Ne tako davne 1990. godine upisao sam sociologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na opće zaprepaštenje obitelji, prijatelja i kolega iz razreda. Kako sam završio matematičku gimnaziju moji su prvih godina studija svima pričali da studiram matematiku, tako je bilo lakše jer tko će odgovarati na pitanja tipa „što je to?“, ili još gore „ima li to veze sa socijalizmom?“, pa najgore „što će on biti kad to završi?“ Nakon godinu dana vojske i četiri godine studija počeo sam raditi u srednjoj školi, a kasnije sam se zaposlio na matičnom Odsjeku i Fakultetu. U sustavu obrazovanja radim gotovo 24 godine i cijelo to vrijeme nemam strogo određeno radno vrijeme, a većinu posla obavljam od kuće.
A kako je to raditi od kuće? Danas naravno puno bolje nego odlaziti na posao. A inače, kao i obavljati posao na radnom mjestu uz fiksno radno vrijeme, rad od kuće ima svojih prednosti i nedostataka. Navedimo prvo neke prednosti – kad radite od kuće imate fleksibilno radno vrijeme koje uglavnom možete prilagoditi ostalim obavezama. Primjerice možete otići u trgovinu, skuhati ručak, obrisati prašinu, usisati stan, oprati, osušiti i ispeglati rublje, i obaviti sve ostale male i veće kućanske poslove. Možete zapjevati i „I want to break free“ od Queena dok sve to radite, no na vlastitu odgovornost. Možete također otići na kavu ili na ručak s nekim prijateljem koji je upravo došao u Zagreb i javio se da ima sat vremena slobodno, a nalazi se na drugom kraju grada. Možete otići i na vježbanje u neki fitness centar gdje ćete voziti bicikl i razmišljati o postmodernim koncepcijama zgušnjavanja vremena i prostora jer evo za 20 minuta već ste prošli 10 kilometara i vozite 32 kilometra na sat, a i dalje ste na istom mjestu. Kad se vratite doma možete održati obećanje koje ste dali svojoj ženi, odnosno supruzi koja vam je u stvari, da budemo politički korektni, partnerica, i pospremiti špajz, ili pospremiti podrumske prostorije ako ih imate. Kad radite od kuće možete doista puno toga, recimo možete nazvati roditelje i ugristi se za usnu po tko zna koji put kad s druge strane žice čujete „ah, doma si, danas ne radiš?“ Ako vam to nije dovoljno možete pozvati roditelje da malo dođu do vas, ipak radite od kuće i možete provesti neko vrijeme s njima. Kad nakon nekoliko dana, svaki put kad sjednete nešto odraditi na računalu, na njihovim izrazima lica počnete očitavati sumnju i nelagodu u stilu „dijete moje, kad ćeš si više naći neki normalan posao?“, onda ćete shvatiti da taj poziv možda i nije bio najsretnije rješenje. Ako vam pak ni to nije dovoljno, i dalje ste mirni jer ste primjerice nedavno pročitali knjigu o zen budizmu i potiho i dalje pjevate „Bohemian Rhapsody“ od Queena, možete se posvetiti djeci ako ih imate. Svakodnevni odnosi s djecom, pregovaranje i dogovaranje, doslovce oko svega jer i djeca imaju svoja prava i važno je da se i njihov glas čuje, vrlo brzo će vas staviti u poziciju negdje između Denzela Washingtona u filmu „Inside Man“ (kod nas „Insider“) i Brucea Willisa u filmu „Hostage“ („Talac“). Nakon iscrpljujućih pregovora jedna od važnijih uloga roditelja (osim vječne uloge više ili manje pokretnih bankomata) koji rade od kuće (no to ne isključuje ni one koji svakodnevno odlaze na posao i ostaju tamo veći dio dana) uloga je prijevoznika jer djeca ne mogu sama ići u školu ili iz škole, a osim toga, njihov dnevni raspored je poslovično bukiran negdje do 65 godine (njihove, ne vaše) kada i po za sada važećim zakonima u RH prestaju biti djeca i odlaze u mirovinu. Negdje u to vrijeme, ako ste još tu duhom i tijelom, doživjet ćete i osjećaj neizmjerne tuge jer su se djeca konačno odlučila odseliti od vas. Za ulogu prijevoznika doista ima puno filmskih referenci, recimo De Niro u filmu „Taxi Driver“ („Taksist“) kada odlazite po djecu koja se vraćaju iz noćnog izlaska, ili Vin Diesel u filmovima „The Fast and the Furious“ („Brzi i žestoki“) kada djeca negdje kasne. Ako vam je pak dosta referenci na likove koji baš i nemaju kose, onda može i Burt Reynolds u filmu „Smokey and the Bandit“ („Smokey i bandit“) kada odlazite s vašim slatkišima u kupovinu. Puno je toga što možete, a i morate, raditi s djecom dok radite od kuće (opet ne isključujući nužno ni sve ostale koji svakodnevno odlaze na posao), a za to imam tek jedan savjet – budite naoružani! Naime, nenaoružani, goloruki roditelji nemaju baš nikakve šanse spram moderne djece koja već sa šest mjeseci znaju puno više nego što je to moja, vaša, ili bilo čija generacija znala s dvadeset i više godina. Naoružajte se strpljenjem i nadom, ipak imate 65 godina da od svojih malih i preslatkih genijalaca pokušate napraviti normalne umirovljenike, kad za bilo kakav oblik rada ionako nisu jer to obavljate (od kuće ili radnog mjesta) vi, njihovi roditelji. S tom mišlju u pozadini ove vesele kulise možemo pustiti pjesmu „Mother“ s poznatog albuma „The Wall“ od Pink Floyda.
Navedimo sada i neke nedostatke rada od kuće. Kad nemate strogo određeno radno vrijeme onda nemate ni strogo određeno slobodno vrijeme, što često puta znači da radite doslovce stalno. Mailovi stižu i danju i noću, upiti studenata, zamolbe časopisa za recenzije, nastavne obaveze, diplomski radovi, doktorske disertacije, obaveze na različitim projektima i tako dalje. Posao nikada ne staje. Praksa da dođete doma s posla i zaboravite na posao do sutra ujutro jednostavno ne postoji, upravo suprotno. Kad i odete na posao zbog predavanja, seminara, konzultacija, sastanaka, sjednica različitih povjerenstava, uglavnom trčite što prije doma jer imate posla. U stvari kad radite od kuće imate jako puno posla. To naravno ovisi i o tome što radite. Ovdje pišem sa stajališta znanstvenika i sveučilišnog profesora, no postoje doista razni i različiti poslovi koje možete raditi od kuće, a koji onda zahtijevaju i razne i različite obaveze. Osobno, svoj posao smatram najboljim na svijetu jer radim ono što volim, a jedan od većih nedostataka rada od kuće je što ne provodim više vremena na fakultetu jer Filozofski fakultet u Zagrebu i moj Odsjek smatram najboljim mjestom na svijetu za obavljanje znanstvenog i nastavnog posla u području društveno-humanističkih znanosti.
Kako je poznato, za rad od kuće posebno je važan globalni razvoj interneta u posljednjih tridesetak godina. Tijekom ’90-tih godina prošlog stoljeća objavljeno je puno radova i knjiga s optimističnim, a dijelom i ushićenim, predviđanjima o budućnosti rada „na daljinu“ i znatno manje radova i knjiga koji nisu bili tako optimistični, a ni ushićeni. Tako se navodilo da pojava i razvoj osobnih računala (PC-a) otvara mogućnosti napuštanja automatizma rutine poslovanja. Razvoj elektroničke pošte (e-maila) mijenja ritam rada i odmora, te smanjuje osjećaj razlika u međunarodnim vremenskim zonama. Razvoj virtualne stvarnosti omogućava donošenje odluka na temelju projekcija budućnosti, dok su se prije odluke donosile na temelju prošlih iskustava. Internet pruža privid trenutnog pristupa „svijetu informacija“, a sadržaji interneta konstruirani su tako da zahtijevaju brzinu pretraživanja i donošenja odluka, za razliku od, primjerice, čitanja knjige. Internet je uvijek „uključen“, te mu možemo pristupiti u bilo koje vrijeme. Stalna „prisutnost“ interneta otvara mogućnosti radnog vremena 24 sata „dnevno“. Uglavnom, optimistična predviđanja isticala su da će razvoj interneta i „rad na daljinu“ imati učinke decentralizacije i liberalizacije, te pomoći daljnjem razvoju demokracije. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo.
Ulaskom u 21. stoljeće i daljnjim razvojem interneta značajno se povećavaju i ekonomske aktivnosti vezane uz internet, a javljaju se i ozbiljnije kritike. Tako Robert Hassan u svom djelu „Carstvo brzine“ navodi da su kultura, društvo i ekonomija, pomoću informacijsko komunikacijskih tehnologija, povezani u jedan sustav koji je izgrađen na temelju potrebe kapitala za stalnim proširivanjem. Prethodne komunikacijske tehnologije, primjerice telefoni, bile su funkcionalno ograničene, te vezane uz određeno mjesto i vrijeme. U umreženom društvu povećana je dostupnost, bez povezanosti s određenim mjestom i vremenom. Ključna vrijednost suvremene cyber kulture za Hassana je brzina, povezana s vrijednostima slobode, produktivnosti, efikasnosti i kontrole. Biti spor znači biti socijalno isključen. „Potreba za brzinom“ u umreženom društvu potiče potrebe za redom, kontrolom i nadzorom. Stalno povećavanje brzine, stalno kretanje i promjene, kratkoročni ciljevi i promjenjivi prioriteti, beskompromisna konkurencija i snažni poticaji za uvođenjem sve brže i efikasnije tehnologije označavaju stanje opće nesigurnosti („ništa ne možemo znati za sigurno“). Cyber kultura je kultura koju pokreće brzina, što reflektira usku logiku neoliberalne globalne ekonomije (Hassan, 2009). S tim u vezi, neki drugi autori upozoravaju da nas spoj suvremenog kapitalizma i informacijsko komunikacijske tehnologije usmjerava životu „sada i ovdje“. Ekonomsko i tehničko usmjerenje prema vremenskoj neposrednosti proizvodi učinak „hiper sadašnjosti“ – kao „vječne sadašnjosti“, što vodi slabljenju povezanosti s prošlosti i budućnosti. Osnovno postignuće kapitalističkog imaginarija je kolonizacija budućnosti – što u stvari znači kolonizaciju mogućnosti. Kada je budućnost zatvorena u smislu različitih potencijala onda sadašnjost postaje oblik „vremenskog zatvora“ (Robins, Webster, 2005). Uz ovo dobro ide poznata pjesma Eaglesa „Hotel California“, a može i „Unhappy Girl“ od Doorsa.
Bez obzira na ubrzani razvoj tehnologije rad od kuće do danas nije postao dominantan oblik rada. Prema podacima EUROSTATA za 2018. godinu u Europskoj uniji je tada bilo oko 5% „radnika na daljinu“, odnosno onih koji većinu posla obavljaju od kuće (od ukupnog broja zaposlenih u dobi 15-64), a udio onih koji neko vrijeme rade od kuće je u porastu, sa 5,8% u 2008. godini na 8,3% u 2018. Najviši postotak europskih „radnika od kuće“ je u Nizozemskoj (14,0%) i Finskoj (13,3%), a najniži u Bugarskoj i Rumunjskoj (oko 0,3%). U Hrvatskoj je takvih prije dvije godine bilo 1,7%. Sadašnja globalna zdravstvena kriza otvara mnoga pitanja, a jedno od njih je i pitanje budućnost rada uopće. Pitanje budućnosti rada je pitanje budućnosti ljudskog bića jer se kroz rad ostvarujemo, stvaramo sebe i svijet oko nas, te pomažemo sebi i drugima. No, suvremeni kapitalistički sustav, koji se temelji na rušenju svih temelja i zahtjevu za stalnim i sve bržim povećanjem profita, jednostavno rečeno ne podnosi ljude, pa čak ni ako rade „na daljinu“. Bilo što vezano uz ljude, od obitelji, kulture, tradicije, nacije, obrazovanja, prijateljstva, religije, rada, spolnosti itd., ako se ne može iskoristiti za povećanje profita, za suvremeni kapitalizam je nepotrebni trošak. To što taj sustav, osim ljudi, ne trpi ni ostali živi svijet na našem planetu i nije neka utjeha. Dakle, stvorili smo i razvijamo sustav koji nas ne podnosi. Možda je krajnje vrijeme da mu uzvratimo istom mjerom i stvorimo nešto drugo.
Na kraju, raditi od kuće danas je doista povlastica jer mnogi ne rade uopće a mnogi odlaze na posao i ostaju tamo 12 i više sati, i tako danima i tjednima. Ako ih pitate kako su, većina će denirovski odgovoriti „svi smo dobro“ dok u pozadini možete čuti pjesmu „I’m so tired“ od Beatlesa. No stvarnost je puno bliža onoj čuvenoj rečenici Vinga Rhamesa iz filma „Pulp Fiction“ („Pakleni šund“): „we’re pretty fucking far from okay“. I zato ću i ja na kraju istaknuti slogan jedinog mi i najdražeg kluba, za kojeg se nadam da će, kao i naše društvo, jednog dana postati normalan – „Nema predaje!“
Krunoslav Nikodem
Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
4.4.2020.
Osnovna bibliografija:
[1] Castells, Manuel (2000). Uspon umreženog društva. Zagreb, Golden marketing. [2] Castells, Manuel (2003). Internet galaksija; Razmišljanja o Internetu, poslovanju i društvu. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk. [3] Hassan, Robert (2009). Empires of Speed. Time and Acceleration of Politics and Society. Leiden, Boston, Brill. [4] Robins, Kevin, Webster, Frank (2005). Times of Technoculture. From the information society to the virtual life. London, New York, Routledge.
Croatian 
English