Društvenost u izolaciji

Mislim da se svatko od nas koji smo predavali ili predajemo Osnove sociologije ili Uvod u sociologiju kao opći predmet, suočio s problemom kad je trebalo objasniti pojam društvenosti. Kako objasniti ideju društvenosti iz Simmelove perspektive čistog oblika obilježenog radikalnom jednakošću, u kojoj zadovoljstvo svakog ovisi o zadovoljstvu svih drugih?

Kako današnjim posttranzicijskim generacijama objasniti –  a da ne budete patetični – da su za konceptualno određenje pojma tako važnog za sociologiju i za društvo općenito ključni osjećaji pripadnosti, povezanosti, zajedništva i empatije? Kao im objasniti da društvenost pretpostavlja odustajanje od maksimalnog ostvarenja vlastitih želja i svijest o odgovornosti za druge? Ili – kako to Bauman lijepo kaže – da je za postizanje društvenosti ključno „odlaganje na policu svog vlastitog interesa“?

U pokušajima objašnjenja često sam posezala za primjerima iz urbanističkog planiranja i socijalnog kapitala. Najbliže mogućem razumijevanju došla bih spominjanjem društvenih medija i društvenih odnosa posredovanih internetom. Ali stvari bi se zakomplicirale kad bih konstatirala da primjeri sudjelovanja u internetskim društvenim mrežama iscrpljuju samo dio sadržaja društvenosti.

I odjednom imamo primjer. „Ostanite doma! Budite odgovorni prema drugima!“

Pitanje je, naravno, koliko dugo će nam – nakon što prođe pandemija korona-virusa – primjeri koji se danas uz nju vezuju biti od koristi u objašnjenju koncepta društvenosti. Ideja odgovornosti prema drugima samoizolacijom ili svakodnevne slike medicinskog osoblja koje se širom svijeta bori da najteže oboljeli prežive, riskirajući pritom vlastito zdravlje, više neće biti u prvom planu, kao što su to danas.

Hoćemo li novim generacijama, bez tako dojmljivih primjera, uspijevati objasniti važnost pojma društvenosti za „proces civilizacije“ (Elias)? Ili će, nakon što pandemija prođe, i društvenost ponovo postati žrtvom neoliberalne ideologije i kulture neangažiranja (Bauman)?

Odgovor na to pitanje ticat će se snage argumenata kojima će sociologija kao znanost poticati javnu raspravu o značenju i posljedicama pandemije korona-virusa. Pred našom se strukom, naime, otvara pitanje što ga je  još 2004. postavio Burawoy, u svom govoru o „javnoj sociologiji“. Imamo li dovoljno znanja i komunikacijskih sposobnosti da bismo mogli djelovali kao „savjest društva“?

Pritom ne treba zaboraviti da je Burawoy od početka zagovaranja javne sociologije tvrdio da ona treba biti u stalnoj interakciji s razvijenom „profesionalnom“ i „kritičkom sociologijom“, odnosno istraživanjima i kritičkim propitivanjima, u ovom slučaju neoliberalne politike koja je dovela u pitanje socijalnu državu i javno zdravstvo.

Ima li sociologija danas takvu snagu, ne samo kod nas nego i drugdje? Bojim se da, nažalost, zasad nema. O tome nam svjedoče primjeri sociologa poput Becka, Baumana i drugih koji su posljednjih desetljeća upozoravali na rizike povezane ne samo s atomskom energijom i zagađenjima, nego i genskom tehnologijom i drugim opasnostima proizvedenim učincima znanosti, tehnologije i općenito ljudskog djelovanja.

Nisu li primjeri ovih vrhunskih, globalno poznatih sociologa, koji su pokušavali jačati svijest o „nadindividualnim“ i „nadnacionalnim“ opasnostima, a istodobno bili prisiljeni promatrati uspjeh ideologije koja takve rizike sustavno proizvodi, dovoljno upozoravajući? Ipak, četvrt stoljeća nakon Beckove danas već klasične knjige o „društvu rizika“, nešto se promijenilo: pandemija korona-virusa pokazala je da bolest i smrt prelaze nacionalne, ali i klasne i statusne granice.

Kad je u Društvu rizika (1986) Beck pisao da se „zagađena voda ne zaustavlja pred slavinom generalnog direktora“, referirao se na ekološke probleme. U današnjoj situaciji,  i svijet izvan naše discipline postaje svjestan da se ni virus ne zaustavlja na nacionalnim granicama niti pred vratima bogataša i političkih moćnika, kao ni da mnoga politička vodstva nisu poduzela gotovo ništa da građanima i građankama pomognu izbjeći smrt.

Kome se obratiti za pomoć, kakva je uloga znanosti (medicinske, ali i društvenih), kako one mogu pomoći društvu i zašto trebamo njihove spoznaje? Vratimo se ovdje na primjer s početka ovog kratkog teksta: kao što je pandemija korona-virusa omogućila posttranzicijskim generacijama bar elementarno razumijevanje pojma društvenosti, tako otvara vrata i novom shvaćanju poruka koje sociologija može uputiti društvu o pojavama koje su za njega važne. Na nama je, sociolozima i sociologinjama, da svojim znanstvenim radom osiguramo utemeljenost tih poruka i nađemo načina o njima govoriti tako da nas šire društvo razumije.

 

Inga Tomić-Koludrović

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, područni centar Split,
3. 5. 2020.

Sociologija inovacija, transformacijska inovacijska politika i koronavirus: što ih povezuje?

Sociologija inovacija ne pripada u main stream sociologiju i njome se kod nas bavi vrlo mali krug sociologa, uglavnom onih u domeni studija znanosti i tehnologije (STS studies) [1]. Isto tako, mnogi će se vjerojatno upitati kakve veze ima sociologija inovacije s aktualnim trenutkom zaraze s Covid-19, prisilne karantene i rada od kuće. Sprema li se neka genijalna inovacija ili znanstveno otkriće (invencija) koja će suzbiti koronavirus i vratiti na mjesto porušene kućice ekonomije, rada, obrazovanja, društva uopće. Naravno da ne, barem ne u ovom trenutku, iako se upravo od znanosti i njezine aplikacije (inovacije) očekuje spas. To bi nas moglo odvesti do kritičkog razmatranja tretmana znanosti i inovacija u Hrvatskoj [2], što međutim nije predmet ovog priloga, a radi se i o pretužnoj temi koja neka ostane po strani za sada.

Motiv za ovaj moj prilog „Sociologiji iz izolacije“ jest koncept transformacijske inovacijske politike (TIP) koja zagovara napuštanje standardnog koncepta inovacijske politike (IP) kao interakcije znanosti, gospodarstva i državne potpore u razvoju inovacija s ciljem gospodarskog rasta i konkurentnosti, a u korist inovacija usmjerenih na rješavanje društvenih izazova (grand challenges) i održivog razvoja [3] [4] [5]. S konceptom transformacijske IP susrela sam se prvi put prije par godina pretražujući literaturu za neki rad, i tada mi se učinio kao prilično apstraktan koncept, još jedan pomodan termin iz Europske unije tj. istraživača koji se bave eteričnim temama u bogatim zemljama s još bogatijim proračunima za znanost. Za razliku od njih, moje su preokupacije bile prilično prizemne, u smislu: Zašto smo siromašni? Zašto nam konkurenti postaju Bugarska i Rumunjska? Zašto se ne uspijevamo digitalizirati? Zašto nemamo inovacije više dodane vrijednosti koje bi utjecale na promjene gospodarske strukture i unapređenja društvene dobrobiti? (Usput: zna li itko nekog našeg utjecajnog poduzetnika-inovatora osim Rimca i zna li itko za razvoj naprednih tehnologija osim nešto robotike na FER-u i FSB-u?).

I onda, bum! Pandemija Covida 19 iznjedrila je na vidjelo limitirajuće dosege dosadašnjih javnih politika za poticanje inovacija, zbog isključive fokusiranosti na tehnološki napredak, konkurentnost i gospodarski rast, a bez vođenja računa o rak-ranama modernog društva: zdravlje i kvaliteta života, sigurnost hrane i energije, demografske promjene, klimatske promjene i sl.

Čak i ugledne organizacije poput OECD-a redovito u svoje studije uvrštavaju osvrt na transformacijsku IP [6], ali joj uskraćuju legitimitet, uz obavezan komentar da je ipak malo vjerojatno da će ova „nova generacija” zamijeniti davno utvrđenu paradigmu inovacijske politike koja pretpostavlja doprinos javne znanosti nacionalnoj ekonomskoj konkurentnosti. Očekuje se da će sveučilišta i javne istraživačke organizacije preuzeti sve važniju ulogu u regionalnom i lokalnom razvoju kroz tržišno orijentirana istraživanja, bliska potrebama poduzetnika. Strategija pametne specijalizacije koju provodi Europska unija u sklopu svoje kohezijske politike (i zahvaljujući kojoj se ulijeva dosta sredstava u znanstvenu infrastrukturu i poduzetništvo i u Hrvatskoj), upravo je praktično ostvarenje takve inovacijske politike.

Međutim, svijest o tome da socijetalni izazovi kao i problemi vezani uz održivi razvoj svakim danom postaju sve veći, te da ih standardna IP ne može riješiti, stvara potrebu promjene paradigme upravljanja inovacijama (inovacijskim sustavom) koja će obuhvatiti i ciljeve održivog razvoja i opće dobrobiti društva. Promjena paradigme obuhvaća promjenu cjelovitog socio-tehničkog sustava, dakle kombinaciju tehnološkog razvoja i transformacije društva i ekonomije što uključuje kulturološke promjene, promjene u ponašanju, ustaljenim navikama i načinu života, kao i u funkcioniranje postojećih ekonomskih institucija kao što je tržište roba, radne snage, potrošnje, proizvodnje i slično.

TIP dobiva sve veći zamah, posebno kao sredstvo za ostvarenje Agende 2030 Ujedinjenih naroda o održivom razvoju [7], ali i za usklađivanje nacionalnih ciljeva s održivim razvojem u pojedinim zemljama, od Finske do Afrike. Posebno kreirana internet stranica o TIP (http://www.tipconsortium.net/) s mnoštvom studija, preporuka i primjera daje nam uvid u inicijative u sklopu ove nove politike inovacija, koja je interakciju dionika unutar inovacijskog sustava zamijenila transformacijom sustava.

Među začetnicima koncepta transformacijske IP jesu Karl Matthias Weber i Harald Rohracher [8] koji tvrde da je TIP u stvari vrlo složen politički proces koji je izložen četirima vrstama neuspjeha: neuspjeh usmjerenja (directionality failures), koji proizlazi iz krivo odabrane strategije razvoja ili kolektivnog cilja; neuspjeh u upravljačkoj koordinaciji (policy coordination failure) odnosno nedovoljno usklađivanje različitih sektorskih politika (zdravlje, transport, energija, hrana i sl.); neuspjeh artikulacije potražnje (demand-articulation failure) ili nemogućnost prepoznavanja potreba korisnika, npr. nametanje razvrstavanja smeća koje nije prilagođeno svakodnevnom životu, te neuspjeh refleksivnosti (reflexivity failure) koji se odnosi na nedovoljno praćenje, predviđanje i procjenu učinka poduzetih akcija, npr. balans između individualnih sloboda i mjera socijalne sigurnosti.

Kriza izazvana koronavirusom dobro ilustrira pred kakvim se izazovima našla IP u vrijeme društveno-ekonomske transformacije koja traži promjenu paradigme inovacijskog sustava. Koji smjer inovacijskog i tehno-ekonomskog razvoja poduprijeti u uvjetima (uvijek) nedostatnih sredstava? Jesu li bitnije inovacije u zdravstvenom sektoru od onih u farmaciji ili digitalizaciji poduzeća? Kako osigurati balans između stvaranja snažnoga gospodarstva otpornog na ovakve šokove i socijetalnih ciljeva? Kako će se poduzete mjere za razvoj inovacija odraziti na sektorske politike? Što to znači za živote građana? Kako ćemo sve to pratiti i procijeniti učinke?

Pri tome treba uzeti u obzir da TIP nadilazi ciljeve standardne IP usredotočene na interakciju i transfer znanja između znanosti i gospodarstva u cilju ostvarivanja nekih općedruštvenih ciljeva (npr. čiste energije, liječenje demencije i sl.). Takve IP relativno su jednostavne i usredotočene na određeni zadatak (mission–oriented), proizašle iz spoznaje da napredak u znanosti i tehnologiji (npr. otkriće penicilina, umjetnih gnojiva, strukture genoma, interneta i sl.) može biti moćan alat u rješavanju društveno-ekonomskih problema, te je IP doživjela od 1970-ih period popularnosti i razvoja bez presedana.

Kao klasični primjeri istraživanja usmjerenih na zadatak za rješavanje društvenih izazova na velikoj skali navode se projekti Manhattan i Apollo, uz obrazloženje da takvi zastarjeli linearni modeli inovacija koji pretpostavljaju da će istraživački rezultati iz laboratorija automatski biti primijenjeni i komercijalizirani, nisu prikladni za današnje socijetalne izazove. Npr. uprezanjem znanosti i tehnologije možemo riješiti, kao što naglašava Richard R. Nelson [9], odlazak na Mjesec, ali ne i ukidanje urbanih geta ili lošeg obrazovanja. Današnji socijetalni problemi i održivost razvoja sličniji su problemima ukidanja geta nego odlaska na Mjesec, jer ih karakterizira neodređenost konačnog cilja, nepostojanje egzaktnih znanstvenih metoda za njihovo rješavanje, interesi mnogobrojnih sudionika i grupa, administrativne prepreke i institucionalne rigidnosti. Npr. klimatske promjene teško da se mogu riješiti klasičnom IP kroz upregnuće znanosti i tehnologije, već traže transformaciju društva i ekonomije koje prije spadaju u domenu urbane politike nego politike inovacija, kao što je primjerice stvaranje mreže ugljično-neutralnih gradova u Finskoj [10].

Preostaje vidjeti hoće li suočavanje s koronavirusom biti pravocrtni zadatak u domeni standardne IP, odnosno komercijalne eksploatacije znanstvenih istraživanja kroz otkriće cjepiva ili lijeka, ili će tražiti transformaciju društva i ekonomije kako to predviđa transformacijska IP. Primjerice, ako otkriće cjepiva ili lijeka ne bude učinkovito kao što se očekuje, društva će trebati sagledati složenu dinamiku napretka u znanstvenima istraživanjima, javnog zdravstva, ekonomske otpornosti, siromaštva, zapošljavanja, komunikacije, osiguranja vode, energije i hrane i sl.

Konačno, je li transformacijska IP moguća kod nas? Osobno sam prilično skeptična prema takvoj mogućnosti, a što slijedi iz analogije s provedbom standardne interaktivne inovacijske politike. Prvi inovacijski programi pokrenuti su u Hrvatskoj 2001. od strane Ministarstava znanosti i obrazovanja, a da nikad nisu integrirani u znanstvenu zajednicu ni ozbiljno prihvaćeni od poduzetnika [11]. Promjena je nastupila tek kad je interakcija znanosti i gospodarstva „nametnuta odozgo“ od strane EU u sklopu Strategije pametne specijalizacije uz obilato financiranje iz Strukturnih fondova (npr. IRI 1 i 2). Transformacijska IP traži duboko promišljanje, ozbiljno planiranje, nove metrike, indikatore i procjene utjecaja određenih politika [7], a tako nešto je našoj političkoj praksi prilična nepoznanica.

Stoga, pretpostavljam da će kod nas strateški razvoj u znanstvenim istraživanjima i inovacijama biti business as usual dok drži vodu, a u trenucima krize „već ćemo nešto smisliti“. Samo da ne bude kasno, i da intelektualni resursi na koje se sada oslanjamo u suzbijanju Covida-19, ne izgube bitku u oštroj konkurenciji sa strateškim ciljevima duboke države, kao što je izgradnja bazena na moru, stanova, fontana, stadiona, spomenika domovini, povlaštenih penzija i lokalne samouprave.

 

Jadranka Švarc

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
29. 4. 2020.

 

Zahvaljujem Uredničkom timu u izolaciji na sugestijama za poboljšanje teksta.

 

[1] Prpić, K. (2013). STS in a (Post)Socialist Context. Science and Technology Studies in Croatia, Tecnoscienza, 4(1): 165-181.

[2] Švarc, J., Čengić, D., Poljanec-Borić, S., Lažnjak, J. (2019). Znanstvenici o reformama znanosti iz 2013.: kritička analiza, Politička misao, 56(1): 7-38, https://doi.org/10.20901/pm.56.1.01.

[3] Diercks, G., Larsen, H., Steward, F. (2019). Transformative innovation policy: Addressing variety in an emerging policy paradigm, Research Policy, 48(4): 880-894, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.10.028;

[4] Fagerberg, J. (2018). Mobilizing innovation for sustainability transitions: A comment on transformative innovation policy, Research Policy, 47(9): 1568-1576, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.012; Schot, J.,

[5] Schot, J., Steinmueller, E. (2018). Three frames for innovation policy: R&D, systems of innovation and transformative change, Research Policy, 47(9): 1554-1567, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.011.

[6] OECD (2016). Science, technology and innovation outlook in 2016, OECD Publishing, Paris.

[7] Ramirez, M., Romero, O., Schot, J., Arroyave, F. (2019). Mobilizing the Transformative Power of the Research System for Achieving the Sustainable Development Goals, SPRU Working Paper Series (SWPS), 2019-25: 1-2., www.sussex.ac.uk/spru/swps2019-25.

[8] Weber, K. M., Rohracher, H. (2012). Legitimizing research, technology and innovation policies for transformative change: Combining insights from innovation systems and multi-level perspective in a comprehensive ‘failures’ framework, Research Policy, 41(6): 1037-1047, https://doi.org/10.1016/j.respol.2011.10.015.

[9] Nelson, R. (2011). The Moon and the Ghetto revisited, Science and Public Policy, 38(9): 681-690, https://doi.org/10.3152/030234211X13070021633404.

[10] Schot, J., Kivimaa, P., Torrens, J. (2019). Transforming experimentation: Experimental policy engagements and their transformative outcomes, TIPC Policy Brief, Issue 2, April 2019.

[11] Švarc, J., Dabić, M. (2019). The Croatian path from socialism to European membership through the lens of technology transfer policies, The Journal of Technology Transfer, 44(5), 1476-1504, https://doi.org/10.1007/s10961-019-09732-1.

Koliko nam filantropija i zakladništvo mogu pomoći u krizi?

U nezapamćenoj globalnoj krizi uvjetovanoj pandemijom bolesti COVID-a brojni građani, tvrtke i zaklade doniranjima za medicinsku opremu, za istraživanja lijeka te pomažući ugroženim skupinama građana ukazuju na potencijale filantropskih aktivnosti.[1] Pod filantropijom podrazumijevamo privatna davanja u općekorisne svrhe, a zaklade se drže institucionalnim okvirom filantropije. Zaklade doživljavaju izvjesnu renesansu u zapadnim zemljama te su prepoznatljive kao nezaobilazni dionici u mnogim područjima razvoja. Hrvatska ima potencijale za snažniji razvoj filantropije i zakladništva, a ove teme nisu dolazile na dnevni red javnih rasprava, osim u slučajevima nekih skandala. Zasigurno, dobro obrazovan naš građanin ne zna što su zaklade, a mnogi prema njima imaju nepovjerenje. Ugroza pandemijom i razorni potres u Zagrebu i okolici potaknuli su mnoge na solidarnost i darivanja u općekorisne svrhe. U obnovi Zagreba, posebno akademskih institucija, mogla bi se prikupiti znatna sredstva iz domaćih i inozemnih filantropskih izvora.

 

Razvoj filantropije i zakladništva na zapadu

Razvoj filantropije i zakladništva relevantne su istraživačke teme, a na sve većem broju zapadnih sveučilišta djeluju odsjeci na kojima se kroz interdisciplinarne pristupe predaju ove teme.[2] Tri su vala razvoja zakladništva: prvi, kada u kasnom srednjem vijeku zaklade osnivaju trgovci i poduzetnici; drugi, uslijed industrijske revolucije krajem 19. stoljeća i pokreta modernizacije društava; te treći, 1980-ih godina kada raste broj zaklada kao rezultat rasta gospodarstva, te povećanja broja bogatih pojedinaca.[3] Znanstveni filantropi imali su partnera u vladama pa su u takvim okolnostima nastajali veliki projekti koji su odredili pravce razvoja tehnoloških istraživanja koja su poslije opredmećena u industrijskoj proizvodnji. Istraživanja fizičara Wernera Siemensa i poslije razvoj tvrtke koja nosi njegovo ime vide se u kontekstu razvoja znanstvene filantropije.[4]

Rast „filantrokapitalizma“ rezultat je akumulacije velikog bogatstva, a s druge strane na djelu je velik rast siromaštva, a to postaje sve većim političkim problemom. Na tragu Carnegijeve prakse ulaganja cjelokupne imovine u općekorisne svrhe te njegovih poticajnih ideja iznesenih u „Evanđelju bogatstva“[5] danas svjedočimo globalnoj filantropskoj inicijativi „Davanje zaloga“ koja obuhvaća najbogatije ljude širom svijeta. Radi se o preuzimaju javne obveze najbogatijih pojedinaca i obitelji za davanje više od polovine svojeg bogatstva u općekorisne svrhe.[6]

Ugledne zaklade financiraju istraživačke i inovativne programe, okupljaju istraživače i praktičare te nude okvire za važne reforme i rješenja društvenih problema.

S druge strane, pripadnici bolje stojećih društvenih slojeva pripadaju kulturi doniranja u općekorisne svrhe[7], redovito uz porezne povlastice. Doniranja za određene projekte znače i sudjelovanje u aktivnostima te interes za ishode projekata. Pokazuje se kako su takvi projekti učinkovitiji i djelotvorniji od državnih[8], a doprinosi jačanju socijalne kohezije njihova su dodana vrijednost.

EU programski i financijski podupire razvoj filantropije i zakladništva.[9] Nizozemska je 2016. u doba presjedanja EU-om odabrala filantropiju kao jednu od tema presjedanja. Provedeno je opsežno istraživanje u zemljama članicama, a posebno je zanimljiv nalaz glede ulaganja u istraživanja i inovacije, a sačinjena su i izvješća o okviru za razvoj zakladništva u državama članicama.[10]

Brojne američke zaklade daju velike donacije za borbu protiv pandemije, pokazuje se da su one okretnije i poduzetnije od države. Rockefellerova zaklada obvezala se dati znatna sredstva, a pomaže i ranjivim skupinama koje je kriza najviše pogodila. To su radničke obitelji, oni koji su ostali bez plaća te oni koji si ne mogu priuštiti hranu i platiti troškove stanovanja.[11] Opsežene su filantropske aktivnosti pokrenute i u okviru Europskog zakladnog centra.[12]

 

Razvoj filantropije i zakladništva u Hrvatskoj

U istraživačkom smislu ovo je područje kod nas akademska pustopoljina. Istraživanja su rijetka, kao i predavanja o ovim temama u visokoškolskoj nastavi. Na ekonomskim i poslovnim fakultetima trebali bi se predavati barem izborni kolegiji prikupljanja sredstava (fund raising). U ranijem strateškom dokumentu Zagrebačkog sveučilišta stajala je i ideja osnivanja interdisciplinarne, sveučilišne Katedre za filantropiju, na koju se poslije zaboravilo.

Rijetka istraživanja su pokazala kako su filantropija i zakladništvo dali snažan poticaj prvoj modernizaciji Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Mnoge sveučilišne, obrazovne, zdravstvene, socijalne i kulturne institucije nastale su zahvaljujući takvim inicijativama.

Istraživanja govore kako smo dugo imali nepoticajan zakonski, porezni i sociokulturni okvir za razvoj zakladništva.[13] Tek početkom 2000-ih gospodarski subjekti i građani mogu darivati do 2% svojih prihoda u općekorisne svrhe što im je porezno priznat rashod. Mali broj građana i gospodarskih subjekata koristi ova prava. Zaklade imaju skromnu imovinu, a veći dio njih prikuplja sredstva za djelovanje. Zaklade se stidljivo javljaju kao inovatori, a ograničene su njihove aktivnosti u promicanju društvenih promjena.[14]

Na konferenciji International Society for Third Sector Research 2014 traže nas kolege iz Češke koji su dobili veliki projekt Rockefellerove zaklade. U sklopu projekta istražuju tragove njezine aktivnosti između dva svjetska rata u regiji. Zaključili su kako je Andrija Štampar bio  najpouzdaniji partner Zaklade te preporučuju literaturu koja nam otkrije nove okolnosti u kojima je Štampar djelovao.

Rockefellerova zaklada[15] došla je u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi implementirala koncept javnog zdravstva kojeg su razvili njihovi stručnjaci. Doživljaje u Beogradu tada opisuju na sljedeći način „…Serbian mind acts slowly“ te pokazuju „… amazing immunity to new ideas“, u taj se opis nije uklapao Yugoslav Croat Andrija Štampar.[16] Očito, zbog ograničenih receptivnih kapaciteta provedba projekta u Beogradu zapada u krizu. Projekt spašava Štampar gradnjom i opremanjem Škole narodnog zdravlja u Zagrebu. On je američku ideju javnog zdravstva prilagodio našim okolnostima s nizom inovacija. Od ukupnih 800.000 USD, 300.000 je usmjereno u Zagreb, a dio od toga je išao za akademsku filantropiju. To je izazvalo negodovanje u Beogradu i predbacivali su Zakladi da protežira Hrvate. S druge strane, postojali su otpori u liječničkim krugovima u Hrvatskoj jer nisu prihvaćali socijalizaciju medicine.[17] Amerikanci su vidjeli u tome širenje „socijalističkih“ ideja.

Škola je razvila opsežan program rada i mnogi su u nju dolazili po nova znanja i vještine. Bio je to izvjesni „Bilbao efekt“ na razvoj Zagreba.[18] Znanja i vještine nastale u ovoj instituciji, velebnoj i kao građevini za ono vrijeme, bili su temelj za uspostavu sustava javnoga zdravstva nakon Drugog svjetskog rata. I danas u doba krize koronavirusa bolje se nosimo s velikim izazovima upravo zahvaljujući ovoj filantropskoj investiciji koja je pala na plodno tlo te postala i regionalni svjetionik.[19]

  • Zakladni dom Hrvatskog Radiše u Zvonimirovoj ulici čiju je gradnju financirala Hrvatska bratska zajednica.

Potres i obnova Zagreba

Snažan potres koji je pogodio Zagreb i okolicu razorio je stambene zgrade, obiteljske kuće, bolnice, škole, fakultete, muzeje, crkve i druge javne ustanove. Obnova će biti zahtjevna, skupa i dugotrajna, a nedostatna sredstva te nestručni zahvati mogu dovesti u pitanje identitet samoga grada. Vlada je otvorila račun za borbu protiv bolesti COVID-a i za saniranje posljedica potresa i do početka travnja prikupljeno je oko 21 milijun kuna. HAZU se obratila javnosti s pozivom na osnivanje zaklada za financiranje obnove objekata javne namjene stradalih u potresu.[20] Ističe se kako će za popravljanje ogromnih šteta biti potrebna enormna sredstva koja se barem dijelom mogu prikupiti iz većeg broja manjih izvora. Zagrepčanke koje žive u Amsterdamu prikupile su znatno veća sredstva od planiranih za pomoć stradalima u potresu.[21]

Koronakriza potaknula je privatna davanja u općekorisne svrhe. Primjerice, Zaklada Adris[22] donirala je KBC Rijeka i OB Pula sredstva za nabavku 15 respiratora. Doniraju sportaši, banke, tvrtke, građani iz zemlje i svijeta. Izdašne privatne donacije usmjerene su Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, a najveći donatori žele ostati anonimni.  Isto tako, nakon potresa dekanima se javljaju ugledni i bogati alumni te se obvezuju na davanje izdašnih donacija za obnovu fakulteta. Očito je širok krug onih koji osjećaju potrebu za davanjem u takve i slične svrhe.

Neki fakulteti već su počeli prikupljati sredstva za teško oštećene zgrade u kojima se ne može više raditi. Čini se da se tome pristupilo ad hoc, bez odgovarajućih priprema, bez izrade promidžbenih poruka u kojima će se riječju i slikom posvjedočiti o problemima, bez jasno prepoznatih ciljanih skupina koje se moli za donacije, razrađenog načina izvještavanja o prikupljenim donacijama te o izgradnji povjerenja i  jamstvima za transparentno ulaganje prikupljenih sredstava. Dakle, početak posla na ovom zahtjevnom projektu bez strategija koje treba donijeti u kratkom vremenu može znatno umanjiti raspoloživa sredstva i pomoć koju bi mogli prikupiti. Ovaj posao mora biti javan i otvoren svakome tko može dati vrijedne ostvarive prijedloge.

Pored alumnija, Hrvata širom svijeta i njihovih tvrtki, treba se uz primjerena lobiranja obratiti uglednim stranim zakladama, međunarodnim organizacijama, sveučilištima i fakultetima. Istina, koronakriza i njima je prioritet, pa će naši napori u tom smislu biti puno zahtjevniji, a očekivana sredstva manje izdašna, ali nama dragocjena. U tu svrhu autor teksta radi na ostvarenju kontakta s izvršnim osobama u uglednoj globalnoj zakladi. Njihove bi ideje i savjeti bili prevažni. Dakle, za razvoj i očekivane ishode navedenih projekata fund raisinga trebamo iskusne savjetnike koji bi kao volonterski prilog ponudili pomoć u otvaranju vrata koja nam sada nisu dohvatljiva.

Dobro pripremljeni i pravedni projekti mogu biti veliki ulog za obnovu porušenih akademskih institucija[23], potaknuo bi se novi polet koji bi se proširio na obnovu drugih ustanova koje su dio nacionalne baštine i kulture, a onda i na grad u cijelosti.

 

Gojko Bežovan

Studijski centar socijalnog rada – Pravni fakultet Sveučilista u Zagrebu,
27. 4. 2020.

 

 

 

[1] Zahvaljujem kolegici Jeleni Matančević i kolegi Danijelu Baturini za komentare na raniju inačicu ovog teksta.

[2] Europska mreža za istraživanje filantropije - ERNOP, više vidjeti na: http://ernop.eu/

[3] Anheier, H. K., Toepler, S. (1999) Philantropic Foundations – An InternationalPerspective, U: Anheier, H. K., Toepler, S. (eds.) Private Funds Public Purpose: Philanthropic Foundations in International Perspective. New York: Kluwer Academic/Plenum Publisher, 3-23.

[4] Fuchs, E., Hoffmann, D. (2004) Philanthropy and Science in Wilhelmine Germany, U: T. Adam, (ed), Philanthropy, Patronage and Civil Society: Experiences from Germany, Great Britain, and North America, Bloomington: Indiana University Press, 103-119.

[5] Ovo se drži platformom zapadne filantropije, a prijevod, Carnegie, A. (2012) Evanđelje bogatstva, Revija za socijalnu politiku,19(2): 199-206., posvetili smo Robertu Paytonu, osnivaču Centre on Philanthropy, Indiana University, koji nam je omogućio donacije i uveo nas u ovu temu.    

[6] Više vidjeti na: https://givingpledge.org/ 

[7] Našijenac je umro u SAD-u i oporučno ostavio novac da se osnuje Zaklada Sveučilišta u Zagrebu. Autor teksta je volonterski radio na tom projektu i bio svjedokom jalovih rasprava i izazova akademskog poduzetništva koje nam još uvijek nije na dohvat ruke.

[8] Anheier, H. K.,  Leat, D. (2006) Creative Philanthropy: Towards a New Philanthropy for the Twenty-First Century, London: Routledge.

[9] https://www.efc.be/wp-content/uploads/2018/12/20181203-Philanthropy-Manifesto_draft04.pdf,

[10] Više: http://euforistudy.eu . Hrvatska nije bila uključena, a Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, na naš nagovor, nije pristala da se naknado napravi takvo izvješće. S druge strane, u sklopu darovnice IPA 2012 „Poticanje inovativnih oblika filantropije u lokalnim zajednicama za potporu održivosti organizacija civilnog društva“ i raspisanog natječaja nadležne su vlasti podijelile prilično velika sredstva za ovaj izazovan projekt organizacijama koje tome nisu dorasle. Vidjeti: http://www.safu.hr/datastore/filestore/10/Annual_Award.pdf .   

[11] Vidjeti: https://www.rockefellerfoundation.org/

[12] Vidjeti: https://www.efc.be/news-post/european-philanthropy-calls-for-effective-solidarity-across-borders-concerning-covid-19/

[13] U tom kontekstu vidjeti polemički tekst G. Bežovan, Mecenama ne daju u Hrvatsku, Vjesnik, 13. veljače 1995.

[14] Više: Bežovan, G. (2002) Zaklade i dosezi razvitka u Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 52:619-649. i Bežovan, G. (2008) Zaklade u Hrvatskoj - uloga, razvoj i postignuća, Revija za socijalnu politiku, 3:455-478.

[15] Registracija Rockefellerove zaklade bila je izazovan podvig, kao i njezino djelovanje poslije, vidjeti: Reich, B. (2018) Just Giving: Why Philanthropy is Failing Democracy and How it can do Better, Princeton: Princeton University Press.

[16] Killen, L. (1990). The Rockefeller Foundation in the First Yugoslavia. East European Quarterly, 24(3), 349-372.

[17] Pod socijalizacijom medicine tada se podrazumijevalo besplatno pružanje zdravstveni usluga.

[18] Hrvatski Radiša, nastao ranije, nažalost nedovoljno poznat u učenoj javnosti, zahvaljujući filantropskim prilozima Hrvata širom svijeta, također je imao „Bilbao efekt“ na razvoj Zagreba. Više o „Bilbao efektu“ u : Bežovan, G. (2019) Zaklade i učinci suvremene filantropije i izazovi razvoja hrvatskih zaklada, U: J. Barbić, (ur.) Zakladništvo u Republici Hrvatskoj, Zagreb: HAZU, 23-53.

[19] Davne i još ratne 1994. u Školu sam doveo ugledne američke stručnjake za filantropiju sa spomenutog Centra na Indiani. Bili su ugodno iznenađeni, rekli su, pa vi ste zemlja koja ima ozbiljne kapacitete, ovo je jedinstven primjer održivog filantropskog projekta. Ponudili su mi stipendiju za istraživanja u Rockefellerovoj zakladi, o okolnostima u kojima je nastao ovaj projekt, s nakanom da se Zakladi predstavi održivi njihov projekt. Zahvalio sam se i prizivao kraj rata za odlazak na stipendiju, međutim, iskreno s tadašnjim znanjem nije mi bilo bistro što bi zapravo istraživao i bi li mi to bilo dobro uloženo vrijeme.

[20] http://info.hazu.hr/upload/File/2020/HAZU-POZIV-NA-OSNIVANJE-ZAKLADA2020.pdf

HAZU je 2018. organizirao okrugli stol o zakladama, a potom je izdao knjigu  Barbić, J. (ur.) (2019) Zakladništvo u Republici Hrvatskoj, Zagreb: HAZU.

[21] https://www.vecernji.hr/vijesti/u-rekordnom-roku-sakupile-131-000-eura-za-pomoc-zagrebu-cilj-im-je-200-000-1388490

[22] Autor teksta član je Uprave Zaklade Adris, najveće regionalne korporativne zaklade. Svjedoči razvoju Zaklade u kojoj članovi uprave, dakle, odbora povjerenika, uživaju povjerenje zakladnika te aktivo potiču istraživače i osobe s inovativnim i stvaralačkim potencijalom na prijavu projekata na javni natječaj kojeg Zaklada raspisuje redovito svake godine. Autor je u Zakladi sukreirao inovaciju nagrađivanja najbolje gimnazije na maturi sa 100.000 kuna i stipendiranja najboljeg maturanta. Nagrade su dodjeljivane dvije godine, a po dolasku ministra Vedrana Mornara, on bez objašnjenja nije htio davati podatke o najboljima. To je primjer kako država koči razvoj filantropije i zakladništva. 

[23] S ovim tekstom i konkretnim prijedlozima autor će se obratiti Sveučilištu u Zagrebu te predložiti financiranje pripreme projekta kojim bi se i globalnim prikupljanjem sredstava financirala obnova akademskih institucija.

Obnova Zagreba nakon potresa 2020. Što možemo očekivati?

Kako bismo shvatili što se događa s urbanom obnovom Zagreba nakon potresa koji je grad pogodio 22. ožujka 2020. i što možemo očekivati u budućnosti, važno je imati barem površni pregled nad dosadašnjim društvenim procesima i njihovoj urbanoj formi. Ako na Zagreb primijenimo uvide Kirila Stanilova[1], koji daje možda najbolji prikaz postsocijalističkih urbanih transformacija, onda možemo reći da su ključni procesi u urbanom planiranju koji su odredili posljednja tri desetljeća bili decentralizacija, uspostava tržišta nekretnina i privatizacija, a što je bilo praćeno odustajanjem od planiranja, smanjenjem koordinacije, lošom implementacijom regulativnih načela, povlačenjem javnog financiranja i slabljenjem javnih servisa. Kao rezultat procesa pretvorbe, privatizacije i povrata imovine te pratećih sitnih privatnih ekonomskih inicijativa podrumi, sutereni i stražnji ulazi u stambene zgrade na periferiji adaptirani su u kioske, dućane i frizerske salone. Vlasnički fragmentirani dijelovi grada su takvi i ostajali, a sa izostankom plana i koordinacije razvio se obrazac kakav imamo u zemljama u razvoju i kojeg karakterizira nedostatak javne infrastrukture (dijelovi Trešnjevke, Kajzerica, podsljemenska zona). Nejasna razvojna pozicija različitih dijelova grada odredila je potražnju za uredskim i poslovnim prostorima u centru što je podiglo cijene nekretnina. Vlasnici stanova koristili su svoja vlasnička prava na tržištu, a stanovi u centru su pretvarani u uredske prostore, od odvjetničkih ureda, turističkih agencija, privatnih stomatoloških ordinacija do salona za uljepšavanja. Pojavili su se prvi veći trgovački centri koji će kasnije nicati pretežno na periferiji, kao što će u kasnijoj fazi i uredski prostori u većoj mjeri seliti u sekundarne poslovne zone po vanjskom obodu koji je još uvijek unutar mreže javnog gradskog prijevoza. Nakon ulaska u Europsku uniju porastao je broj turista, proces koji se dogodio svim drugim glavnim gradovima novih članica. Stanovi u centru su dobili dodatnu potražnju i pretvarali su se ne samo u uredske prostore nego i u hostele, sobe i apartmane za kratkoročno iznajmljivanje. Od posebne važnosti su tada postala pitanja vanjskog izgleda centra grada, ponude za turiste i brendiranje kroz različite festivale i manifestacije. Imajući u vidu ove promjene u posljednja tri desetljeća kaotičan proces kojem smo svjedočili nakon potresa zapravo je samo jasnije pokazao neravnotežu koju imamo na djelu u društvenom i prostornom razvoju od osamostaljenja države i koji nije nikakvo prijelazno, nego je naše trajno stanje.

Jedno od prvih pitanja upućenih predstavnicima vlasti nakon potresa bilo je koliko dugo će trajati obnova? Većina je tvrdila da je prerano za takva predviđanja što je vjerojatno u nekim slučajevima značilo i to da nisu imali nikakvu ideju što ih čeka. Nosioci vlasti su se našli pod pritiskom da što prije ponude odgovore na pitanja naknade štete i obnove, a političko natjecanje i sukobi lokalne i državne vlasti bili su popraćeni institucijskom kompeticijom. Stručna udruženja koja već imaju proceduralno određeno mjesto u procesima kreiranja urbanih politika poput konzervatora, povjesničara umjetnosti, arhitekata i sličnih struka prve su se oglasile jer su navikle da procedure često nemaju nikakvu vrijednost i da moraju javno istupati da bi bili uključeni u proces planiranja. Spoznaja da određene ili čak većina oštećenih zgrada nema veliku arhitektonsku ili kulturnu vrijednost nadograđivana je objašnjenjima o krajobraznoj i ambijentalnoj vrijednosti. Saznali smo da je izrazito važno vratiti što je više toga u prethodno stanje radi očuvanja identiteta, a taj identitet je važan jer je zahvaljujući njemu Zagreb između ostaloga postao turistička destinacija. Ako se moglo tako obnavljati Dubrovnik nakon potresa, može se sada i Zagreb. Dobiva se dojam da je razlika između urbane politike koja priprema otpornost na potres obnovom fasada i s druge strane argumenata koji promoviraju obnovu tih istih zgrada radi fasada odnosno turističke privlačnosti samo pitanje pozicije. I u jednom i u drugom slučaju na djelu je reprodukcija diskursa u kojem je turizam glavni cilj i sredstvo razvoja i u kojem se centar grada vidi kao kulisa za razgledavanje, a ne živo urbano tkivo.

Potom je u javnost izašao na brzinu kreiran tekst zakona o obnovi, a koji vlast ipak nije donosila pod pritiskom nego nažalost iz uvjerenja da se konačne mjere mogu i moraju donijeti u rekordno brzom roku, bez usuglašavanja s drugim dionicima. Problem tada mijenja oblik. Saznajemo da problem koji se do tada vidio kao problem ambijenta i kulturne baštine, problem građevinskih materijala i statike, postaje i problem ljudi i to ne onih koji samo šetaju centrom grada, nego onih koji u njemu žive. Time je otvoreno pitanje vlasništva u svim mogućim kombinacijama (infrastrukture, zemljišta, objekata, a onda još i prava korištenja) uključujući i varijantu u kojoj vlasništvo uopće nije poznato. Brzina donošenja mjera i neozbiljnost u planiranju i upravljanju procesom osmišljavanja obnove pokazuje da se nakon potresa suočavamo s novom upravljačkom nepogodom.

Zagreb ipak nije prvi grad koji se obnavlja nakon potresa, a pogotovo nije prvi koji prolazi urbanu obnovu. Neke spoznaje ipak postoje i na temelju njih možemo dobiti barem okvirnu predodžbu budućih procesa i promjena, a koja bi nam mogla pomoći u planiranju.

Prvo na što valja ukazati je da iz dosadašnjih rasprava u javnosti uopće nije jasno što se pod obnovom podrazumijeva. Kada različiti akteri, uključujući i predstavnike lokalne i državne vlasti, spominju obnovu postavlja se pitanje misle li na (1) povratak u prethodno stanje, (2) postizanje nekog projiciranog stanja bez potresa, ili (3) postizanje nekog poželjnog budućeg stanja (koje nije ni prvo – u nekim aspektima nezadovoljavajuće, niti drugo koje bi moglo značiti isto to nezadovoljavajuće samo u malo naprednijoj fazi)[2]. Za pretpostaviti je da različiti akteri imaju različito razumijevanje obnove i stoga je razjašnjavanje ovog pitanja ključno. Bez usuglašavanja što obnova znači i što se obnovom želi postići svi daljnji koraci su osuđeni na prepreke i kroz cijeli ćemo proces svjedočiti međusobnom mučnom sakaćenju.

Prva varijanta će za mnoge biti prihvatljivija iz različitih razloga, a kod nekih je to i disciplinarno određeno. No, vjerojatnost da će biti moguće postići prethodno stanje čak i da svi prihvate da je ono bilo dobro, ili najbolje od mogućih s obzirom na okolnosti, izrazito je niska. Novaca za obnovu kad tad nestane, obnova će trajati godinama (vjerojatno duže od deset godina pri čemu nikada nećemo moći identificirati završetak) i promjene će se događati usprkos svim naporima za povratak u prošlost. Druga varijanta je teško provediva s obzirom na to da je mnoštvo drugih intervenirajućih varijabli, od kojih su COVID-19 i ekonomska recesija samo prve koje su vidljive. Treća opcija pak zahtijeva javnu raspravu, uključivanje svih dionika u proces osmišljavanja ciljeva, svakovrsno katalogiziranje kao i identifikaciju polaznog stanja, prethodnih društvenih promjena i trendova, izgradnju konsenzusa i različite druge procese kako bi planovi bili ostvarivi.

Za sve navedene pristupe već imamo dovoljno iskustva. Prvu opciju se može vidjeti u Vukovaru u kojem dvadeset godina nakon početka obnove još uvijek nisu obnovljene sve zgrade u centru grada, vrijedna kulturna baština, a Radnički dom, obnovljen izvana, već godinama čeka unutarnju obnovu i uređenje. Može se otići i u Dubrovnik, po mogućnosti tijekom zime, kako bi se moglo na miru uživati u predivnom ambijentu obnovljene stare gradske jezgre jer je tada ispražnjena od ljudi, ne samo turista nego i stanovnika. Za drugu opciju možemo se prisjetiti reportaže, ponovno iz Vukovara, povodom otvaranja novoizgrađenog zatvorenog olimpijskog bazena u Borovu naselju sredstvima Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovara, kojem je primarni cilj obnova gospodarstva, u kojoj je izjava jednog aktera o nadi da će sada kada grad ima olimpijski bazen, kakav nemaju ni mnogo veći gradovi u ovoj zemlji, uskoro dobiti i vaterpolo klub. Za loše izdanje trećeg pristupa možemo otići u Pulu, grad koji je nakon demilitarizacije osjećao beskraj mogućnosti za urbanu obnovu i razvoj, a trideset godina kasnije ih još uvijek ima jednako beskrajno mnogo, ali sada bez osjećaja da ih ima, jer se ništa od planova krojenih mimo javnosti i struka nije realiziralo.

Drugo, obnova nije linearan proces, nego multidimenzionalan, snažno je određen kapacitetima i modelima upravljanja, prepun prijepora i nejednakosti s obzirom na specifičnosti lokacija, dionike, korisnike i institucionalne aranžmane.[3] Zbog ovoga je sustav upravljanja i participacija najšireg kruga dionika u inicijalnim fazama osmišljavanja modela od iznimne važnosti. Povrh toga, riječ je o procesu koji zahtjeva široku mobilizaciju različitih resursa, od osiguranja privremenih smještajnih kapaciteta do obnove zgrada različitih namjena i vlasništva. S obzirom na to da je proces dugogodišnji i da se odvija na različitim razinama političke vlasti i traje duže od političkih mandata, ključni okvir mora biti osiguran od političkih prijepora, institucionalnih blokada, administrativne lijenosti kao načina otpora političkom nestručnom diktatu i sl.

I treće, prirodne katastrofe kao i procesi obnove imaju nejednake učinke u različitim sektorima i među društvenim skupinama što znači da ukoliko želimo upravljati društvenim procesima onda ih moramo poznavati, a proces obnove oblikovati na način da upravljamo tim procesima radi dugoročnog razvoja. To je još jedan razlog zašto je potrebno uključiti različite dionike jer nitko nema potpuni pregled društvene stvarnosti. Svaka disciplina je određena tunelskim pogledom; povjesničari umjetnosti će govoriti o baštini, arhitekti o objektima, pravnici o vlasništvu, ekonomisti o izvorima financiranja, sociolozi o dinamici stanovništva s obzirom na različite kategorije. I svi oni se bore za nadmoć vlastitih perspektiva, koje često uopće nemaju unutarnju homogenost. Uzmimo za primjer mogućnost da se u centru grada izgradi nova zgrada bez prozora. Arhitekt bi mogao reći da je to izvrsno uspjela interpolacija suvremene arhitekture i da se samo čini da nema prozora, a da zapravo prozora ima više nego na drugim objektima, samo ih se ne vidi s ulice. Povjesničar umjetnosti bi mogao reći da su u neka davna vremena porezi razrezivani na temelju broja i veličine prozora i da je ovo reprezentacija izbjegavanja plaćanja poreza koja je u skladu s povijesnim slojevima i današnjim vremenom. Ekonomist bi mogao vidjeti ulični zid zgrade bez prozora kao potencijal za oglašavanje u centru grada pa zaključiti da imamo odličan primjer ekonomski samoodržive zgrade jer će samim postojanjem moći donositi profit, a čime se dovodi u pitanje ideja da je nekretnina mrtvi kapital. Sociolog bi mogao reći da je na djelu odustajanje od javne sfere i promatranje javnog prostora kao prijetnje od koje se treba braniti. Svi bi mogli donijeti nešto od stvarnosti u raspravu koja će nečim rezultirati, a da ne moramo čekati da vrijeme pokaže ocjenu (na ocjenu vremena se obično pozivaju oni koji su isključili preveliki broj varijabli).

Ako pak budemo čekali ocjenu vremena onda je velika vjerojatnost da bi vrijeme moglo pokazati nešto od sljedećeg.

Prvo, prethodna socioekonomska ranjivost pojedinih skupina pokazat će se kao značajan čimbenik tijekom i nakon obnove. Nezaposleni, građani starije dobi, žene, invalidi, zadužena kućanstva, roditelji s djecom, mali obrtnici i sl. koji su već imali društvene i ekonomske probleme u svakodnevnom životu bit će u posebno nepovoljnoj poziciji u raspodjeli pozitivnih i negativnih učinaka[4] obnove jer će se obnova dominantno shvaćati u terminima fizičke rekonstrukcije objekata, a manje društvene rekonstrukcije. Dodatno, obnova će pogoršati pozicije ovih i drugih ranjivih i marginaliziranih skupina i zbog top-down pristupa koji će dodatno umanjiti već smanjeni socijalni kapital, društveno povjerenje i osjećaje sigurnosti zbog poremećaja u društvenim mrežama susjeda često ovisnima o mlađim generacijama čija će mobilnost sada biti povećana. Doprinos prevlasti top-down pristupa dat će i financijski aranžmani, uključenost eksperata, kao i djelovanje tijela mjesne samouprave (vijeća gradskih četvrti i mjesni odbori) koja će samo u rijetkim prilikama, a ovisno o političkoj strukturi, pomoći u osnaživanju građana, dok će češće funkcionirati kao transmisijski mehanizmi odlučivanja viših razina. Financijski pritisci će ove skupine prisiljavati na prodaju ili zamjenu nekretnina. Prethodna nemogućnost financijske participacije u održavanju ili obnovi fasada (koja je zahtijevala angažman skupih stručnjaka) sada će se manifestirati kao nemogućnost participacije u obnovi. To će pak doprinijeti promjeni vlasništva ili pak dodatnoj stigmatizaciji i marginalizaciji tih skupina ukoliko odluče ostati, između ostaloga i zbog dominacije stručnjaka koji će naglašavati fizičku obnovu, restauraciju i uljepšavanje. Ukratko, dominantni diskurs, kako u reprezentacijskoj sferi tako i u tehničkim rješenjima i mehanizmima provedbe, pogodovat će pojačavanju postojećih društvenih nejednakosti što će imati specifične učinke vidljive u kasnijoj izmijenjenoj socioekonomskoj i demografskoj strukturi, a time i svim ostalim aspektima centra grada.

Drugo, sama obnova će unijeti prekide u svakodnevnom životu i ispunjavanju svakodnevnih potreba stanovnika kroz sljedeći desetogodišnji period i to vjerojatno mnogo veće prekide nego da obnove uopće ne bude. Privremena preseljenja će za stanovnike unijeti mnogo značajnije promjene nego stanovanje u oštećenim objektima, što će rezultirati otporom preseljenju, ali i negativnim učincima na socijalnu koheziju[5]. Također, provedba obnove u svom osnovnom dizajnu izvršit će nejednak utjecaj ovisno o tome hoće li biti vremenski i prostorno koncentrirana ili raspršena. Pritom valja naglasiti da je postojanje jasno i čvrsto razgraničenih faza u obnovi samo analitička kategorija, koja se u društvenoj stvarnosti pokazuje kao mit[6]. U prvoj fazi se moglo svjedočiti smanjenju svih aktivnosti u centru grada (bez obzira na zdravstvene mjere) zbog privremeno zatvorenih ulica, ograđenih prostora, nesigurnosti, buke i drugog zagađenja od radova. Na nekim lokacijama to će biti dugotrajno[7]. Promjene u fizičkom okruženju će imati značajne učinke na prethodno postojeće gospodarske aktivnosti, što bi zbog dužeg trajanja prije moglo voditi transformaciji nego adaptaciji u određenim gospodarskim aktivnostima[8]. Dugotrajnost i neizvjesnost promjena rezultirat će pojačavanjem prethodno postojećih trendova seljenja niza funkcija u vanjski pojas užeg centra grada što će ubrzati gentrifikaciju i promjene koje se već događaju u tom pojasu. Ove promjene će u konačnici imati reperkusije i na javni sustav obrazovnih i odgojnih servisa poput škola i vrtića, ali i socijalnih usluga u centru grada. Načelo po kojem svatko obnavlja svoju imovinu, zrcali ne samo odustajanje od funkcije države kao oblika socijalnog osiguranja nego i priznanje nemogućnosti upravljanja društvenim procesima. Upravljivost će se demonstrirati samo u području javnih ili reprezentativnih objekata jer će tu obnova biti rutinska, u skladu s već postojećom institucionalnom konfiguracijom.[9]

Treće, naglasci na brzinu obnove, omogućavanje nesmetanog stanovanja i nastavka svakodnevnog života favorizirat će model obnove povratka na staro[10]. Nisko povjerenje u institucije, slabi kapaciteti za upravljanje, dosadašnji društveni i politički konflikti u urbanom planiranju, kao i troškovi obnove doprinosit će reaktivnom, a ne proaktivnom, pristupu. Za to će postojati i podrška javnosti čemu je u podlozi očekivana preferencija starog i poznatog umjesto razvojnih planova koji uzimaju u obzir nove okolnosti. Svi ovi čimbenici će u konačnici doprinijeti kvaliteti i opsegu intervencija, pa je za očekivati da će obnova infrastrukture u većoj mjeri izostati, a što će dugoročno ograničiti razvojne mogućnosti centra grada i pojačati pretvaranje objekata za stanovanje u turističke apartmane. Također, za očekivati je da reaktivni pristup povratka na staro neće zaustaviti promjene, nego će ih samo učiniti teško upravljivima. U konačnici bi to moglo značiti više mikrolokacijskih promjena, a koje bi u cjelini mogle dovesti upravo do stanja i promjena koje se inicijalno želi spriječiti.

Ovo dakako nije iscrpna lista potencijalnih čimbenika i učinaka, već jedan od mogućih scenarija koji je vrlo izgledan. Čak i ovakav plošan opis stanja i promjena ukazuje nam da bismo mogli svjedočiti nastavku sociodemografskog trenda pražnjenja centra grada i prenamjene stanova za turističke namjene uz daljnji izostanak proaktivnog i participativnog planiranja urbanog razvoja.

 

Kruno Kardov

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
11. 4. 2020.

 

 

 

[1] Stanilov, K. (ur.) (2007) The Post-Socialist City. Urban Form and Space Transformations in Central and Eastern Europeafter Socialism. Springer.

[2] Chang, Stephanie E. (2010). Urban disaster recovery: a measurement framework and its application to the 1995 Kobe earthquake. Disasters. 34(2): 303−327. Cheng, S.; Ganapati, E.; Ganapati, S. (2015.) Measuring disaster recovery: bouncing back or reaching the counterfactual state? Disasters. 9(3): 427−446.

[3] Chang, 2010.

[4] Alipour, F. i sur. (2015). Social issues and post-disaster recovery: A qualitative study in an Iranian context. International Social Work. 58(5): 689-703. Chen, H.; Maki, N.; Hayashi, H. (2014) Disaster resilience and population ageing: the 1995 Kobe and 2004 Chuetsu earthquakes in Japan. Disasters. 38(2): 291−309.

[5] Oliver-Smith, A. (1991) Successes and Failures in Post-Disaster Resettlement. Disasters. 15(1): 12-23.

[6] Contreras, D. (2016). Fuzzy Boundaries Between Post-Disaster Phases: The Case of L’Aquila, Italy. International Journal of Disaster Risk Science. 7: 277-292.

[7] Contreras, D.; Blaschke, T.; Kienberger, S.; Zeil, P. (2014). Myths and realities about the recovery of L'Aquila after the earthquake. International Journal of Disaster Risk Reduction. 8: 125-142.

[8] Lengnick-Hall, C. A., i Beck, T. E. (2005). Adaptive Fit Versus Robust Transformation: How Organizations Respond to Environmental Change. Journal of Management. 31(5): 738–757.

[9] Kardov, K. i Tabak. I. (ur.) (2014). Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj. Zagreb: CMS i Zavod za sociologiju.

[10] Giovanni, G. Di i Chelleri, L. (2017). Sustainable Disaster Resilience? Tensions Between Socio-economic Recovery and Built Environment. Post-disaster Reconstruction in Abruzzo (Italy). U: Sonja Deppisch (ur.) Urban Regions Now & Tomorrow. Between vulnerability, resilience and transformation. Springer. Str. 121-144.

Seksualne manjine i slobode – još uvijek društvena odgovornost

U vremenima katastrofa zbog kojih se osjećamo bespomoćnim i malenim u svemiru, normalna je potreba pokušati naći barem malo kontrole. Na žalost, cinični je truizam da će u takvim pokušajima mnogi, a pogotovo oni u položaju moći, pokušati identificirati “krivce”. Neki će to raditi zato što uistinu vjeruju u postojanje svrhovitog svemira pa će ono što se čini tragično neobjašnjivim pokušati objasniti preko, primjerice, Božje volje ili Božje kazne koja se manifestira u poplavama, potresima ili pandemijama. Drugi će pak to raditi zato što će politički vješto procijeniti da “lagane žrtve” ponuđene na oltaru javnog mnijenja i političkih bodova skreću pažnju sa strukturnih problema, zakašnjelih reakcija i nesposobnih dužnosnika na ključnim pozicijama.

Seksualne manjine (npr. “bolesni” homoseksualci) i seksualne slobode (npr. “amoralne” žene) oduvijek su bile takvi popularni dežurni krivci – kako u Hrvatskoj tako i šire. Stoga ne čudi da su i s koronakrizom glas pustili mnogi fundamentalni vjerski dužnosnici širom svijeta optužujući upravo “grijeh homoseksualizma”[1], istospolni brak[2] ili gejeve i lezbijke, kao i one s izopačenim umovima,[3] za pojavu virusa. U prenošenju jednog od članaka koji pišu o takvim izjavama, Novi list svoj prilog objavljen 9. ožujka 2020. označuje “Lude ideje”[4], sugerirajući da su takve optužbe nešto s čime se ne treba dalje zamarati, da to nije nešto što treba ozbiljno shvatiti. To je pogrešan pristup ovom problemu. Upravo suprotno, takve je izjave potrebno vrlo ozbiljno shvatiti. One su tek vrh ledenjaka koji, zbog toga što se čini malen i nevažan, dovodi do toga da zaboravljamo da je ono što se nalazi ispod površine više nego sposobno razbiti brod kojim plovi solidarno i slobodno društvo.

Prvo, takav diskurs u ovim trenucima društvene napetosti dodatno marginalizira skupine koje su zbog svoje seksualnosti ili roda ionako posebice ranjive. Primjerice, neheteroseksualne osobe u izolaciji s homofobnim članovima obitelji nalaze se u većem riziku fizičkog nasilja i dugoročnih posljedica za mentalno zdravlje[5], kao i u riziku od beskućništva gdje im, opet, prijeti veći rizik nasilja i diskriminacije[6]. Jednako tako, razdvojene istospolne obitelji mogu nailaziti na dodatne probleme ili diskriminaciju u pokušaju ujedinjenja preko granica ili evaluacije vlasti tko može živjeti zajedno u karanteni[7]. Na kraju, ne treba zanemariti niti potencijalno ozbiljne posljedice za život transrodnih ili interseksualnih osoba kojima je medicinska skrb (npr. hormonalna terapija) definirana kao ne-hitna ili čiji su medicinski postupci odgođeni ili otkazani[8].

Drugo, toleriranje sličnih izjava doprinosi i društvenoj klimi u kojoj je lakše pokrenuti ili ojačati kampanje usmjerene ka limitiranju seksualnih sloboda ili ograničavanju prava seksualnih manjina. Pa tako u Mađarskoj, na primjer, zajedno s preuzimanjem apsolutne vlasti, premijer Orban također gura zakon koji će u službenoj dokumentaciji riječ “rod” zamijeniti sa “spol pri rođenju”, čime će se efektivno eliminirati prava transrodnih osoba.[9] Slično tome, Poljska upravo u ovo vrijeme društvene krize na dnevni red parlamentarne rasprave stavlja dva prijedloga zakona. Jedan bi, u okviru navodne borbe protiv pedofilije, onemogućio pristup pouzdanom seksualnom obrazovanju.[10]  Drugi prijedlog zakona bi još više ograničio već postojeće vrlo stroge restrikcije pobačaja. Sličan prijedlog zakona je prošli puta bio spriječen masovnim demonstracijama koje je nemoguće organizirati u doba pandemije. Ipak, ovi su pokušaji, a pogotovo ovaj posljednji, naišli na alternativne oblike otpora – aktivisti su tako na ulice izašli u autima i biciklima, držeći se socijalne distance. Iako je konačna odluka u ovom trenutku odgođena, priča o tome je sve, a samo ne završena.

Jednostavno je rodna i seksualna prava privremeno staviti sa strane. Koga zanima seksualno obrazovanje kada se borimo za živote i egzistencije? Čak i u sferi građanskih sloboda, zar ćemo se zamarati pravima trans, inter i rodno varijantnih osoba u trenutku kada se raspravlja o mogućnosti da nam policija zakuca na vrata, ako njihove aplikacije instalirane na našim pametnim telefonima pokažu da naša putanja dozvoljene rekreacije nije bila prihvatljiva?

No “dežurni krivci” i “lagane žrtve” postoje s razlogom. Njihova svrha nisu oni sami već smanjenje osjetljivosti na daljnje korake. U trenutku kada su “nevažni” i ranjivi, oni za koje većina ne mari jer se teško s njima osobno identificirati, izmaknuti iz nužnosti reakcije okoline, tada krećemo prema normalizaciji njihove sudbine. To je dobro poznata strategija, sada već do besvijesti referirana stihovima njemačkog pastora Martina Niemöllera o tome po koga su “prvo došli”.  No, i ti stihovi, koliko god se prikladni činili, djeluju unutar referentnog okvira ratnih zbivanja, što je metafora kojoj se, koliko god nas sa svih strana obasipali njome, također trebamo suprotstaviti.

Ovo nije rat, jer čak i ako je naš zajednički “neprijatelj” virus, referentni okvir rata nam svejedno nudi i kolaboratore i unutarnje neprijatelje – a oni najranjiviji previše lagano postaju etiketirani kao upravo takvi neprijatelji. U ratnom diskursu, previše je lagano razdvojiti “bitke” na bitne i nebitne, na one koje zahtjevaju svačiju pažnu upravo sada, od onih koje možemo odgoditi za kasnije. Ali nema tog kasnije! Ovo nije rat. Ne možemo nikada pobjednički promaširati kroz oslobođeni glavni grad i objesiti svoje zastave. Jedino što možemo jest solidarno živjeti svoje suživote, u jednoj drugačijoj stvarnosti i normalnosti – za koju ni na trenutak ne smijemo dozvoliti da smanji zajedničku odgovornost za bilo kojeg člana društva.

 

Tanja Vučković Juroš,

Bruxelles
22. 4. 2020.

 

 

 

[1] https://news.trust.org/item/20200309160852-fvwh5/

[2] https://www.reuters.com/article/health-coronavirus-ukraine-lgbt/lgbt-group-sues-ukraine-religious-figure-linking-coronavirus-to-gay-marriage-idUSL8N2BI6C7

[3] https://www.nbcnews.com/feature/nbc-out/trump-s-bible-teacher-says-gays-among-those-blame-covid-n1168981?fbclid=IwAR0geu3FK4LsUp2OVCV1GStTbMogwzQrbizTYgEde8wmMqEsvIcMs01DCrU

[4] http://novilist.hr/Vijesti/Svijet/Vjerski-duznosnici-optuzuju-LGBT-ljude-za-koronavirus-Virus-je-osveta-za-homoseksualizam

[5]https://www.ilga-europe.org/sites/default/files/COVID19%20_Impact%20LGBTI%20people.pdf

[6] https://www.huffpost.com/entry/lgbtq-homeless-coronavirus-pandemic_n_5e796640c5b6f5b7c549cf58

[7]https://www.ilga-europe.org/sites/default/files/COVID19%20_Impact%20LGBTI%20people.pdf

[8]https://www.ilga-europe.org/sites/default/files/COVID19%20_Impact%20LGBTI%20people.pdf

[9] https://www.openlynews.com/i/?id=90932095-7e5c-442c-a40c-fa53e3750c6a

[10] https://kph.org.pl/kphs-position-on-the-attack-on-reproductive-rights-and-the-right-to-reliable-sex-education/

Kultura na respiratoru

  • by Dan Perjovschi

Već sada planiram odlazak na taj prvi koncert, predstavu, kino ili izložbu na koju ću otići ‘kada sve ovo napokon završi’. Veselim se užitku novih doživljaja, ‘šušuru’ pa i gužvi i dimu ako treba. Nedostaje mi radost zajedničkog gledanja filma, uživanja u predstavi ili jednostavno buke i plesa s drugim ljudima. Upravo ta žudnja za zajedništvom, za komunikacijom, za povezivanjem kroz neki oblik kulture jest ono što nas je fasciniralo u prethodnim tjednima gledajući balkonske operne arije, gitarske i violinske koncerte, te zajedničko pjevanje s terasa od Kine do Italije. Zarobljeni u našim stanovima (oni koji su sretni da ih imaju), čini se kao da smo dio nekog eksperimenta kojim se provjerava izjava Margaret Thacher kako ne postoji društvo nego samo individue. No baš igrokazi s brojnih balkona pokazuju koliko je bila u krivu, jer sve te samoizolirane individue traže znak nekog šireg društva, neki tračak pripadanja, pa makar i kroz zajednički ‘jauk s terace’. Kultura nam je tako ovih dana postala nasušno potrebna da se povežemo, kao i da na neki bolji način provedemo duge sate u samoizolaciji, pa se otvorila bujica online kulturnih sadržaja – predstava, filmova, koncerata, muzejskih tura, video igara… Međutim, kao što su u analognom svijetu prisutne nejednakosti u kulturi (od razine raširenosti i kvalitete infrastrukture za kulturno stvaralaštvo, mogućnosti pristupa kulturnim sadržajima pa do pitanja kulturnog kapitala), tako su reflektirane i u digitalnoj sferi gdje su pojačane i digitalnim nejednakostima. Tako u nekim obiteljima postoji samo jedan loše povezani kompjuter koji služi i majci koja radi od kuće i djeci koja pohađaju online nastavu, dok se u drugima svatko sam druži sa svojim 4G povezanim e-uređajem i uživa u raznim online kulturnim sadržajima.

Godina 2020. je na hrvatskim koordinatama trebala biti godina ‘kulturnog obilja’: od Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, kulturnog programa Predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a, stranih filmskih produkcija koje su trebale snimati nikad veći broj dana u Hrvatskoj, preko niza drugih redovnih događanja koja su najavljivana mjesecima… No, pandemija je izazvala globalnu krizu, a u vremenima krize kulturni i umjetnički sektor najčešće među prvima osjeti njezin utjecaj, bilo da se radi o smanjivanju sredstava financiranja ili potrošnje kućanstava na rekreaciju i kulturu. Već s 12. ožujkom kada je izdana preporuka odgode okupljanja većih od 100 ljudi, a potom i s usvajanjem mjera 19. ožujka kojima su se ograničila društvena okupljanja te održavanje kulturnih događanja, odgođene su kazališne predstave, koncerti, zatvoreni su klubovi, muzeji, obustavljena su snimanja filmova, itd. Dakle, cijeli se kulturni sektor zamrznuo čekajući kraj ere koronavirusa. Umjetnici i umjetnice, kulturni radnici i radnice koji su zaposleni projektno[1] promptno su reagirali s nekoliko apela[2], tražeći da se čim prije donesu mjere da se zaštiti umjetnička i kulturna proizvodnja jer je sa svakom otkazanom predstavom, snimanjem, koncertom ugrožena nečija radna i životna egzistencija. Apeli i inicijative nisu krenuli samo lokalno, nego i globalno[3]. Međunarodne mreže u kulturi i umjetnosti poput Culture Action Europe (CAE)[4], Performing Arts Employers Association League Europe (Pearle)[5], kao i zemlje Europske unije ukazale su na ranjivost sektora uslijed projektnog načina rada koji je dominantan u kulturnom sektoru, a koji se trenutačno suočava s naglim i dramatičnim gubitkom prihoda. U trenutku kada su se i u Hrvatskoj počele najavljivati mjere i potezi za očuvanje kulturnog i umjetničkog sektora u doba COVID-19, dogodio se razorni potres u Zagrebu. Potres je uzrokovao velike materijalne štete koje su ostavile mnoge građane i građanke doslovce bez krova nad glavom, ali je i zadao dodatni udarac već oslabljenom kulturnom i umjetničkom sektoru. Brojne kulturne institucije i kulturna dobra su oštećena ili uništena, ali se isto dogodilo i mnogobrojnim uredima kulturnih organizacija, poduzeća, pa i ateljeima slobodnih umjetnika i umjetnica. Centralizacija najvećeg dijela kulturne infrastrukture baš u Zagrebu, i to posebice u užem centru grada u kojem se nalaze neke od glavnih muzejskih kuća, središta mnogih mikropoduzeća kulturnih industrija (filmske producentske kuće, izdavaštvo, dizajnerski studiji)[6], kao i uredi organizacija civilnog društva u području suvremene umjetnosti i kulture[7], predstavlja i mogući zastoj većine kulturnih djelatnosti u zemlji. Bit će potrebne godine i godine te velika financijska sredstva da bi se obnovile brojne kulturne institucije, spomenici kulture i zaštićena dobra, pogotovo uzevši u obzir konzervatorske uzuse obnove kulturne baštine.

Pogođeni s dvije istovremene krize, kulturni su se djelatnici i djelatnice mobilizirali u traženju mjera koje bi adekvatno zaštitile kulturno stvaralaštvo i radništvo. ‘A što se sad opet ti kulturnjaci bune?’ –  odmah su krenuli kontra glasovi u javnosti propitujući posebnost kulturnjačkih zahtjeva, budući da su i mnogi drugi sektori pogođeni novonastalom situacijom iz koje nitko neće izaći neoštećen. Međutim, promptna reakcija kulturnog sektora raznim apelima bila je potrebna jer bi se inače možda taj sektor opet našao na margini, kako je najčešće i slučaj. Problematika loše percepcije umjetničkog i kulturnog sektora te kulturnih radnika i radnica u Hrvatskoj može se objasniti preko nekoliko razina. Prva je povezana s činjenicom da se kod nas rad u kulturi i umjetnosti ne shvaća kao pravi rad, tj. da iza stvaranja umjetničkih djela i kulturnih proizvoda leži svakodnevni radni napor niza djelatnika i djelatnica – od umjetnika preko radnika filmske rasvjete, koreografkinja, šminkera, pa sve do radnica u računovodstvu kazališta ili filmskih poduzeća i sl., te da taj isti rad naposljetku mora biti i adekvatno plaćen. Druga razina problema je vezana uz niski status kulture i umjetnosti općenito u našem društvu. Riječ je o dugogodišnjem problemu vidljivom kroz nisku razinu financiranja kulture već desetljećima – od oko pola posto u npr. 2014. godini do sadašnjih otprilike jedan posto izdvajanja na razini državnog proračuna. Kultura se najčešće u političkoj areni uzima kao važna samo na razini ‘sedmostoljetnog identiteta’, dok na razini programa političkih stranaka i pridruženih strateških planova ona rijetko zauzima značajno ako i ikakvo mjesto[8]. Treća razina problema je vezana uz također dugogodišnji napad na državni i javni sektor kroz diskurs ‘uhljeba’, što je dio šireg problema inzistiranja na smanjivanju javnog financiranja i na privatizaciji javnih dobara – npr. obrazovanja, zdravstva i kulture. Upravo se sada može vidjeti koliko je bitno u kulturnom sektoru osigurati logiku održivosti i odmaknuti se od isključivo tržišnih principa, budući da kultura kao javno dobro mora biti omogućena i dostupna svima za što je bitna razina javnog financiranja kulture – što se u ovoj situaciji zrcali iz brojnih primjera dijeljenja digitalnih sadržaja publici u njihovim domovima. Također, dostupni su podaci ukazali da su se sektor kulturnih industrija[9], ali i nezavisni kulturni sektor, do sada pokazali ‘robusnima’ i uspijevali odolijevati dosadašnjim krizama upravo zbog velikog osobnog ulaganja radnika i radnica, te radi visoke vrijednosne identifikacije s radom u sektoru[10] (koji u nekim situacijama graniči sa samoeksploatacijom) zasnovanim na projektnom (fleksibilnom) radu[11]. Rad u kulturnom sektoru baziran je na velikoj količini volonterskog rada koji nije nigdje ‘ekonomski’ zabilježen. Međutim, s obzirom na nadolazeće prazne srpanjske plaže i evidentnu praznu blagajnu glavnog grada, postavlja se pitanje kako prebroditi krizu i osigurati održivost u kulturi te hoće li ‘kada sve ovo napokon prođe’ biti tog koncerta, predstave ili izložbe na koji ćemo moći otići i hoćemo li si takvo što uopće moći priuštiti?

 

 

Jaka Primorac

Odjel za kulturu i komunikacije
Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO),
20.4.2020.

 

Zahvalila bih se Valeriji Baradi i Aleksandri Uzelac za komentare na raniju verziju teksta.

[1] Podaci Eurostata za 2018. godinu pokazuju da je npr. u području umjetnosti i kulture udio samozaposlenih dvostruko veći nego u ukupnoj zaposlenosti. Takve podatke za sektor kulturnih industrija pokazuju i Rašić i sur. (2015). Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Ekonomski institut.

[2] Apel za žurnu pomoć nezavisnoj kulturi objavljen 14. ožujka, te 19. ožujka objavljen Apel platforme za radne uvjete u kulturi i inicijative 'Dosta je rezova!'.

[3] Neki od popisa navedenih mjera mogu se naći kroz projekt Compendium ili kroz blog KEA-e.

[4] https://cultureactioneurope.org/news/open-letter-to-the-eu-demanding-support-for-ccs-during-covid-19/ .

[5] https://www.pearle.eu/news/pearle-live-performance-europe-calls-the-eu-and-governments-to-provide-targeted-measures-following-the-impact-of-covid-19-on-live-events .

[6] Vidi u: Rašić, I. i sur. (2015).

[7] Kako pokazuju podaci u Barada, V. i sur., (2016). Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Zaklada 'Kultura nova'.

[8] Vidi u: Primorac, J. i sur. (2017) 'Access to culture in Croatian cultural policy: moving towards explicit policies', International Journal of Cultural Policy, 23:5, 562-580, DOI: 10.1080/10286632.2015.1102906

[9] Rašić i sur. (2015).

[10] Vidi: Barada, V. i sur. (2016).

[11] Barada, V. i Primorac, J. (2018). 'In the Golden Cage of Creative Industries: Public-Private Valuing of Female Creative Labour', u: Bilić, P. i sur. (ur.) Technologies of Labour and the Politics of Contradiction. Palgrave Macmillan, str.121-139.

„Zaorimo hrvatska polja“ ili o važnosti nacionalne poljoprivredne proizvodnje

Prije nekog vremena netko me upitao: „Ti predaješ ‘Sociologiju sela’? Zašto?“. To pitanje nije bilo niti izdvojeno niti je nastalo u vakuumu, već je bilo samo logičan odjek činjenice da su sela danas u velikoj mjeri izmijenjena modernizacijskim procesima, da su većim dijelom napuštena ili se napuštaju, kao i da razvoj industrijske proizvodnje sve više potiskuje poljoprivredu u onom tradicionalnom smislu. Posljedica je to i sve češćeg simplificiranja složenog prostora sela na stereotipni prostor „muzeja“, idilično nazvanog „čuvarem“ tradicije, kulture i običaja, čime se zapravo implicira pasivni prostor naslijeđen iz nekih arhaičnih vremena, koji će se prije ili poslije slomiti, nestati ili utopiti pod modernizacijskim pritiscima.

Sve je ovo vidljivo i u činjenici da se u hrvatskim medijima sve rjeđe piše o važnosti sela i, što još problematičnije, znanosti, uključujući i sociologiju u Hrvatskoj (koja svoj razvoj velikim dijelom duguje upravo iznimnim stručnjacima i istraživanjima iz ovog područja – prisjetimo se samo Zagrebačke škole ruralne sociologije i časopisa Sociologija sela, koji je nasreću tu zavidnu tradiciju nastavio do danas vrijednim radom uredništva Sociologije i prostora). Poljoprivreda se u medijima još i spominje kada se npr. govori o poticajima Europske unije i sl. ali o hrvatskim selima vrlo rijetko čitamo u pozitivnom kontekstu vrijednih socijalno-ekoloških prostora.

Nije onda čudno da govoriti kao ruralni sociolog o selu kao aktivnom okružju, u kojem se modernizacijski procesi mogu i trebaju odvijati uz uvažavanje njegove specifičnosti, o selu kao itekako ključnom prostoru čovjekova življenja, od kojeg suvremeno društvo, koje vapi za dugoročnijim i održivijim rješenjima globalne socijalno-ekološke krize, može čak nešto i naučiti, u tom smislu zvuči prilično utopijski.

Uz mogućnost uvoza raznovrsne hrane, u svako vrijeme, neovisno o sezoni, odsvakud, neovisno o fizičkoj udaljenosti, a da istovremeno izgleda svježe i zdravo, ne postoji briga oko činjenice da uvozimo, prema nekim procjenama, oko 50% prehrambenih proizvoda, sve dok su ti proizvodi jeftini. Ne postoji briga ni oko činjenice da imamo preko 400,000 ha neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, sve dok je opskrba hranom neprekinuta [1-3]. Tu i tamo se u javnosti pokrene rasprava kako možda i nije logično da hrana koja putuje tolike kilometre bude i dalje označena kao svježa, da hrana koja je došla iz druge zemlje a pakira se u Hrvatskoj bude označena kao domaća, ili da je pomalo čudno kupovati jagode u studenome ili grožđe u lipnju i govoriti o zdravoj prehrani.

No, u ovim izazovnim vremenima i svemu lošem što je sa sobom donijela kriza oko COVIDA-19, jedna od dobrih stvari jest da se u našem društvu ponovno aktualizirala rasprava oko važnosti hrvatskih sela, upravo s naglaskom na osiguranje nacionalne opskrbe hranom u kriznim vremenima. Kao što smo tijekom ove krize morali revalorizirati ulogu često podcijenjenih zanimanja kao što su medicinske sestre/braća, bolničari/ke, trgovci/kinje, vozači/ce, dostavljači/ce i dr., tako se počela podizati svijest i o bitnosti sela i njihovih stanovnika.

Povećano zanimanje za domaću poljoprivredu u Hrvatskoj vidljivo je na nekoliko razina: od kupaca poljoprivrednih proizvoda i njihovih proizvođača, preko različitih udruga, lokalnih i regionalnih uprava, te nacionalne razine ministarstava, vlade i Europske unije, koji o ovoj temi s pravom sve više govore kao o pitanju nacionalne sigurnosti. U ovom kratkom osvrtu, fokusirat ću se na ono što me i inače profesionalno najviše zanima – mikro-razinu svakodnevne interakcije, u ovom slučaju između kupaca i malih proizvođača, koja je možda najvidljivija iz rasprava na raznim online društvenim mrežama.

Radi se o iznimno zanimljivom procesu koji će trebati sustavno znanstveno istražiti nakon što sve ovo prođe, no u ovom popularno-znanstvenom obliku pisanja „sociologije iz izolacije“ navest ću nekoliko dosadašnjih opservacija.

  1. Razlozi povećanja interesa u gradovima za domaće proizvođače i OPG-ove kod kupaca nakon proglašenja mjera izolacije zbog COVIDA-19:
  • smanjenje ponude (količine i mogućnosti odabira) svježeg voća, povrća i mesa u velikim trgovačkim lancima;
  • zatvaranje tržnica na kojima se dio građana dosad opskrbljivao;
  • otvaranje mogućnosti dostave u vrijeme uredbe „Ostani doma!“.

 

  1. Tijekom ovog proizvodno-prodajnog procesa, kod dijela kupaca naviknutijih nabavljati svoje namirnice u trgovačkim centrima svakako je moguće detektirati nepoznavanje procesa domaće proizvodnje:
  • neznanje oko toga koje je sezonsko voće i povrće pa se, primjerice, sada u travnju traže „domaće mandarine iz doline Neretve“ (možete zamisliti da komentari na ovaj post nisu bili nimalo nježni);
  • rasprave oko toga što je „domaće“, „prirodno“, „organsko“, je li „prirodna“ proizvodnja i ona iz plastenika, što znači koji certifikat, gdje je u svemu tome mjesto „prekupcima“, odnosno prodavačima koji sami ne proizvode već ono što prodaju nabavljaju uvozom, na Zelenoj tržnici i sl. (uglavnom se oblikuju dvije grupe mišljenja: „prekupci su zlo“ i „a što ću kad mi se jedu i banane“);
  • problem s cijenama pri čemu je svakome tko je imalo upoznat s redovnim cijenama voća i povrća na tržnicama jasno da i s uključenom dostavom „iz okolice Zagreba“ košarica s 2 glavice kupusa, po 2 kg jabuka i krumpira, 2 poriluka, 2 svežnja rotkvica, par limuna i naranči i ubačenim svežnjem mladog luka „gratis“ ne može koštati 270kn osim ako ju se ne dostavlja dronom upravljanim satelitom;
  • nepoznavanje pravilnog baratanja domaćim namirnicama od kojih se očekuje da poput luka umočenog u vosak iz trgovačkih lanaca ili limuna kojem ne smijete jesti koru i ove namirnice ostanu istog izgleda tjednima, pa se javlja nevjerica kako to da su rotkvice uvenule nakon nekoliko dana;
  • gubljenje strpljenja kada se prodavači ne jave na poslane poruke ili kada ne dostave namirnice u dogovoreno vrijeme.

 

  1. Što se tiče prodavača, tu se uz navedene poteškoće (lažno predstavljanje preprodaje kao domaće proizvodnje, povećanje cijena proizvoda) javljaju još neke koje se ipak mogu smatrati apsolutno opravdanima.
  • domaći su se prodavači našli u situaciji porasta interesa za njihove proizvode, na koji se od njih očekuje da odgovore na razini uhodanog trgovačkog lanca, dok se trude i dalje kontinuirano proizvoditi, te na vrijeme sve po želji kupaca dostaviti, uz visoke mjere zaštite od koronavirusa;
  • nedovoljna razina informatičke pismenosti (ako uopće posjeduju računala, tablete i koliko toliko pouzdanu internetsku vezu) zbog čega dio domaćih poljoprivrednika gubi u natjecanju i prije nego su se u njega uspjeli uključiti (poznata je mantra „što, ili u ovom slučaju tko, nije na Facebooku, ne postoji“);
  • problem online komunikacije s više ili manje razumnim kupcima putem za što ih se zapravo nikada nije osposobljavalo (ova me situacija neobično podsjeća na našu „nastavu na daljinu“ – nadam se da ćemo i o tome čitati u sklopu ovih tekstova).

No, kakve god se poteškoće pojavljivale, ohrabrujuće je da se ipak rješavaju „u hodu“ te ovo podizanje svijesti kupaca o važnosti i prednostima domaće proizvodnje kao i prodavača, koji možda po prvi puta osjećaju da se njihov rad i društveno cijeni, ulijeva nadu za domaću poljoprivredu koju su mnogi već odavno otpisali, a svakako ulijeva nadu da će se ovaj proces u ovom obimu u kojem se kroz posljednja dva mjeseca razvio nastaviti i nakon završetka ove krize. Lijep primjer je kako neke kumice i kumovi (ne znam je li to ispravan „muški“ oblik prodavača na tržnicama) polako dobivaju svoje ime i prezime na online forumima. Tako je na grupi „Virtualni zagrebački plac“ postavljena i mogućnost „Tražim svog prodavača s placa“ gdje vjerni kupci traže svoje prodavače koje su dosad znali samo po broju ili mjestu štanda na placu.  Što se više ljudi uključuje i komentira kroz ove forume i grupe, svi se zajedno educiraju, kroz jedan organski proces. Nema boljeg marketinga od osobnih preporuka za neki OPG ili malog prodavača. Fotografije koje kupci stavljaju na online grupe putem kojih se vidi koliko je tko i što dobio za koliko novaca također prirodno poravnava tržišne cijene i tjera one koji pretjeruju s cijenama da se prilagode. Da se radi o sve značajnijem broju zainteresiranih kupaca i proizvođača vidljivo je i iz povećanog interesa trgovačkih lanaca koji sada traže da im se domaći proizvođači jave kao posrednicima.

Iskristalizirali su se, dakle, neki problemi oko ovog online oblika komunikacije te prodaje i kupovine domaćih poljoprivrednih proizvoda „s praga“ i „na prag“ koje će, naravno, trebati rješavati ako se zadrži zamah koji se uhvatio tijekom ove krize (vezano za bolji nadzor i kontrolu proizvodnje i prodaje, zaštitu prodavača i potrošača – npr. katkad ovi forumi mogu postati i prava ratna bojišta, nekog prodavača koji nije uspio odgovoriti ili dostaviti na vrijeme može se javno prozvati i time ga obilježiti ili čak upropastiti, sve to treba bolje regulirati itd.).

No, da mi je netko prije samo par mjeseci rekao da će COVID-19 biti razlog povećanja interesa za selo i poljoprivredu (a nadam se i sociologiju sela) u hrvatskom društvu, sigurno bi mislila da je to njima „špansko selo“.

 

Tijana Trako Poljak

Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
6.4.2020.

 

 

Želim zahvaliti HSD-u za ideju te kolegi Branku Ančiću i kolegicama Jaki Primorac, Simoni Kuti i Jeleni Zlatar-Gamberožić za čitanje i komentiranje.

 

Literatura: 

[1] https://oikon.hr/hr/pismo-ministarstvu-poljoprivrede-vezano-uz-inicijativu-zaorimo-hrvatska-polja/

[2] https://ruralnirazvoj.hr/files/documents/Program-ruralnog-razvoja-Republike-Hrvatske-za-razdoblje-2014.-2020.-ver.-5.3.pdf

[3] http://www.azrri.hr/fileadmin/dokumenti-download/STRATEGIJA_RR_2008-2013.pdf

Koliko će trajati? O važnosti javnog zdravstva

Prije nekoliko dana, u moru tekstova o koronavirusu, za oko mi je na jednom portalu zapelo svjedočanstvo talijanskog liječnika koji je prebolio virus i koji je opis svoje zdravstvene agonije završio riječima: “Od sada nadalje, borit ću se za javno zdravlje. Ovo se ne smije tretirati kao pokaznu vježbu i ostaviti u rukama političara”. Kao zanimljiva koincidencija, upravo na početku širenja zaraze boravio sam u SAD-u, kada je slučajeva još bilo sasvim malo, a predsjednik Trump je ismijavao opasnost svojom karakterističnom frazeologijom o superiornosti američke nacije. Suprotno tome, svi s kojima sam tada razgovarao, ne samo da su bili zabrinuti zbog širenja virusa, nego je glavna tema bila: imamo li dovoljno bolničkih kapaciteta, setova za testiranje i koliko će to koštati, ne državu već svakoga ponaosob. Jer, poznato je, američki zdravstveni sustav počiva, uglavnom, na privatnom i neobveznom osiguranju dok su javni programi financiranja (npr. Medicare i Medicaid) daleko manjeg opsega nego što je to slučaj u europskim zemljama. Posljedično, Amerika najviše troši za zdravstvo među najrazvijenijim zemljama svijeta (16,9% BDP-a 2019. godine), ali ima i iznimno visoki udio neosiguranoga ili neadekvatno osiguranog stanovništva te ima nepovoljne zdravstvene pokazatelje. Primjerice, očekivano trajanje života je za dvije godine niže od zemalja OECD-a, a i snizilo se za dva mjeseca u razdoblju 2012.-2017. 71% odraslih i 43% djece ima povećanu tjelesnu težinu ili je pretilo, što je najveći udio među OECD zemljama. Stopa dojenačke smrtnosti iznosila je 5,8 2019. u usporedi s OECD prosjekom od 3,8, ili sa stopom nižom od 2,5  u npr. Estoniji, Finskoj, Sloveniji ili Švedskoj. Također, vrlo su velike razlike u pristupu adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti među stanovništvom, osobito u odnosu na rasno i etničko podrijetlo.[1]

Povijesno, razvoj javnih zdravstvenih sustava bio je povezan s interesom zaštite pojedinih kategorija stanovništva ili, češće, razlozima zaštite javnog zdravlja.[2] U 19. stoljeću, državna je regulacija bila potaknuta potrebom regulacije medicinske profesije u svjetlu novih medicinskih otkrića i njihove važnosti za državu, a osobito procesom industrijalizacije koji je multiplicirao društvene rizike i tražio njihovo kolektivno zbrinjavanje. No, do pravog zaokreta u razvoju javnih zdravstvenih sustava dolazi nakon II. svjetskog rata. Negativna iskustva ekonomske krize 1930-ih i II. svjetskog rata osnažili su ideju nacionalnog solidarizma, a što je pozitivno utjecalo na razvoj socijalne države, čiji su dio javni zdravstveni sustavi. Do novog zaokreta, doduše ne u svim zemljama na isti način i u istom obuhvatu, dolazi od 1980-ih godina, kada jačaju ideje privatizacije, ekonomske učinkovitosti, izbora i sl., a koje utječu i na zdravstvene sustave. Sve viši zdravstveni troškovi, ali i sve viša očekivanja od zdravstvenog sustava, uz demografske promjene, rezultiraju potrebom reformi i racionalizacije. Reforme su i pod utjecajem niza interesa, od samih zdravstvenih djelatnika do farmaceutskih kompanija i osiguravajućih društava. Ipak, zašto bi to bio problem?

Organizacija zdravstvenog sustava i javno zdravlje nisu sinonimi. Javno zdravlje se definira kao „umjetnost i znanost prevencije bolesti, produljenja života i promocije zdravlja kroz organizirani napor društva“.[3] Naglasak je na promociji zdravlja i općem blagostanju, a kroz jačanje integriranih zdravstvenih sustava i smanjenju nejednakosti. Stoga je ključno pitanje u kojem vidu zdravstveni sustavi doprinose promociji javnog zdravlja. A javno zdravlje traži niz akcija promocije i prevencije, u sinergiji s nizom drugih društvenih sektora, od obrazovnog sustava, preko medija pa sve do policije, čemu upravo svjedočimo u suočavaju s COVID-19 krizom. Upravo je tu ideju razvio naš svijetom proslavljeni dr. Andrija Štampar, kojega se sada nešto više prisjećamo, mada možda još previše stidljivo, a koji je liječnika vidio kao socijalnog radnika i narodnog učitelja, dostupnoga svima, i to tamo gdje ljudi žive, ne u ordinaciji. Zdravstveno prosvjećivanje stanovništva bilo je u središtu njegovih nastojanja, a to uključuje i svojevrsnu potragu za bolesnikom, upravo kako to sada rade epidemiolozi. Njegova gotovo proročka rečenica, iz današnje perspektive financiranja zdravstva i posljedica po mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama, glasi: „Ljekar u svom radu oko unapređenja narodnog zdravlja mora biti ekonomski neovisan od bolesnika, jer će samo tada moći da ispunjava svoju pravu zadaću u pravoj mjeri“.[4] Jednostavno, razlika u ekonomskoj moći ne smije se vidjeti u pristupu zdravstvu i zdravstvenim pokazateljima.

  • by Alireza Pakdel

Situacija u Hrvatskoj je, trenutno, a kao što sugeriraju podaci, komparativno bolja u pogledu zaraze koronavirusom spram većine europskih država, a tvrdi se da je to zasluga rada epidemiološke službe na štamparovskim načelima. Vjerujemo i nadamo se da je tome tako te da će tako i ostati. Konkretnu analizu rada epidemiološke službe ostavljamo epidemiolozima i drugim zdravstvenim stručnjacima, ali iz društvene perspektive upravo ova javnozdravstvena nepogoda ukazuje na barem dvije bitne stvari.

Prvo, glavno je pitanje kapaciteta zdravstvenih sustava, od zdravstvenih djelatnika do opreme. Koliko pojedina država može zadovoljiti zdravstvene potrebe svojih građana jest pitanje ulaganja, ali i pitanje racionalne i na podacima zasnovane organizacije zdravstvenog sustava. Drugo, kako pokazuju iskustva američkog, britanskog, ali i nekih drugih zdravstvenih sustava, u pitanju je pristup zdravstvenoj skrbi. Mogu li si svi priuštiti neophodnu zdravstvenu skrb? U Hrvatskoj to nije problem u slučaju akutnih javnozdravstvenih problema, kao što su npr. epidemije, ali jest perzistirajući problem zdravstvene skrbi. Nejednakosti u pristupu zdravstvenim uslugama jesu dokumentirane, ali nisu nikada postale ključno društveno pitanje niti su bile glavni motiv svih provedenih zdravstvenih reformi u Hrvatskoj.[5]

I u najnovijem izdanju tzv. Euro Health Consumer Index 2018, jedan od komparativnih uvida učinkovitosti zdravstvenih sustava, ponavlja zaključak iz prethodnih izvješća: „Maknite političare i druge amatere iz operativnih odluka u nečemu što je najkompleksnija industrija na zemlji: zdravstvena skrb!“[6] Tome bih dodao rečenicu moje stanodavke za vrijeme nedavnog boravka u SAD-u: „Ovom zemljom vladaju osiguravajuće kompanije i zato nam je takvo zdravstvo“.  Hrvatsko zdravstvo ima kapaciteta i uspjeha. To priznaje i upravo spomenuti Euro Health Consumer Index. Ali, da bi ono zadovoljilo potrebe hrvatskog stanovništva, odnosno da bi odgovorilo na sve javnozdravstvene izazove, teme pristupa i obuhvata zdravstvenim uslugama moraju postati prioritetnim društvenim temama. Naglasak je na društvenom prioritetu i stručnim odlukama, a što bi u sinergiji trebalo onemoćati sada vladajuće netransparentne interesne mreže. Javnozdravstveni programi počivaju na obavještavanju, promociji, ulaganju, na širokom radu sa stanovništvom, prije svega kada ono nije bolesno. No, u pozadini učinkovitih javnozdravstvenih programa jesu uređeni i, prije svega, svima dostupni zdravstveni sustavi. Dostupnost zdravstvene skrbi kao temeljno ljudsko pravo, a ne nešto što ovisi o ekonomskim mogućnostima svakog pojedinca. Zdravstvo jest skupo, ali ovdje je riječ o opsegu zdravlja koji će država (kroz svoj zdravstveni sustav) jamčiti svima. Je li, stoga, ova nepogoda dostatan poticaj za očuvanjem vrijednosti javnog zdravstva i svim potrebnim društvenim akcijama u tom smjeru?

 

 

Siniša Zrinščak

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
13.4.2020.

 

 

[1] Za detalje usp. OECD bazu podataka: http://www.oecd.org/health/

[2] Zrinščak, S. (2005.). Zdravstvena politika. U: V. Puljiz i sur. Socijalna politika. Povijest, sustavi, pojmovnik. Zagreb: Pravni fakultet, str. 199-238.

[3] Usp. http://www.euro.who.int/en/health-topics/Health-systems/public-health-services/public-health-services

[4] Štampar, A. (1923.) O socijalnoj medicini. Glasnik Ministarstva narodnog zdravlja, 1-3: 1-12.

[5] Usp. Stubbs, P. Zrinščak, S. (2018.) ESPN Thematic Report on Inequalities in access to healthcare. Croatia. Dostupno na: https://ec.europa.eu/social/main.jsp?advSearchKey=ESPNhc_2018&mode=advancedSubmit&catId=22&policyArea=0&policyAreaSub=0&country=0&year=0

Zrinščak, S. (2019.) Zdravstvena politika. U: G. Bežovan i sur. Socijalna politika Hrvatske. Drugo izdanje. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu, str. 159-194.

[6] Dostupno na: https://healthpowerhouse.com/media/EHCI-2018/EHCI-2018-report.pdf

Utopija: potraga za idealnim društvom u 21. stoljeću

U svjetlu aktualnog trenutka, od mene vjerojatno očekujete osvrt na temu stanovanja ili financijalizacije. Međutim, neću ovom prilikom o tome.[1] Iako se radi o važnim pitanjima, ona mi se u ovom trenutku čine parcijalnima, a slobodna forma ovoga serijala dozvoljava mi da napravim iskorak iz okvira očekivanog. Koliko stignem u pauzama između gotovo cjelodnevne posvećenosti raznolikim zadacima organiziranja svakodnevnog života u novonastalim okolnostima, a koji uključuju kućanske poslove, pomaganje susjedima, tehnološki posredovano održavanje odnosa s obitelji i prijateljima,  drugim riječima, reproduktivnog rada[2], nastojim pratiti rasprave i reakcije na krizu. Ono što zamjećujem jest rastuća diskrepancija između, s jedne strane, razmjera društvenih posljedica ove krize i, s druge strane, plahog dometa ideja koje cirkuliraju u elektroničkom javnom prostoru. Mišljenja sam da ova kriza, koja nas je natjerala da u kratkom roku učinimo do nekidan nezamislive promjene u ponašanju, zahtijeva da barem pokušamo učiniti neke nezamislive zaokrete u području ideja. Posebno od sociologa, ova situacija zahtijeva malo više sociološke imaginacije.[3]

Ako kriza ovakvih razmjera ostane tek povodom debata o interventnim mjerama koje smjeraju minimaliziranju šteta (i pritom bi se trebalo zapitati – minimaliziranju šteta za koga?), onda doista nema mnogo nade za kapacitet nošenja s opsežnijom i dugoročnijom društveno-političkom krizom, ponajprije onom ekološkom. Čini se kao da je krajnji doseg reakcija na krizu zahtjev za obranom već stečenih prava i sloboda, koje sada percipiramo ugroženima. (U to uključujem i progresivne borbe za obranu dostojanstva rada, prava na dom itd., pa i vlastiti već spomenuti osvrt na mjere vezane uz stambene kredite). Bez sumnje, zadnjih dana mnogo je važnih i dobrih inicijativa no sve to neće biti dovoljno. Kako se broj tematskih Facebook grupa i peticija povećava, sve više se vrtimo u postmodernističkom kaleidoskopu koji samo prevrće partikularne fragmente u jasno omeđenom vidnom polju. Šanse za artikulacijom ikakve snažnije i univerzalnije vizije, izgleda, iz dana u dan sve su slabije. Inspirirana tekstovima Paula Stubbsa u ovom serijalu i B. Postnikova u Novostima, odlučila sam za svoj prilog Sociologiji iz izolacije učiniti back-to-the-roots gestu i vratiti se pitanju utopije s kojom sam se rastala u svojem diplomskom radu (naslova „Ideja utopije u 20. stoljeću“).

Za razliku od distopija, koje u smislu društvene analize vrše funkciju svojevrsnog literarnog ogledala postojećeg, interpolirajući negativne tendencije u zamišljene još mračnije univerzume, utopije su forma koja dozvoljava neograničenu razigranost sociološke imaginacije u osmišljanju putokaza za bolju budućnost. Smatram, stoga, da je trenutak za reafirmiranje utopije, koju smo sveli na poštapalicu za delegitimiranje protivnika u debati kada držimo da su njegove/njezine ideje nerealistične. U bilješkama na temu utopije starim dvadeset godina, našla sam citat iz Habermasovog teksta objavljenog 1985. godine u Političkoj misli, naslovljenog „Kriza države blagostanja i iscrpljenost utopijskih energija“.[4] Habermas tamo kaže: „[u] našem su stoljeću tek Ernst Bloch i Karl Mannheim očistili izraz „utopija“ od primisli utopizma i rehabilitirali kao nesumnjiv medij za planiranje alternativnih mogućnosti života koje treba da su zasađene u samome povijesnom procesu“ (str. 86). Usudit ću se ovaj citat, zbog toga što mislim da je važan, prevesti na još jedan jezik, onaj „administrativno-upravljački“, koji je nekima možda bliži. Utopija nam treba, jer nam treba misija i vizija od koje bismo krenuli u izradu strateškog, a potom i operativnog plana djelovanja. Naravno, uvijek treba početi od analize postojećeg stanja, no kritičkih analiza sadašnjeg stanja ne nedostaje. Moglo bi se, reda radi, kritici postojećeg dodati i to da su reakcije pojedinih država na virus do kraja ogolile ideologičnost obećanja da samoregulirajući tržišni principi mogu biti oslonac pri suočavanju s ozbiljnim društvenim izazovima. Ukoliko se poslužimo Mannheimovom distinkcijom ideologije i utopije[5] prema kojoj je ideološka misao ona koja se ravna prema zastarjelim kategorijama, a utopijska ona koja misli u još neostvarenim kategorijama (za koje nije ni nužno da se sve ostvare), možemo zaključiti kako ideologije imamo napretek, no nedostaje svježe promišljenih utopija.

Primjerice, promatrajući aktualnu raspravu o razlikama „lijeve“ i „desne“ verzije ideje univerzalnog temeljnog dohotka (UTD), zamišljam kako su vjerojatno neki dobronamjerni progresivni glasovi krajem 19. stoljeća upozoravali na opasnosti uvođenja osmosatnog radnog vremena s argumentom da se sa samo osam sati tako niske satnice svakako ne može preživjeti. (Je li ovo samo plod moje imaginacije, znat će bolje oni koji se bave historijom radničkog pokreta.) Ono što želim ovom metonimijom reći jest da progresivna misao koja odbacuje smjelije misaone eksperimente u strahu da bude ismijana kao potpuno irelevantna takvom i postaje. Ostaje na promišljanju u okvirima zastarjelih kategorija te u Mannheimovoj distinkciji može biti označena prije kao ideološka, nego utopijska. Ukoliko ideju UTD-a promatramo dekontekstualizirano od zamišljene transformacije ukupnih društvenih odnosa moći, ona postaje ne samo nedovoljno utopijska, već i reakcionarna. Logično je, stoga, da u takvim okvirima lijeva kritika UTD-a brine o potencijalnim negativnim redistribucijskim efektima i strahuje od snižavanja cijene rada.[6] To što se ideji UTD-a pripisuju dijametralno suprotni strahovi i nade, rekla bih, posljedica je činjenice da se ona pojavljuje tak kao započeta skica koju je potrebno smjestiti u obuhvatniju utopijsku viziju. Mogli bismo se, primjerice, pozabaviti općenitijim pitanjem implikacija uvođenja UTD-a na odnose između produktivnog, neproduktivnog i reproduktivnog rada.[7] Ako je kriza išta izbacila na vidjelo, to je važnost neplaćenog rada, solidarnosti i skrbi, neodrživost podjele javne i privatne sfere u momentu kada velika većina radi od kuće.

Za kraj ću započeti brainstorming na temu elemenata koje, pored UTD-a smatram bitnim za izgradnju takve utopijske vizije: ekološki prihvatljiva i tehnološki napredna djelomična reindustrijalizacija[8], smanjenje potrošnje, recikliranje, odrast (degrowth), tehnološki napredna, raznolika i održiva poljoprivreda, ekološki prihvatljivi i fleksibilni lanci distribucije, obnovljivi izvori energije, smanjenje administracije, suradnja STEM-a, društvenih i humanističkih znanosti, raskid s isključivo projektnim financiranjem znanosti i kulture, progresivno oporezivanje dohotka i štednje, oporezivanje imovine, univerzalno rješavanje stambenog pitanja, neka varijanta monetarnog suverenizma (moguće i u internacionalnom formatu), uključivanje reproduktivnog rada u metodologiju izračuna BDP-a[9]… Slobodno nastavite niz, a kontradikcije ćemo rješavati kasnije 🙂

 

Petra Rodik

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
8.4.2020.

 

[0] Naslov je parafraza naslova informativnog, inspirativnog i prekrasno grafički opremljenog zbornika Schaer, R., Claeys, G i Sargent, L. T. (2000) Utopia: The Search for the Ideal Society in the Western World. New York/Oxford: The New York Public Library/Oxford University Press.

[1] Skicu reakcije na predloženu mjeru moratorija na kredite već sam napisala na svom Facebook profilu.

[2] Koncept reproduktivnog rada ključan je pojam feminističkog historijskog materijalizma (za recentan pregled teorije socijalne reprodukcije vidjeti npr. Bakker, I., & Gill, S. (2019). Rethinking power, production, and social reproduction: Toward variegated social reproduction. Capital & Class, 43(4), 503–523.

[3] Mills, C. W. (2000 [1959]). The sociological imagination. Oxford University Press.

[4] Habermas, J. (1985) „Kriza države blagostanja i iscrpljenost utopijskih energija“, Politička misao XXII(4): 84-97.

[5] Mannheim, K. (2007 [1929]). Ideologija i utopija. Naklada Jesenski i Turk.

[6] Vidjeti npr. Zamora, D. (2017). The Case Against a Basic Income. Preuzeto 01. travanj 2020. S https://jacobinmag.com/2017/12/universal-basic-income-inequality-work.

[7] Marksistička teorija razlikuje produktivni od reproduktivnog rada, pri čemu se prvi odnosi na rad u sferi proizvodnih odnosa koji je temelj stvaranja viška vrijednosti, dok je reproduktivni rad onaj koji omogućava produktivni: rad koji se odvija u kućanstvima i koji generira i regenerira radnu snagu za produktivni rad. Pored ova dva, koristi i koncept neproduktivnog rada, a to je onaj koji se načelno odvija izvan cirkulacije kapitala i ne stvara višak vrijednosti (npr. dio poljoprivrede, rad javnih službenika…).

[8] Ova kriza i nestašice tehnološki jednostavnih proizvoda poput alkohola ukazuje i na neodrživost eksternalizacije industrije i njezinih negativnih ekoloških posljedica tamo negdje na Daleki Istok, uz popratno moraliziranje istom tom Istoku zbog pretjeranih emisija CO2.

[9] Vidjeti npr. raspravu u van de Ven, P., Zwijnenburg, J., & Queljoe, M. D. (2018). Including unpaid household activities: An estimate of its impact on macro-economic indicators in the G7 economies and the way forward (No. 2018/4). OECD Publishing.

„Sine, kad ćeš si više naći neki normalan posao?!“, ili o prednostima i nedostacima rada od kuće

Ne tako davne 1990. godine upisao sam sociologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na opće zaprepaštenje obitelji, prijatelja i kolega iz razreda. Kako sam završio matematičku gimnaziju moji su prvih godina studija svima pričali da studiram matematiku, tako je bilo lakše jer tko će odgovarati na pitanja tipa „što je to?“, ili još gore „ima li to veze sa socijalizmom?“, pa najgore „što će on biti kad to završi?“ Nakon godinu dana vojske i četiri godine studija počeo sam raditi u srednjoj školi, a kasnije sam se zaposlio na matičnom Odsjeku i Fakultetu. U sustavu obrazovanja radim gotovo 24 godine i cijelo to vrijeme nemam strogo određeno radno vrijeme, a većinu posla obavljam od kuće.

A kako je to raditi od kuće? Danas naravno puno bolje nego odlaziti na posao. A inače, kao i obavljati posao na radnom mjestu uz fiksno radno vrijeme, rad od kuće ima svojih prednosti i nedostataka. Navedimo prvo neke prednosti – kad radite od kuće imate fleksibilno radno vrijeme koje uglavnom možete prilagoditi ostalim obavezama. Primjerice možete otići u trgovinu, skuhati ručak, obrisati prašinu, usisati stan, oprati, osušiti i ispeglati rublje, i obaviti sve ostale male i veće kućanske poslove. Možete zapjevati i „I want to break free“ od Queena dok sve to radite, no na vlastitu odgovornost. Možete također otići na kavu ili na ručak s nekim prijateljem koji je upravo došao u Zagreb i javio se da ima sat vremena slobodno, a nalazi se na drugom kraju grada. Možete otići i na vježbanje u neki fitness centar gdje ćete voziti bicikl i razmišljati o postmodernim koncepcijama zgušnjavanja vremena i prostora jer evo za 20 minuta već ste prošli 10 kilometara i vozite 32 kilometra na sat, a i dalje ste na istom mjestu. Kad se vratite doma možete održati obećanje koje ste dali svojoj ženi, odnosno supruzi koja vam je u stvari, da budemo politički korektni, partnerica, i pospremiti špajz, ili pospremiti podrumske prostorije ako ih imate. Kad radite od kuće možete doista puno toga, recimo možete nazvati roditelje i ugristi se za usnu po tko zna koji put kad s druge strane žice čujete „ah, doma si, danas ne radiš?“ Ako vam to nije dovoljno možete pozvati roditelje da malo dođu do vas, ipak radite od kuće i možete provesti neko vrijeme s njima. Kad nakon nekoliko dana, svaki put kad sjednete nešto odraditi na računalu, na njihovim izrazima lica počnete očitavati sumnju i nelagodu u stilu „dijete moje, kad ćeš si više naći neki normalan posao?“, onda ćete shvatiti da taj poziv možda i nije bio najsretnije rješenje. Ako vam pak ni to nije dovoljno, i dalje ste mirni jer ste primjerice nedavno pročitali knjigu o zen budizmu i potiho i dalje pjevate „Bohemian Rhapsody“ od Queena, možete se posvetiti djeci ako ih imate. Svakodnevni odnosi s djecom, pregovaranje i dogovaranje, doslovce oko svega jer i djeca imaju svoja prava i važno je da se i njihov glas čuje, vrlo brzo će vas staviti u poziciju negdje između Denzela Washingtona u filmu „Inside Man“ (kod nas „Insider“) i Brucea Willisa u filmu „Hostage“ („Talac“). Nakon iscrpljujućih pregovora jedna od važnijih uloga roditelja (osim vječne uloge više ili manje pokretnih bankomata) koji rade od kuće (no to ne isključuje ni one koji svakodnevno odlaze na posao i ostaju tamo veći dio dana) uloga je prijevoznika jer djeca ne mogu sama ići u školu ili iz škole, a osim toga, njihov dnevni raspored je poslovično bukiran negdje do 65 godine (njihove, ne vaše) kada i po za sada važećim zakonima u RH prestaju biti djeca i odlaze u mirovinu. Negdje u to vrijeme, ako ste još tu duhom i tijelom, doživjet ćete i osjećaj neizmjerne tuge jer su se djeca konačno odlučila odseliti od vas. Za ulogu prijevoznika doista ima puno filmskih referenci, recimo De Niro u filmu „Taxi Driver“ („Taksist“) kada odlazite po djecu koja se vraćaju iz noćnog izlaska, ili Vin Diesel u filmovima „The Fast and the Furious“ („Brzi i žestoki“) kada djeca negdje kasne. Ako vam je pak dosta referenci na likove koji baš i nemaju kose, onda može i Burt Reynolds u filmu „Smokey and the Bandit“ („Smokey i bandit“) kada odlazite s vašim slatkišima u kupovinu. Puno je toga što možete, a i morate, raditi s djecom dok radite od kuće (opet ne isključujući nužno ni sve ostale koji svakodnevno odlaze na posao), a za to imam tek jedan savjet – budite naoružani! Naime, nenaoružani, goloruki roditelji nemaju baš nikakve šanse spram moderne djece koja već sa šest mjeseci znaju puno više nego što je to moja, vaša, ili bilo čija generacija znala s dvadeset i više godina. Naoružajte se strpljenjem i nadom, ipak imate 65 godina da od svojih malih i preslatkih genijalaca pokušate napraviti normalne umirovljenike, kad za bilo kakav oblik rada ionako nisu jer to obavljate (od kuće ili radnog mjesta) vi, njihovi roditelji. S tom mišlju u pozadini ove vesele kulise možemo pustiti pjesmu „Mother“ s poznatog albuma „The Wall“ od Pink Floyda.

Navedimo sada i neke nedostatke rada od kuće. Kad nemate strogo određeno radno vrijeme onda nemate ni strogo određeno slobodno vrijeme, što često puta znači da radite doslovce stalno. Mailovi stižu i danju i noću, upiti studenata, zamolbe časopisa za recenzije, nastavne obaveze, diplomski radovi, doktorske disertacije, obaveze na različitim projektima i tako dalje. Posao nikada ne staje. Praksa da dođete doma s posla i zaboravite na posao do sutra ujutro jednostavno ne postoji, upravo suprotno. Kad i odete na posao zbog predavanja, seminara, konzultacija, sastanaka, sjednica različitih povjerenstava, uglavnom trčite što prije doma jer imate posla. U stvari kad radite od kuće imate jako puno posla. To naravno ovisi i o tome što radite. Ovdje pišem sa stajališta znanstvenika i sveučilišnog profesora, no postoje doista razni i različiti poslovi koje možete raditi od kuće, a koji onda zahtijevaju i razne i različite obaveze. Osobno, svoj posao smatram najboljim na svijetu jer radim ono što volim, a jedan od većih nedostataka rada od kuće je što ne provodim više vremena na fakultetu jer Filozofski fakultet u Zagrebu i moj Odsjek smatram najboljim mjestom na svijetu za obavljanje znanstvenog i nastavnog posla u području društveno-humanističkih znanosti.

Kako je poznato, za rad od kuće posebno je važan globalni razvoj interneta u posljednjih tridesetak godina. Tijekom ’90-tih godina prošlog stoljeća objavljeno je puno radova i knjiga s optimističnim, a dijelom i ushićenim, predviđanjima o budućnosti rada „na daljinu“ i znatno manje radova i knjiga koji nisu bili tako optimistični, a ni ushićeni. Tako se navodilo da pojava i razvoj osobnih računala (PC-a) otvara mogućnosti napuštanja automatizma rutine poslovanja. Razvoj elektroničke pošte (e-maila) mijenja ritam rada i odmora, te smanjuje osjećaj razlika u međunarodnim vremenskim zonama. Razvoj virtualne stvarnosti omogućava donošenje odluka na temelju projekcija budućnosti, dok su se prije odluke donosile na temelju prošlih iskustava. Internet pruža privid trenutnog pristupa „svijetu informacija“, a sadržaji interneta konstruirani su tako da zahtijevaju brzinu pretraživanja i donošenja odluka, za razliku od, primjerice, čitanja knjige. Internet je uvijek „uključen“, te mu možemo pristupiti u bilo koje vrijeme. Stalna „prisutnost“ interneta otvara mogućnosti radnog vremena 24 sata „dnevno“. Uglavnom, optimistična predviđanja isticala su da će razvoj interneta i „rad na daljinu“ imati učinke decentralizacije i liberalizacije, te pomoći daljnjem razvoju demokracije. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo.

Ulaskom u 21. stoljeće i daljnjim razvojem interneta značajno se povećavaju i ekonomske aktivnosti vezane uz internet, a javljaju se i ozbiljnije kritike. Tako Robert Hassan u svom djelu „Carstvo brzine“ navodi da su kultura, društvo i ekonomija, pomoću informacijsko komunikacijskih tehnologija, povezani u jedan sustav koji je izgrađen na temelju potrebe kapitala za stalnim proširivanjem. Prethodne komunikacijske tehnologije, primjerice telefoni, bile su funkcionalno ograničene, te vezane uz određeno mjesto i vrijeme. U umreženom društvu povećana je dostupnost, bez povezanosti s određenim mjestom i vremenom. Ključna vrijednost suvremene cyber kulture za Hassana je brzina, povezana s vrijednostima slobode, produktivnosti, efikasnosti i kontrole. Biti spor znači biti socijalno isključen. „Potreba za brzinom“ u umreženom društvu potiče potrebe za redom, kontrolom i nadzorom. Stalno povećavanje brzine, stalno kretanje i promjene, kratkoročni ciljevi i promjenjivi prioriteti, beskompromisna konkurencija i snažni poticaji za uvođenjem sve brže i efikasnije tehnologije označavaju stanje opće nesigurnosti („ništa ne možemo znati za sigurno“). Cyber kultura je kultura koju pokreće brzina, što reflektira usku logiku neoliberalne globalne ekonomije (Hassan, 2009). S tim u vezi, neki drugi autori upozoravaju da nas spoj suvremenog kapitalizma i informacijsko komunikacijske tehnologije usmjerava životu „sada i ovdje“. Ekonomsko i tehničko usmjerenje prema vremenskoj neposrednosti proizvodi učinak „hiper sadašnjosti“ – kao „vječne sadašnjosti“, što vodi slabljenju povezanosti s prošlosti i budućnosti. Osnovno postignuće kapitalističkog imaginarija je kolonizacija budućnosti – što u stvari znači kolonizaciju mogućnosti. Kada je budućnost zatvorena u smislu različitih potencijala onda sadašnjost postaje oblik „vremenskog zatvora“ (Robins, Webster, 2005). Uz ovo dobro ide poznata pjesma Eaglesa „Hotel California“, a može i „Unhappy Girl“ od Doorsa.

Bez obzira na ubrzani razvoj tehnologije rad od kuće do danas nije postao dominantan oblik rada. Prema podacima EUROSTATA za 2018. godinu u Europskoj uniji je tada bilo oko 5% „radnika na daljinu“, odnosno onih koji većinu posla obavljaju od kuće (od ukupnog broja zaposlenih u dobi 15-64), a udio onih koji neko vrijeme rade od kuće je u porastu, sa 5,8% u 2008. godini na 8,3% u 2018. Najviši postotak europskih „radnika od kuće“ je u Nizozemskoj (14,0%) i Finskoj (13,3%), a najniži u Bugarskoj i Rumunjskoj (oko 0,3%). U Hrvatskoj je takvih prije dvije godine bilo 1,7%.  Sadašnja globalna zdravstvena kriza otvara mnoga pitanja, a jedno od njih je i pitanje budućnost rada uopće. Pitanje budućnosti rada je pitanje budućnosti ljudskog bića jer se kroz rad ostvarujemo, stvaramo sebe i svijet oko nas, te pomažemo sebi i drugima. No, suvremeni kapitalistički sustav, koji se temelji na rušenju svih temelja i zahtjevu za stalnim i sve bržim povećanjem profita, jednostavno rečeno ne podnosi ljude, pa čak ni ako rade „na daljinu“. Bilo što vezano uz ljude, od obitelji, kulture, tradicije, nacije, obrazovanja, prijateljstva, religije, rada, spolnosti itd., ako se ne može iskoristiti za povećanje profita, za suvremeni kapitalizam je nepotrebni trošak. To što taj sustav, osim ljudi, ne trpi ni ostali živi svijet na našem planetu i nije neka utjeha. Dakle, stvorili smo i razvijamo sustav koji nas ne podnosi. Možda je krajnje vrijeme da mu uzvratimo istom mjerom i stvorimo nešto drugo.

Na kraju, raditi od kuće danas je doista povlastica jer mnogi ne rade uopće a mnogi odlaze na posao i ostaju tamo 12 i više sati, i tako danima i tjednima. Ako ih pitate kako su, većina će denirovski odgovoriti „svi smo dobro“ dok u pozadini možete čuti pjesmu „I’m so tired“ od Beatlesa. No stvarnost je puno bliža onoj čuvenoj rečenici Vinga Rhamesa iz filma „Pulp Fiction“ („Pakleni šund“): „we’re pretty fucking far from okay“. I zato ću i ja na kraju istaknuti slogan jedinog mi i najdražeg kluba, za kojeg se nadam da će, kao i naše društvo, jednog dana postati normalan – „Nema predaje!“

 

Krunoslav Nikodem

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
4.4.2020.

 

 


 

Osnovna bibliografija:

[1] Castells, Manuel (2000). Uspon umreženog društva. Zagreb, Golden marketing.

[2] Castells, Manuel (2003). Internet galaksija; Razmišljanja o Internetu, poslovanju i društvu. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.

[3] Hassan, Robert (2009). Empires of Speed. Time and Acceleration of Politics and Society. Leiden, Boston, Brill.

[4] Robins, Kevin, Webster, Frank (2005). Times of Technoculture. From the information society to the virtual life. London, New York, Routledge.