Nadzor u razdoblju pandemije, digitalne komunikacije i fizičke izolacije

Dana 1. studenog 1755. godine potres jačine između 8.5 i 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, popraćen snažnim cunamijem i požarima, pogodio je Lisabon i preko noći označio kraj portugalske kolonijalne vladavine uslijed goleme ljudske i materijalne štete. Vijesti o razornom potresu prvi put objavljene su u madridskim novinama sedam dana kasnije. Pariz i London u dnevnim su novinama o potresu čitali tri tjedna kasnije, a Berlin i Hamburg tek 2. prosinca. U razdoblju COVID-19 pandemije u 2020. godini taj povijesni slučaj ukazuje na dvije društvene činjenice. Prvo, govori o informiranosti o događajima koji se odvijaju izvan direktnog fizičkog kontakta, odnosno vremenske i prostorne su-prisutnosti. Dakle, govori o medijskom prijenosu ‘znanja’ o događajima s kojima nismo u direktnom kontaktu. Protočnost informacija malobrojnim tiskovinama bila je znatno sporija nego danas. Dostupnost informacija bila je ograničena klasnim, rodnim i drugim čimbenicima. Drugo, potres nam govori o načinu na koji prirodne katastrofe uzrokuju dugoročne društvene posljedice. Činjenica da je portugalski kolonijalizam okončan nije razlog pretjeranom žaljenju zbog njegove okrutnosti i uloge u međunarodnoj trgovini robljem. Međutim, ona ukazuje na iznenadnu i neplaniranu promjenu cjelokupnog društvenog uređenja koju je nemoguće kontrolirati u trenutku prirodne katastrofe.

Izvor: Kozak Collection, NISEE, Sveučilište u Kaliforniji, Berkeley, dostupno na earthmagazine.org

Društveno uređenje modernog komunikacijskog sustava počinje se razvijati od 18. stoljeća paralelno s urbanizacijom, industrijalizacijom, obrazovanjem, promjenama u prirodnom i prostornom kretanju stanovništva i cjelokupnim razvojem kapitalizma. Ne radi se pritom o tehnološkom determinizmu u kojem se društvo prilagođava novim tehnološkim ostvarenjima, već o odnosima moći koji su na različite načine definirali ulogu komunikacijskih tehnologija: tiska, radija, televizije, interneta i mobilne komunikacije. Masovni mediji poput radija pojavljuju se 1920-ih, a televizija 1950-ih godina kada je društvena uloga medija postala izraženija zbog raširene pismenosti i dostupnosti komunikacijskih tehnologija. Radio je imao ključnu ulogu u indoktrinaciji i mobilizaciji širokih masa u porastu nacizma i fašizma. Poslije Drugog svjetskog rata sloboda misli i izražavanja utkana je u međunarodni pravni poredak koji čini ustavni temelj liberalnih društava. Promicanje slobode izražavanja i medijskog pluralizma postaju indikatori razvijenosti liberalno-demokratskog sustava, sustava koji se ionako u posljednje vrijeme sve više urušava, osobito u državama Srednje i Istočne Europe. Istovremeno, u poslijeratnom razdoblju dolazi do rasta komercijalnih medijskih sustava i oglašavanja kojima se potiče potrošnja i formira potrošačka kultura. Doktrina slobodnog protoka informacija te izjednačavanje slobode izražavanja s tržišnim slobodama postaju jedan od izvora dominacije američke kulturne industrije. Razvoj interneta doveo je do nove koncentracije ekonomske i političke moći u rukama nekolicine kompanija koje kontroliraju ključne digitalne komunikacijske funkcije: mrežno pretraživanje, društveno umrežavanje, internetska kupovina, pohrana podataka itd.

U vrijeme lisabonskog potresa komunikacijske tehnologije nisu imale središnju ulogu kakvu imaju u suvremenom društvu. Danas su mediji, iako još uvijek postoje značajne klasne razlike u dostupnosti i vještinama korištenja i razumijevanja, središnja institucija javne sfere koja oblikuje interakciju između građana i političkog sustava. Mediji čine osnovu sustava oglašavanja i promidžbe, odnosno poticanja potrošnje i kupovine. Istovremeno su kontradiktorni sustav manipulacije ali i razonode te održavanja društvenih i poslovnih kontakata. U razdoblju pandemije koja se, govore nam epidemiolozi, najučinkovitije usporava fizičkim distanciranjem, mediji postaju društveni prostor kojem populacija gravitira još i više: postaju mjesto izvora informacija u nadi za olakšanjem i pozitivnim informacijama o smanjenju epidemije; postaju izvor panike i osjećaja gubitka kontrole zbog rastućeg broja zaraženih; postaju izvor osjećaja sigurnosti i utjehe u svakodnevnoj komunikaciji s obitelji, prijateljima i kolegama. Globalna pandemija ogolila je medijske strukture kao rijetke strukture koje je moguće održati u razdoblju fizičke izolacije, prostorne i vremenske odsutnosti. Medijska komunikacija, naravno, ne može zamijeniti fizičku prisutnost. Produženost izvanrednog stanja fizičke distance zasigurno će utjecati na rutine u ljudskoj svakodnevici i upravo u tome leži opasnost od dugoročnih društvenih posljedica.

Ključnim postaje pitanje u kakvom ćemo se društvu probuditi nakon zdravstvene krize? Hoćemo li učiti na brojnim greškama predkriznog sustava ili ćemo radikalizirati njegove najgore tendencije? Prirodnu katastrofu poput zagrebačkog potresa ne možemo kontrolirati. Možemo samo sanirati njezine posljedice. Društvene posljedice pandemije ipak možemo u određenoj mjeri kontrolirati tako da se pitamo gdje su granice koje ne želimo prijeći. Zasigurno želimo živjeti u društvu u kojem se najviše vrednuje ljudsko zdravlje. Međutim, mora li to narušavati temeljne vrijednosti poput slobode govora i misli ili privatnosti? Potpuna kontrola i potpuni nadzor svih građana i mobilne komunikacije po uzoru na Kinu, Rusiju i Izrael, dakle nadzor ne samo onih u samoizolaciji, nepotrebna su radikalizacija ionako stresne društvene situacije. Kriza nastala širenjem virusa SARS-CoV-2 i njime uzrokovane bolesti COVID-19 nije prirodna kriza koja iznenada uništava društveno uređenje, iako je sasvim sigurno da će njene posljedice biti dugoročne. Ona ostavlja prostor upravljanju i pravodobnom djelovanju. U vremenu kada se društvena, politička i ekonomska aktivnost seli na medije i komunikacijske sustave, traženje dodatne kontrole stvara opasan presedan koncentrirane moći i nadzora cjelokupne populacije. Atomiziranim pojedincima daleko je lakše upravljati nego organiziranim građanima i građankama. U tom se smislu treba zapitati kakav smo sustav vrijednosti unijeli u ovu krizu i s kakvim ćemo sustavom vrijednosti iz nje izaći. U tome leži razlika između lisabonske i suvremene katastrofe: u zdravstvenoj krizi 2020. godine o određenim društvenim posljedicama odlučuju političke i ekonomske elite, a ne epidemiološko stanje.

Paško Bilić

Institut za razvoj i međunarodne odnose, Zagreb
1.4.2020.

Je li vrijeme za univerzalni temeljni dohodak?

  • slike preuzete s www.fee.org

Tijekom zadnjih oko šest mjeseci, počeo sam se više baviti idejom univerzalnog temeljnog dohotka (UTD[1], engl. Universal Basic Income) kao potencijalnog središnjeg pojma sustava socijalne zaštite usmjerenog ka budućnosti, a koji bi bio jednako primjenjiv na lokalnoj, na globalnoj, ali i svim razinama između. Iako to zahtijeva zasebni tekst, i dalje vjerujem da je nacionalna država, tradicionalna jedinica za mjere socijalne politike, istovremeno premala i prevelika za implementaciju uistinu progresivne socijalne politike: premala jer socijalni sustav mora biti globalna briga, a prevelika jer se na potrebe mora moći odgovoriti lokalno. U trenutnoj izvanrednoj krizi, vjerojatno najneizvjesnijoj povijesnoj situaciji koju smo ikada vidjeli, otvaranje rasprave o UTD je važno ne samo radi aktivnosti kojima će se reagirati na trenutnu situaciju već i radi promišljanja o vremenu koje slijedi nakon krize. Ovaj kratki uvod predstavlja skroman pokušaj da potakne, a ne da zaustavi raspravu, uzimajući u obzir činjenicu da su mnogi u ovom trenutku doslovno previše okupirani vlastitim preživljavanjem i da nam se budućnost čini ne samo nesigurnom, već gotovo nezamislivo nesigurnom.

slike preuzete s www.fee.org

Osim dominantne zabrinutosti da će UTD destimulirati rad, što je pogrešno vjerovanje koje je već dokinuto reakcijama na ovu krizu, jedan od najvećih prigovora na UTD je uvijek bio taj da kada bi se UTD uspostavio na razini koja bi činila značajnu razliku, bio bi jednostavno preskup. Mnogi su argumentirali da bi UTD „istisnuo“ druge oblike korisnih socijalnih izdataka, kao što su na primjer nužne usluge poput zdravstva. Pa ipak, vlade širom svijeta na ovu krizu reagiraju tako što oslobađaju financijska sredstva u iznosima koji su još prije koji tjedan bili nezamislivi. Naravno, kao i obično, prioriteti za ulaganje ovih sredstava slijede logiku protivnu blagostanju: ulaže ih se u bankarski i poslovni sektor, pri čemu će nešto „kapnuti“ i radnicima u formalnoj ekonomiji. Iako su u nekim paketima mjera tradicionalne zadanosti, vremenska ograničenja i restrikcije dobro poznate poznavateljima socijalnih politika ostavljene sa strane, ipak se događaju, namjerno ili slučajno, nova isključivanja, pri čemu previše ljudi jednostavno “iscuri kroz prste“ i ne prima nikakvu naknadu za izgubljena primanja.

Stoga, što je točno UTD i koje bi mogle biti prednosti i nedostaci njegova uvođenja? UTD se najbolje može definirati kao „redovna novčana primanja koja se bezuvjetno isplaćuju svima bez prethodnog provjeravanja imovinskog stanja ili radnog statusa“ (Basic Income Earth Network, basicincome.org). To je možda najjednostavniji, najizravniji i najučinkovitiji oblik osiguranja temeljnog dohotka koji možemo zamisliti, osobito ako „svi“ uključuje sve stanovnike određenog područja ili administrativne jedinice. UTD razdvaja „prihod“ od „rada“ (kako god ga definirali) te uključuje djecu, umirovljenike, migrante i tražitelje azila, one koji se školuju ili su nekom obliku obuke, volontere, te njegovatelje bez naknade, što su naravno najčešće žene. Naravno, u krizi poput ove, UTD bi pomogao onima koji trenutno ne rade, uključujući i privremeno nezaposlene. Kada bi se UTD uveo zajedno s progresivnim sustavom oporezivanja i ciljanim pomaganjem najpotrebitijima, mogao bi, barem kratkoročno, smanjiti istovremeni teret gospodarske i socijalne nesigurnosti.

Dugoročno, u kontekstu klimatske krize, UTD bi mogao doprinijeti slomu neprestanog, fundamentalnog, neoliberalnog inzistiranja na produktivnosti i rastu, sugerirajući da ljudi imaju intrinzičnu vrijednost te da bi trebali imati temeljni prihod koji bi im omogućavao izbor temeljem njihovih interesa i sposobnosti. Istovremeno, UTD nije sam po sebi prikladan za prekidanje ubitačne veze između „novca“ i „stvari“ (na primjer roba široke potrošnje) te bi mogao promicati kratkoročnu osobnu potrošnju na štetu ulaganja u zajednicu i međusobnu solidarnost. Stoga će uz UTD biti potrebne i druge mjere, s ciljem osiguravanja eko-socijalnih mjera, promocije odrasta, kružnog gospodarstva, manjih emisija stakleničkih plinova, inzistiranja na obnovljivim izvorima energije, održivim rješenjima u prometu, lokalne proizvodnje te potrošnje hrane i pružanju njege.

U vremenima koja su se smatrala “normalnima”, najvažniji argument protiv UTD, posebice u krhkim i štednjom vođenim socijalnim državama Južne i Jugoistočne Europe, bio je da bi UTD mogao odvući pažnju i sredstva od najvažnijeg prioriteta, a to je uspostavljanje i poboljšanja dostupnih javnih usluga za one kojima su one najpotrebnije. Trenutna je kriza već pokazala kako su desetljeća rezanja troškova u tim uslugama, uvođenje formalnog i neformalnog tržišnog natjecanja, tretiranje  zdravstva i socijalnog sektora kao robe na tržištu, izložila ljude velikim rizicima. Univerzalna, besplatna zdravstvena skrb na papiru, ne znači ništa u stvarnosti kada potražnja nadmašuje ponudu te se moraju donositi odluke koje su doslovno „pitanje života i smrti“, čak i ako su ljudi koji donose te odluke imuni na pritisak utemeljen na tome koliko novaca ili koje „veze“ pacijent ima. Dugo je vremena jedna od maksima socijalne politike bila da socijalni sustav treba biti dovoljno snažan i fleksibilan da odgovori na „nove rizike“. Naravno, svaki zdravstveni sustav bi bio doveden u iskušenje u ovakvoj krizi, ali prethodna ulaganja u zdravstvenu infrastrukturu, osoblje te preventivno i javno zdravstvo, napravile bi značajnu razliku.

Fundamentalnije pitanje nije pitanje uspostavljanja „socijalnih država“ (eng. ‘welfare state’) već izgradnje međusobno povezanih „socijalnih društava“ (eng. ‘welfare society’). Obveza država ili aktera sličnih državi, da jamči socijalna prava, redistribuira dohodak od bogatih prema siromašnima, da osigura rasnu, klasnu, generacijsku i rodnu ravnopravnost, te ravnopravnost temeljenu na sposobnosti, nikad nije bila u potpunosti postignuta, te i dalje ostaje predmetom prijepora, a ne konsenzusa. U ovom bi smislu univerzalni temeljni dohodak mogao biti „prebazičan“ posebno ako nije kombiniran s kvalitetnim univerzalnim uslugama. Uzimajući u obzir to da je državama kontrola jednako važna, ako ne i važnija od skrbi, te da je država, kako je Azra Hromadžić to sročila, poluodsutni akter, odnosno prema Čarni Brković, ambivalentna i nepredvidljiva, na nju se ne može osloniti ni u takozvanim „normalnim“ kao ni u „kriznim“ vremenima. Vjerojatno je da će grassroot pokreti imati veliku ulogu u ublažavanju ove krize, čak i više nego što su imali u vrijeme kada su nametnute mjere štednje u zemljama kao što su Grčka, Španjolska i Portugal pokazale da su jedine učinkovite socijalne mjere bile one koje je uvela i pružala umrežena zajednica. Ideja da UTD daje zamah ozračju brige, uzajamnosti i pažnje za potrebe drugih, zamjenjujući pritom mit individualne odgovornosti s pojmom uzajamne povezanosti, možda i nije toliko utopijski koliko zvuči.

Paul Stubbs

Ekonomski institut, Zagreb
29.3.2020.

 

 

Reference

[1] U literaturi se još naziva i „osnovni dohodak“, „bezuvjetna potpora autonomiji“ i sl. Iako postoje razlike u detaljima sadržaja i provedbe ovdje je važno objediniti srodne rasprave da bi se prvo upoznali s osnovnim načelima zajedničkim različitim pristupima.

[2] Čarna Brković (2017) Managing Ambiguity: how clientelism, citizenship and power shape personhood in Bosnia and Herzegovina, Oxford: Berghahn books

[3] Azra Hromadžić (2015) ‘“Where were they until now?”: ageing, care and abandonment in a Bosnian town’ (Gdje su oni bili dosad? Starenje, skrb i napuštanje u jednom bosanskom gradu), Etnološka tribina 45.

Htio bih se zahvaliti Branku Ančiću (za ideju), Miljenki Kuhar (za prijevod) te Mladenu Domazetu, Čarni Brković, Johnu Clarkeu, Jasmini Papa, Ivici Rubilu, Žarku Šunderiću i Siniši Zrinščaku (za čitanje i komentiranje).

O socijalnoj distanci u vrijeme koronavirusa

Nemojte se socijalno distancirati, dovoljna je fizička distanca!

  • Laura Horelli, Social distances, 1999.

Posljednjih se dana u javnosti od strane eksperata i vlasti učestalo koristi izraz ‘socijalna distanca’ umjesto jednostavnijih, preciznijih, manje nadmenih izraza poput ‘razmaka’, ‘odvojenosti’ i sličnih [1]. Sociološka struka danas nije dovoljno jasna ni glasna, za što je djelomično kriva i sama struka (mea culpa), ali djelom se radi i o nesklonosti vremena analizama na makro i latentnoj razini [2]. Georg Simmel je još početkom prošlog stoljeća, deset godina prije haranja španjolske gripe, pisao o razlikovanju geometrijskog i metaforičkog aspekta distance. Fizička udaljenost prilikom svakodnevnih kontakata i to uobičajena, a ne konkretna, tek je jedan lako uočljiv indikator ili proxy društvene udaljenosti. Socijalna distanca znači nešto više i nešto drugo [3]. Jedan od najznačajnijih predstavnika Čikaške sociološke škole Robert E. Park socijalnu distancu definira kao „razrede i stupnjeve razumijevanja i intimnosti koji karakteriziraju osobne i društvene odnose općenito“ [4]. Distanca se može izraziti prema pojedincima i društvenim skupinama. Tako se pripadnik određene društvene skupine mora pridržavati „primjerene distance“ prema pripadnicima neke druge društvene skupine – a svi su „sposobni slagati se sa svima, pod uvjetom da se svatko pridržava svoje primjerene distance“ [5].

Socijalna se distanca najčešće iskazuje Bogardusovom skalom socijalne distance. Preciznije rečeno modificira se, evaluira i koristi skala koju je konstruirao Emory S. Bogardus između dva svjetska rata, pokrenuvši time metodološki utemeljen pristup mjerenju stavova. „Skalom se određuje stupanj socijalnog razumijevanja, intimnosti i bliskosti među ljudima, a formirana je kao kontinuum koji polazi od bliskih, intimnih odnosa i završava s hladnim i neprijateljskim odnosima“ [6], primjerice od prihvaćanja uskog srodstva putem braka, rodbinstva, kumstva; zatim prijateljstva, poznanstva, susjedstva, sugrađanstva ili odnosa poput ‘povjeravanja djece na čuvanje’, poslovnih ili kolegijalnih odnosa, preko npr. izbjegavanja zajedničkog pojavljivanja u javnosti, isključivo kratkotrajnog podnošenja prisutnosti u istoj državi (posjetitelj bez zadržavanja) do protjerivanja iz zemlje određenih pojedinaca ili grupa. Ispitanik subjektivno (jer objektivno niti ne može postići sve te odnose s pripadnicima različitih rasnih, vjerskih, supkulturnih i inih grupa koje su u istraživačkom fokusu) bira ‘do kuda bi s kime išao/la’. Predrasude prema vanjskim grupama su kod nekih i u nekim zaoštrenim situacijama toliko jake da se u anketne instrumente ponekad na kraju negativnog pola uvrštavaju tvrdnje poput ‘sve ih treba pobiti’ jer na primjeru etničkog sukoba neki stereotipima, pored etničke distance, opravdavaju akcije etničkog ostracizma, pa čak i krvave „etničke agresije“ [7]. U mirnodopskim uvjetima na linč se rjeđe poziva, ali se u trač-partiji lako označava one koje ‘ne bi ni štapom dirali’.

Upozoravanje na one koji krše propisanu izolaciju ili ‘ne drže dovoljan razmak’ može pomoći u suzbijanju širenja epidemije, ali pripazimo da ne zagazimo u odvratnu atmosferu mržnje nalik onoj iz ratnih 1990-ih u kojoj su prokazivanja nerijetko bila okidač za nasilje, bilo zbog osobnog straha (podebljanog zavišću prema tuđoj slobodi ili mogućnostima) bilo zbog kolektivne i odozgo poticane isključivosti (pojačane zauzimanjem ispražnjenih ili novih socijalnih pozicija). I danas će s najgorim posljedicama stradati marginalizirani, pogotovo oni ekonomski deprivirani koji su stigmatizirani po još pokojem ključu (npr. prema izgledu, tjelesnim osobinama i/ili seksualnosti). S jedne strane ih je lakše tj. nažalost društveno prihvatljivije osuđivati i optužiti za sve nedaće (jer svaliti krivnju na Drugog nekako želimo, a virus kao Drugi nam je suviše apstraktan), dok s druge strane marginalizirani po definiciji imaju manje (ne nužno brojkom) mreže potpore i ostale vrste kapitala. Nismo ni u ovoj krizi svi jednaki/e: npr. žene u sektoru skrbi i trgovine te manualne radnice/i (sjetimo se prekarnih dostavljača/ica) su, ako već ne izloženije opasnostima nego liječnička struka, onda slabije osigurane. Pozivanje na to kako je samoizolacija i izvanredno stanje eto baš zgodna prilika za ‘rad na sebi’ ili ‘osjećaj zajedništva’ jest klasna privilegija za odabrane, dok je za nepovlaštene – kič.

Barem bi sociologinje i sociolozi ‘nedostatnu socijalnu distancu’ iz mainstream medija i s društvenih mreža trebali nazivati pravim imenom, a uzroke masovnog neodgovornog ponašanja potražiti u društvenoj strukturi, a ne prvoloptaški u karakteru ili kućnom odgoju pojedinaca, ili pak u mentalitetu skupina na osnovu vlastitog dojma o njima. Ironično, općeprihvaćen lijek za egzistencijalni stres u slučajevima opće ugroze, kako za ‘običnog čovjeka’ tako i za sociološku ekspertizu, upravo je smanjenje socijalne distance.

 

Izvor Rukavina

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG,
21.3.2020.

[1] Vidi tekst Nataše Škaričić.

[2] Domaće sociologinje su ipak prisutne, intervjue objavljene povodom krize uzrokovane koronavirusom možete pronaći na sljedećim poveznicama: 
Valerija Barada, UNIZD, ovdje. 
Anči Leburić , UNIST, ovdje.

[3] Vidi link.

[4] Park, R. 1924: 339.

[5] Park, R. (1924: 341) u: Boneta, Ž., Ivković, Ž., Lacmanović, T. (2013). Interkulturalne kompetencije odgojiteljica i socijalna distanca. Školski vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 62(4), 479-494.

[6] Boneta i sur., 2013, str. 485.

[7] Čulig, 1992, prema Boneta i sur., 2013, str. 489. 

Predavanje “PISA 2018 u Hrvatskoj: zašto su ostvareni rezultati društveno relevantni?”, Zadar

Pozivamo vas na javno predavanje kolegice dr. sc. Margarete Gregurović (Institut za migracije i narodnosti, Zagreb), pod naslovom “PISA 2018 u Hrvatskoj: zašto su ostvareni rezultati društveno relevantni?“.

Predavanje će biti održano u srijedu, 26.02. u 18 sati, u Gradskoj knjižnici Zadar, a u sklopu ciklusa javnih predavanja („Javna sociologija“) u organizaciji zadarskog Odjela za sociologiju.

Poziv možete pronaći ovdje.

 

Obavijest o dodjeli priznanja “Rudi Supek” prof. dr. sc. Ingi Tomić Koludrović

Na sjednici Predsjedništva Hrvatskog sociološkog društva održanoj 29.11.2019. prema Pravilniku o dodjeli priznanja jednoglasno je odlučeno da se priznanje „Rudi Supek“ za iznimna značajna postignuća, uspjehe i zasluge za razvoj sociologije i HSD-a dodijeli prof. dr. sc. Ingi Tomić Koludrović.

Doprinosi laureatkinje razvoju sociološke struke, ali i razvoju HSD-a kao našeg strukovnog udruženja su višestruki, no potrebno je spomenuti kako je kolegica Tomić Koludrović u dva mandata bila i predsjednica HSD-a u kojima se posebno posvetila internacionalizaciji Društva te je značajno doprinijela kvaliteti rada Društva. Cijeli tekst obrazloženja o dodjeli priznanja možete pronaći u prilogu.

Uručenje priznanja održat će se 23.01.2020. u Društvu sveučilišnih nastavnika (Frankopanska 22) tijekom Svečane sjednice Društva s početkom u 18 sati kada će laureatkinja održati i predavanje. Detaljnije informacije o Svečanoj sjednici i predavanju bit će objavljene tijekom sljedećeg tjedna.

Predavanje: Rod i ‘rodna ideologija’ – u čemu je problem?, 16.1. Split

Poštovane kolegice i kolege,

zadovoljstvo nam je pozvati Vas na predavanje pod naslovom Rod i ‘rodna ideologija’ – u čemu je problem?. Predavanje se održava u okviru ciklusa ‘Sociološki razgovori’, u organizaciji splitske podružnice Hrvatskog sociološkog društva.

Predavanje će održati dr. sc. Rebeka Anić (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – područni centar Split). Navedeno predavanje uz raspravu održat će se u četvrtak 16. 1. 2020. s početkom u 18.00h na adresi Zagrebačka 3, Split (Predavaonica Umjetničke akademije, Sveučilište u Splitu).

Veselimo se Vašem dolasku!

Srdačan pozdrav,

Doc. dr. sc. Marija Lončar
Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu

Toni Popović, mag.soc.
Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu

Predavanje: Što je „integracija migranata“ Stare politike i novi problemi – 15.01., Zadar

Poštovani članovi,

Pozivamo vas na javno predavanje pod naslovom Što je „integracija migranata“ Stare politike i novi problemi, koje će održati prof. dr. sc. Saša Božić (Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru) i dr. sc. Simona Kuti (Institut za migracije i narodnosti, Zagreb) u srijedu, 15.01. u 18 sati, u Gradskoj knjižnici Zadar. Predavanje se održava u sklopu ciklusa javnih predavanja („Javna sociologija“) u organizaciji zadarskog Odjela za sociologiju.

Sažetak predavanja možete pronaći ovdje.

Poštovani članovi,

Podružnica HSD-a u Splitu poziva Vas na predavanje Darije Ivošević u sklopu ciklusa „Sociološki razgovori“, pod naslovom: “Iskustvo outanja gej muškaraca“. Predavanje će se održati u četvrtak 19. 12. u 18 sati u predavaonici Umjetničke akademije, Zagrebačka 3, Split.
Više možete pročitati na sljedećoj poveznici: Sociološki razgovori – poziv na predavanje – Darija
Veselimo se Vašem dolasku!

Predavanje “Rodna dimenzija strategija kućanstava u Hrvatskoj”, 28.11., Split

Poštovane kolegice i kolege,

zadovoljstvo nam je pozvati Vas na predavanje pod naslovom Rodna dimenzija strategija kućanstava u Hrvatskoj. Predavanje se održava u okviru ciklusa „Sociološki razgovori“, u organizaciji splitske podružnice Hrvatskog sociološkog društva.

Predavanje će održati Augustin Derado (Institut društvenih znanosti – područni centar Split). Navedeno predavanje uz raspravu održat će se u četvrtak 28. 11. 2019. s početkom u 18.00h na adresi Zagrebačka 3, Split (Predavaonica Umjetničke akademije, Sveučilište u Splitu).

Veselimo se Vašem dolasku!

Srdačan pozdrav,

Doc. dr. sc. Marija Lončar
Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu

Toni Popović, mag. soc.
Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu

Predavanje mr. sc. Mirka Petrića: „Žene i mediji: turske sapunice u Hrvatskoj“ 27.11., Zadar

Pozivamo vas na predavanje mr. sc. Mirka Petrića, višeg predavača na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, pod naslovom „Žene i mediji: turske sapunice u Hrvatskoj“, koje će biti održano u srijedu, 27.11. u 18 sati, u Gradskoj knjižnici Zadar.

Gledate li turske televizijske serije? Zašto vas privlače „sapunice“? Na ova pitanja, koja se posljednjih godina često postavljaju ženama u Hrvatskoj, pokušat će odgovoriti predavanje koje će se održati u srijedu, 27. studenog 2019. s početkom u 18 sati, u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar. Mr. sc. Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, u tom će predavanju iznijeti i raspraviti rezultate kvalitativnog istraživanja provedenog na temu ženske potrošnje medijskih sadržaja kojima se često spočitava trivijalnost i kulturna bliskost „Balkanu“. Kvalitativna građa prikupljena istraživanjem upućuje na to da intervjuirane žene ne gledaju turske serije stoga što zbog „kulturne bliskosti“ prepoznaju „svijet života“ prikazan u njima. Njihova su čitanja medijski pismena, a „trivijalni žanr“ pokazuje se poticajnim predloškom za učenje i reflektiranje o svijetu i kod visokoobrazovanih žena.

Predavanje se održava u sklopu ciklusa javnih predavanja i diskusija „Javna sociologija“ u organizaciji Odjela za sociologiju. Istraživanje na kojem se temelji predavanje provedeno je unutar projekta „Relacijski rodni identiteti: modernizacijske i razvojne perspektive“.

Ovaj je rad financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom HRZZ-IP-2016-6-6010.