Prije nekog vremena netko me upitao: „Ti predaješ ‘Sociologiju sela’? Zašto?“. To pitanje nije bilo niti izdvojeno niti je nastalo u vakuumu, već je bilo samo logičan odjek činjenice da su sela danas u velikoj mjeri izmijenjena modernizacijskim procesima, da su većim dijelom napuštena ili se napuštaju, kao i da razvoj industrijske proizvodnje sve više potiskuje poljoprivredu u onom tradicionalnom smislu. Posljedica je to i sve češćeg simplificiranja složenog prostora sela na stereotipni prostor „muzeja“, idilično nazvanog „čuvarem“ tradicije, kulture i običaja, čime se zapravo implicira pasivni prostor naslijeđen iz nekih arhaičnih vremena, koji će se prije ili poslije slomiti, nestati ili utopiti pod modernizacijskim pritiscima.
Sve je ovo vidljivo i u činjenici da se u hrvatskim medijima sve rjeđe piše o važnosti sela i, što još problematičnije, znanosti, uključujući i sociologiju u Hrvatskoj (koja svoj razvoj velikim dijelom duguje upravo iznimnim stručnjacima i istraživanjima iz ovog područja – prisjetimo se samo Zagrebačke škole ruralne sociologije i časopisa Sociologija sela, koji je nasreću tu zavidnu tradiciju nastavio do danas vrijednim radom uredništva Sociologije i prostora). Poljoprivreda se u medijima još i spominje kada se npr. govori o poticajima Europske unije i sl. ali o hrvatskim selima vrlo rijetko čitamo u pozitivnom kontekstu vrijednih socijalno-ekoloških prostora.
Nije onda čudno da govoriti kao ruralni sociolog o selu kao aktivnom okružju, u kojem se modernizacijski procesi mogu i trebaju odvijati uz uvažavanje njegove specifičnosti, o selu kao itekako ključnom prostoru čovjekova življenja, od kojeg suvremeno društvo, koje vapi za dugoročnijim i održivijim rješenjima globalne socijalno-ekološke krize, može čak nešto i naučiti, u tom smislu zvuči prilično utopijski.
Uz mogućnost uvoza raznovrsne hrane, u svako vrijeme, neovisno o sezoni, odsvakud, neovisno o fizičkoj udaljenosti, a da istovremeno izgleda svježe i zdravo, ne postoji briga oko činjenice da uvozimo, prema nekim procjenama, oko 50% prehrambenih proizvoda, sve dok su ti proizvodi jeftini. Ne postoji briga ni oko činjenice da imamo preko 400,000 ha neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, sve dok je opskrba hranom neprekinuta [1-3]. Tu i tamo se u javnosti pokrene rasprava kako možda i nije logično da hrana koja putuje tolike kilometre bude i dalje označena kao svježa, da hrana koja je došla iz druge zemlje a pakira se u Hrvatskoj bude označena kao domaća, ili da je pomalo čudno kupovati jagode u studenome ili grožđe u lipnju i govoriti o zdravoj prehrani.
No, u ovim izazovnim vremenima i svemu lošem što je sa sobom donijela kriza oko COVIDA-19, jedna od dobrih stvari jest da se u našem društvu ponovno aktualizirala rasprava oko važnosti hrvatskih sela, upravo s naglaskom na osiguranje nacionalne opskrbe hranom u kriznim vremenima. Kao što smo tijekom ove krize morali revalorizirati ulogu često podcijenjenih zanimanja kao što su medicinske sestre/braća, bolničari/ke, trgovci/kinje, vozači/ce, dostavljači/ce i dr., tako se počela podizati svijest i o bitnosti sela i njihovih stanovnika.
Povećano zanimanje za domaću poljoprivredu u Hrvatskoj vidljivo je na nekoliko razina: od kupaca poljoprivrednih proizvoda i njihovih proizvođača, preko različitih udruga, lokalnih i regionalnih uprava, te nacionalne razine ministarstava, vlade i Europske unije, koji o ovoj temi s pravom sve više govore kao o pitanju nacionalne sigurnosti. U ovom kratkom osvrtu, fokusirat ću se na ono što me i inače profesionalno najviše zanima – mikro-razinu svakodnevne interakcije, u ovom slučaju između kupaca i malih proizvođača, koja je možda najvidljivija iz rasprava na raznim online društvenim mrežama.
Radi se o iznimno zanimljivom procesu koji će trebati sustavno znanstveno istražiti nakon što sve ovo prođe, no u ovom popularno-znanstvenom obliku pisanja „sociologije iz izolacije“ navest ću nekoliko dosadašnjih opservacija.
- Razlozi povećanja interesa u gradovima za domaće proizvođače i OPG-ove kod kupaca nakon proglašenja mjera izolacije zbog COVIDA-19:
- smanjenje ponude (količine i mogućnosti odabira) svježeg voća, povrća i mesa u velikim trgovačkim lancima;
- zatvaranje tržnica na kojima se dio građana dosad opskrbljivao;
- otvaranje mogućnosti dostave u vrijeme uredbe „Ostani doma!“.
- Tijekom ovog proizvodno-prodajnog procesa, kod dijela kupaca naviknutijih nabavljati svoje namirnice u trgovačkim centrima svakako je moguće detektirati nepoznavanje procesa domaće proizvodnje:
- neznanje oko toga koje je sezonsko voće i povrće pa se, primjerice, sada u travnju traže „domaće mandarine iz doline Neretve“ (možete zamisliti da komentari na ovaj post nisu bili nimalo nježni);
- rasprave oko toga što je „domaće“, „prirodno“, „organsko“, je li „prirodna“ proizvodnja i ona iz plastenika, što znači koji certifikat, gdje je u svemu tome mjesto „prekupcima“, odnosno prodavačima koji sami ne proizvode već ono što prodaju nabavljaju uvozom, na Zelenoj tržnici i sl. (uglavnom se oblikuju dvije grupe mišljenja: „prekupci su zlo“ i „a što ću kad mi se jedu i banane“);
- problem s cijenama pri čemu je svakome tko je imalo upoznat s redovnim cijenama voća i povrća na tržnicama jasno da i s uključenom dostavom „iz okolice Zagreba“ košarica s 2 glavice kupusa, po 2 kg jabuka i krumpira, 2 poriluka, 2 svežnja rotkvica, par limuna i naranči i ubačenim svežnjem mladog luka „gratis“ ne može koštati 270kn osim ako ju se ne dostavlja dronom upravljanim satelitom;
- nepoznavanje pravilnog baratanja domaćim namirnicama od kojih se očekuje da poput luka umočenog u vosak iz trgovačkih lanaca ili limuna kojem ne smijete jesti koru i ove namirnice ostanu istog izgleda tjednima, pa se javlja nevjerica kako to da su rotkvice uvenule nakon nekoliko dana;
- gubljenje strpljenja kada se prodavači ne jave na poslane poruke ili kada ne dostave namirnice u dogovoreno vrijeme.
- Što se tiče prodavača, tu se uz navedene poteškoće (lažno predstavljanje preprodaje kao domaće proizvodnje, povećanje cijena proizvoda) javljaju još neke koje se ipak mogu smatrati apsolutno opravdanima.
- domaći su se prodavači našli u situaciji porasta interesa za njihove proizvode, na koji se od njih očekuje da odgovore na razini uhodanog trgovačkog lanca, dok se trude i dalje kontinuirano proizvoditi, te na vrijeme sve po želji kupaca dostaviti, uz visoke mjere zaštite od koronavirusa;
- nedovoljna razina informatičke pismenosti (ako uopće posjeduju računala, tablete i koliko toliko pouzdanu internetsku vezu) zbog čega dio domaćih poljoprivrednika gubi u natjecanju i prije nego su se u njega uspjeli uključiti (poznata je mantra „što, ili u ovom slučaju tko, nije na Facebooku, ne postoji“);
- problem online komunikacije s više ili manje razumnim kupcima putem za što ih se zapravo nikada nije osposobljavalo (ova me situacija neobično podsjeća na našu „nastavu na daljinu“ – nadam se da ćemo i o tome čitati u sklopu ovih tekstova).
No, kakve god se poteškoće pojavljivale, ohrabrujuće je da se ipak rješavaju „u hodu“ te ovo podizanje svijesti kupaca o važnosti i prednostima domaće proizvodnje kao i prodavača, koji možda po prvi puta osjećaju da se njihov rad i društveno cijeni, ulijeva nadu za domaću poljoprivredu koju su mnogi već odavno otpisali, a svakako ulijeva nadu da će se ovaj proces u ovom obimu u kojem se kroz posljednja dva mjeseca razvio nastaviti i nakon završetka ove krize. Lijep primjer je kako neke kumice i kumovi (ne znam je li to ispravan „muški“ oblik prodavača na tržnicama) polako dobivaju svoje ime i prezime na online forumima. Tako je na grupi „Virtualni zagrebački plac“ postavljena i mogućnost „Tražim svog prodavača s placa“ gdje vjerni kupci traže svoje prodavače koje su dosad znali samo po broju ili mjestu štanda na placu. Što se više ljudi uključuje i komentira kroz ove forume i grupe, svi se zajedno educiraju, kroz jedan organski proces. Nema boljeg marketinga od osobnih preporuka za neki OPG ili malog prodavača. Fotografije koje kupci stavljaju na online grupe putem kojih se vidi koliko je tko i što dobio za koliko novaca također prirodno poravnava tržišne cijene i tjera one koji pretjeruju s cijenama da se prilagode. Da se radi o sve značajnijem broju zainteresiranih kupaca i proizvođača vidljivo je i iz povećanog interesa trgovačkih lanaca koji sada traže da im se domaći proizvođači jave kao posrednicima.
Iskristalizirali su se, dakle, neki problemi oko ovog online oblika komunikacije te prodaje i kupovine domaćih poljoprivrednih proizvoda „s praga“ i „na prag“ koje će, naravno, trebati rješavati ako se zadrži zamah koji se uhvatio tijekom ove krize (vezano za bolji nadzor i kontrolu proizvodnje i prodaje, zaštitu prodavača i potrošača – npr. katkad ovi forumi mogu postati i prava ratna bojišta, nekog prodavača koji nije uspio odgovoriti ili dostaviti na vrijeme može se javno prozvati i time ga obilježiti ili čak upropastiti, sve to treba bolje regulirati itd.).
No, da mi je netko prije samo par mjeseci rekao da će COVID-19 biti razlog povećanja interesa za selo i poljoprivredu (a nadam se i sociologiju sela) u hrvatskom društvu, sigurno bi mislila da je to njima „špansko selo“.
Tijana Trako Poljak
Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
6.4.2020.
Doc. dr. sc. Tijana Trako Poljak voditeljica je Uspostavnog istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost “Socijalno-ekološki izazovi ruralnog razvoja” (UIP-2019-04-5257, 2020.-2024.).
Želim zahvaliti HSD-u za ideju te kolegi Branku Ančiću i kolegicama Jaki Primorac, Simoni Kuti i Jeleni Zlatar-Gamberožić za čitanje i komentiranje.
Literatura: [1] https://oikon.hr/hr/pismo-ministarstvu-poljoprivrede-vezano-uz-inicijativu-zaorimo-hrvatska-polja/ [2] https://ruralnirazvoj.hr/files/documents/Program-ruralnog-razvoja-Republike-Hrvatske-za-razdoblje-2014.-2020.-ver.-5.3.pdf [3] http://www.azrri.hr/fileadmin/dokumenti-download/STRATEGIJA_RR_2008-2013.pdf
Croatian 
English