[metaslider id=2167]
Kako bismo shvatili što se događa s urbanom obnovom Zagreba nakon potresa koji je grad pogodio 22. ožujka 2020. i što možemo očekivati u budućnosti, važno je imati barem površni pregled nad dosadašnjim društvenim procesima i njihovoj urbanoj formi. Ako na Zagreb primijenimo uvide Kirila Stanilova[1], koji daje možda najbolji prikaz postsocijalističkih urbanih transformacija, onda možemo reći da su ključni procesi u urbanom planiranju koji su odredili posljednja tri desetljeća bili decentralizacija, uspostava tržišta nekretnina i privatizacija, a što je bilo praćeno odustajanjem od planiranja, smanjenjem koordinacije, lošom implementacijom regulativnih načela, povlačenjem javnog financiranja i slabljenjem javnih servisa. Kao rezultat procesa pretvorbe, privatizacije i povrata imovine te pratećih sitnih privatnih ekonomskih inicijativa podrumi, sutereni i stražnji ulazi u stambene zgrade na periferiji adaptirani su u kioske, dućane i frizerske salone. Vlasnički fragmentirani dijelovi grada su takvi i ostajali, a sa izostankom plana i koordinacije razvio se obrazac kakav imamo u zemljama u razvoju i kojeg karakterizira nedostatak javne infrastrukture (dijelovi Trešnjevke, Kajzerica, podsljemenska zona). Nejasna razvojna pozicija različitih dijelova grada odredila je potražnju za uredskim i poslovnim prostorima u centru što je podiglo cijene nekretnina. Vlasnici stanova koristili su svoja vlasnička prava na tržištu, a stanovi u centru su pretvarani u uredske prostore, od odvjetničkih ureda, turističkih agencija, privatnih stomatoloških ordinacija do salona za uljepšavanja. Pojavili su se prvi veći trgovački centri koji će kasnije nicati pretežno na periferiji, kao što će u kasnijoj fazi i uredski prostori u većoj mjeri seliti u sekundarne poslovne zone po vanjskom obodu koji je još uvijek unutar mreže javnog gradskog prijevoza. Nakon ulaska u Europsku uniju porastao je broj turista, proces koji se dogodio svim drugim glavnim gradovima novih članica. Stanovi u centru su dobili dodatnu potražnju i pretvarali su se ne samo u uredske prostore nego i u hostele, sobe i apartmane za kratkoročno iznajmljivanje. Od posebne važnosti su tada postala pitanja vanjskog izgleda centra grada, ponude za turiste i brendiranje kroz različite festivale i manifestacije. Imajući u vidu ove promjene u posljednja tri desetljeća kaotičan proces kojem smo svjedočili nakon potresa zapravo je samo jasnije pokazao neravnotežu koju imamo na djelu u društvenom i prostornom razvoju od osamostaljenja države i koji nije nikakvo prijelazno, nego je naše trajno stanje.
Jedno od prvih pitanja upućenih predstavnicima vlasti nakon potresa bilo je koliko dugo će trajati obnova? Većina je tvrdila da je prerano za takva predviđanja što je vjerojatno u nekim slučajevima značilo i to da nisu imali nikakvu ideju što ih čeka. Nosioci vlasti su se našli pod pritiskom da što prije ponude odgovore na pitanja naknade štete i obnove, a političko natjecanje i sukobi lokalne i državne vlasti bili su popraćeni institucijskom kompeticijom. Stručna udruženja koja već imaju proceduralno određeno mjesto u procesima kreiranja urbanih politika poput konzervatora, povjesničara umjetnosti, arhitekata i sličnih struka prve su se oglasile jer su navikle da procedure često nemaju nikakvu vrijednost i da moraju javno istupati da bi bili uključeni u proces planiranja. Spoznaja da određene ili čak većina oštećenih zgrada nema veliku arhitektonsku ili kulturnu vrijednost nadograđivana je objašnjenjima o krajobraznoj i ambijentalnoj vrijednosti. Saznali smo da je izrazito važno vratiti što je više toga u prethodno stanje radi očuvanja identiteta, a taj identitet je važan jer je zahvaljujući njemu Zagreb između ostaloga postao turistička destinacija. Ako se moglo tako obnavljati Dubrovnik nakon potresa, može se sada i Zagreb. Dobiva se dojam da je razlika između urbane politike koja priprema otpornost na potres obnovom fasada i s druge strane argumenata koji promoviraju obnovu tih istih zgrada radi fasada odnosno turističke privlačnosti samo pitanje pozicije. I u jednom i u drugom slučaju na djelu je reprodukcija diskursa u kojem je turizam glavni cilj i sredstvo razvoja i u kojem se centar grada vidi kao kulisa za razgledavanje, a ne živo urbano tkivo.
Potom je u javnost izašao na brzinu kreiran tekst zakona o obnovi, a koji vlast ipak nije donosila pod pritiskom nego nažalost iz uvjerenja da se konačne mjere mogu i moraju donijeti u rekordno brzom roku, bez usuglašavanja s drugim dionicima. Problem tada mijenja oblik. Saznajemo da problem koji se do tada vidio kao problem ambijenta i kulturne baštine, problem građevinskih materijala i statike, postaje i problem ljudi i to ne onih koji samo šetaju centrom grada, nego onih koji u njemu žive. Time je otvoreno pitanje vlasništva u svim mogućim kombinacijama (infrastrukture, zemljišta, objekata, a onda još i prava korištenja) uključujući i varijantu u kojoj vlasništvo uopće nije poznato. Brzina donošenja mjera i neozbiljnost u planiranju i upravljanju procesom osmišljavanja obnove pokazuje da se nakon potresa suočavamo s novom upravljačkom nepogodom.
Zagreb ipak nije prvi grad koji se obnavlja nakon potresa, a pogotovo nije prvi koji prolazi urbanu obnovu. Neke spoznaje ipak postoje i na temelju njih možemo dobiti barem okvirnu predodžbu budućih procesa i promjena, a koja bi nam mogla pomoći u planiranju.
Prvo na što valja ukazati je da iz dosadašnjih rasprava u javnosti uopće nije jasno što se pod obnovom podrazumijeva. Kada različiti akteri, uključujući i predstavnike lokalne i državne vlasti, spominju obnovu postavlja se pitanje misle li na (1) povratak u prethodno stanje, (2) postizanje nekog projiciranog stanja bez potresa, ili (3) postizanje nekog poželjnog budućeg stanja (koje nije ni prvo – u nekim aspektima nezadovoljavajuće, niti drugo koje bi moglo značiti isto to nezadovoljavajuće samo u malo naprednijoj fazi)[2]. Za pretpostaviti je da različiti akteri imaju različito razumijevanje obnove i stoga je razjašnjavanje ovog pitanja ključno. Bez usuglašavanja što obnova znači i što se obnovom želi postići svi daljnji koraci su osuđeni na prepreke i kroz cijeli ćemo proces svjedočiti međusobnom mučnom sakaćenju.
Prva varijanta će za mnoge biti prihvatljivija iz različitih razloga, a kod nekih je to i disciplinarno određeno. No, vjerojatnost da će biti moguće postići prethodno stanje čak i da svi prihvate da je ono bilo dobro, ili najbolje od mogućih s obzirom na okolnosti, izrazito je niska. Novaca za obnovu kad tad nestane, obnova će trajati godinama (vjerojatno duže od deset godina pri čemu nikada nećemo moći identificirati završetak) i promjene će se događati usprkos svim naporima za povratak u prošlost. Druga varijanta je teško provediva s obzirom na to da je mnoštvo drugih intervenirajućih varijabli, od kojih su COVID-19 i ekonomska recesija samo prve koje su vidljive. Treća opcija pak zahtijeva javnu raspravu, uključivanje svih dionika u proces osmišljavanja ciljeva, svakovrsno katalogiziranje kao i identifikaciju polaznog stanja, prethodnih društvenih promjena i trendova, izgradnju konsenzusa i različite druge procese kako bi planovi bili ostvarivi.
Za sve navedene pristupe već imamo dovoljno iskustva. Prvu opciju se može vidjeti u Vukovaru u kojem dvadeset godina nakon početka obnove još uvijek nisu obnovljene sve zgrade u centru grada, vrijedna kulturna baština, a Radnički dom, obnovljen izvana, već godinama čeka unutarnju obnovu i uređenje. Može se otići i u Dubrovnik, po mogućnosti tijekom zime, kako bi se moglo na miru uživati u predivnom ambijentu obnovljene stare gradske jezgre jer je tada ispražnjena od ljudi, ne samo turista nego i stanovnika. Za drugu opciju možemo se prisjetiti reportaže, ponovno iz Vukovara, povodom otvaranja novoizgrađenog zatvorenog olimpijskog bazena u Borovu naselju sredstvima Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovara, kojem je primarni cilj obnova gospodarstva, u kojoj je izjava jednog aktera o nadi da će sada kada grad ima olimpijski bazen, kakav nemaju ni mnogo veći gradovi u ovoj zemlji, uskoro dobiti i vaterpolo klub. Za loše izdanje trećeg pristupa možemo otići u Pulu, grad koji je nakon demilitarizacije osjećao beskraj mogućnosti za urbanu obnovu i razvoj, a trideset godina kasnije ih još uvijek ima jednako beskrajno mnogo, ali sada bez osjećaja da ih ima, jer se ništa od planova krojenih mimo javnosti i struka nije realiziralo.
Drugo, obnova nije linearan proces, nego multidimenzionalan, snažno je određen kapacitetima i modelima upravljanja, prepun prijepora i nejednakosti s obzirom na specifičnosti lokacija, dionike, korisnike i institucionalne aranžmane.[3] Zbog ovoga je sustav upravljanja i participacija najšireg kruga dionika u inicijalnim fazama osmišljavanja modela od iznimne važnosti. Povrh toga, riječ je o procesu koji zahtjeva široku mobilizaciju različitih resursa, od osiguranja privremenih smještajnih kapaciteta do obnove zgrada različitih namjena i vlasništva. S obzirom na to da je proces dugogodišnji i da se odvija na različitim razinama političke vlasti i traje duže od političkih mandata, ključni okvir mora biti osiguran od političkih prijepora, institucionalnih blokada, administrativne lijenosti kao načina otpora političkom nestručnom diktatu i sl.
I treće, prirodne katastrofe kao i procesi obnove imaju nejednake učinke u različitim sektorima i među društvenim skupinama što znači da ukoliko želimo upravljati društvenim procesima onda ih moramo poznavati, a proces obnove oblikovati na način da upravljamo tim procesima radi dugoročnog razvoja. To je još jedan razlog zašto je potrebno uključiti različite dionike jer nitko nema potpuni pregled društvene stvarnosti. Svaka disciplina je određena tunelskim pogledom; povjesničari umjetnosti će govoriti o baštini, arhitekti o objektima, pravnici o vlasništvu, ekonomisti o izvorima financiranja, sociolozi o dinamici stanovništva s obzirom na različite kategorije. I svi oni se bore za nadmoć vlastitih perspektiva, koje često uopće nemaju unutarnju homogenost. Uzmimo za primjer mogućnost da se u centru grada izgradi nova zgrada bez prozora. Arhitekt bi mogao reći da je to izvrsno uspjela interpolacija suvremene arhitekture i da se samo čini da nema prozora, a da zapravo prozora ima više nego na drugim objektima, samo ih se ne vidi s ulice. Povjesničar umjetnosti bi mogao reći da su u neka davna vremena porezi razrezivani na temelju broja i veličine prozora i da je ovo reprezentacija izbjegavanja plaćanja poreza koja je u skladu s povijesnim slojevima i današnjim vremenom. Ekonomist bi mogao vidjeti ulični zid zgrade bez prozora kao potencijal za oglašavanje u centru grada pa zaključiti da imamo odličan primjer ekonomski samoodržive zgrade jer će samim postojanjem moći donositi profit, a čime se dovodi u pitanje ideja da je nekretnina mrtvi kapital. Sociolog bi mogao reći da je na djelu odustajanje od javne sfere i promatranje javnog prostora kao prijetnje od koje se treba braniti. Svi bi mogli donijeti nešto od stvarnosti u raspravu koja će nečim rezultirati, a da ne moramo čekati da vrijeme pokaže ocjenu (na ocjenu vremena se obično pozivaju oni koji su isključili preveliki broj varijabli).
Ako pak budemo čekali ocjenu vremena onda je velika vjerojatnost da bi vrijeme moglo pokazati nešto od sljedećeg.
Prvo, prethodna socioekonomska ranjivost pojedinih skupina pokazat će se kao značajan čimbenik tijekom i nakon obnove. Nezaposleni, građani starije dobi, žene, invalidi, zadužena kućanstva, roditelji s djecom, mali obrtnici i sl. koji su već imali društvene i ekonomske probleme u svakodnevnom životu bit će u posebno nepovoljnoj poziciji u raspodjeli pozitivnih i negativnih učinaka[4] obnove jer će se obnova dominantno shvaćati u terminima fizičke rekonstrukcije objekata, a manje društvene rekonstrukcije. Dodatno, obnova će pogoršati pozicije ovih i drugih ranjivih i marginaliziranih skupina i zbog top-down pristupa koji će dodatno umanjiti već smanjeni socijalni kapital, društveno povjerenje i osjećaje sigurnosti zbog poremećaja u društvenim mrežama susjeda često ovisnima o mlađim generacijama čija će mobilnost sada biti povećana. Doprinos prevlasti top-down pristupa dat će i financijski aranžmani, uključenost eksperata, kao i djelovanje tijela mjesne samouprave (vijeća gradskih četvrti i mjesni odbori) koja će samo u rijetkim prilikama, a ovisno o političkoj strukturi, pomoći u osnaživanju građana, dok će češće funkcionirati kao transmisijski mehanizmi odlučivanja viših razina. Financijski pritisci će ove skupine prisiljavati na prodaju ili zamjenu nekretnina. Prethodna nemogućnost financijske participacije u održavanju ili obnovi fasada (koja je zahtijevala angažman skupih stručnjaka) sada će se manifestirati kao nemogućnost participacije u obnovi. To će pak doprinijeti promjeni vlasništva ili pak dodatnoj stigmatizaciji i marginalizaciji tih skupina ukoliko odluče ostati, između ostaloga i zbog dominacije stručnjaka koji će naglašavati fizičku obnovu, restauraciju i uljepšavanje. Ukratko, dominantni diskurs, kako u reprezentacijskoj sferi tako i u tehničkim rješenjima i mehanizmima provedbe, pogodovat će pojačavanju postojećih društvenih nejednakosti što će imati specifične učinke vidljive u kasnijoj izmijenjenoj socioekonomskoj i demografskoj strukturi, a time i svim ostalim aspektima centra grada.
Drugo, sama obnova će unijeti prekide u svakodnevnom životu i ispunjavanju svakodnevnih potreba stanovnika kroz sljedeći desetogodišnji period i to vjerojatno mnogo veće prekide nego da obnove uopće ne bude. Privremena preseljenja će za stanovnike unijeti mnogo značajnije promjene nego stanovanje u oštećenim objektima, što će rezultirati otporom preseljenju, ali i negativnim učincima na socijalnu koheziju[5]. Također, provedba obnove u svom osnovnom dizajnu izvršit će nejednak utjecaj ovisno o tome hoće li biti vremenski i prostorno koncentrirana ili raspršena. Pritom valja naglasiti da je postojanje jasno i čvrsto razgraničenih faza u obnovi samo analitička kategorija, koja se u društvenoj stvarnosti pokazuje kao mit[6]. U prvoj fazi se moglo svjedočiti smanjenju svih aktivnosti u centru grada (bez obzira na zdravstvene mjere) zbog privremeno zatvorenih ulica, ograđenih prostora, nesigurnosti, buke i drugog zagađenja od radova. Na nekim lokacijama to će biti dugotrajno[7]. Promjene u fizičkom okruženju će imati značajne učinke na prethodno postojeće gospodarske aktivnosti, što bi zbog dužeg trajanja prije moglo voditi transformaciji nego adaptaciji u određenim gospodarskim aktivnostima[8]. Dugotrajnost i neizvjesnost promjena rezultirat će pojačavanjem prethodno postojećih trendova seljenja niza funkcija u vanjski pojas užeg centra grada što će ubrzati gentrifikaciju i promjene koje se već događaju u tom pojasu. Ove promjene će u konačnici imati reperkusije i na javni sustav obrazovnih i odgojnih servisa poput škola i vrtića, ali i socijalnih usluga u centru grada. Načelo po kojem svatko obnavlja svoju imovinu, zrcali ne samo odustajanje od funkcije države kao oblika socijalnog osiguranja nego i priznanje nemogućnosti upravljanja društvenim procesima. Upravljivost će se demonstrirati samo u području javnih ili reprezentativnih objekata jer će tu obnova biti rutinska, u skladu s već postojećom institucionalnom konfiguracijom.[9]
Treće, naglasci na brzinu obnove, omogućavanje nesmetanog stanovanja i nastavka svakodnevnog života favorizirat će model obnove povratka na staro[10]. Nisko povjerenje u institucije, slabi kapaciteti za upravljanje, dosadašnji društveni i politički konflikti u urbanom planiranju, kao i troškovi obnove doprinosit će reaktivnom, a ne proaktivnom, pristupu. Za to će postojati i podrška javnosti čemu je u podlozi očekivana preferencija starog i poznatog umjesto razvojnih planova koji uzimaju u obzir nove okolnosti. Svi ovi čimbenici će u konačnici doprinijeti kvaliteti i opsegu intervencija, pa je za očekivati da će obnova infrastrukture u većoj mjeri izostati, a što će dugoročno ograničiti razvojne mogućnosti centra grada i pojačati pretvaranje objekata za stanovanje u turističke apartmane. Također, za očekivati je da reaktivni pristup povratka na staro neće zaustaviti promjene, nego će ih samo učiniti teško upravljivima. U konačnici bi to moglo značiti više mikrolokacijskih promjena, a koje bi u cjelini mogle dovesti upravo do stanja i promjena koje se inicijalno želi spriječiti.
Ovo dakako nije iscrpna lista potencijalnih čimbenika i učinaka, već jedan od mogućih scenarija koji je vrlo izgledan. Čak i ovakav plošan opis stanja i promjena ukazuje nam da bismo mogli svjedočiti nastavku sociodemografskog trenda pražnjenja centra grada i prenamjene stanova za turističke namjene uz daljnji izostanak proaktivnog i participativnog planiranja urbanog razvoja.
[metaslider id=2178]
Kruno Kardov
Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
11. 4. 2020.
[1] Stanilov, K. (ur.) (2007) The Post-Socialist City. Urban Form and Space Transformations in Central and Eastern Europe after Socialism. Springer. [2] Chang, Stephanie E. (2010). Urban disaster recovery: a measurement framework and its application to the 1995 Kobe earthquake. Disasters. 34(2): 303−327. Cheng, S.; Ganapati, E.; Ganapati, S. (2015.) Measuring disaster recovery: bouncing back or reaching the counterfactual state? Disasters. 9(3): 427−446. [3] Chang, 2010. [4] Alipour, F. i sur. (2015). Social issues and post-disaster recovery: A qualitative study in an Iranian context. International Social Work. 58(5): 689-703. Chen, H.; Maki, N.; Hayashi, H. (2014) Disaster resilience and population ageing: the 1995 Kobe and 2004 Chuetsu earthquakes in Japan. Disasters. 38(2): 291−309. [5] Oliver-Smith, A. (1991) Successes and Failures in Post-Disaster Resettlement. Disasters. 15(1): 12-23. [6] Contreras, D. (2016). Fuzzy Boundaries Between Post-Disaster Phases: The Case of L’Aquila, Italy. International Journal of Disaster Risk Science. 7: 277-292. [7] Contreras, D.; Blaschke, T.; Kienberger, S.; Zeil, P. (2014). Myths and realities about the recovery of L'Aquila after the earthquake. International Journal of Disaster Risk Reduction. 8: 125-142. [8] Lengnick-Hall, C. A., i Beck, T. E. (2005). Adaptive Fit Versus Robust Transformation: How Organizations Respond to Environmental Change. Journal of Management. 31(5): 738–757. [9] Kardov, K. i Tabak. I. (ur.) (2014). Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj. Zagreb: CMS i Zavod za sociologiju. [10] Giovanni, G. Di i Chelleri, L. (2017). Sustainable Disaster Resilience? Tensions Between Socio-economic Recovery and Built Environment. Post-disaster Reconstruction in Abruzzo (Italy). U: Sonja Deppisch (ur.) Urban Regions Now & Tomorrow. Between vulnerability, resilience and transformation. Springer. Str. 121-144.
Croatian 
English