U svjetlu aktualnog trenutka, od mene vjerojatno očekujete osvrt na temu stanovanja ili financijalizacije. Međutim, neću ovom prilikom o tome.[1] Iako se radi o važnim pitanjima, ona mi se u ovom trenutku čine parcijalnima, a slobodna forma ovoga serijala dozvoljava mi da napravim iskorak iz okvira očekivanog. Koliko stignem u pauzama između gotovo cjelodnevne posvećenosti raznolikim zadacima organiziranja svakodnevnog života u novonastalim okolnostima, a koji uključuju kućanske poslove, pomaganje susjedima, tehnološki posredovano održavanje odnosa s obitelji i prijateljima, drugim riječima, reproduktivnog rada[2], nastojim pratiti rasprave i reakcije na krizu. Ono što zamjećujem jest rastuća diskrepancija između, s jedne strane, razmjera društvenih posljedica ove krize i, s druge strane, plahog dometa ideja koje cirkuliraju u elektroničkom javnom prostoru. Mišljenja sam da ova kriza, koja nas je natjerala da u kratkom roku učinimo do nekidan nezamislive promjene u ponašanju, zahtijeva da barem pokušamo učiniti neke nezamislive zaokrete u području ideja. Posebno od sociologa, ova situacija zahtijeva malo više sociološke imaginacije.[3]
Ako kriza ovakvih razmjera ostane tek povodom debata o interventnim mjerama koje smjeraju minimaliziranju šteta (i pritom bi se trebalo zapitati – minimaliziranju šteta za koga?), onda doista nema mnogo nade za kapacitet nošenja s opsežnijom i dugoročnijom društveno-političkom krizom, ponajprije onom ekološkom. Čini se kao da je krajnji doseg reakcija na krizu zahtjev za obranom već stečenih prava i sloboda, koje sada percipiramo ugroženima. (U to uključujem i progresivne borbe za obranu dostojanstva rada, prava na dom itd., pa i vlastiti već spomenuti osvrt na mjere vezane uz stambene kredite). Bez sumnje, zadnjih dana mnogo je važnih i dobrih inicijativa no sve to neće biti dovoljno. Kako se broj tematskih Facebook grupa i peticija povećava, sve više se vrtimo u postmodernističkom kaleidoskopu koji samo prevrće partikularne fragmente u jasno omeđenom vidnom polju. Šanse za artikulacijom ikakve snažnije i univerzalnije vizije, izgleda, iz dana u dan sve su slabije. Inspirirana tekstovima Paula Stubbsa u ovom serijalu i B. Postnikova u Novostima, odlučila sam za svoj prilog Sociologiji iz izolacije učiniti back-to-the-roots gestu i vratiti se pitanju utopije s kojom sam se rastala u svojem diplomskom radu (naslova „Ideja utopije u 20. stoljeću“).
Za razliku od distopija, koje u smislu društvene analize vrše funkciju svojevrsnog literarnog ogledala postojećeg, interpolirajući negativne tendencije u zamišljene još mračnije univerzume, utopije su forma koja dozvoljava neograničenu razigranost sociološke imaginacije u osmišljanju putokaza za bolju budućnost. Smatram, stoga, da je trenutak za reafirmiranje utopije, koju smo sveli na poštapalicu za delegitimiranje protivnika u debati kada držimo da su njegove/njezine ideje nerealistične. U bilješkama na temu utopije starim dvadeset godina, našla sam citat iz Habermasovog teksta objavljenog 1985. godine u Političkoj misli, naslovljenog „Kriza države blagostanja i iscrpljenost utopijskih energija“.[4] Habermas tamo kaže: „[u] našem su stoljeću tek Ernst Bloch i Karl Mannheim očistili izraz „utopija“ od primisli utopizma i rehabilitirali kao nesumnjiv medij za planiranje alternativnih mogućnosti života koje treba da su zasađene u samome povijesnom procesu“ (str. 86). Usudit ću se ovaj citat, zbog toga što mislim da je važan, prevesti na još jedan jezik, onaj „administrativno-upravljački“, koji je nekima možda bliži. Utopija nam treba, jer nam treba misija i vizija od koje bismo krenuli u izradu strateškog, a potom i operativnog plana djelovanja. Naravno, uvijek treba početi od analize postojećeg stanja, no kritičkih analiza sadašnjeg stanja ne nedostaje. Moglo bi se, reda radi, kritici postojećeg dodati i to da su reakcije pojedinih država na virus do kraja ogolile ideologičnost obećanja da samoregulirajući tržišni principi mogu biti oslonac pri suočavanju s ozbiljnim društvenim izazovima. Ukoliko se poslužimo Mannheimovom distinkcijom ideologije i utopije[5] prema kojoj je ideološka misao ona koja se ravna prema zastarjelim kategorijama, a utopijska ona koja misli u još neostvarenim kategorijama (za koje nije ni nužno da se sve ostvare), možemo zaključiti kako ideologije imamo napretek, no nedostaje svježe promišljenih utopija.
Primjerice, promatrajući aktualnu raspravu o razlikama „lijeve“ i „desne“ verzije ideje univerzalnog temeljnog dohotka (UTD), zamišljam kako su vjerojatno neki dobronamjerni progresivni glasovi krajem 19. stoljeća upozoravali na opasnosti uvođenja osmosatnog radnog vremena s argumentom da se sa samo osam sati tako niske satnice svakako ne može preživjeti. (Je li ovo samo plod moje imaginacije, znat će bolje oni koji se bave historijom radničkog pokreta.) Ono što želim ovom metonimijom reći jest da progresivna misao koja odbacuje smjelije misaone eksperimente u strahu da bude ismijana kao potpuno irelevantna takvom i postaje. Ostaje na promišljanju u okvirima zastarjelih kategorija te u Mannheimovoj distinkciji može biti označena prije kao ideološka, nego utopijska. Ukoliko ideju UTD-a promatramo dekontekstualizirano od zamišljene transformacije ukupnih društvenih odnosa moći, ona postaje ne samo nedovoljno utopijska, već i reakcionarna. Logično je, stoga, da u takvim okvirima lijeva kritika UTD-a brine o potencijalnim negativnim redistribucijskim efektima i strahuje od snižavanja cijene rada.[6] To što se ideji UTD-a pripisuju dijametralno suprotni strahovi i nade, rekla bih, posljedica je činjenice da se ona pojavljuje tak kao započeta skica koju je potrebno smjestiti u obuhvatniju utopijsku viziju. Mogli bismo se, primjerice, pozabaviti općenitijim pitanjem implikacija uvođenja UTD-a na odnose između produktivnog, neproduktivnog i reproduktivnog rada.[7] Ako je kriza išta izbacila na vidjelo, to je važnost neplaćenog rada, solidarnosti i skrbi, neodrživost podjele javne i privatne sfere u momentu kada velika većina radi od kuće.
Za kraj ću započeti brainstorming na temu elemenata koje, pored UTD-a smatram bitnim za izgradnju takve utopijske vizije: ekološki prihvatljiva i tehnološki napredna djelomična reindustrijalizacija[8], smanjenje potrošnje, recikliranje, odrast (degrowth), tehnološki napredna, raznolika i održiva poljoprivreda, ekološki prihvatljivi i fleksibilni lanci distribucije, obnovljivi izvori energije, smanjenje administracije, suradnja STEM-a, društvenih i humanističkih znanosti, raskid s isključivo projektnim financiranjem znanosti i kulture, progresivno oporezivanje dohotka i štednje, oporezivanje imovine, univerzalno rješavanje stambenog pitanja, neka varijanta monetarnog suverenizma (moguće i u internacionalnom formatu), uključivanje reproduktivnog rada u metodologiju izračuna BDP-a[9]… Slobodno nastavite niz, a kontradikcije ćemo rješavati kasnije 🙂
Petra Rodik
Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
8.4.2020.
[0] Naslov je parafraza naslova informativnog, inspirativnog i prekrasno grafički opremljenog zbornika Schaer, R., Claeys, G i Sargent, L. T. (2000) Utopia: The Search for the Ideal Society in the Western World. New York/Oxford: The New York Public Library/Oxford University Press. [1] Skicu reakcije na predloženu mjeru moratorija na kredite već sam napisala na svom Facebook profilu. [2] Koncept reproduktivnog rada ključan je pojam feminističkog historijskog materijalizma (za recentan pregled teorije socijalne reprodukcije vidjeti npr. Bakker, I., & Gill, S. (2019). Rethinking power, production, and social reproduction: Toward variegated social reproduction. Capital & Class, 43(4), 503–523. [3] Mills, C. W. (2000 [1959]). The sociological imagination. Oxford University Press. [4] Habermas, J. (1985) „Kriza države blagostanja i iscrpljenost utopijskih energija“, Politička misao XXII(4): 84-97. [5] Mannheim, K. (2007 [1929]). Ideologija i utopija. Naklada Jesenski i Turk. [6] Vidjeti npr. Zamora, D. (2017). The Case Against a Basic Income. Preuzeto 01. travanj 2020. S https://jacobinmag.com/2017/12/universal-basic-income-inequality-work. [7] Marksistička teorija razlikuje produktivni od reproduktivnog rada, pri čemu se prvi odnosi na rad u sferi proizvodnih odnosa koji je temelj stvaranja viška vrijednosti, dok je reproduktivni rad onaj koji omogućava produktivni: rad koji se odvija u kućanstvima i koji generira i regenerira radnu snagu za produktivni rad. Pored ova dva, koristi i koncept neproduktivnog rada, a to je onaj koji se načelno odvija izvan cirkulacije kapitala i ne stvara višak vrijednosti (npr. dio poljoprivrede, rad javnih službenika…). [8] Ova kriza i nestašice tehnološki jednostavnih proizvoda poput alkohola ukazuje i na neodrživost eksternalizacije industrije i njezinih negativnih ekoloških posljedica tamo negdje na Daleki Istok, uz popratno moraliziranje istom tom Istoku zbog pretjeranih emisija CO2. [9] Vidjeti npr. raspravu u van de Ven, P., Zwijnenburg, J., & Queljoe, M. D. (2018). Including unpaid household activities: An estimate of its impact on macro-economic indicators in the G7 economies and the way forward (No. 2018/4). OECD Publishing.
Croatian 
English