Mislim da se svatko od nas koji smo predavali ili predajemo Osnove sociologije ili Uvod u sociologiju kao opći predmet, suočio s problemom kad je trebalo objasniti pojam društvenosti. Kako objasniti ideju društvenosti iz Simmelove perspektive čistog oblika obilježenog radikalnom jednakošću, u kojoj zadovoljstvo svakog ovisi o zadovoljstvu svih drugih?
Kako današnjim posttranzicijskim generacijama objasniti – a da ne budete patetični – da su za konceptualno određenje pojma tako važnog za sociologiju i za društvo općenito ključni osjećaji pripadnosti, povezanosti, zajedništva i empatije? Kao im objasniti da društvenost pretpostavlja odustajanje od maksimalnog ostvarenja vlastitih želja i svijest o odgovornosti za druge? Ili – kako to Bauman lijepo kaže – da je za postizanje društvenosti ključno „odlaganje na policu svog vlastitog interesa“?
U pokušajima objašnjenja često sam posezala za primjerima iz urbanističkog planiranja i socijalnog kapitala. Najbliže mogućem razumijevanju došla bih spominjanjem društvenih medija i društvenih odnosa posredovanih internetom. Ali stvari bi se zakomplicirale kad bih konstatirala da primjeri sudjelovanja u internetskim društvenim mrežama iscrpljuju samo dio sadržaja društvenosti.
I odjednom imamo primjer. „Ostanite doma! Budite odgovorni prema drugima!“
Pitanje je, naravno, koliko dugo će nam – nakon što prođe pandemija korona-virusa – primjeri koji se danas uz nju vezuju biti od koristi u objašnjenju koncepta društvenosti. Ideja odgovornosti prema drugima samoizolacijom ili svakodnevne slike medicinskog osoblja koje se širom svijeta bori da najteže oboljeli prežive, riskirajući pritom vlastito zdravlje, više neće biti u prvom planu, kao što su to danas.
Hoćemo li novim generacijama, bez tako dojmljivih primjera, uspijevati objasniti važnost pojma društvenosti za „proces civilizacije“ (Elias)? Ili će, nakon što pandemija prođe, i društvenost ponovo postati žrtvom neoliberalne ideologije i kulture neangažiranja (Bauman)?
Odgovor na to pitanje ticat će se snage argumenata kojima će sociologija kao znanost poticati javnu raspravu o značenju i posljedicama pandemije korona-virusa. Pred našom se strukom, naime, otvara pitanje što ga je još 2004. postavio Burawoy, u svom govoru o „javnoj sociologiji“. Imamo li dovoljno znanja i komunikacijskih sposobnosti da bismo mogli djelovali kao „savjest društva“?
Pritom ne treba zaboraviti da je Burawoy od početka zagovaranja javne sociologije tvrdio da ona treba biti u stalnoj interakciji s razvijenom „profesionalnom“ i „kritičkom sociologijom“, odnosno istraživanjima i kritičkim propitivanjima, u ovom slučaju neoliberalne politike koja je dovela u pitanje socijalnu državu i javno zdravstvo.
Ima li sociologija danas takvu snagu, ne samo kod nas nego i drugdje? Bojim se da, nažalost, zasad nema. O tome nam svjedoče primjeri sociologa poput Becka, Baumana i drugih koji su posljednjih desetljeća upozoravali na rizike povezane ne samo s atomskom energijom i zagađenjima, nego i genskom tehnologijom i drugim opasnostima proizvedenim učincima znanosti, tehnologije i općenito ljudskog djelovanja.
Nisu li primjeri ovih vrhunskih, globalno poznatih sociologa, koji su pokušavali jačati svijest o „nadindividualnim“ i „nadnacionalnim“ opasnostima, a istodobno bili prisiljeni promatrati uspjeh ideologije koja takve rizike sustavno proizvodi, dovoljno upozoravajući? Ipak, četvrt stoljeća nakon Beckove danas već klasične knjige o „društvu rizika“, nešto se promijenilo: pandemija korona-virusa pokazala je da bolest i smrt prelaze nacionalne, ali i klasne i statusne granice.
Kad je u Društvu rizika (1986) Beck pisao da se „zagađena voda ne zaustavlja pred slavinom generalnog direktora“, referirao se na ekološke probleme. U današnjoj situaciji, i svijet izvan naše discipline postaje svjestan da se ni virus ne zaustavlja na nacionalnim granicama niti pred vratima bogataša i političkih moćnika, kao ni da mnoga politička vodstva nisu poduzela gotovo ništa da građanima i građankama pomognu izbjeći smrt.
Kome se obratiti za pomoć, kakva je uloga znanosti (medicinske, ali i društvenih), kako one mogu pomoći društvu i zašto trebamo njihove spoznaje? Vratimo se ovdje na primjer s početka ovog kratkog teksta: kao što je pandemija korona-virusa omogućila posttranzicijskim generacijama bar elementarno razumijevanje pojma društvenosti, tako otvara vrata i novom shvaćanju poruka koje sociologija može uputiti društvu o pojavama koje su za njega važne. Na nama je, sociolozima i sociologinjama, da svojim znanstvenim radom osiguramo utemeljenost tih poruka i nađemo načina o njima govoriti tako da nas šire društvo razumije.
Inga Tomić-Koludrović
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, područni centar Split,
3. 5. 2020.
