Početkom ožujka 2020. jedna od centralnih vijesti u (hrvatskim) medijima vijest je o „obrani“ vanjskih granica Europske unije od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno. Kao u nekom nadrealnom akcijskom promotivnom filmskom uratku, premijer države koja trenutno i ne zadugo predsjedava Vijećem EU-a, obavlja foto-shooting tursko-grčke kopnene granice iz helikoptera s vrhuškom europskih dužnosnika. Potom zaključuju o „dobrom poslu“ koji obavljaju Grčka i Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (stari/novi Frontex), kontrolirajući i nadzirući vanjske granice EU-a od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno, kao da bi se radilo o kontinuiranoj pošasti biblijskih razmjera.
Nedugo potom, nakon dva-tri tjedna, u prvom planu više nisu bili oni koji su zapeli negdje duž dionice Istočnomediteranske i/ili Balkanske rute u pokušaju ulaska u schengenski prostor, migranti kao glavna opasnost i ugroza, nego je to postao „nevidljivi neprijatelj“ među nama samima. Tzv. migrantska kriza privremeno je pala u zapećak medijskog i javnog interesa, dok pandemijska kriza puni naslovnice i zaokuplja nam pažnju. Odjednom su suspektni i opasni „Drugi“ postali susjedi, znanci, prijatelji, pa i partneri, obitelj i rodbina. Kao potencijalne prenositelje novog soja koronavirusa eksperti nas čak etiketiraju kao „bioteroriste“.
Bez daljnjeg da su mjere pridržavanja fizičke distance, izolacije i opreza u međusobnom ophođenju u hrvatskom slučaju urodile plodom u prevenciji masovnijeg širenja zaraze te se time izbjegao talijanski scenarij. Poslušali smo preporuke, čuvali se i sačuvali. No ta prečesto u medijima i među „ekspertima“ pogrešno spominjana „socijalna distanca“, o čemu je tekst napisao kolega Izvor Rukavina, možda je ipak upravo takva i prije kao i danas prisutna prema nekim društvenim skupinama. Kako to istraživanja pokazuju, migranti i izbjeglice vrlo su često oni prema kojima ispitanici u domicilnoj populaciji izražavaju zazor ili neke još negativnije sentimente i ekstremnije pojavnosti socijalne distance.[1] S obzirom na izvorište, načine i područja širenja virusa, pojačanu su socijalnu distancu i s njom povezanu raspirujuću ksenofobiju moguće osjetili Kinezi i Azijci po svijetu, ako je vjerovati zasad malobrojnim i preliminarnim rezultatima istraživanjima na tu temu.[2]
Tijekom tri najljepša proljetna mjeseca svi smo bili suočeni s izvanrednom situacijom izolacije, nemogućnosti putovanja izvan, a ni unutar granica država, zapravo situacijom onoga što Lubkeman, doduše u kontekstu rata i nemogućnosti prostornog kretanja, opisuje kao „nedobrovoljnu imobilizaciju“.[3] Ipak, diskursi i retorika kriznog upravljanja često se i nisu razlikovali od ratne retorike raznoraznih kriznih štabova, pa i ratnohuškačke i etnonacionalističke retorike u nastupima svjetskih državnika koji govore „o našem ratu protiv kineskog virusa“, kako je to sročio američki predsjednik.[4]
No vratimo se na nemobilnost. Zatvaranje granica i ograničavanje mobilnosti bilo je učinkovito u zadržavanju populacije unutar nacionalnih teritorijalnih okvira i pomoglo je u suzbijanju transfera patogena. Premda, kao što se pokazalo barem u prvim slučajevima zaraze u Europi radilo se upravo o prijenosu zaraze putem povrataka s obiteljskih i poslovnih putovanja te sportskih manifestacija i zimovanja, onih koji u svojoj mogućnosti za takav vid provođenja slobodnog vremena i godišnjih odmora pritom nisu posebno mislili na vlastito, ni na tuđe zdravlje. Za njih definitivno nije vrijedila poznata crnogorska gnoma o „junaštvu i čojstvu“, kojim štitimo „sebe od drugih“, ali i „druge od sebe“. Poznato je također kako se u manjim lokalnim zajednicama zbog onih koji su zarazu donijeli („uvezli“), ili su za tako nešto naprosto sumnjičeni, ponegdje javljala napeta atmosfera koja je rastakala vjeru u dobrosusjedske odnose, povjerenje i socijalnu koheziju među sumještanima. Srećom, panika i paranoja nigdje nisu prešle u otvoreni poziv na linč.
Istovremeno, preko noći, iako izgleda planirano otprije, Ministarstvo unutarnjih poslova RH počinje u zagrebačkom naselju Dugave graditi metalnu žičanu ogradu oko Hotela Porin – Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, valjda nas štiteći od nevidljivog neprijatelja koji se mogao utjeloviti u stanarima Porina, ili štiteći možda njih od mogućih reakcija dijela javnosti, nas samih? Možda bismo za takav iskaz „čojstva i junaštva“ trebali čestitati aktualnom ministru unutarnjih poslova, koji će, za očekivati je, sa svojim stranačkim kolegama pokušati kapitalizirati razinu javnog povjerenja u njegov tim u vrijeme kriznog upravljanja i ostvariti političke poene na predstojećim parlamentarnim izborima. Valja napomenuti kako među tražiteljima azila u Hrvatskoj nije registriran nijedan slučaj zaraze koronavirusom.[5]
Nedobrovoljna pa i prisilna imobilizacija i izolacija o kojima se manje piše ili razmišlja posljednjih tjedana ne tiču se restrikcija u vezi kretanja, rada i korištenja temeljnih javnih servisa. One se tiču posljedica uokvirivanja (framing) migrantske i izbjegličke problematike kroz diskurse i prakse kriznog upravljanja EU-a naspram raznim vrstama „željene“ i „neželjene“ mobilnosti. Putem „iregularizirajućih“ administrativnih i političkih praksi EU-a u vezi nadzora i kontrole kretanja nedobrovoljnih migranata krijumčarskim rutama i načinima (jer su sukladno viznom sustavu mahom onemogućeni u dolasku zakonitim putevima), još se jednom pokazuju napukline europskog, ali i globalnog „slomljenog izbjegličkog sustava“[6] prema onima koji traže međunarodnu zaštitu ili na drugi način žele zakonski regulirati svoj boravak, kako bi započeli siguran i bolji život.
Čini se kako humanitarna kriza kojoj svjedočimo već niz godina u našem dvorištu i susjedstvu neće donijeti ništa dobroga migrantima koji su zapeli negdje duž Balkanske rute, te da će pandemija samo produbiti i apostrofirati ljudska stradanja, kao i restriktivne, parcijalne i penalizirajuće odgovore država članica na „neželjenu mobilnost“. Nedostupnost bazičnih zdravstvenih usluga svakako ima utjecaj na standarde prihvata i kvalitetu zaštite. Zdravstveno-epidemiološka prijetnja itekako je realna u neadekvatnim sanitarno-higijenskim uvjetima prenapučenih, degradirajućih i dehumanizirajućih nazovi-kampova za prihvat i smještaj, a zapravo zatvora s visokim rizikom prijenosa zaraze, sve od Khiosa do Calaisa.[7]
Ne očekujem da će nam situacija karantene i izolacije, na koju smo, barem privremeno, svi bili pristali i pridržavali je se, dati posve precizan uvid u to kako izgleda neželjena i neizabrana nemobilnost onih zaustavljenih pred bedemima „Tvrđave Europe“. Ipak smo kao EU državljani, u našem slučaju i kao dio akademske zajednice, bilo kao studenti, znanstvenici ili visokoškolski djelatnici, donekle privilegirani jer smo, uz stres i neizvjesnost uzrokovanima pandemijom i potresom, imali više ili manje resursa i taktika za relativno brzu prilagodbu na novonastalu situaciju, zadržavajući pritom određenu dozu komocije i ugode.
Za to vrijeme zdravstveni sustavi mnogih europskih zemalja stenjali su pod pritiskom novooboljelih, nedostatnog medicinskog kadra i svog truda i tereta koji su iznijeli, uključujući i moralno teške odluke o spašavanju nekih pacijenata pred drugima. Istovremeno, sustavi nadzora i kontrole iza žica i ograda zatvorene i ograničene populacije „neželjenih Drugih“ i dalje pomno nastavljaju pratiti svaki korak onih koji čekaju na razrješenje svog statusa, no još više na pitku vodu, jestivu hranu, lijekove, topli tuš i pristojan krevet, podjednako u „zemljama jezgre“ kao i u tamnim vilajetima „poluperiferije“. Jesmo li suodgovorni?
Bauman piše kako masovni dolasci i pokušaji dolazaka stranaca, migranata, nisu posljedica naših individualnih djelovanja, niti su pod našom kontrolom i odobrenjem. Oni, „ljudi u pokretu“ na granicama i u prihvatilištima, mogu biti viđeni kao vjesnici kolapsa postojećeg poretka, koji je izgubio snagu samoobnavljanja, što god i kakavgod taj poredak bio, iako u našim očima priželjkivan kao stabilan, poznat, nešto nad čime imamo kontrolu.[8] Čini se kako je migrantska, a zapravo humanitarna kriza, jednako kao i pandemijska kriza, poljuljala takvu već pomućenu sliku našeg svijeta, u kojem nismo ni izbliza jednako ugroženi, a ni jednako otporni na sve ekonomske, klimatske ili zdravstveno-epidemiološke stresore. O dalekosežnosti i intenzitetu nadolazeće gospodarske krize izazvane pandemijom možda tek nejasno dvojimo, no posljedice pandemije već se manifestiraju u novim potrebama neoliberalnih nacionalnih ekonomija koje su odjednom ostale bez uhodane baze prekarnog radništva u mnogim sektorima, posebice u poljoprivredi i uslužnim djelatnostima.
Danas se prepoznavanje potrebe za jeftinim migrantskim radom čini ne samo kao uhodana eksploatacijska praksa suvremene globalne ekonomije nego i kao dodatni vapaj europskih tržišta rada ovisnih o imigrantskoj najamnoj radnoj snazi u više sektora nacionalnih ekonomija, a ne samo u znanim 3D (dirty, dangerous and difficult) i 3C (cooking, caring and cleaning) poslovima. U toj se situaciji čini kako su migranti i izbjeglice sada ne samo dovoljno dobri već i nasušno potrebni u zdravstvenim sustavima kao liječnici i pomoćni medicinski djelatnici.[9] Svojevrsna hipokrizija europskih država očituje se u omogućavanju zaposlenja na sezonskim poslovima čak i onima koji su donedavno rasplete svojih sudbina i statusa čekali u pritvoru kao odbijeni tražitelji azila iz „sigurnih trećih zemalja“. Sad su i oni podesni raditi na zapadnoeuropskim plantažama ispražnjenim od sezonskih radnika s europskog istoka.[10]
Hoće li Hrvatska i Europa izaći iz ove pandemije osjetljivije na ljude u pokretu kao ljude u potrebi? Neka izvješća jasno ukazuju da je zbog pandemije osjetan pad broja podnesenih, ali i odobrenih zahtjeva za azilom u Europskoj uniji u proteklim mjesecima.[11] Kakve će posljedice pandemija imati na Zajednički europski sustav azila (CEAS) i reformu Dublinskog sustava ostaje za vidjeti, o čemu je pisao i kolega Nikola Petrović. Čini se da i u ovakvim kriznim vremenima vizionarstvo briselskih tehnokratskih elita ne seže dalje od kozmetičkih mjera političke i medijske humanitarizacije pitanja pomoći i potpore, kao primjerice u hvalevrijednim, ali ipak zbog obima potreba nedostatnim akcijama relokacije djece izbjeglica s grčkih otoka. U Hrvatskoj pak svjedočimo spomenutoj žičanoj ogradi oko Porina te nastavku medijskog rata MUP-a s domaćim i međunarodnim humanitarnim akterima i organizacijama civilnog društva oko dokumentiranog sustavnog nezakonitog protjerivanja migranata i nasilja na hrvatskim granicama.[12]
Najnoviji trendovi oko pitanja utjecaja pandemije na azilne politike tako tjeraju na opravdanu sumnju da će se zatišje na granici u vrijeme koronakrize i borbe protiv „nevidljivog neprijatelja“ iskoristiti od strane nacionalnih vlada i Europske komisije za daljnju postupnu suspenziju prava na azil, unižavanje mnogih socijalnih usluga vezanih za integraciju, kao i priliku za uvođenje još restriktivnijih i rigidnijih politika i mjera kontrole i nadzora teritorija, granica i populacija.[13] Ipak, neke su države, poput Portugala, otišle u drugom smjeru i u vrijeme pandemije privremeno omogućile tražiteljima azila jednaku razinu socioekonomskih prava kao i svojim državljanima, pokazujući time određenu razinu socijalne osjetljivosti i solidarnosti. Ostaje nada da te mjere neće ostati isključivo privremeni rez u uhodanom redu stvari.
Koliko će u „novoj normalnosti“ ostati prostora slobode za građanski aktivizam i društvenu solidarnost možda više i nije pitanje osobnih afiniteta prema liberalnijim kvotama useljavanja i/ili odobravanja međunarodne zaštite nego prema tome koliko smo kao građani spremni na suočavanje s vlastitim strahovima i predrasudama s obzirom na percipirana i internalizirana, a dijelom i društveno konstruirana stanja „krize“ koja posljedično osjećamo. Inspiriran tekstom kolegice Petre Rodik i drugim tekstovima iz serije „Sociologija iz izolacije“, pitam se hoće li stare/nove forme društvenosti proizašle iz pandemijskog stanja možda (barem pokušati) premostiti nerijetko razdvajajuće dobne, statusne, klasne i etnonacionalne markere našeg iskustva socijalnog distanciranja, te nam pružiti platformu za suradnju, solidarnost i uzajamno jačanje otpornosti na raznovrsne krize.
Čini mi se da je, simmelovskim rječnikom rečeno, COVID-19 postao „trajnim strancem među nama“, no možda nam je to, makar i malena, prilika da ujedinjeni i ravnopravniji razumijemo sličnosti koje nas spajaju i premostimo razlike koje nas oslabljuju. Nadajmo se da to ipak neće biti neka distopijska, makabristička slika svijeta u kojem svi nastojimo seliti u bijegu od rata, gladi, klimatskih promjena, političara, siromaštva ili zaraze, a bivamo onemogućeni, sapeti i imobilizirani, pri čemu nam jedino preostaje stoički podnijeti cijenu razjedinjenosti i (ne)sagledavanja da smo zapravo svi u istoj (b)arki. Osim toga, gdje bismo i mogli pobjeći, a da to nije prema samima sebi i jedni ususret drugima?
Drago Župarić-Iljić
Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
8. 6. 2020.
Na čitanju i konstruktivnim komentarima na prvu verziju ovog teksta zahvaljujem Petri Kelemen, Snježani Gregurović, Marijani Hameršak i uredništvu „Sociologije iz izolacije“.
[1] https://cps.ceu.edu/sites/cps.ceu.edu/files/attachment/article/3014/messing-sagvari-fes-study-march-2018.pdf [2] https://dl1.cuni.cz/pluginfile.php/918258/mod_resource/content/1/Coronavirus_prejudice_preprint.pdf [3] Lubkemann, S. C. (2008). Involuntary Immobility: On a Theoretical Invisibility in Forced Migration Studies, Journal of Refugee Studies, 21 (4): 454–475, https://doi.org/10.1093/jrs/fen043 [4] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ne-treba-nam-rat-protiv-virusa-vec-solidarnost. Trump je također u najboljoj post-truth i teoriji zavjera maniri pozvao sugrađane da ubrizgavaju izbjeljivač kako bi se zaštitili od zaraze. [5] http://www.imin.hr/c/document_library/get_file?uuid=504de918-7b02-4686-bb26-59d0f9091827&groupId=10156 [6] Betts, A. and Collier, P. (2017). Refuge: transforming a broken refugee system. UK: Allen Lane [7] https://www.portalnovosti.com/adriana-tidona-ne-smijemo-zaboraviti-na-izbjeglice [8] Bauman, Zygmunt (2016). Strangers at Our Door. Polity Press [9] https://www.migrationpolicy.org/news/us-health-care-system-coronavirus-immigrant-professionals-untapped-resource [10] https://www.euractiv.com/section/agriculture-food/news/german-farms-need-nearly-300000-seasonal-workers/ [11] https://www.easo.europa.eu/sites/default/files/easo-special-report-asylum-covid.pdf [12] https://www.telegram.hr/politika-kriminal/europa-namjerno-ignorira-nasilje-nad-migrantima-koje-provodi-hrvatska-policija/ [13] https://www.ecre.org/wp-content/uploads/2020/05/COVID-INFO-5-May-.pdf