave graditi metalnu žičanu ogradu oko Hotela Porin – Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, valjda nas štiteći od nevidljivog neprijatelja koji se mogao utjeloviti u stanarima Porina, ili štiteći možda njih od mogućih reakcija dijela javnosti, nas samih? Možda bismo za takav iskaz „čojstva i junaštva“ trebali čestitati aktualnom ministru unutarnjih poslova, koji će, za očekivati je, sa svojim stranačkim kolegama pokušati kapitalizirati razinu javnog povjerenja u njegov tim u vrijeme kriznog upravljanja i ostvariti političke poene na predstojećim parlamentarnim izborima. Valja napomenuti kako među tražiteljima azila u Hrvatskoj nije registriran nijedan slučaj zaraze koronavirusom.[5]

Nedobrovoljna pa i prisilna imobilizacija i izolacija o kojima se manje piše ili razmišlja posljednjih tjedana ne tiču se restrikcija u vezi kretanja, rada i korištenja temeljnih javnih servisa. One se tiču posljedica uokvirivanja (framing) migrantske i izbjegličke problematike kroz diskurse i prakse kriznog upravljanja EU-a naspram raznim vrstama „željene“ i „neželjene“ mobilnosti. Putem „iregularizirajućih“ administrativnih i političkih praksi EU-a u vezi nadzora i kontrole kretanja nedobrovoljnih migranata krijumčarskim rutama i načinima (jer su sukladno viznom sustavu mahom onemogućeni u dolasku zakonitim putevima), još se jednom pokazuju napukline europskog, ali i globalnog „slomljenog izbjegličkog sustava“[6] prema onima koji traže međunarodnu zaštitu ili na drugi način žele zakonski regulirati svoj boravak, kako bi započeli siguran i bolji život.

Čini se kako humanitarna kriza kojoj svjedočimo već niz godina u našem dvorištu i susjedstvu neće donijeti ništa dobroga migrantima koji su zapeli negdje duž Balkanske rute, te da će pandemija samo produbiti i apostrofirati ljudska stradanja, kao i restriktivne, parcijalne i penalizirajuće odgovore država članica na „neželjenu mobilnost“. Nedostupnost bazičnih zdravstvenih usluga svakako ima utjecaj na standarde prihvata i kvalitetu zaštite. Zdravstveno-epidemiološka prijetnja itekako je realna u neadekvatnim sanitarno-higijenskim uvjetima prenapučenih, degradirajućih i dehumanizirajućih nazovi-kampova za prihvat i smještaj, a zapravo zatvora s visokim rizikom prijenosa zaraze, sve od Khiosa do Calaisa.[7]

Ne očekujem da će nam situacija karantene i izolacije, na koju smo, barem privremeno, svi bili pristali i pridržavali je se, dati posve precizan uvid u to kako izgleda neželjena i neizabrana nemobilnost onih zaustavljenih pred bedemima „Tvrđave Europe“. Ipak smo kao EU državljani, u našem slučaju i kao dio akademske zajednice, bilo kao studenti, znanstvenici ili visokoškolski djelatnici, donekle privilegirani jer smo, uz stres i neizvjesnost uzrokovanima pandemijom i potresom, imali više ili manje resursa i taktika za relativno brzu prilagodbu na novonastalu situaciju, zadržavajući pritom određenu dozu komocije i ugode.

Za to vrijeme zdravstveni sustavi mnogih europskih zemalja stenjali su pod pritiskom novooboljelih, nedostatnog medicinskog kadra i svog truda i tereta koji su iznijeli, uključujući i moralno teške odluke o spašavanju nekih pacijenata pred drugima. Istovremeno, sustavi nadzora i kontrole iza žica i ograda zatvorene i ograničene populacije „neželjenih Drugih“ i dalje pomno nastavljaju pratiti svaki korak onih koji čekaju na razrješenje svog statusa, no još više na pitku vodu, jestivu hranu, lijekove, topli tuš i pristojan krevet, podjednako u „zemljama jezgre“ kao i u tamnim vilajetima „poluperiferije“. Jesmo li suodgovorni?

Bauman piše kako masovni dolasci i pokušaji dolazaka stranaca, migranata, nisu posljedica naših individualnih djelovanja, niti su pod našom kontrolom i odobrenjem. Oni, „ljudi u pokretu“ na granicama i u prihvatilištima, mogu biti viđeni kao vjesnici kolapsa postojećeg poretka, koji je izgubio snagu samoobnavljanja, što god i kakavgod taj poredak bio, iako u našim očima priželjkivan kao stabilan, poznat, nešto nad čime imamo kontrolu.[8] Čini se kako je migrantska, a zapravo humanitarna kriza, jednako kao i pandemijska kriza, poljuljala takvu već pomućenu sliku našeg svijeta, u kojem nismo ni izbliza jednako ugroženi, a ni jednako otporni na sve ekonomske, klimatske ili zdravstveno-epidemiološke stresore. O dalekosežnosti i intenzitetu nadolazeće gospodarske krize izazvane pandemijom možda tek nejasno dvojimo, no posljedice pandemije već se manifestiraju u novim potrebama neoliberalnih nacionalnih ekonomija koje su odjednom ostale bez uhodane baze prekarnog radništva u mnogim sektorima, posebice u poljoprivredi i uslužnim djelatnostima.

Danas se prepoznavanje potrebe za jeftinim migrantskim radom čini ne samo kao uhodana eksploatacijska praksa suvremene globalne ekonomije nego i kao dodatni vapaj europskih tržišta rada ovisnih o imigrantskoj najamnoj radnoj snazi u više sektora nacionalnih ekonomija, a ne samo u znanim 3D (dirty, dangerous and difficult) i 3C (cooking, caring and cleaning) poslovima. U toj se situaciji čini kako su migranti i izbjeglice sada ne samo dovoljno dobri već i nasušno potrebni u zdravstvenim sustavima kao liječnici i pomoćni medicinski djelatnici.[9] Svojevrsna hipokrizija europskih država očituje se u omogućavanju zaposlenja na sezonskim poslovima čak i onima koji su donedavno rasplete svojih sudbina i statusa čekali u pritvoru kao odbijeni tražitelji azila iz „sigurnih trećih zemalja“. Sad su i oni podesni raditi na zapadnoeuropskim plantažama ispražnjenim od sezonskih radnika s europskog istoka.[10]

Hoće li Hrvatska i Europa izaći iz ove pandemije osjetljivije na ljude u pokretu kao ljude u potrebi? Neka izvješća jasno ukazuju da je zbog pandemije osjetan pad broja podnesenih, ali i odobrenih zahtjeva za azilom u Europskoj uniji u proteklim mjesecima.[11] Kakve će posljedice pandemija imati na Zajednički europski sustav azila (CEAS) i reformu Dublinskog sustava ostaje za vidjeti, o čemu je pisao i kolega Nikola Petrović. Čini se da i u ovakvim kriznim vremenima vizionarstvo briselskih tehnokratskih elita ne seže dalje od kozmetičkih mjera političke i medijske humanitarizacije pitanja pomoći i potpore, kao primjerice u hvalevrijednim, ali ipak zbog obima potreba nedostatnim akcijama relokacije djece izbjeglica s grčkih otoka. U Hrvatskoj pak svjedočimo spomenutoj žičanoj ogradi oko Porina te nastavku medijskog rata MUP-a s domaćim i međunarodnim humanitarnim akterima i organizacijama civilnog društva oko dokumentiranog sustavnog nezakonitog protjerivanja migranata i nasilja na hrvatskim granicama.[12]

Najnoviji trendovi oko pitanja utjecaja pandemije na azilne politike tako tjeraju na opravdanu sumnju da će se zatišje na granici u vrijeme koronakrize i borbe protiv „nevidljivog neprijatelja“ iskoristiti od strane nacionalnih vlada i Europske komisije za daljnju postupnu suspenziju prava na azil, unižavanje mnogih socijalnih usluga vezanih za integraciju, kao i priliku za uvođenje još restriktivnijih i rigidnijih politika i mjera kontrole i nadzora teritorija, granica i populacija.[13] Ipak, neke su države, poput Portugala, otišle u drugom smjeru i u vrijeme pandemije privremeno omogućile tražiteljima azila jednaku razinu socioekonomskih prava kao i svojim državljanima, pokazujući time određenu razinu socijalne osjetljivosti i solidarnosti. Ostaje nada da te mjere neće ostati isključivo privremeni rez u uhodanom redu stvari.

Koliko će u „novoj normalnosti“ ostati prostora slobode za građanski aktivizam i društvenu solidarnost možda više i nije pitanje osobnih afiniteta prema liberalnijim kvotama useljavanja i/ili odobravanja međunarodne zaštite nego prema tome koliko smo kao građani spremni na suočavanje s vlastitim strahovima i predrasudama s obzirom na percipirana i internalizirana, a dijelom i društveno konstruirana stanja „krize“ koja posljedično osjećamo. Inspiriran tekstom kolegice Petre Rodik i drugim tekstovima iz serije „Sociologija iz izolacije“, pitam se hoće li stare/nove forme društvenosti proizašle iz pandemijskog stanja možda (barem pokušati) premostiti nerijetko razdvajajuće dobne, statusne, klasne i etnonacionalne markere našeg iskustva socijalnog distanciranja, te nam pružiti platformu za suradnju, solidarnost i uzajamno jačanje otpornosti na raznovrsne krize.

Čini mi se da je, simmelovskim rječnikom rečeno, COVID-19 postao „trajnim strancem među nama“, no možda nam je to, makar i malena, prilika da ujedinjeni i ravnopravniji razumijemo sličnosti koje nas spajaju i premostimo razlike koje nas oslabljuju. Nadajmo se da to ipak neće biti neka distopijska, makabristička slika svijeta u kojem svi nastojimo seliti u bijegu od rata, gladi, klimatskih promjena, političara, siromaštva ili zaraze, a bivamo onemogućeni, sapeti i imobilizirani, pri čemu nam jedino preostaje stoički podnijeti cijenu razjedinjenosti i (ne)sagledavanja da smo zapravo svi u istoj (b)arki. Osim toga, gdje bismo i mogli pobjeći, a da to nije prema samima sebi i jedni ususret drugima?

Drago Župarić-Iljić

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
8. 6. 2020.

 

 

Na čitanju i konstruktivnim komentarima na prvu verziju ovog teksta zahvaljujem Petri Kelemen, Snježani Gregurović, Marijani Hameršak i uredništvu „Sociologije iz izolacije“.

[1] https://cps.ceu.edu/sites/cps.ceu.edu/files/attachment/article/3014/messing-sagvari-fes-study-march-2018.pdf

[2] https://dl1.cuni.cz/pluginfile.php/918258/mod_resource/content/1/Coronavirus_prejudice_preprint.pdf

[3] Lubkemann, S. C. (2008). Involuntary Immobility: On a Theoretical Invisibility in Forced Migration Studies, Journal of Refugee Studies, 21 (4): 454–475, https://doi.org/10.1093/jrs/fen043

[4] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ne-treba-nam-rat-protiv-virusa-vec-solidarnost. Trump je također u najboljoj post-truth i teoriji zavjera maniri pozvao sugrađane da ubrizgavaju izbjeljivač kako bi se zaštitili od zaraze.

[5] http://www.imin.hr/c/document_library/get_file?uuid=504de918-7b02-4686-bb26-59d0f9091827&groupId=10156

[6] Betts, A. and Collier, P. (2017). Refuge: transforming a broken refugee system. UK: Allen Lane

[7] https://www.portalnovosti.com/adriana-tidona-ne-smijemo-zaboraviti-na-izbjeglice

[8] Bauman, Zygmunt (2016). Strangers at Our Door. Polity Press

[9] https://www.migrationpolicy.org/news/us-health-care-system-coronavirus-immigrant-professionals-untapped-resource

[10] https://www.euractiv.com/section/agriculture-food/news/german-farms-need-nearly-300000-seasonal-workers/

[11] https://www.easo.europa.eu/sites/default/files/easo-special-report-asylum-covid.pdf

[12] https://www.telegram.hr/politika-kriminal/europa-namjerno-ignorira-nasilje-nad-migrantima-koje-provodi-hrvatska-policija/

[13] https://www.ecre.org/wp-content/uploads/2020/05/COVID-INFO-5-May-.pdf

Što proizvodi javni sektor? O važnosti društvenih formi proizvodnje

Paradoksalno je da se javni sektor u cjelini ponovo žestoko napada baš u periodu kada su nam javno zdravstvo i javne financije jedini društvenih mehanizmi kojima se u kratkom roku može adresirati pandemija. Kritičari hrvatskog javnog sektora najviše se fokusiraju na njegovu veličinu i efikasnost te zapošljavanja bez potrebnih kompetencija. Veliki dio takvih kritika ima dobre osnove. S pojavom pandemije koronavirusa kritike su postale nijansiranije te se sve češće može čuti o podjeli javnog sektora na produktivni i neproduktivni dio. Naizgled, čini se da je makar nekim dijelovima javnog sektora, poput školstva i zdravstva, priznat ekonomski i društveni doprinos. Međutim, logika je takvih podjela i dalje problematična jer polazi od toga da je javni sektor potrošač vrijednosti koju stvara privatni sektor, odnosno da se sva nova dodana vrijednost stvara u privatnom sektoru. Takvo stajalište daje snagu kritikama koje privatni sektor vide kao jedinog stvarnog nositelja razvoja. Argumentacija proizlazi iz teorija konstruiranih isključivo za razumijevanje aktivnosti koje svoju valorizaciju ostvaruju na tržištu, kroz oblikovanje cijena i odabirom kupaca [1]. No kako objasniti djelatnosti poput javnog zdravstva, skrbi ili školstva koje imaju drukčiji cilj proizvodnje i koje se velikim dijelom valoriziraju kroz netržišne mehanizme?  Kako bismo odgovorili na to pitanje potreban je teorijski aparat kojim možemo obuhvatiti različite načine proizvodnje i njihove specifičnosti [2].

U klasičnom ekonomskom pristupu, sve aktivnosti koje nisu tržišne poimaju se kao rezultat tržišnih promašaja (market failures), kao iznimke koje pokrivaju one sektore i vrste proizvoda kod kojih tržište ne može dovoljno dobro funkcionirati. Iako postoje velike specifičnosti financiranja, proizvodnje i alokacije rezultata u, primjerice, javnom zdravstvu i školstvu, ne sagledava ih se kao drukčiji oblik proizvodnje. Osnovna je razlika u cilju i karakteru njihove proizvodnje, gdje zapažamo drukčiju, primarno egalitarnu i solidarnu alokacijsku logiku. Proizvodi javnog zdravstva nastoje se alocirati po društveno dogovorenom kriteriju tako da budu dostupni gotovo cijelom stanovništvu bez obzira na individualnu platežnu sposobnost. Za razliku od privatnog zdravstva u kojem osobno bogatstvo diktira dostupnost usluga, kod javnog zdravstva takve diferencijacije (usluga po plaćanju) nema. Dodatni je aspekt solidarni karakter financiranja jer, za razliku od privatne robne proizvodnje, javnu financira cijelo društvo kroz poreze i doprinose [3].

KBC Dubrava. Autor: Bojan Arežina, preuzeto s https://registararhitekture.wordpress.com/

Kroz povijest osnivanja egalitarne javne proizvodnje mogu se iščitati neki osnovni pokretački principi. Utemeljitelj javnozdravstvene službe na ovim prostorima i jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije dr. Andrija Štampar jasno je iznio princip da liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku, te da se ne smije „raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam)“ [4]. Slično tome, osnovni princip stvaranja sustava nacionalnog zdravstva (NHS) u Ujedinjenom Kraljevstvu 1948. glasio je da nema direktnog plaćanja za usluge: „Svatko – bogat ili siromašan, muškarac, žena ili dijete – može koristi bilo koji dio sustava (…) ovo nije milostinja, svi to plaćate“ [5]. U oba je primjera, u suprotnosti s logikom pristupa rezultatima robne proizvodnje, vidljivo izuzimanje individualnog bogatstva potrebitih kao kriterija pristupa proizvodima i uslugama cijelog sektora. Drugim riječima, načinom proizvodnje konstruiranim s  ciljem specifične, egalitarne alokacije svojih proizvoda, te njegovim društvenim financiranjem, u društvo se uvodi solidarnost i jednakost [6].

Umjesto da razvijaju kategorije, logiku i interne tendencije primjerene drukčijem karakteru egalitarne i solidarne proizvodnje, ekonomske mainstream teorije svu proizvodnju javnog sektora poimaju kroz kategorije razvijene za shvaćanje kapitalističke robne proizvodnje. Primjenjivanje ovih kategorija na dijelove javnog sektora poput zdravstva ili školstva ukazuje na nelogičnosti. Ako znamo da privatna škola ili bolnica isporučuju robu, kako zovemo proizvode koje isporučuju javna bolnica i škola?

Cilj je svake aktivnosti koju smatramo produktivnom da proizvede višak, odnosno da rezultira većom vrijednošću. Ako znamo da je cilj kapitala stvaranje viška vrijednosti, što je cilj javnih sredstava kojima se financiraju bolnice? OECD-ov priručnik za nacionalno računovodstvo problem sažeto opisuje: „trenutna metoda (računovodstvenog bilježenja) podrazumijeva da skeneri ili rendgeni ne proizvode neto višak (net surplus) kad se koriste u javnoj bolnici, kao što je slučaj kada ih se koristi u privatnoj klinici.“[7] Autori priručnika zaključuju da je metoda nacionalnog računovodstva po kojoj se dodana vrijednost javnog sektora računa kao zbroj vrijednosti svih ulaznih elemenata i po kojoj proizvodnja javnog sektora rezultira vrijednošću identičnoj uloženom, manjkava, te da se njome „značajno umanjuje doprinos države BDP-u“.

Dok se u kapitalističkoj proizvodnji dodana vrijednost pojavljuje kao višak vrijednosti izražen u jedinicama valute u obliku profita, isto ne možemo reći za javni sektor. No, ako dijelovi javnog sektora kroz „naočale ekonomista“ ne proizvode više vrijednosti od ulaznih elemenata, od zbroja troškova proizvodnje, koja je onda svrha takve proizvodnje i zašto uopće imamo takav oblik aktivnosti? Kao što primjećuju autori OECD-ovog priručnika, spomenuta usluga rendgena je identična neovisno o tome je li dostavljena privatnom ili javnom proizvodnjom, no samo kod privatnog sektora postoje pravne i računovodstvene konvencije kojima se bilježi višak. Autori impliciraju da kod identičnih aktivnosti javnog sektora također postoji višak, ali nam nedostaje znanstvena metoda kojom bismo njegov pojavni oblik zamijetili i mjerili. To ostavljamo kao pitanje za budućnost jer trenutno ne postoje naznake da smo blizu rješenja.

Osnovna škola u Visu. Foto: Sanja Buble

Sociološki nam pristup može biti od pomoći pri analiziranju ovog problema. Početak discipline označen je tezama klasičnih autora da su ekonomske aktivnosti uvijek podložne cijelom nizu društvenih pojava. Simmel je pisao o društvenim formama s fokusom na novac, Polanyi  o ukorijenjenosti (embeddedness) tržišta u društvu, dok je Weberova ekonomska sociologija nastala iz uvjerenja da se ekonomski interesi i društvene strukture mogu obuhvatiti zajedničkim teorijskim pristupom. Drugim riječima, klasični su sociolozi na različite načine ukazivali da sve ljudske aktivnosti nužno poprimaju društvenu formu, te de ekonomski metodološki pristup nije adekvatan za predmet istraživanja.

Za promišljanje ovog problema posebno je koristan Marxov rad. Marx je proučavao proizvodnju bogatstva i pripadajućih društvenih odnosa metodom društvenog i ekonomskog određenja formi. Ovdje valja napomenuti da je njegov rad gotovo cijelo stoljeće bio temeljni materijal iz kojeg su lijevi politički pokreti (pa i države) gradili svoje razumijevanje ekonomije i društva zbog čega su takva tumačenja Marxa u pravilu bila politički instrumentalizirana [8]. Tradicionalna tumačenja i danas postoje, no ovaj se tekst naslanja na široki dijapazon interpretacija koje se pojavljuju pod imenom  Nova čitanja Marxa, tj. na pristupe koji u Hrvatskoj nisu bili značajnije prisutni sve do zadnjih desetak godina [9]. Ono što fundamentalno razlikuje nova od tradicionalnih čitanja jest interpretacijski fokus na Marxov metodološki pristup kroz ideju društvenih formi i procese ekonomskog određivanja forme [10].

Fokusom na forme može se uočiti da je proizvodnja društvena pojava sa znatnim razlikama među načinima proizvodnje. Svi elementi uvučeni u proizvodni proces određenog načina proizvodnje poprimaju određeni društveni oblik, formiran procesima vođenim sveukupnim ciljem te ekonomske aktivnosti. Mainstream ekonomske teorije ne vide te oblike već njihove pojave najčešće opisuju općim apstrakcijama, poput dobara, proizvoda i proizvodnje [11]. U ekonomskim teorijama ne nailazimo niti na diferencijaciju dominantne robne proizvodnje kao specifičnog načina proizvodnje. Za veliku većinu ekonomskih teorija postoje samo proizvodnja i proizvodi. Marx ukazuje da su ta dva pojma opće apstrakcije koje služe samo kao pomoć kod izražavanja. Proizvodnja je jezična konvencija, način da u jednoj riječi kažemo: aktivnosti koje se obavljaju s ciljem da se udruženim radom i upotrebom alata zadovolji potreba nekog drugog. Proizvodnja kao takva ne postoji u empirijskoj stvarnosti. U svakoj njenoj konkretnoj instanci postoje društveno i ekonomski određene forme. Drugim riječima, svaka proizvodnja i njeni ulazni elementi i izlazni rezultati uvijek zadobivaju specifičan društveni i ekonomski oblik. Oni bivaju determinirani karakterom te proizvodnje. Stoga kategorije s kojima ih se obuhvaća nužno moraju naznačiti to određenje i pripadajuće različitosti [12].

U suprotnosti s općim, determiniranim ili određenim apstrakcijama označavamo društvene i ekonomske forme. Kod proizvodnje s ciljem ostvarivanja viška vrijednosti, proizvod bi po specifičnom obliku koji dobiva ispravno bilo nazvati robom, a proizvodnju kapitalističkom. Ostajanjem pri korištenju općih apstrakcija, poput proizvodnje i proizvoda, nacionalno računovodstvo i mainstream ekonomija izjednačavaju specifični kapitalistički način proizvodnje s općim pojmom proizvodnje. S druge strane, korištenjem apstrakcije kapital da bi se opisali novac i sredstva za proizvodnju u svim oblicima proizvodnje, specifičnosti kapitalističke proizvodnje ispravno obuhvaćene apstrakcijom kapital pripisuju se svim načinima proizvodnje. Društveni se oblici time izostavljaju, a kapital se pojavljuje svugdje, bez obzira na karakter proizvodnje. Time se zatvara mogućnost razvijanja apstrakcija koje bi bile primjerenije različitim načinima proizvodnje: ako ne znamo da postoje bitne različitosti načina proizvodnje, ne može se ni javiti potreba za apstrakcijama kojima bi ih pojmili. Različitosti između kapitalističke robne proizvodnje i javne egalitarne su pak značajne. Dok se kapitalom proizvodi višak vrijednosti u obliku profita, novac i proizvodna sredstva upotrijebljeni za egalitarnu proizvodnju javnog sektora imaju drukčije ciljeve, karakter i društvene efekte. Kako god ih zvali, oni nisu kapital [13].

Međutim, iako novac s kojim se financira egalitarna javna proizvodnja nije kapital, on u velikoj mjeri ovisi o uspješnosti nacionalnih ekonomija i njihovih privatnih investicija, tj. od uspješnosti investiranog kapitala. Stoga je egalitarna javna proizvodnja, unatoč svom kvalitativno drukčijem karakteru, u znatnoj mjeri funkcionalno podređena uspješnosti privatnog sektora, kako u okviru nacionalne ekonomije tako i kroz poboljšanje njenih izvoznih kapaciteta. Međunarodna se kompetitivnost nacionalnih ekonomija, između ostaloga, pospješuje javnim investicijama u znanost, istraživački rad, primijenjene tehnologije i pripadajući sustav obrazovanja. Jedan od načina da se nadiđu nacionalni limiti egalitarne proizvodnje i smanji njena funkcionalna podređenost uspjesima kapitalističkog načina proizvodnje jest njena internacionalizacija, primjerice izgradnjom međusobno povezanih sustava egalitarne proizvodnje [14].

Prirodoslovno-matematički fakultet u Splitu

Trenutna je kriza pokazala da se na neke probleme može adekvatno reagirati samo opće društvenim, solidarno financiranim, egalitarno alociranim i geografski disperziranim sustavom. Kako je egalitarna proizvodnja javnog sektora najprisutnija upravo u najrazvijenijim zemljama svijeta, možemo zaključiti da u njima postoji široki konsenzus stanovništva, privatnog sektora i vlada oko njenog održavanja i važnosti za uspješan razvoj. Europska integracija nam pruža priliku da se takva proizvodna logika uzdigne na nivo cijele Unije, čak i unatoč tome što je Unija primarno stvorena kako bi se stvorilo zajedničko tržište u svrhu poticanja tržišne proizvodnje.

Foto by: Tomislav Miletić/PIXSELL

Toni Prug

2. 6. 2020.

 

 

 

 

Hvala Tamari Buble, Paulu Stubbsu, Pašku Biliću, Jaki Primorac i Simoni Kuti  na komentarima i pomoći pri oblikovanju ovog teksta.

Reference

[1] Riječ je o mainstream ekonomskim teorijama, koje dominiraju u udžbenicima, poput primjerice u Ekonomiji Saumelsona i Nordhausa. S obzirom da proizvode javnog sektora ne možemo mjeriti tržišnom valorizacijom, postavlja se pitanje na koji ih način možemo obuhvatiti i mjeriti. Postoji čitav niz oblika i metoda mjerenja rezultata i zadovoljstva rezultatima/uslugama, ali to nije tema ovog teksta.

[2] Pod širi javni sektor često se podvode proizvođači u vlasništvu države koji također proizvode robu poput HEP-a ili INA-e čije proizvode potrošači plaćaju ovisno o platežnoj sposobnosti. Takvi su proizvodi tržišno valorizirani i o njima ovdje nije riječ.

[3] Raspored tereta financiranja je zasebno i veliko pitanje.

[4] Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, Principi Dr. Andrije Štampara, www.stampar.hr/hr/dr-andrija-stampar-zivot-i-djelo ; Siniša Zrinščak (2020) Koliko će trajati? O važnosti javnog zdravstva http://hsd.hr/hr/2020/04/14/koliko-ce-trajati-o-vaznosti-javnog-zdravstva/

[5] University of Warwick Library (2019) The formation of the National Health Service, https://warwick.ac.uk/services/library/mrc/archives_online/digital/health/nhs/

[6] Postoje mnoge netržišne prepreke ostvarenju egalitarne i solidarne logike, poput adekvatnosti samih kriterija i implementacija koje nerijetko odstupaju od zacrtanih kriterija. Cilj ovdje izloženog pristupa jest da se takve prepreke i odstupanja bolje detektiraju i smanje te da se centralna logika proizvodnje afirmira i poboljša.

[7] OECD (2014) Understanding National Accounts, 2nd Ed., str. 115

[8] Ingo Elbe (2013)  Between Marx, Marxism, and Marxisms – Ways of Reading Marx’s Theory https://www.viewpointmag.com/2013/10/21/between-marx-marxism-and-marxisms-ways-of-reading-marxs-theory/

[9] Dobar je uvod zbornik Bellofiore, Fineschi, Ur. (2009) Re-reading Marx, Palgrave-Macmillan; Michael Heinrich (2015), Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, Centar za radničke studije, https://www.rosalux.rs/all/uvod-u-marxovu-kritiku-politicke-ekonomije

[10] Za uvod u Marxov metodološki pristup razlikovanja općih i određenih apstrakcija, vidi  Patrick Murray (1988), Marx's Theory of Scientific Knowledge, deseto poglavlje, str 121-9; Patrick Murray (2016) The Mismeasure of Wealth: Essays on Marx and Social Form, Uvod, str 1-54.

[11] Primjerice Varian (2010) Intermediate Microeconomics: A Modern Approach. 8th International student edition edition, str. 333; Mankiw (2010) Macroeconomics, str. 47; Blanchard (2016) Macroeconomics, 3. poglavlje.

[12] Za drukčiji pristup problemu, vidi Gibson-Graham (2006) The End of Capitalism (As We Knew It): A Feminist Critique of Political Economy, University of Minnesota Press; te Gibson-Graham & Kelly Dombroski (2020) The Handbook of Diverse Economies, Edward Elgar.

[13] Slično vrijedi i za apstrakcije poput socijalnog, sociokulturnog ili kulturnog kapitala. Čim se pojave koje te apstrakcije obilježavaju nalaze u drukčijoj, nekapitalističkoj formi proizvodnje, ne možemo govoriti o kapitalu.

[14] Paul Stubbs (2020) Je li vrijeme za univerzalni temeljni dohodak? http://hsd.hr/hr/2020/03/30/je-li-vrijeme-za-univerzalni-temeljni-dohodak/

Sociologija, (ne)normalnost i nova normalnost

Jedan od najučestalijih izraza u opisivanju stvarnosti u doba pandemije COVID-19 jest da ovakvo stanje „nije normalno“. Isti izraz korišten je za izražavanje zabrinutosti kao reakcije na opću krizu uzrokovanu pandemijom, a nerijetko možemo čuti kako se, bar dok se ne razvije cjepivo kao ultimativno oružje u borbi protiv pandemije, trebamo pripremiti na „novu normalnost“. Izraz „normalno“ je primarni kvalifikator postojećih ili bolje rečeno očekivanih stanja ili situacija u kojima se nalazimo kao pojedinci, društvene grupe ilidruštva u cjelosti. Razina općenitosti ovom izrazu daje status nesvodivosti i kao izraza i kao društvne pojavnosti, zbog čega je rijetko predmetom sociološkog interesa. Međutim, neočekivana, neočekivnim ispunjena ili krizna stanja poput aktualnog, koje označavamo kao „nenormalne“, ogoljavaju društveni poredak s pripadajućim strukturama i tȏkom (pogotovo onim svakodnevnim) koje ih održava, a što prepoznajemo kao društveni život. Jedna zanimljiva stvar vezana za društveni život jest da se nastavlja unatoč strukturnim poremećajima. Upravo je ta činjenica, koju inače označavamo izrazom „prilagođavanje“, osnova za grandiozne  kvalifikatore ili deskriptore kao što su: „normalno“, „nenormalno“, „normalnost“ i „nova normalnost“[1].

Iako sam navedene izraze označio kao deskriptore, jer ih najčešće koristimo u opisivanju stanja i situacija, nastojat ću, kroz kratku pojmovnu analizu iz kuta vlastite specijalističke ekspertize (sociologija prava), demonstrirati kako je njihova narav prvenstveno preskriptivna. Naime, premda je određenje pojma „normalno“ ili „normalnost“ daleko od jednoznačnog, stajališta sam da je suština ovog pojma u očekivanju i očekivanom, a da je osnovni element (ujedno i definijens) pojma „normalnosti“ – pojam norme.

Definiranje pojma „normalnost“ na osnovu pojma norme predstavlja primarni i pozitivni način – u smislu da „normalnost“ definiramo kao pojavu koja se temelji na normama. Sekundarni način definiranja polazi od pojma „nenormalnost“ i negativan je u smislu da je njegova suština u onome što „nije normalno“. Zanimljivo je da je se sociologija najčešće koristi sekundarnim načinom gdje pojam „nenormalnost“ zamjenjuje pojmom devijantnosti kojeg je puno lakše operacionalizirati – i zbog čega kao etabliranu disciplinu imamo sociologiju devijantnosti, a ne sociologiju normalnosti.

Prije nego se upustim u vrlo kratko obrazloženje svoje tvrdnje o normama kao elementarnim česticama „normalnosti“ samo ću ukratko spomenuti neka od razumijevanja ovog pojma u klasičnoj sociologiji s obzirom da su još uvijek aktualna. U organicističkoj sociologiji pojam „normalnog“ izjednačen je sa zdravljem ili zdravim funkcioniranjem organizma[2], a što je osnovna misao na kojoj počiva oblast socijalne patologije. U funkcionalističkoj sociologiji, prvo kod Durkheima, „normalnost“ je shvaćena kao prosječnost ili srednja mjera[3], a potom se, naročito kod Parsonsa i Mertona, razumijeva u kategorijama stabilnosti, ravnoteže, reda i poretka, odnosno razumijeva se, s jedne strane, kao uspješno prilagođavanje pojedinca društvenim očekivanjima te, s druge strane, kao i uspješnost integracije i funkcionalnosti društvenog sistema[4]. Vjerojatno je najpoznatiji primjer definiranja pojma „normalnost“ na sekundaran način onaj iz interakcionističke paradigme gdje se „normalnost“ očituje u vlastitoj odsutnosti uslijed sloma društvenog poretka na razini svakodnevnog života[5].

Vraćajući se na definiciju „normalnosti“ kao pojavnosti utemeljenoj na i/ili sastavljenoj od normi, dužan sam napomenuti da je moje shvaćanje preskriptivnosti izraza „normalnost“ u vezi s razumijevanjem pojma norme, a da je ovaj pojam konstruiran na temeljima funkcionalističke paradigme društva. Točnije, norme trebamo razumijevati kao društvene činjenice. U ovom smislu, norme se iskazuju kao društvene silnice koje na pojedinca (pojedinačno ponašanje) djeluju izvanjski i prinudno i, prema Durkheimu, upravo u ovakvom određenju otkriva se bit normi, koja je istodobno i normativna i faktualna[6]. Ovo nas odvodi korak dalje prema definiranju pojma norme u suvremenoj sociologiji, točnije sociologiji prava.

Prema definiciji autora nordijske škole sociologije prava, Håkana Hydéna i Månsa Svenssona, norma je generalizirano očekivanje individualnog ponašanja, točnije, norma je društvena činjenica u kojoj su ujedinjeni momenti „jest“ i „treba“, a čija su suštinska svojstva: a) imperativ (čisto trebanje), b) društvena reprodukcija i c) individualno razumijevanje očekivanog ponašanja[7]. Ukoliko norme pojmimo kao, nadasve, očekivanja, onda i za „normalnost“ možemo reći da je satkana od normi, odnosno da predstavlja ono očekivano. Ovo je ujedno i razlog zbog čega sam naglašavao riječ „očekivanje“ iznad u tekstu.

Do istog rezultata ćemo doći ako upotrijebimo sekundarni način definiranja pojma „normalnosti“, odnosno ukoliko se fokusiramo na pojam „nenormalnosti“. Suština ovog pojma je u odstupanju i to odstupanju od očekivanog, bilo da pod očekivanim podrazumijevamo zdrav režim funkcioniranja ili poopćenu prosječnost. Odstupanje od očekivanog je suština pojma devijantosti. Devijantnost je svako odstupanje od očekivanog koje može biti naprosto drugačije (alternativno), drugačije i upereno protiv vladajućeg reda i poretka (delinkventno) ili drugačije i nezdravo (aberantno i patološko). Da zaključim, preskriptivnost izraza „normalnost“ posljedica je normativnosti pojma „normalnost“ ali, budući da je u pojmu norme implicirana ne samo normativnost nego i faktualnost, mi „normalnost“ tretiramo kao deskriptivni izraz, a što za posljedicu ima da mu pridajemo status nesvodivosti, zbog čega izbjegava fokusu konvencionalne sociološke analize – sve do onog momenta kada „normalnost“ postane odsutna. Drugim riječima, „normalnost“ nikada nije naprosto opisujuća nego je uvijek i propisujuća.

Na tragu ove kratke pojmovne analize sada možemo razmatrati izraze „normalno“, „normalnost“, „nenormalnost“ i „nova normalnost“ u kontekstu aktualne pandemije. Teorijski okvir ovog razmatranja bit će strukturalno-funkcionalistička teorija. U smislu društvenog stanja, pandemija COVID-19 pojavljuje se kao „nenormalnost“ u kojoj ne znamo što točno očekivati (npr. možemo li očekivati da će online obrazovna ili radna postignuća biti istog standarda kvalitete kao offline postignuća? Možemo li očekivati da sistemski imperativ privrede prevagne nad vrijednosti javnog zdravlja u skorijoj budućnosti?). Istoznačno se pojavljuje i u smislu društvene situacije (npr. mogu li očekivati da ću jesen i zimu provesti u izolaciji kao što sam proljeće? Hoće li se u tom slučaju očekivati da, u radu od kuće, budem propisno odjeven i to budem morao dokazati?). Očekivanja su više nejasna što je stanje ili situacija neizvjesnija, a neizvjesnost je samo izraz kojim opisujemo još neostvarenu prilagodbu, i to funkcionalno pojmljenu prilagodbu[8]. Ukoliko ovo pokušamo objasniti u slobodnoj interpretaciji Parsonsove AGIL sheme[9], gdje funkcionalne imperative tretiramo kao faze u procesnom slijedu, reći ćemo da je „nenormalnost“ najizraženija dok sistem na okruženje ne reagira prilagodbom (A). Ovo stanje neočekivanog značajno se minimalizira kada se odredi cilj (G), odnosno kada se utvrdi pravac generiranja normativne strukture iz utvrđenih vrijednosti i sistemskih imperativa, skoro pa nestaje u fazi integracije (I) zahvaljujući mehanizmima društvene kontrole i gdje se, istodobno, kao „nenormalnost“ sada pojavljuje ono što odstupa od propisanih normi, te, konačno, u fazi latencije i održavanja obrazaca (L) početna „nenormalnost“ sada postoji isključivo kao odstupanje od propisanih normi, odnosno od „normalnosti“ koja je zadobila status nesvodivosti ili, kako bi Pierre Bourdieu rekao – status doxe iz orthodoxe[10].

Procjenjujući stanje „normalnosti“ i „nenormalnosti“ na prostoru ex-Yu država, , ne čini mi se da smo trpjeli „nenormalnost“ duže nego što bi trpjeli posljedice inicijalnog šoka, u svakom slučaju kraće nego što se stvarno čini. Preporuke liječničke struke, od kojih najvažniji naputak nes(p)retno formuliran kao „socijalno distanciranje“, efektivno su pretvorene u pravne norme (uredbe, naredbe i druge pravne norme) kojima su propisane zabrana i ograničenja, uključujući i ograničenja ustavom zajamčenih sloboda; ali su, također, pretvorene i u društvene norme kojima su se pojasnila očekivanja individualnog ponašanja u konkretnim situacijama: u prodavaonici, banci, na radnom mjestu i tome slično, uključujući i zahtjev nošenja maski i rukavica. Norma koja propisuje nošenje maski i rukavica uskoro bi mogla postati pravnom normom, odnosno ono što mi kao adresati pravnih normi prepoznajemo kao obavezu čije nepoštivanje može izazvati reakciju u vidu organizirane sankcije.

Preporuke liječničke struke ujedno su ocrtale pravac prilagodbe kao i pravac normiranja. Protokom vremena društveni će život će iz ‘kaosa’ neočekivanog (evidentnog kroz primjere panične kupovine) splasnuti u tijek prilagođenih društvenih struktura i nastaviti svoje kretanje u stanju koje ćemo, barem privremeno, kvalificirati kao „novu normalnost“. U „novoj normalnosti“ dobit ćemo priliku naviknuti se na nošenje maski i rukavica, održavanje  prostorne distance na mjestima rada, učionicama i bogomoljama, limitiranim restoranskim ponudama, praznim stadionima i koncertnim dvoranama, reduciranom avionskom prometu i turističkim rutama i tako dalje i tome slično[11]. U slučaju da izvanredne okolnosti koje diktiraju ovakvu „normalnost“ potraju, a što se iskreno nadam da neće biti slučaj, ta „nova normalnost“ postat će jednostavno – normalnost.

 

Samir Forić,

Odsjek za sociologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu,
23. 5. 2020.

 

Zahvalnost na doprinosu u unaprjeđenju kvaliteta teksta dugujem kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac.

 

[1] Ovaj uvid, inspiriran refleksivnom matricom u sociologiji, potvrđuje da je svijet nesvodivih ili sasvim običnih i samorazumljivih društvenih pojavnosti legitimno područje sociološkog promišljanja i istraživanja ili, kako to kaže Ivana Spasić: „Onebičavanje običnog, iskazivanje prećutnog, propitivanje samorazumljivog može se shvatiti kao ne samo kao preduslov za sociologiju svakodnevnog nego i za sociologiju samu“ (Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, str. 21-2).

[2] Jugović, A. 2002. Društvena patologija i normalnost: teorijske i praktične perspektive. Beograd: Službeni glasnik, str. 20.

[3] Jugović, A. 2009. Teorija društvene devijantnosti. Beograd: Službeni glasnik, str. 55.

[4] Ibid., str. 100-27.

[5] Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

[6] Durkheim, E. 1999. Pravila sociološke metode. Zagreb: Naklada „Jesenski i Turk“, str. 15.

[7] Više u Hydén & Svensson. 2008. „The Concept of Norms in Sociology of Law“ u Hydén & Wickenberg, Contributions in Sociology of Law. Remarks from a Swedish Horizon. Lund: Sociology of Law, Lund University, pp.  135-7. Potpunija Svenssonova definicija glasi da su norme „(a) normativni iskazi koji su (b) socijalno reproducirani i (c) predstavljaju individualnu percepciju očekivanja okoline u vezi s vlastitim ponašanjem (Svensson, M. 2013. „Norms in Law and Society: Towards a Definition of Socio-Legal Concept of Norms“ u Baier, M., Social and Legal Norms: Towards a Socio-Legal Understanding of Normativity. Abdington: Routledge, p. 47). O nordijskoj školi sociologije prava i pristupu zasnovnom na normama više u Forić, S. 2020. „Normativno razmatranje društva i pristup zasnovan na normama: primjer nordijske škole sociologije prava“ u Čamo, M. i Osmić, A. Pola stoljeća sociologije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fakultet političkih nauka, str. 89-124.

[8] U kontekstu strukturalnog funkcionalizma prilagođavanje se pojavljuje kao suštinski element pojma „normalnosti“ jer se odnosi na efektivno (uspješno) prilagođavanje društvenog sistema njegovom okruženju, kao i prilagođavanja pojedinaca i društvenih grupa dominantnim vrijednosno-normativnim obrascima i ulogama (op. cit. Jugović, 2007: 100-27).

[9] Parsons, 1961 u Calhoun, C. et al. (Eds.). 2007. Classical Sociological Theory [2nd Edition]. Malden, MA: Blackwell Publishing, pp. 421-40.

[10] Bourdieu, P. 1987. „The Force of Law: Towards a Sociology of Judicial Field“. Hastings Law Journal, Vol. 38., p. 848.

[11] Sanchez, R. 2020. America's 'new normal' will be anything but ordinary. CNN. [online]. 04. april 2020. godine. Dostupno na: https://edition.cnn.com/2020/04/16/us/coronavirus-pandemic-new-normal/index.html [pristupljeno: 04. aprila 2020. godine].

(Ne)povjerenje u znanstvenike i eksperte – u zamci nesigurnosti i znanstvene etike

Već neko vrijeme naši su životi u velikoj mjeri oblikovani (pre)porukama eksperata – prvenstveno epidemiologa, ali nađe su tu i ponešto infektologa, virologa, molekularnih biologa i ostalih stručnjaka. Ovaj biomedicinski niz na trenutak je prekinuo zagrebački potres pa su se u medijski prostor uspjeli ugurati i seizmolozi, urbanisti i poneki povjesničar umjetnosti. Gledajući sve njih kako ne silaze s medijskih naslovnica, barem dio nas na čas je pomislio: „Napokon možemo čuti i znanstvenike/eksperte. Napokon su dobili zasluženi medijski prostor.“ Eksperti i znanstveno-zdravstvena tematika iznenada su postali predmetom intenzivnog medijskog i javnog interesa iako je povod vrlo zlosretan – pandemija dosad nepoznatog soja koronavirusa, nazvanog SARS-CoV-2. Potpuno nenadano eksperti su se našli u ulozi u kojoj velikom brzinom moraju stvarati/predlagati strategije nošenja s virusom te odgovoriti (ili barem pokušati odgovoriti) na brojna pitanja javnosti i političara. No, ima li hrvatska javnost povjerenje u znanstvenike i eksperte koji upravljaju našom, odnosno svjetskom svakodnevicom?

Neka ranija istraživanja stavova prema znanosti[i] pokazuju da hrvatski građani imaju relativno visok stupanj povjerenja u znanost općenito. Odnosno gaje pretežno pozitivne stavove prema znanosti, za razliku od mnogih postindustrijskih zemalja u kojima se znanost i posljedice znanstveno-tehnološkog razvoja puno više propituju. Društvene korijene većega povjerenja u znanost istraživači uglavnom pronalaze u razvojnim i modernizacijskim potrebama postsocijalističkih društava, kao i u tradiciji proznanstvenih stavova tipičnih za nekadašnje socijalističke zemlje[ii]. No, povjerenje i pozitivni stavovi prema znanosti općenito ne generiraju nužno povjerenje u znanost i eksperte u konkretnim situacijama, kao i u kontroverznim temama. Dapače, što je tema osjetljivija i kontroverznija, lakše je očekivati odstupanje od načelnog povjerenja u znanost. Zato se s razlogom možemo priupitati što se događa s povjerenjem u znanost/eksperte u ovoj  konkretnoj pandemijskoj situaciji, koja osim zdravstvenih posljedica generira i brojne društvene, psihosocijalne i ekonomske?

Osluškujući prve dojmove i reakcije građana, kroz medijske prikaze i istraživanja javnog mnijenja, dala se naslutiti visoka razina povjerenja u eksperte. Barem kratkoročna. S protokom vremena i sve većim ekonomskim posljedicama, zamjećuje se i rast javne skepse.  Slične nalaze zamijetili su i istraživači iz drugih zemalja. Nedavno objavljena talijanska studija[iii] pokazala je da talijanska javnost ima visoko povjerenje u znanstvenike i eksperte kada je u pitanju pandemija. No isto tako, gotovo polovica talijanske javnosti misli da su poruke eksperata u najmanju ruku neusklađene i zbunjujuće. Paralelu sigurno možemo povući i s hrvatskom javnosti. Primjerice, još nedavno medijskim prostorom kružile su preporuke kako zaštitne maske ne treba nositi. Dapače, ne preporučuju se jer stvaraju lažan osjećaj sigurnosti. Ili ih, prema novim spoznajama, ipak treba nositi? Nekad i sami eksperti nakon određenog vremena proturječe poruci koju su prije iznosili.[iv] Ili, kao što su neki njemački političari prigovorili njemačkim znanstvenicima/ekspertima, mijenjaju mišljenje svakih par dana. Znači li to da zapravo „nemaju pojma“ pa stoga ni ne treba imati povjerenja u njih?

Da bih odgovorila na ovo pitanje smatram bitnim istaknuti i razjasniti dva aspekta. Prvo, važno je razumjeti i javno komunicirati prirodu znanstvenih spoznaja. Svako znanje, odnosno znanstvene spoznaje o novom (u ovom slučaju virusu SARS-CoV-2) počivaju na akumulaciji niza znanstvenih spoznaja. No, znanstvene spoznaje o nečem novom i nepoznatom, osobito u počecima, često bivaju nesigurne. Zato možemo reći da trenutno ne postoji nedvojbena, definitivna spoznaja (idealno spremna za javnu komunikaciju) jer su teorijske i empirijske nesuglasice i prijepori uobičajeni i integralni elementi znanstveno-istraživačke djelatnosti[v]. Na to su upozoravali još socijalni konstruktivisti (iako je njihov relativizam puno šire postavljen), a zatim bili „optuživani“ da su isticanjem nesigurnosti i sumnje u „univerzalnu istinu“  narušili znanstveni autoritet, javno povjerenje i podršku znanosti. Primjerice, britanski sociolozi Collins i Pinch svoju knjigu Golem: što bi svi trebali znati o znanosti objavljenu 1993. pišu kako bi poboljšali javno razumijevanje znanosti jer smatraju da je javna slika znanosti kao posve precizne, neutralne i objektivne opasna zato što stvara prevelika javna očekivanja i tenzije. Na tom tragu i Steven Yearley[vi] konstatira da ukoliko se građani ohrabruju u mišljenju kako znanstvene istine padaju kao jabuke s Newtonova stabla, očekivat će previše od znanosti ili će ih užasnuti neslaganje među znanstvenicima.

Iako su socijalnim konstruktivistima mnogi, posebice znanstvenici iz redova prirodnih i drugih „tvrdih“ disciplina, zamjerili relativističke teze, shvaćanje znanstvenih spoznaja kao fiksnih, odnosno nepromjenjivih, neutralnih i nedvojbenih pogrešno je, posebice u stadiju inicijalne akumulacije znanja (kao što je ova sada). I može poslužiti kao plodno tlo za generiranje nepovjerenja u znanost, odnosno znanstvenike/eksperte.

Drugim riječima, zbog toga što je proces spoznaje dugotrajan i promjenjiv, još uvijek ne možemo s potpunom sigurnošću dobiti odgovore na pitanja kao što su „na kojoj temperaturi se virus uništava, trebamo li dezinficirati/prati/karantenirati namirnice kad dođemo iz dućana, trebamo li nositi maske, i jesu li dobre i platnene ili nisu“ i tako dalje.  Ali bitno je znati i razumjeti da je to potpuno normalno te nije prvenstveno odraz nesposobnosti eksperata. U ovom trenutku mogu postojati samo preporuke, koje nisu potpune ni konačne, nepromjenjive, kakve bismo sada htjeli. Jer, naravno, u vremenu nesigurnosti želimo što veću sigurnost. No trenutno bi naglasak isključivo na točnosti i potpunosti znanstvenih spoznaja bio pogrešan i zavaravao bi javnost jer se znanje cijelo vrijeme akumulira i revidira. Zato su moguće različite znanstvene preporuke, u različitim fazama pandemije jer se znanje tijekom vremena mijenjalo i usavršavalo.

Drugi aspekt koji smatram bitnim preduvjetom javnog povjerenja u znanstvenike/eksperte jest pridržavanje etike znanstveno-istraživačkog rada. Naime, zbog specifične i neuobičajene situacije koju je pandemija izazvala, došlo je i do određenih transformacija u procesu proizvodnje znanja, odnosno promjena u uobičajenim znanstvenim procedurama. Dok je inače tipično da je znanstveno-istraživačka djelatnost spora te se ne odvija u obliku kontinuiranog niza značajnih i velikih zbivanja (kako je mediji često krivo portretiraju) i brze mobilizacije resursa, mnoge procedure sada su se ubrzale, kako bi se što prije iznijeli nalazi studija i to prvenstveno drugim članovima znanstvene zajednice, a tek potom i javnosti. Zbog toga su češće moguće pogreške jer peer review (evaluacijski) sustav ne funkcionira u svom uobičajenom obliku koji podrazumijeva da nema javnog objavljivanja dok studija ne prođe kvalitetan recenzentski postupak (koji usput rečeno nije tako brz, pa čak ni u biomedicinskim znanostima). Nalazi brojnih studija ovih se dana intenzivno predpubliciraju (dok još nisu prošli znanstvenu recenziju nego su u postupku evaluacije), objavljuju (nakon što su pozitivno evaluirani), ali se i puno češće nego inače povlače budući da se naknadno uočavaju, primjerice, metodološke manjkavosti, pogreške i slično.

Nadalje, znanost je sada izložena i brojnim socijalnim, ekonomskim i političkim pritiscima. Već je R. Merton, jedan od klasika sociologije, smatrao da socijalni pritisak na znanost i njezina „pravila“ proizlazi iz razlika između znanstvenog ethosa i ethosa drugih društvenih institucija, što može imati posljedice i na jezgru produkcije znanja. Zbog toga su moguće i razne neželjene devijacije kao što su ugrožavanje znanstvene kvalitete ili profesionalne etike te posljedično opadanje javnog povjerenja u znanost i eksperte.

Primjerice, početkom travnja u Njemačkoj su objavljeni preliminarni rezultati studije COVID-19 klastera Gangelt, Heisenberg, ali prvo u medijima (pa tako i u hrvatskim[vii]). Nakon javne objave nalaza studije došlo je do niza reakcija i kritika iz redova njemačke znanstvene zajednice. Kritike su usmjerene na više aspekata – od toga da studija nije metodološki dobro postavljena pa su onda i rezultati dvojbeni, preko činjenice da je prvo predstavljena medijima, javnosti i političarima, a ne znanstvenoj zajednici (a znanstvenicima bi primarno trebalo biti mišljenje/evaluacija kolega znanstvenika), do sumnje da su autori studije htjeli ići na ruku političarima i omogućiti ranije popuštanje mjera. Autor studije prof. dr.  sc. Hendrik Streeck, imunolog i direktor Instituta za virusologiju i istraživanje HIV-a Sveučilišta u Bonnu, nastojao se obraniti od niza kritika, zanijekao je političke pritiske te odgovorio da je smatrao etičnim rezultate studije prvo iznijeti u javnost jer su društveno relevantni. No, je li stvarno etično plasirati preliminarne rezultate (koji su, usput rečeno, dijelom suprotni nalazima drugih studija) prvo javnosti? U normalnim vremenima objavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego što prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijaciju, odnosno kršenja profesionalne etike znanstvenika i otvara pitanje posljedica koje takvo ponašanje ima za znanstveni sustav i javnost, pa i za društvo u cjelini[viii]. Takvo ponašanje može dodatno produbiti osjećaj nesigurnosti i nedosljednosti jer se spoznaje kasnijom znanstvenom evaluacijom mogu pokazati netočnima, iako su bombastično najavljivane u medijima. Ukoliko se zaboravi etika znanstveno-istraživačkog rada u želji da se osigura znanstveni primat i slava, teško je ne izgubiti povjerenje javnosti, kratkoročno ili dugoročno.

Da zaključimo, velik dio nesigurnosti znanstvene spoznaje prirodan je i normalan u ovoj fazi, no onaj dio nesigurnosti koji proizlazi iz hotimičnog djelovanja znanstvenika/eksperata u želji za znanstvenim primatom ili pod političkim/ekonomskim pritiscima problematičan je jer se može negativno odraziti na znanstveni sustav i na javnost kroz narušavanje znanstvenog integriteta i javnog povjerenja u znanost i eksperte. Primjerice, javnost može snositi posljedice prije stvorenog javnog nepovjerenja u znanstvenike, odnosno generirati daljnje a priori nepovjerenje, odbijajući nove spoznaje (ili cjepivo) jer ne želi svaki put biti kognitivni akter koji mora procjenjivati i donositi odluke. Kakvo će biti povjerenje javnosti u znanstvenike/eksperte u velikoj mjeri ovisit će i o javnom razumijevanju znanstvenog procesa kao nesigurnog. Ova situacija može biti prilika da znanstvenici komuniciraju javnosti kako funkcionira znanost (razumijevanje procesa ili prirode znanosti), ali i osluškuju pitanja koja im javnost postavlja jer njihove spoznaje i odluke utječu na pojedinca i društvo u cjelini. Naposljetku, javno povjerenje u velikoj će mjeri ovisiti i o našem poštivanju etike znanstveno-istraživačkog rada.

 

Adrijana Šuljok

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
19. 5. 2020.

 

 

 

[i] Prpić, K. (2011). Science, the public, and social elites: How the general public, scientists, top politicians and managers perceive science. Public understanding of science,  20 (6): 733-750; Šuljok, A. (2020). Znanstvena pismenost i stavovi prema znanosti u Hrvatskoj. Sociologija i prostor. 58(1): 85-111.

[ii] Prpić (2011); Šuljok (2020); Bauer, M. W., Petkova, K., Boyadjieva, P. i Gornev, G. (2006). Long-term trends in the public representation of science across the 'iron curtain': Britain and Bulgaria, 1946-95. Social studies of science, 36 (1): 99-131.

[iii] https://sagepus.blogspot.com/2020/04/italian-citizens-and-covid-19-one-month.html

[iv] „Nacionalni stožer za civilnu zaštitu nije izdao preporuku da zaštitne maske trebaju nositi zdrave osobe niti smatra da je to potrebno, rekao je Capak na konferenciji za novinare Nacionalnog stožera. Jednoslojne pamučne zaštitne maske nisu učinkovite kod zaštite od koronavirusa i imaju samo psihološko značenje. Nema smisla tražiti od zdravih ljudi da nose takve maske pri ulasku u trgovine i druge javne prostore, kaže Capak.“ (24.3.2020, izvor: Hina)

„Platnene maske se ne mogu preporučiti za upotrebu u medicinske svrhe, za njih postoje kirurške i zaštitne maske, ali uvijek smo govorili da i platnena maska zaustavlja aerosol i kapljice koje nastaju prilikom govora, kašljanja i kihanja“, rekao je Capak i dodao: „Sad smo preporučili da se maske koriste na svim mjestima gdje bude veći broj osoba, posebno u zatvorenim prostorima. U nekim situacijama bi bilo dobro i na otvorenom koristiti maske, ali to je na nivou preporuke, nije obaveza. No, one smanjuju širenje kapljica kojim se prenosi koronavirus.“ (Capak, 24.04.2020, izvor: n1)

[v] Više o tome moguće je pronaći u radovima npr. Knorr-Cetina, K. (1981) The Manufacture of Knowledge. An Essay on The Constructivist and Contextual Nature of Science. Oxford: Pergamon Press;  Collins, H. M. i Pinch, T. (1993): The Golem: What Everyone Should Know About Science. Cambridge/New York: Cambridge University Press.; Wynne, B (1995): The public understanding of science, U: Jasanoff, S., Markle,G.E., Peterson, J. C. i Pinch, T. (ur.), Handbook of Science and Technology Studies, Sage: Thousand Oaks, CA, 361-388.

[vi] Yearly, S. (1994): Understanding science from the perspective of the sociology of scientific knowledge: an overview Public Understanding of Science, 3:245-258.

[vii]https://www.maxportal.hr/vijesti/njemacki-znanstvenik-nema-dokaza-da-se-virus-prenosi-u-trgovinama-kaficima-i-frizerajima/

[viii] Možemo se podsjetiti i nesretnog slučaja Ponsa i Fleischmanna koji su na konferenciji za tisak u ožujku 1989. obavijestili javnost da su otkrili hladnu fuziju, zaobišavši pritom recenzentski postupak. Mnogi znanstvenici pokušali su ponoviti ovaj eksperiment, no ni nakon brojnih pokušaja nisu uspjeli. Stoga je ovaj javni debakl zabrinuo znanstvenu zajednicu zbog mogućih posljedica na javni ugled, povjerenje i podršku.