Sociologija inovacija, transformacijska inovacijska politika i koronavirus: što ih povezuje?

Sociologija inovacija ne pripada u main stream sociologiju i njome se kod nas bavi vrlo mali krug sociologa, uglavnom onih u domeni studija znanosti i tehnologije (STS studies) [1]. Isto tako, mnogi će se vjerojatno upitati kakve veze ima sociologija inovacije s aktualnim trenutkom zaraze s Covid-19, prisilne karantene i rada od kuće. Sprema li se neka genijalna inovacija ili znanstveno otkriće (invencija) koja će suzbiti koronavirus i vratiti na mjesto porušene kućice ekonomije, rada, obrazovanja, društva uopće. Naravno da ne, barem ne u ovom trenutku, iako se upravo od znanosti i njezine aplikacije (inovacije) očekuje spas. To bi nas moglo odvesti do kritičkog razmatranja tretmana znanosti i inovacija u Hrvatskoj [2], što međutim nije predmet ovog priloga, a radi se i o pretužnoj temi koja neka ostane po strani za sada.

Motiv za ovaj moj prilog „Sociologiji iz izolacije“ jest koncept transformacijske inovacijske politike (TIP) koja zagovara napuštanje standardnog koncepta inovacijske politike (IP) kao interakcije znanosti, gospodarstva i državne potpore u razvoju inovacija s ciljem gospodarskog rasta i konkurentnosti, a u korist inovacija usmjerenih na rješavanje društvenih izazova (grand challenges) i održivog razvoja [3] [4] [5]. S konceptom transformacijske IP susrela sam se prvi put prije par godina pretražujući literaturu za neki rad, i tada mi se učinio kao prilično apstraktan koncept, još jedan pomodan termin iz Europske unije tj. istraživača koji se bave eteričnim temama u bogatim zemljama s još bogatijim proračunima za znanost. Za razliku od njih, moje su preokupacije bile prilično prizemne, u smislu: Zašto smo siromašni? Zašto nam konkurenti postaju Bugarska i Rumunjska? Zašto se ne uspijevamo digitalizirati? Zašto nemamo inovacije više dodane vrijednosti koje bi utjecale na promjene gospodarske strukture i unapređenja društvene dobrobiti? (Usput: zna li itko nekog našeg utjecajnog poduzetnika-inovatora osim Rimca i zna li itko za razvoj naprednih tehnologija osim nešto robotike na FER-u i FSB-u?).

I onda, bum! Pandemija Covida 19 iznjedrila je na vidjelo limitirajuće dosege dosadašnjih javnih politika za poticanje inovacija, zbog isključive fokusiranosti na tehnološki napredak, konkurentnost i gospodarski rast, a bez vođenja računa o rak-ranama modernog društva: zdravlje i kvaliteta života, sigurnost hrane i energije, demografske promjene, klimatske promjene i sl.

Čak i ugledne organizacije poput OECD-a redovito u svoje studije uvrštavaju osvrt na transformacijsku IP [6], ali joj uskraćuju legitimitet, uz obavezan komentar da je ipak malo vjerojatno da će ova „nova generacija” zamijeniti davno utvrđenu paradigmu inovacijske politike koja pretpostavlja doprinos javne znanosti nacionalnoj ekonomskoj konkurentnosti. Očekuje se da će sveučilišta i javne istraživačke organizacije preuzeti sve važniju ulogu u regionalnom i lokalnom razvoju kroz tržišno orijentirana istraživanja, bliska potrebama poduzetnika. Strategija pametne specijalizacije koju provodi Europska unija u sklopu svoje kohezijske politike (i zahvaljujući kojoj se ulijeva dosta sredstava u znanstvenu infrastrukturu i poduzetništvo i u Hrvatskoj), upravo je praktično ostvarenje takve inovacijske politike.

Međutim, svijest o tome da socijetalni izazovi kao i problemi vezani uz održivi razvoj svakim danom postaju sve veći, te da ih standardna IP ne može riješiti, stvara potrebu promjene paradigme upravljanja inovacijama (inovacijskim sustavom) koja će obuhvatiti i ciljeve održivog razvoja i opće dobrobiti društva. Promjena paradigme obuhvaća promjenu cjelovitog socio-tehničkog sustava, dakle kombinaciju tehnološkog razvoja i transformacije društva i ekonomije što uključuje kulturološke promjene, promjene u ponašanju, ustaljenim navikama i načinu života, kao i u funkcioniranje postojećih ekonomskih institucija kao što je tržište roba, radne snage, potrošnje, proizvodnje i slično.

TIP dobiva sve veći zamah, posebno kao sredstvo za ostvarenje Agende 2030 Ujedinjenih naroda o održivom razvoju [7], ali i za usklađivanje nacionalnih ciljeva s održivim razvojem u pojedinim zemljama, od Finske do Afrike. Posebno kreirana internet stranica o TIP (http://www.tipconsortium.net/) s mnoštvom studija, preporuka i primjera daje nam uvid u inicijative u sklopu ove nove politike inovacija, koja je interakciju dionika unutar inovacijskog sustava zamijenila transformacijom sustava.

Među začetnicima koncepta transformacijske IP jesu Karl Matthias Weber i Harald Rohracher [8] koji tvrde da je TIP u stvari vrlo složen politički proces koji je izložen četirima vrstama neuspjeha: neuspjeh usmjerenja (directionality failures), koji proizlazi iz krivo odabrane strategije razvoja ili kolektivnog cilja; neuspjeh u upravljačkoj koordinaciji (policy coordination failure) odnosno nedovoljno usklađivanje različitih sektorskih politika (zdravlje, transport, energija, hrana i sl.); neuspjeh artikulacije potražnje (demand-articulation failure) ili nemogućnost prepoznavanja potreba korisnika, npr. nametanje razvrstavanja smeća koje nije prilagođeno svakodnevnom životu, te neuspjeh refleksivnosti (reflexivity failure) koji se odnosi na nedovoljno praćenje, predviđanje i procjenu učinka poduzetih akcija, npr. balans između individualnih sloboda i mjera socijalne sigurnosti.

Kriza izazvana koronavirusom dobro ilustrira pred kakvim se izazovima našla IP u vrijeme društveno-ekonomske transformacije koja traži promjenu paradigme inovacijskog sustava. Koji smjer inovacijskog i tehno-ekonomskog razvoja poduprijeti u uvjetima (uvijek) nedostatnih sredstava? Jesu li bitnije inovacije u zdravstvenom sektoru od onih u farmaciji ili digitalizaciji poduzeća? Kako osigurati balans između stvaranja snažnoga gospodarstva otpornog na ovakve šokove i socijetalnih ciljeva? Kako će se poduzete mjere za razvoj inovacija odraziti na sektorske politike? Što to znači za živote građana? Kako ćemo sve to pratiti i procijeniti učinke?

Pri tome treba uzeti u obzir da TIP nadilazi ciljeve standardne IP usredotočene na interakciju i transfer znanja između znanosti i gospodarstva u cilju ostvarivanja nekih općedruštvenih ciljeva (npr. čiste energije, liječenje demencije i sl.). Takve IP relativno su jednostavne i usredotočene na određeni zadatak (mission–oriented), proizašle iz spoznaje da napredak u znanosti i tehnologiji (npr. otkriće penicilina, umjetnih gnojiva, strukture genoma, interneta i sl.) može biti moćan alat u rješavanju društveno-ekonomskih problema, te je IP doživjela od 1970-ih period popularnosti i razvoja bez presedana.

Kao klasični primjeri istraživanja usmjerenih na zadatak za rješavanje društvenih izazova na velikoj skali navode se projekti Manhattan i Apollo, uz obrazloženje da takvi zastarjeli linearni modeli inovacija koji pretpostavljaju da će istraživački rezultati iz laboratorija automatski biti primijenjeni i komercijalizirani, nisu prikladni za današnje socijetalne izazove. Npr. uprezanjem znanosti i tehnologije možemo riješiti, kao što naglašava Richard R. Nelson [9], odlazak na Mjesec, ali ne i ukidanje urbanih geta ili lošeg obrazovanja. Današnji socijetalni problemi i održivost razvoja sličniji su problemima ukidanja geta nego odlaska na Mjesec, jer ih karakterizira neodređenost konačnog cilja, nepostojanje egzaktnih znanstvenih metoda za njihovo rješavanje, interesi mnogobrojnih sudionika i grupa, administrativne prepreke i institucionalne rigidnosti. Npr. klimatske promjene teško da se mogu riješiti klasičnom IP kroz upregnuće znanosti i tehnologije, već traže transformaciju društva i ekonomije koje prije spadaju u domenu urbane politike nego politike inovacija, kao što je primjerice stvaranje mreže ugljično-neutralnih gradova u Finskoj [10].

Preostaje vidjeti hoće li suočavanje s koronavirusom biti pravocrtni zadatak u domeni standardne IP, odnosno komercijalne eksploatacije znanstvenih istraživanja kroz otkriće cjepiva ili lijeka, ili će tražiti transformaciju društva i ekonomije kako to predviđa transformacijska IP. Primjerice, ako otkriće cjepiva ili lijeka ne bude učinkovito kao što se očekuje, društva će trebati sagledati složenu dinamiku napretka u znanstvenima istraživanjima, javnog zdravstva, ekonomske otpornosti, siromaštva, zapošljavanja, komunikacije, osiguranja vode, energije i hrane i sl.

Konačno, je li transformacijska IP moguća kod nas? Osobno sam prilično skeptična prema takvoj mogućnosti, a što slijedi iz analogije s provedbom standardne interaktivne inovacijske politike. Prvi inovacijski programi pokrenuti su u Hrvatskoj 2001. od strane Ministarstava znanosti i obrazovanja, a da nikad nisu integrirani u znanstvenu zajednicu ni ozbiljno prihvaćeni od poduzetnika [11]. Promjena je nastupila tek kad je interakcija znanosti i gospodarstva „nametnuta odozgo“ od strane EU u sklopu Strategije pametne specijalizacije uz obilato financiranje iz Strukturnih fondova (npr. IRI 1 i 2). Transformacijska IP traži duboko promišljanje, ozbiljno planiranje, nove metrike, indikatore i procjene utjecaja određenih politika [7], a tako nešto je našoj političkoj praksi prilična nepoznanica.

Stoga, pretpostavljam da će kod nas strateški razvoj u znanstvenim istraživanjima i inovacijama biti business as usual dok drži vodu, a u trenucima krize „već ćemo nešto smisliti“. Samo da ne bude kasno, i da intelektualni resursi na koje se sada oslanjamo u suzbijanju Covida-19, ne izgube bitku u oštroj konkurenciji sa strateškim ciljevima duboke države, kao što je izgradnja bazena na moru, stanova, fontana, stadiona, spomenika domovini, povlaštenih penzija i lokalne samouprave.

 

Jadranka Švarc

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
29. 4. 2020.

 

Zahvaljujem Uredničkom timu u izolaciji na sugestijama za poboljšanje teksta.

 

[1] Prpić, K. (2013). STS in a (Post)Socialist Context. Science and Technology Studies in Croatia, Tecnoscienza, 4(1): 165-181.

[2] Švarc, J., Čengić, D., Poljanec-Borić, S., Lažnjak, J. (2019). Znanstvenici o reformama znanosti iz 2013.: kritička analiza, Politička misao, 56(1): 7-38, https://doi.org/10.20901/pm.56.1.01.

[3] Diercks, G., Larsen, H., Steward, F. (2019). Transformative innovation policy: Addressing variety in an emerging policy paradigm, Research Policy, 48(4): 880-894, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.10.028;

[4] Fagerberg, J. (2018). Mobilizing innovation for sustainability transitions: A comment on transformative innovation policy, Research Policy, 47(9): 1568-1576, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.012; Schot, J.,

[5] Schot, J., Steinmueller, E. (2018). Three frames for innovation policy: R&D, systems of innovation and transformative change, Research Policy, 47(9): 1554-1567, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.011.

[6] OECD (2016). Science, technology and innovation outlook in 2016, OECD Publishing, Paris.

[7] Ramirez, M., Romero, O., Schot, J., Arroyave, F. (2019). Mobilizing the Transformative Power of the Research System for Achieving the Sustainable Development Goals, SPRU Working Paper Series (SWPS), 2019-25: 1-2., www.sussex.ac.uk/spru/swps2019-25.

[8] Weber, K. M., Rohracher, H. (2012). Legitimizing research, technology and innovation policies for transformative change: Combining insights from innovation systems and multi-level perspective in a comprehensive ‘failures’ framework, Research Policy, 41(6): 1037-1047, https://doi.org/10.1016/j.respol.2011.10.015.

[9] Nelson, R. (2011). The Moon and the Ghetto revisited, Science and Public Policy, 38(9): 681-690, https://doi.org/10.3152/030234211X13070021633404.

[10] Schot, J., Kivimaa, P., Torrens, J. (2019). Transforming experimentation: Experimental policy engagements and their transformative outcomes, TIPC Policy Brief, Issue 2, April 2019.

[11] Švarc, J., Dabić, M. (2019). The Croatian path from socialism to European membership through the lens of technology transfer policies, The Journal of Technology Transfer, 44(5), 1476-1504, https://doi.org/10.1007/s10961-019-09732-1.