Humor je uvijek više od smiješnog

U vrijeme izolacije prouzrokovane pandemijom koronavirusa, došlo je do pojačane regulacije individualnog ponašanja i društvenih interakcija, kao i do promjene normi i pravila, što je, sveukupno, rezultiralo neizvjesnošću i strahom na kolektivnoj razini. U kontekstu rastakanja niza poznatih svakodnevnih praksi, potreba za povezivanjem s drugima jačala je, i tu su – s obzirom na smanjenu mogućnost komunikacije i interakcije licem u lice – važnu ulogu odigrali kako tradicionalni mediji tako i društvene mreže.

Dok su tradicionalni mediji figurirali kao važan izvor informiranja i praćenja službenih izvora, društvene mreže odigrale su važnu ulogu u povezivanju i komunikaciji. U tim smo tjednima svjedočili velikoj cirkulaciji internetskih mema[i], GIF-ova[ii], Facebook komentara i video isječaka s humorističnim elementima. Ne treba se tomu čuditi, budući da je humor društveni fenomen koji, među ostalim, pomaže izgradnji odnosa s drugima, za čime se, u specifičnim okolnostima, vapilo.

Humor (lat. humor: vlaga, sok) u etimološkom smislu povezujemo uz biološke karakteristike čovjeka: uz njegove „životne sokove“ koji se nalaze u organizmu, a koji utječu na naša fizička i psihička svojstva, te samim time i na naše raspoloženje i ćud. Dakle, humor prvo označava raspoloženje, a tek kasnije počinje označavati vedro i veselo raspoloženje, dok danas najčešće humorom označavamo smisao za komično.[iii] No da bismo uopće prepoznali humorističnu komunikacijsku intenciju, potrebno je poznavanje sociokulturnog konteksta, budući da je ono ključno za razumijevanje kulturnih kodova (posebno jezika ali i različitih kulturnih praksi, rituala…), funkcioniranja društvenih institucija, političkih prilika… Time se stvaraju pretpostavke za prepoznavanje i razumijevanje humorističnih elemenata u komunikaciji[iv]. Dakako, njihovo prepoznavanje i razumijevanje još uvijek ne znači da će rezultirati dobrim raspoloženjem ili smijehom, ali je ono svakako prvi korak prema tome.

Da bismo u kontekstu izolacije, primjerice, razumjeli šale:

Kako se zove Hrvat koji se deblja kod kuće? Domagoj;

Ovo je sve krenilo nizbordo od kad je Josipa himnu otpivala;

i

Jeste čuli da će Vili Beroš napuniti Arenu?!,

potrebno je poznavanje hrvatskog jezika, povijesti, načina imenovanja, političkih prilika, umjetničke scene, specifičnih građevina na određenom području, (pre)namjene objekta i tako dalje. No, hoće li to prepoznavanje humora izazvati smijeh, drugo je, kompleksno pitanje.

Humor i smijeh su donekle odvojeni fenomeni, budući da smijeh ovisi o načinu na koji netko ocjenjuje humorističnu komunikaciju[v]. Smijeh je mjera uspješnosti humora, no njega može izazvati i neugoda, strah, krivnja, škakljanje ili drugo.[vi]  Klasični sociolog Herbert Spencer u eseju O psihologiji smijeha (1860)[vii] ističe da je smijanje oslobađanje zatomljene nervozne energije, neobična tjelesna aktivnost i tip uzbuđenja koje ima pozitivne učinke na čovjekovo zdravlje: djeluje, primjerice, blagonaklono na probavu. Imajući u vidu veliki broj humorističnih poruka (šala) koje su kolale društvenim mrežama, ovaj davni uvid baca interpretativno svjetlo i na zanimljivi fenomen koji se kristalizirao u danima izolacije: jagmu za toalet papirom (kako je inače objasniti?!).

Dakle, odnos humora i smijeha kompleksniji je no što je dao naslutiti ministar Božinović, kada je uoči 1. travnja – dana poznatog po zbijanju šala – izjavio: Pozivam sve da humor sutra ostane samo smiješan, aludirajući na potencijalnu štetnost prvoaprilskih šala koje uključuju podvale i smicalice, koje bi, u novonastalom kontekstu, mogle biti štetne. Ipak, izjava implicitno upućuje na to da je humor više nego smisao za komično ili nešto što izaziva smijeh. On nije samo, zdravorazumski poimano, sredstvo opuštanja i oslobađanja (za što je nekima dovoljna i rakija), već mnogo više od toga: humor, kao oblik komunikacije, ima višestruke društvene funkcije koje se kontekstualno mijenjaju.

Budući da humor, kao oblik komunikacije, izražava neku društvenu situaciju i da je utkan u društvene odnose, on ujedno odražava društvene relacije i odnose dominacije/subordinacije. Njime se održavaju i perpetuiraju stereotipi i hijerarhije na svim razinama, stoga može biti mehanizam marginaliziranja i isključivanja. No, s druge strane bitan je kao vezivno tkivo unutar društvenih grupa te figurira kao mehanizam potvrđivanja pripadnosti, dakle uključivanja. Tako humor služi i za održavanje relacija s obzirom na pozicije moći društvenih aktera. Procesi uključivanja i potvrđivanja pripadnosti, uvijek impliciraju i procese isključivanja onih koji ne pripadaju, i to negativnom evaluacijom humoristične intencije koja se, primjerice, ocjenjuje kao neukusna, nerafinirana, neuspješna. Time se na simboličkoj razini stvaraju distinkcije između različitih društvenih skupina. U ovom kontekstu, neizostavno ime u sociološkoj teoriji je Pierre Bourdieu[viii], koji problematizira povezanost društvene klase i ukusa. Njime se stvaraju društvene i simboličke barijere kojima privilegirana klasa održava i legitimira vlastitu poziciju. Iako Bourdieu šire zahvaća kulturnu potrošnju i pitanje ukusa, možemo reći da i humor, kao specifičan oblik komunikacije, doprinosi proizvodnji distinkcije – klasifikaciji ljudi prema određenim kulturnim kompetencijama.[ix]

Primjerice, mem sa Slavojem Žižekom (iako ima status globalno prepoznatljive slavne osobe) koji upućuje na kontradiktornost higijenskih uputa u vrijeme pandemije, u odnosu na njegovu osebujnu neverbalnu komunikaciju, nije ni poznat ni dostupan svima.

Povezano s prethodnim, humorom, kao oblikom komunikacije, testiramo i pomičemo granice društvenih normi i vrijednosti, jer je ono što smijemo izreći kroz humor, uvijek ekstenzivno u odnosu na ozbiljan diskurs („Ma, samo se šalim!“)[x]. Te su granice, naravno, podložne historijskim promjenama, ali su one uvijek prisutne. Prije nekoliko desetljeća bila bi sasvim prihvatljiva šala koja prikazuje sliku trojce Roma uz tekst:

Do kada ćemo prati rukezna li se šta?

Danas se, kod jednog segmenta populacije, takav humor smatra  diskriminatornim, uvredljivim, neukusnim i politički nekorektnim.

Šale proizlaze iz ideje o društvenoj zbilji. One izražavaju neku društvenu situaciju, prirodu okoliša u kojemu nastaju[xi]. Samim time, njihovom analizom možemo nešto zaključiti o toj zbilji, o određenoj društvenoj situaciji. Zahtjevi poput #ostanidoma, perite ruke, zadržite prostornu distancu, impliciraju izbjegavanje drugih ljudi, što je, u suštini, atipično ponašanje. Navodi na nešto što je većini kontraintuitivno: izbjegavanje uobičajenih društvenih interakcija i društvenih relacija. U takvoj, potpuno nepoznatoj i nesigurnoj društvenoj stvarnosti, humor je poslužio kao mehanizam za uspostavu odnosa, za identifikaciju elemenata zajedništva u novonastaloj stvarnosti. U tom su smislu humoristične poruke jačale društvenu koheziju.

U vrijeme izolacije, često su kružile šale koje su prepoznatljive (ako već ne i smiješne) velikom broju ljudi, bez obzira na strukturne pozicije, klasnu, etničku, religijsku, profesionalnu, rodnu, seksualnu, nacionalnu ili regionalnu pripadnost, jer su uvjeti bivanja postali sličniji nego inače. Budući da se ova pandemijska kriza prvenstveno manifestirala na biološkoj razini, na razini tjelesnosti, uz suspenziju niza kulturnih i društvenih praksi, vjerojatno nije slučajno što su mahom kolale šale koje se tematski bave upravo egzistencijalnim potrebama poput hrane (Panda u proseku jede dnevno 12h. Čovek u karantinu jede kao panda. Zato se zove pandemija); pića, posebno alkoholnih, koja su, u danim okolnostima, zadobila status egzistencijalne potrebe (A: Nazvao sam samo da ti kažem da te volim. B:Gospodine, ovo je kafana. A: Znam.); higijenskih potrepština (bezbroj šala koje uključuju famozni toaletni papir), te protoka vremena/biološkog starenja (#ostaridoma).

Kružile su i brojne šale koje su se tematski odnosile na fizički izgled, koji zauzima sve važnije mjesto u zapadnoj kulturi. Prejedanje, nemogućnost kretanja i bavljenja sportom, te nedostatak usluga poput šišanja, rezultira „zapuštenošću“, pa smo mogli svjedočiti brojnim fotografijama „prije i poslije izolacije“ koje uključuju motive debljanja, dlakavosti, neobičnih frizura ili slično.

Treći leitmotiv koji se često pojavljivao odnosio se na privatni i javni prostor te dom i radno okruženje. Kako je kretanje javnim prostorima bilo ograničeno, i kako nije bilo javnih događanja, šale su se često odnosile ili na simuliranje javnih događanja u privatnosti doma, ili na preuveličanu „opasnost“ onih praksi koje su se nastavile, ali pod drukčijim uvjetima i pravilima, poput odlaska po namirnice. Privatni se prostor kod mnogih pretvarao u radni, što je uključivalo i natprosječno provođenje vremena s ukućanima. Stoga se time uzrokovana frustracija također često pojavljivala kao motiv šala. „Višak“ vremena koji se stvorio, rezultirao je šalama kojima je centralni motiv dosada, ili pak onih koje uključuju ironični odmak od sugeriranih, „korisnih“ načina provođenja vremena: „rada na sebi“, u vidu čitanja, pisanja, vježbanja, učenja stranih jezika…koji, dakako, uvijek mora biti javno ratificiran u „narcističkoj kulturi“[xii].

Najebali smo sad kad poslije ovog sranja u narod izađu ovi što su se usavršavali i radili na sebi.

Na koncu, još jedan, ne toliko čest, ali kulturno specifičan i zanimljiv motiv šala, odnosio se na problem prihvaćanja novih sugeriranih oblika ponašanja, zbog onoga što, u karakternom smislu, „čine“ čovjeku. Naime, društvenu situaciju karakteriziralo je jače discipliniranje, koje uključuje već spomenuto smanjeno kretanje, izbjegavanje drugih ljudi, zadržavanje u privatnom prostoru, te pojačane higijenske navike, što se, posebno u patrijarhalnom ključu,  negativno može tumačiti kao ponašanje koje vodi feminizaciji, infantilizaciji, „papučarenju“, kukavičluku, što zorno pokazuju sljedeće šale:

Što me majko ne rodi prije 600 i kusur godina da poginem k’o junak na Kosovu polju. a ne k’o pička da strepim ‘ko će da kihne na mene.

Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima i naoružan do zuba, a ne da perem ruke i budem doma.

Dakle, kao što navedeni primjeri (nadam se) pokazuju, humor je uvijek više od smiješnog. Sociološki pristup otvara mogućnost razumijevanja mnogostrukih društvenih funkcija humora. Njegova nam analiza omogućuje zaključivanje o  hijerarhijskim strukturama, mehanizmima dominacije i subordinacije, uključivanja i isključivanja, ali i o društvenim normama i vrijednostima, te mehanizmima stvaranja društvene kohezije. U vrijeme izolacije, proizvodnja i distribucija šala putem društvenih mreža odigrala je važnu ulogu upravo u povezivanju i održavanju društvenih interakcija i relacija u izvanrednim okolnostima.

 

Helena Popović

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG,
23. 6. 2020.

 

 

 

[i] Memi (engl. meme) su kulturni geni, kako ih definira Richard Dawkins, u teoriji koju razvija u knjizi The Selfish Gene (1976). Memi su kulturni replikatori koje na životu održava ljudski mozak; ideje, koje se prenose pisanim i govornim jezikom, glazbom i umjetnošću. Memi doprinose preživljavanju ali i mutaciji određenih kulturnih obilježja (vidi: Dawkins, Richard (1989) The Selfish Gene. Oxford: Oxford University Press). Sužena upotreba pojma internet mema odnosi se na ideje koje se prenose i šire društvenim mrežama, a najčešće uključuju kombinaciju vizualnih i lingvističkih znakova.

[ii] Graphic interchange format.

[iii] Opća enciklopedija 3 (1977) Jugoslavenski leksikografski zavod: Zagreb.

[iv] Popović, Helena (2012) „'Uncivilized' Comedy and its Reception“. Participations: Journal of Audience & Reception Studies, Vol. 9, Issue 1, 43-67.

[v] Kuipers, Giselinde (2006) Good Humor, Bad Taste : A Sociology of the Joke. Berlin and New York: Mouton de Gruyter.

[vi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[vii] Spencer, Herbert (1860) O psihologiji smijeha (The Psyhiology of Laughter). Web: https://www.everywritersresource.com/on-the-physiology-of-laughter-by-herbert-spencer/. (pristupljeno: 22. svibnja, 2020).

[viii] Bourdieu, Pierre (1984) Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. Trans. R. Nice. Cambridge: MA: Harvard University Press.

[ix] Za primjenu Bourdieuove teorije u kontekstu humora vidi: Kuipers, Giselinde (2006) Television and Taste Hierarchy: The Case of Dutch Television Comedy. Media, Culture & Society, Vol. 28, No. 3. 359-378.

[x] Popović, Helena (2018) „Good Comedy“ and the Limits of Humour. Sociologija, Vol. LX (2018), No 3, 595-613.

[xi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[xii] Christopher, Lasch (1986) Narcistička kultura – Američki život u doba smanjenih očekivanja.  Zagreb: Naprijed.

In memoriam – Josip Juraj Hrženjak

Obavještavamo vas da je nažalost preminuo Juraj Hrženjak, prvi predsjednik poslijeratnog Sociološkog društva Hrvatske (1959).

Juraj Hrženjak je bio hrvatski političar i publicist (Bjelovar, 10. 3. 1917.). Diplomirao je 1956. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je u privilegiranoj agrarnoj banci (1938.–39.) te u Odjelu za poljoprivredu Banske vlasti u Zagrebu (1940.–41.) nakon čega se priključio antifašističkomu pokretu. Nakon rata obnašao je mnoge vojne, političke i pravne funkcije. Među ostalim bio je pomoćnik komandanta Vojne uprave Jugoslavenske armije (JA) za Istru i Slovensko primorje (1945.–47.), pomoćnik ministra za novooslobođene krajeve (1947–51), direktor Instituta za društveno samoupravljanje (1955.–58.), zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu (1953.–58.), sudac Ustavnog suda SR Hrvatske (1967.–75.) te direktor Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu (1975.–78.) nakon čega je 1980. umirovljen.

U publicističkome radu bavio se sociološkim temama, analizama upravljanja i samoupravljanja osobito na komunalnoj razini te priređivanjem i komentarima zakonâ.

Glavna djela: Mjesne zajednice u komunalnom sistemu (1963.), Društvena struktura naselja u SR Hrvatskoj (1983.), Međunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima (1992.), Lokalna samouprava i uprava u Republici Hrvatskoj (1993.), Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj (2004.), Anjuta (2006).

Ostat će u sjećanju sociološke struke kao jedan od najvažnijih pokretača razvoja sociologije u Hrvatskoj. O njegovoj ulozi, ali i o povijesti razvoja sociologije u Hrvatskoj možete pogledati u dokumentarnom filmu ”Misliti sociološki – 100 godina sociologije u Hrvatskoj

Neka mu je vječna slava i hvala!

 

Nedobrovoljna (ne)mobilnost u doba kriza

Početkom ožujka 2020. jedna od centralnih vijesti u (hrvatskim) medijima vijest je o „obrani“ vanjskih granica Europske unije od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno. Kao u nekom nadrealnom akcijskom promotivnom filmskom uratku, premijer države koja trenutno i ne zadugo predsjedava Vijećem EU-a, obavlja foto-shooting tursko-grčke kopnene granice iz helikoptera s vrhuškom europskih dužnosnika. Potom zaključuju o „dobrom poslu“ koji obavljaju Grčka i Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (stari/novi Frontex), kontrolirajući i nadzirući vanjske granice EU-a od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno, kao da bi se radilo o kontinuiranoj pošasti biblijskih razmjera.

Nedugo potom, nakon dva-tri tjedna, u prvom planu više nisu bili oni koji su zapeli negdje duž dionice Istočnomediteranske i/ili Balkanske rute u pokušaju ulaska u schengenski prostor, migranti kao glavna opasnost i ugroza, nego je to postao „nevidljivi neprijatelj“ među nama samima. Tzv. migrantska kriza privremeno je pala u zapećak medijskog i javnog interesa, dok pandemijska kriza puni naslovnice i zaokuplja nam pažnju. Odjednom su suspektni i opasni „Drugi“ postali susjedi, znanci, prijatelji, pa i partneri, obitelj i rodbina. Kao potencijalne prenositelje novog soja koronavirusa eksperti nas čak etiketiraju kao „bioteroriste“.

Bez daljnjeg da su mjere pridržavanja fizičke distance, izolacije i opreza u međusobnom ophođenju u hrvatskom slučaju urodile plodom u prevenciji masovnijeg širenja zaraze te se time izbjegao talijanski scenarij. Poslušali smo preporuke, čuvali se i sačuvali. No ta prečesto u medijima i među „ekspertima“ pogrešno spominjana „socijalna distanca“, o čemu je tekst napisao kolega Izvor Rukavina, možda je ipak upravo takva i prije kao i danas prisutna prema nekim društvenim skupinama. Kako to istraživanja pokazuju, migranti i izbjeglice vrlo su često oni prema kojima ispitanici u domicilnoj populaciji izražavaju zazor ili neke još negativnije sentimente i ekstremnije pojavnosti socijalne distance.[1] S obzirom na izvorište, načine i područja širenja virusa, pojačanu su socijalnu distancu i s njom povezanu raspirujuću ksenofobiju moguće osjetili Kinezi i Azijci po svijetu, ako je vjerovati zasad malobrojnim i preliminarnim rezultatima istraživanjima na tu temu.[2]

Tijekom tri najljepša proljetna mjeseca svi smo bili suočeni s izvanrednom situacijom izolacije, nemogućnosti putovanja izvan, a ni unutar granica država, zapravo situacijom onoga što Lubkeman, doduše u kontekstu rata i nemogućnosti prostornog kretanja, opisuje kao „nedobrovoljnu imobilizaciju“.[3] Ipak, diskursi i retorika kriznog upravljanja često se i nisu razlikovali od ratne retorike raznoraznih kriznih štabova, pa i ratnohuškačke i etnonacionalističke retorike u nastupima svjetskih državnika koji govore „o našem ratu protiv kineskog virusa“, kako je to sročio američki predsjednik.[4]

No vratimo se na nemobilnost. Zatvaranje granica i ograničavanje mobilnosti bilo je učinkovito u zadržavanju populacije unutar nacionalnih teritorijalnih okvira i pomoglo je u suzbijanju transfera patogena. Premda, kao što se pokazalo barem u prvim slučajevima zaraze u Europi radilo se upravo o prijenosu zaraze putem povrataka s obiteljskih i poslovnih putovanja te sportskih manifestacija i zimovanja, onih koji u svojoj mogućnosti za takav vid provođenja slobodnog vremena i godišnjih odmora pritom nisu posebno mislili na vlastito, ni na tuđe zdravlje. Za njih definitivno nije vrijedila poznata crnogorska gnoma o „junaštvu i čojstvu“, kojim štitimo „sebe od drugih“, ali i „druge od sebe“. Poznato je također kako se u manjim lokalnim zajednicama zbog onih koji su zarazu donijeli („uvezli“), ili su za tako nešto naprosto sumnjičeni, ponegdje javljala napeta atmosfera koja je rastakala vjeru u dobrosusjedske odnose, povjerenje i socijalnu koheziju među sumještanima. Srećom, panika i paranoja nigdje nisu prešle u otvoreni poziv na linč.

Istovremeno, preko noći, iako izgleda planirano otprije, Ministarstvo unutarnjih poslova RH počinje u zagrebačkom naselju Dugave graditi metalnu žičanu ogradu oko Hotela Porin – Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, valjda nas štiteći od nevidljivog neprijatelja koji se mogao utjeloviti u stanarima Porina, ili štiteći možda njih od mogućih reakcija dijela javnosti, nas samih? Možda bismo za takav iskaz „čojstva i junaštva“ trebali čestitati aktualnom ministru unutarnjih poslova, koji će, za očekivati je, sa svojim stranačkim kolegama pokušati kapitalizirati razinu javnog povjerenja u njegov tim u vrijeme kriznog upravljanja i ostvariti političke poene na predstojećim parlamentarnim izborima. Valja napomenuti kako među tražiteljima azila u Hrvatskoj nije registriran nijedan slučaj zaraze koronavirusom.[5]

Nedobrovoljna pa i prisilna imobilizacija i izolacija o kojima se manje piše ili razmišlja posljednjih tjedana ne tiču se restrikcija u vezi kretanja, rada i korištenja temeljnih javnih servisa. One se tiču posljedica uokvirivanja (framing) migrantske i izbjegličke problematike kroz diskurse i prakse kriznog upravljanja EU-a naspram raznim vrstama „željene“ i „neželjene“ mobilnosti. Putem „iregularizirajućih“ administrativnih i političkih praksi EU-a u vezi nadzora i kontrole kretanja nedobrovoljnih migranata krijumčarskim rutama i načinima (jer su sukladno viznom sustavu mahom onemogućeni u dolasku zakonitim putevima), još se jednom pokazuju napukline europskog, ali i globalnog „slomljenog izbjegličkog sustava“[6] prema onima koji traže međunarodnu zaštitu ili na drugi način žele zakonski regulirati svoj boravak, kako bi započeli siguran i bolji život.

Čini se kako humanitarna kriza kojoj svjedočimo već niz godina u našem dvorištu i susjedstvu neće donijeti ništa dobroga migrantima koji su zapeli negdje duž Balkanske rute, te da će pandemija samo produbiti i apostrofirati ljudska stradanja, kao i restriktivne, parcijalne i penalizirajuće odgovore država članica na „neželjenu mobilnost“. Nedostupnost bazičnih zdravstvenih usluga svakako ima utjecaj na standarde prihvata i kvalitetu zaštite. Zdravstveno-epidemiološka prijetnja itekako je realna u neadekvatnim sanitarno-higijenskim uvjetima prenapučenih, degradirajućih i dehumanizirajućih nazovi-kampova za prihvat i smještaj, a zapravo zatvora s visokim rizikom prijenosa zaraze, sve od Khiosa do Calaisa.[7]

Ne očekujem da će nam situacija karantene i izolacije, na koju smo, barem privremeno, svi bili pristali i pridržavali je se, dati posve precizan uvid u to kako izgleda neželjena i neizabrana nemobilnost onih zaustavljenih pred bedemima „Tvrđave Europe“. Ipak smo kao EU državljani, u našem slučaju i kao dio akademske zajednice, bilo kao studenti, znanstvenici ili visokoškolski djelatnici, donekle privilegirani jer smo, uz stres i neizvjesnost uzrokovanima pandemijom i potresom, imali više ili manje resursa i taktika za relativno brzu prilagodbu na novonastalu situaciju, zadržavajući pritom određenu dozu komocije i ugode.

Za to vrijeme zdravstveni sustavi mnogih europskih zemalja stenjali su pod pritiskom novooboljelih, nedostatnog medicinskog kadra i svog truda i tereta koji su iznijeli, uključujući i moralno teške odluke o spašavanju nekih pacijenata pred drugima. Istovremeno, sustavi nadzora i kontrole iza žica i ograda zatvorene i ograničene populacije „neželjenih Drugih“ i dalje pomno nastavljaju pratiti svaki korak onih koji čekaju na razrješenje svog statusa, no još više na pitku vodu, jestivu hranu, lijekove, topli tuš i pristojan krevet, podjednako u „zemljama jezgre“ kao i u tamnim vilajetima „poluperiferije“. Jesmo li suodgovorni?

Bauman piše kako masovni dolasci i pokušaji dolazaka stranaca, migranata, nisu posljedica naših individualnih djelovanja, niti su pod našom kontrolom i odobrenjem. Oni, „ljudi u pokretu“ na granicama i u prihvatilištima, mogu biti viđeni kao vjesnici kolapsa postojećeg poretka, koji je izgubio snagu samoobnavljanja, što god i kakavgod taj poredak bio, iako u našim očima priželjkivan kao stabilan, poznat, nešto nad čime imamo kontrolu.[8] Čini se kako je migrantska, a zapravo humanitarna kriza, jednako kao i pandemijska kriza, poljuljala takvu već pomućenu sliku našeg svijeta, u kojem nismo ni izbliza jednako ugroženi, a ni jednako otporni na sve ekonomske, klimatske ili zdravstveno-epidemiološke stresore. O dalekosežnosti i intenzitetu nadolazeće gospodarske krize izazvane pandemijom možda tek nejasno dvojimo, no posljedice pandemije već se manifestiraju u novim potrebama neoliberalnih nacionalnih ekonomija koje su odjednom ostale bez uhodane baze prekarnog radništva u mnogim sektorima, posebice u poljoprivredi i uslužnim djelatnostima.

Danas se prepoznavanje potrebe za jeftinim migrantskim radom čini ne samo kao uhodana eksploatacijska praksa suvremene globalne ekonomije nego i kao dodatni vapaj europskih tržišta rada ovisnih o imigrantskoj najamnoj radnoj snazi u više sektora nacionalnih ekonomija, a ne samo u znanim 3D (dirty, dangerous and difficult) i 3C (cooking, caring and cleaning) poslovima. U toj se situaciji čini kako su migranti i izbjeglice sada ne samo dovoljno dobri već i nasušno potrebni u zdravstvenim sustavima kao liječnici i pomoćni medicinski djelatnici.[9] Svojevrsna hipokrizija europskih država očituje se u omogućavanju zaposlenja na sezonskim poslovima čak i onima koji su donedavno rasplete svojih sudbina i statusa čekali u pritvoru kao odbijeni tražitelji azila iz „sigurnih trećih zemalja“. Sad su i oni podesni raditi na zapadnoeuropskim plantažama ispražnjenim od sezonskih radnika s europskog istoka.[10]

Hoće li Hrvatska i Europa izaći iz ove pandemije osjetljivije na ljude u pokretu kao ljude u potrebi? Neka izvješća jasno ukazuju da je zbog pandemije osjetan pad broja podnesenih, ali i odobrenih zahtjeva za azilom u Europskoj uniji u proteklim mjesecima.[11] Kakve će posljedice pandemija imati na Zajednički europski sustav azila (CEAS) i reformu Dublinskog sustava ostaje za vidjeti, o čemu je pisao i kolega Nikola Petrović. Čini se da i u ovakvim kriznim vremenima vizionarstvo briselskih tehnokratskih elita ne seže dalje od kozmetičkih mjera političke i medijske humanitarizacije pitanja pomoći i potpore, kao primjerice u hvalevrijednim, ali ipak zbog obima potreba nedostatnim akcijama relokacije djece izbjeglica s grčkih otoka. U Hrvatskoj pak svjedočimo spomenutoj žičanoj ogradi oko Porina te nastavku medijskog rata MUP-a s domaćim i međunarodnim humanitarnim akterima i organizacijama civilnog društva oko dokumentiranog sustavnog nezakonitog protjerivanja migranata i nasilja na hrvatskim granicama.[12]

Najnoviji trendovi oko pitanja utjecaja pandemije na azilne politike tako tjeraju na opravdanu sumnju da će se zatišje na granici u vrijeme koronakrize i borbe protiv „nevidljivog neprijatelja“ iskoristiti od strane nacionalnih vlada i Europske komisije za daljnju postupnu suspenziju prava na azil, unižavanje mnogih socijalnih usluga vezanih za integraciju, kao i priliku za uvođenje još restriktivnijih i rigidnijih politika i mjera kontrole i nadzora teritorija, granica i populacija.[13] Ipak, neke su države, poput Portugala, otišle u drugom smjeru i u vrijeme pandemije privremeno omogućile tražiteljima azila jednaku razinu socioekonomskih prava kao i svojim državljanima, pokazujući time određenu razinu socijalne osjetljivosti i solidarnosti. Ostaje nada da te mjere neće ostati isključivo privremeni rez u uhodanom redu stvari.

Koliko će u „novoj normalnosti“ ostati prostora slobode za građanski aktivizam i društvenu solidarnost možda više i nije pitanje osobnih afiniteta prema liberalnijim kvotama useljavanja i/ili odobravanja međunarodne zaštite nego prema tome koliko smo kao građani spremni na suočavanje s vlastitim strahovima i predrasudama s obzirom na percipirana i internalizirana, a dijelom i društveno konstruirana stanja „krize“ koja posljedično osjećamo. Inspiriran tekstom kolegice Petre Rodik i drugim tekstovima iz serije „Sociologija iz izolacije“, pitam se hoće li stare/nove forme društvenosti proizašle iz pandemijskog stanja možda (barem pokušati) premostiti nerijetko razdvajajuće dobne, statusne, klasne i etnonacionalne markere našeg iskustva socijalnog distanciranja, te nam pružiti platformu za suradnju, solidarnost i uzajamno jačanje otpornosti na raznovrsne krize.

Čini mi se da je, simmelovskim rječnikom rečeno, COVID-19 postao „trajnim strancem među nama“, no možda nam je to, makar i malena, prilika da ujedinjeni i ravnopravniji razumijemo sličnosti koje nas spajaju i premostimo razlike koje nas oslabljuju. Nadajmo se da to ipak neće biti neka distopijska, makabristička slika svijeta u kojem svi nastojimo seliti u bijegu od rata, gladi, klimatskih promjena, političara, siromaštva ili zaraze, a bivamo onemogućeni, sapeti i imobilizirani, pri čemu nam jedino preostaje stoički podnijeti cijenu razjedinjenosti i (ne)sagledavanja da smo zapravo svi u istoj (b)arki. Osim toga, gdje bismo i mogli pobjeći, a da to nije prema samima sebi i jedni ususret drugima?

Drago Župarić-Iljić

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
8. 6. 2020.

 

 

Na čitanju i konstruktivnim komentarima na prvu verziju ovog teksta zahvaljujem Petri Kelemen, Snježani Gregurović, Marijani Hameršak i uredništvu „Sociologije iz izolacije“.

[1] https://cps.ceu.edu/sites/cps.ceu.edu/files/attachment/article/3014/messing-sagvari-fes-study-march-2018.pdf

[2] https://dl1.cuni.cz/pluginfile.php/918258/mod_resource/content/1/Coronavirus_prejudice_preprint.pdf

[3] Lubkemann, S. C. (2008). Involuntary Immobility: On a Theoretical Invisibility in Forced Migration Studies, Journal of Refugee Studies, 21 (4): 454–475, https://doi.org/10.1093/jrs/fen043

[4] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ne-treba-nam-rat-protiv-virusa-vec-solidarnost. Trump je također u najboljoj post-truth i teoriji zavjera maniri pozvao sugrađane da ubrizgavaju izbjeljivač kako bi se zaštitili od zaraze.

[5] http://www.imin.hr/c/document_library/get_file?uuid=504de918-7b02-4686-bb26-59d0f9091827&groupId=10156

[6] Betts, A. and Collier, P. (2017). Refuge: transforming a broken refugee system. UK: Allen Lane

[7] https://www.portalnovosti.com/adriana-tidona-ne-smijemo-zaboraviti-na-izbjeglice

[8] Bauman, Zygmunt (2016). Strangers at Our Door. Polity Press

[9] https://www.migrationpolicy.org/news/us-health-care-system-coronavirus-immigrant-professionals-untapped-resource

[10] https://www.euractiv.com/section/agriculture-food/news/german-farms-need-nearly-300000-seasonal-workers/

[11] https://www.easo.europa.eu/sites/default/files/easo-special-report-asylum-covid.pdf

[12] https://www.telegram.hr/politika-kriminal/europa-namjerno-ignorira-nasilje-nad-migrantima-koje-provodi-hrvatska-policija/

[13] https://www.ecre.org/wp-content/uploads/2020/05/COVID-INFO-5-May-.pdf

Što proizvodi javni sektor? O važnosti društvenih formi proizvodnje

Paradoksalno je da se javni sektor u cjelini ponovo žestoko napada baš u periodu kada su nam javno zdravstvo i javne financije jedini društvenih mehanizmi kojima se u kratkom roku može adresirati pandemija. Kritičari hrvatskog javnog sektora najviše se fokusiraju na njegovu veličinu i efikasnost te zapošljavanja bez potrebnih kompetencija. Veliki dio takvih kritika ima dobre osnove. S pojavom pandemije koronavirusa kritike su postale nijansiranije te se sve češće može čuti o podjeli javnog sektora na produktivni i neproduktivni dio. Naizgled, čini se da je makar nekim dijelovima javnog sektora, poput školstva i zdravstva, priznat ekonomski i društveni doprinos. Međutim, logika je takvih podjela i dalje problematična jer polazi od toga da je javni sektor potrošač vrijednosti koju stvara privatni sektor, odnosno da se sva nova dodana vrijednost stvara u privatnom sektoru. Takvo stajalište daje snagu kritikama koje privatni sektor vide kao jedinog stvarnog nositelja razvoja. Argumentacija proizlazi iz teorija konstruiranih isključivo za razumijevanje aktivnosti koje svoju valorizaciju ostvaruju na tržištu, kroz oblikovanje cijena i odabirom kupaca [1]. No kako objasniti djelatnosti poput javnog zdravstva, skrbi ili školstva koje imaju drukčiji cilj proizvodnje i koje se velikim dijelom valoriziraju kroz netržišne mehanizme?  Kako bismo odgovorili na to pitanje potreban je teorijski aparat kojim možemo obuhvatiti različite načine proizvodnje i njihove specifičnosti [2].

U klasičnom ekonomskom pristupu, sve aktivnosti koje nisu tržišne poimaju se kao rezultat tržišnih promašaja (market failures), kao iznimke koje pokrivaju one sektore i vrste proizvoda kod kojih tržište ne može dovoljno dobro funkcionirati. Iako postoje velike specifičnosti financiranja, proizvodnje i alokacije rezultata u, primjerice, javnom zdravstvu i školstvu, ne sagledava ih se kao drukčiji oblik proizvodnje. Osnovna je razlika u cilju i karakteru njihove proizvodnje, gdje zapažamo drukčiju, primarno egalitarnu i solidarnu alokacijsku logiku. Proizvodi javnog zdravstva nastoje se alocirati po društveno dogovorenom kriteriju tako da budu dostupni gotovo cijelom stanovništvu bez obzira na individualnu platežnu sposobnost. Za razliku od privatnog zdravstva u kojem osobno bogatstvo diktira dostupnost usluga, kod javnog zdravstva takve diferencijacije (usluga po plaćanju) nema. Dodatni je aspekt solidarni karakter financiranja jer, za razliku od privatne robne proizvodnje, javnu financira cijelo društvo kroz poreze i doprinose [3].

KBC Dubrava. Autor: Bojan Arežina, preuzeto s https://registararhitekture.wordpress.com/

Kroz povijest osnivanja egalitarne javne proizvodnje mogu se iščitati neki osnovni pokretački principi. Utemeljitelj javnozdravstvene službe na ovim prostorima i jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije dr. Andrija Štampar jasno je iznio princip da liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku, te da se ne smije „raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam)“ [4]. Slično tome, osnovni princip stvaranja sustava nacionalnog zdravstva (NHS) u Ujedinjenom Kraljevstvu 1948. glasio je da nema direktnog plaćanja za usluge: „Svatko – bogat ili siromašan, muškarac, žena ili dijete – može koristi bilo koji dio sustava (…) ovo nije milostinja, svi to plaćate“ [5]. U oba je primjera, u suprotnosti s logikom pristupa rezultatima robne proizvodnje, vidljivo izuzimanje individualnog bogatstva potrebitih kao kriterija pristupa proizvodima i uslugama cijelog sektora. Drugim riječima, načinom proizvodnje konstruiranim s  ciljem specifične, egalitarne alokacije svojih proizvoda, te njegovim društvenim financiranjem, u društvo se uvodi solidarnost i jednakost [6].

Umjesto da razvijaju kategorije, logiku i interne tendencije primjerene drukčijem karakteru egalitarne i solidarne proizvodnje, ekonomske mainstream teorije svu proizvodnju javnog sektora poimaju kroz kategorije razvijene za shvaćanje kapitalističke robne proizvodnje. Primjenjivanje ovih kategorija na dijelove javnog sektora poput zdravstva ili školstva ukazuje na nelogičnosti. Ako znamo da privatna škola ili bolnica isporučuju robu, kako zovemo proizvode koje isporučuju javna bolnica i škola?

Cilj je svake aktivnosti koju smatramo produktivnom da proizvede višak, odnosno da rezultira većom vrijednošću. Ako znamo da je cilj kapitala stvaranje viška vrijednosti, što je cilj javnih sredstava kojima se financiraju bolnice? OECD-ov priručnik za nacionalno računovodstvo problem sažeto opisuje: „trenutna metoda (računovodstvenog bilježenja) podrazumijeva da skeneri ili rendgeni ne proizvode neto višak (net surplus) kad se koriste u javnoj bolnici, kao što je slučaj kada ih se koristi u privatnoj klinici.“[7] Autori priručnika zaključuju da je metoda nacionalnog računovodstva po kojoj se dodana vrijednost javnog sektora računa kao zbroj vrijednosti svih ulaznih elemenata i po kojoj proizvodnja javnog sektora rezultira vrijednošću identičnoj uloženom, manjkava, te da se njome „značajno umanjuje doprinos države BDP-u“.

Dok se u kapitalističkoj proizvodnji dodana vrijednost pojavljuje kao višak vrijednosti izražen u jedinicama valute u obliku profita, isto ne možemo reći za javni sektor. No, ako dijelovi javnog sektora kroz „naočale ekonomista“ ne proizvode više vrijednosti od ulaznih elemenata, od zbroja troškova proizvodnje, koja je onda svrha takve proizvodnje i zašto uopće imamo takav oblik aktivnosti? Kao što primjećuju autori OECD-ovog priručnika, spomenuta usluga rendgena je identična neovisno o tome je li dostavljena privatnom ili javnom proizvodnjom, no samo kod privatnog sektora postoje pravne i računovodstvene konvencije kojima se bilježi višak. Autori impliciraju da kod identičnih aktivnosti javnog sektora također postoji višak, ali nam nedostaje znanstvena metoda kojom bismo njegov pojavni oblik zamijetili i mjerili. To ostavljamo kao pitanje za budućnost jer trenutno ne postoje naznake da smo blizu rješenja.

Osnovna škola u Visu. Foto: Sanja Buble

Sociološki nam pristup može biti od pomoći pri analiziranju ovog problema. Početak discipline označen je tezama klasičnih autora da su ekonomske aktivnosti uvijek podložne cijelom nizu društvenih pojava. Simmel je pisao o društvenim formama s fokusom na novac, Polanyi  o ukorijenjenosti (embeddedness) tržišta u društvu, dok je Weberova ekonomska sociologija nastala iz uvjerenja da se ekonomski interesi i društvene strukture mogu obuhvatiti zajedničkim teorijskim pristupom. Drugim riječima, klasični su sociolozi na različite načine ukazivali da sve ljudske aktivnosti nužno poprimaju društvenu formu, te de ekonomski metodološki pristup nije adekvatan za predmet istraživanja.

Za promišljanje ovog problema posebno je koristan Marxov rad. Marx je proučavao proizvodnju bogatstva i pripadajućih društvenih odnosa metodom društvenog i ekonomskog određenja formi. Ovdje valja napomenuti da je njegov rad gotovo cijelo stoljeće bio temeljni materijal iz kojeg su lijevi politički pokreti (pa i države) gradili svoje razumijevanje ekonomije i društva zbog čega su takva tumačenja Marxa u pravilu bila politički instrumentalizirana [8]. Tradicionalna tumačenja i danas postoje, no ovaj se tekst naslanja na široki dijapazon interpretacija koje se pojavljuju pod imenom  Nova čitanja Marxa, tj. na pristupe koji u Hrvatskoj nisu bili značajnije prisutni sve do zadnjih desetak godina [9]. Ono što fundamentalno razlikuje nova od tradicionalnih čitanja jest interpretacijski fokus na Marxov metodološki pristup kroz ideju društvenih formi i procese ekonomskog određivanja forme [10].

Fokusom na forme može se uočiti da je proizvodnja društvena pojava sa znatnim razlikama među načinima proizvodnje. Svi elementi uvučeni u proizvodni proces određenog načina proizvodnje poprimaju određeni društveni oblik, formiran procesima vođenim sveukupnim ciljem te ekonomske aktivnosti. Mainstream ekonomske teorije ne vide te oblike već njihove pojave najčešće opisuju općim apstrakcijama, poput dobara, proizvoda i proizvodnje [11]. U ekonomskim teorijama ne nailazimo niti na diferencijaciju dominantne robne proizvodnje kao specifičnog načina proizvodnje. Za veliku većinu ekonomskih teorija postoje samo proizvodnja i proizvodi. Marx ukazuje da su ta dva pojma opće apstrakcije koje služe samo kao pomoć kod izražavanja. Proizvodnja je jezična konvencija, način da u jednoj riječi kažemo: aktivnosti koje se obavljaju s ciljem da se udruženim radom i upotrebom alata zadovolji potreba nekog drugog. Proizvodnja kao takva ne postoji u empirijskoj stvarnosti. U svakoj njenoj konkretnoj instanci postoje društveno i ekonomski određene forme. Drugim riječima, svaka proizvodnja i njeni ulazni elementi i izlazni rezultati uvijek zadobivaju specifičan društveni i ekonomski oblik. Oni bivaju determinirani karakterom te proizvodnje. Stoga kategorije s kojima ih se obuhvaća nužno moraju naznačiti to određenje i pripadajuće različitosti [12].

U suprotnosti s općim, determiniranim ili određenim apstrakcijama označavamo društvene i ekonomske forme. Kod proizvodnje s ciljem ostvarivanja viška vrijednosti, proizvod bi po specifičnom obliku koji dobiva ispravno bilo nazvati robom, a proizvodnju kapitalističkom. Ostajanjem pri korištenju općih apstrakcija, poput proizvodnje i proizvoda, nacionalno računovodstvo i mainstream ekonomija izjednačavaju specifični kapitalistički način proizvodnje s općim pojmom proizvodnje. S druge strane, korištenjem apstrakcije kapital da bi se opisali novac i sredstva za proizvodnju u svim oblicima proizvodnje, specifičnosti kapitalističke proizvodnje ispravno obuhvaćene apstrakcijom kapital pripisuju se svim načinima proizvodnje. Društveni se oblici time izostavljaju, a kapital se pojavljuje svugdje, bez obzira na karakter proizvodnje. Time se zatvara mogućnost razvijanja apstrakcija koje bi bile primjerenije različitim načinima proizvodnje: ako ne znamo da postoje bitne različitosti načina proizvodnje, ne može se ni javiti potreba za apstrakcijama kojima bi ih pojmili. Različitosti između kapitalističke robne proizvodnje i javne egalitarne su pak značajne. Dok se kapitalom proizvodi višak vrijednosti u obliku profita, novac i proizvodna sredstva upotrijebljeni za egalitarnu proizvodnju javnog sektora imaju drukčije ciljeve, karakter i društvene efekte. Kako god ih zvali, oni nisu kapital [13].

Međutim, iako novac s kojim se financira egalitarna javna proizvodnja nije kapital, on u velikoj mjeri ovisi o uspješnosti nacionalnih ekonomija i njihovih privatnih investicija, tj. od uspješnosti investiranog kapitala. Stoga je egalitarna javna proizvodnja, unatoč svom kvalitativno drukčijem karakteru, u znatnoj mjeri funkcionalno podređena uspješnosti privatnog sektora, kako u okviru nacionalne ekonomije tako i kroz poboljšanje njenih izvoznih kapaciteta. Međunarodna se kompetitivnost nacionalnih ekonomija, između ostaloga, pospješuje javnim investicijama u znanost, istraživački rad, primijenjene tehnologije i pripadajući sustav obrazovanja. Jedan od načina da se nadiđu nacionalni limiti egalitarne proizvodnje i smanji njena funkcionalna podređenost uspjesima kapitalističkog načina proizvodnje jest njena internacionalizacija, primjerice izgradnjom međusobno povezanih sustava egalitarne proizvodnje [14].

Prirodoslovno-matematički fakultet u Splitu

Trenutna je kriza pokazala da se na neke probleme može adekvatno reagirati samo opće društvenim, solidarno financiranim, egalitarno alociranim i geografski disperziranim sustavom. Kako je egalitarna proizvodnja javnog sektora najprisutnija upravo u najrazvijenijim zemljama svijeta, možemo zaključiti da u njima postoji široki konsenzus stanovništva, privatnog sektora i vlada oko njenog održavanja i važnosti za uspješan razvoj. Europska integracija nam pruža priliku da se takva proizvodna logika uzdigne na nivo cijele Unije, čak i unatoč tome što je Unija primarno stvorena kako bi se stvorilo zajedničko tržište u svrhu poticanja tržišne proizvodnje.

Foto by: Tomislav Miletić/PIXSELL

Toni Prug

2. 6. 2020.

 

 

 

 

Hvala Tamari Buble, Paulu Stubbsu, Pašku Biliću, Jaki Primorac i Simoni Kuti  na komentarima i pomoći pri oblikovanju ovog teksta.

Reference

[1] Riječ je o mainstream ekonomskim teorijama, koje dominiraju u udžbenicima, poput primjerice u Ekonomiji Saumelsona i Nordhausa. S obzirom da proizvode javnog sektora ne možemo mjeriti tržišnom valorizacijom, postavlja se pitanje na koji ih način možemo obuhvatiti i mjeriti. Postoji čitav niz oblika i metoda mjerenja rezultata i zadovoljstva rezultatima/uslugama, ali to nije tema ovog teksta.

[2] Pod širi javni sektor često se podvode proizvođači u vlasništvu države koji također proizvode robu poput HEP-a ili INA-e čije proizvode potrošači plaćaju ovisno o platežnoj sposobnosti. Takvi su proizvodi tržišno valorizirani i o njima ovdje nije riječ.

[3] Raspored tereta financiranja je zasebno i veliko pitanje.

[4] Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, Principi Dr. Andrije Štampara, www.stampar.hr/hr/dr-andrija-stampar-zivot-i-djelo ; Siniša Zrinščak (2020) Koliko će trajati? O važnosti javnog zdravstva http://hsd.hr/hr/2020/04/14/koliko-ce-trajati-o-vaznosti-javnog-zdravstva/

[5] University of Warwick Library (2019) The formation of the National Health Service, https://warwick.ac.uk/services/library/mrc/archives_online/digital/health/nhs/

[6] Postoje mnoge netržišne prepreke ostvarenju egalitarne i solidarne logike, poput adekvatnosti samih kriterija i implementacija koje nerijetko odstupaju od zacrtanih kriterija. Cilj ovdje izloženog pristupa jest da se takve prepreke i odstupanja bolje detektiraju i smanje te da se centralna logika proizvodnje afirmira i poboljša.

[7] OECD (2014) Understanding National Accounts, 2nd Ed., str. 115

[8] Ingo Elbe (2013)  Between Marx, Marxism, and Marxisms – Ways of Reading Marx’s Theory https://www.viewpointmag.com/2013/10/21/between-marx-marxism-and-marxisms-ways-of-reading-marxs-theory/

[9] Dobar je uvod zbornik Bellofiore, Fineschi, Ur. (2009) Re-reading Marx, Palgrave-Macmillan; Michael Heinrich (2015), Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, Centar za radničke studije, https://www.rosalux.rs/all/uvod-u-marxovu-kritiku-politicke-ekonomije

[10] Za uvod u Marxov metodološki pristup razlikovanja općih i određenih apstrakcija, vidi  Patrick Murray (1988), Marx's Theory of Scientific Knowledge, deseto poglavlje, str 121-9; Patrick Murray (2016) The Mismeasure of Wealth: Essays on Marx and Social Form, Uvod, str 1-54.

[11] Primjerice Varian (2010) Intermediate Microeconomics: A Modern Approach. 8th International student edition edition, str. 333; Mankiw (2010) Macroeconomics, str. 47; Blanchard (2016) Macroeconomics, 3. poglavlje.

[12] Za drukčiji pristup problemu, vidi Gibson-Graham (2006) The End of Capitalism (As We Knew It): A Feminist Critique of Political Economy, University of Minnesota Press; te Gibson-Graham & Kelly Dombroski (2020) The Handbook of Diverse Economies, Edward Elgar.

[13] Slično vrijedi i za apstrakcije poput socijalnog, sociokulturnog ili kulturnog kapitala. Čim se pojave koje te apstrakcije obilježavaju nalaze u drukčijoj, nekapitalističkoj formi proizvodnje, ne možemo govoriti o kapitalu.

[14] Paul Stubbs (2020) Je li vrijeme za univerzalni temeljni dohodak? http://hsd.hr/hr/2020/03/30/je-li-vrijeme-za-univerzalni-temeljni-dohodak/

Sociologija, (ne)normalnost i nova normalnost

Jedan od najučestalijih izraza u opisivanju stvarnosti u doba pandemije COVID-19 jest da ovakvo stanje „nije normalno“. Isti izraz korišten je za izražavanje zabrinutosti kao reakcije na opću krizu uzrokovanu pandemijom, a nerijetko možemo čuti kako se, bar dok se ne razvije cjepivo kao ultimativno oružje u borbi protiv pandemije, trebamo pripremiti na „novu normalnost“. Izraz „normalno“ je primarni kvalifikator postojećih ili bolje rečeno očekivanih stanja ili situacija u kojima se nalazimo kao pojedinci, društvene grupe ilidruštva u cjelosti. Razina općenitosti ovom izrazu daje status nesvodivosti i kao izraza i kao društvne pojavnosti, zbog čega je rijetko predmetom sociološkog interesa. Međutim, neočekivana, neočekivnim ispunjena ili krizna stanja poput aktualnog, koje označavamo kao „nenormalne“, ogoljavaju društveni poredak s pripadajućim strukturama i tȏkom (pogotovo onim svakodnevnim) koje ih održava, a što prepoznajemo kao društveni život. Jedna zanimljiva stvar vezana za društveni život jest da se nastavlja unatoč strukturnim poremećajima. Upravo je ta činjenica, koju inače označavamo izrazom „prilagođavanje“, osnova za grandiozne  kvalifikatore ili deskriptore kao što su: „normalno“, „nenormalno“, „normalnost“ i „nova normalnost“[1].

Iako sam navedene izraze označio kao deskriptore, jer ih najčešće koristimo u opisivanju stanja i situacija, nastojat ću, kroz kratku pojmovnu analizu iz kuta vlastite specijalističke ekspertize (sociologija prava), demonstrirati kako je njihova narav prvenstveno preskriptivna. Naime, premda je određenje pojma „normalno“ ili „normalnost“ daleko od jednoznačnog, stajališta sam da je suština ovog pojma u očekivanju i očekivanom, a da je osnovni element (ujedno i definijens) pojma „normalnosti“ – pojam norme.

Definiranje pojma „normalnost“ na osnovu pojma norme predstavlja primarni i pozitivni način – u smislu da „normalnost“ definiramo kao pojavu koja se temelji na normama. Sekundarni način definiranja polazi od pojma „nenormalnost“ i negativan je u smislu da je njegova suština u onome što „nije normalno“. Zanimljivo je da je se sociologija najčešće koristi sekundarnim načinom gdje pojam „nenormalnost“ zamjenjuje pojmom devijantnosti kojeg je puno lakše operacionalizirati – i zbog čega kao etabliranu disciplinu imamo sociologiju devijantnosti, a ne sociologiju normalnosti.

Prije nego se upustim u vrlo kratko obrazloženje svoje tvrdnje o normama kao elementarnim česticama „normalnosti“ samo ću ukratko spomenuti neka od razumijevanja ovog pojma u klasičnoj sociologiji s obzirom da su još uvijek aktualna. U organicističkoj sociologiji pojam „normalnog“ izjednačen je sa zdravljem ili zdravim funkcioniranjem organizma[2], a što je osnovna misao na kojoj počiva oblast socijalne patologije. U funkcionalističkoj sociologiji, prvo kod Durkheima, „normalnost“ je shvaćena kao prosječnost ili srednja mjera[3], a potom se, naročito kod Parsonsa i Mertona, razumijeva u kategorijama stabilnosti, ravnoteže, reda i poretka, odnosno razumijeva se, s jedne strane, kao uspješno prilagođavanje pojedinca društvenim očekivanjima te, s druge strane, kao i uspješnost integracije i funkcionalnosti društvenog sistema[4]. Vjerojatno je najpoznatiji primjer definiranja pojma „normalnost“ na sekundaran način onaj iz interakcionističke paradigme gdje se „normalnost“ očituje u vlastitoj odsutnosti uslijed sloma društvenog poretka na razini svakodnevnog života[5].

Vraćajući se na definiciju „normalnosti“ kao pojavnosti utemeljenoj na i/ili sastavljenoj od normi, dužan sam napomenuti da je moje shvaćanje preskriptivnosti izraza „normalnost“ u vezi s razumijevanjem pojma norme, a da je ovaj pojam konstruiran na temeljima funkcionalističke paradigme društva. Točnije, norme trebamo razumijevati kao društvene činjenice. U ovom smislu, norme se iskazuju kao društvene silnice koje na pojedinca (pojedinačno ponašanje) djeluju izvanjski i prinudno i, prema Durkheimu, upravo u ovakvom određenju otkriva se bit normi, koja je istodobno i normativna i faktualna[6]. Ovo nas odvodi korak dalje prema definiranju pojma norme u suvremenoj sociologiji, točnije sociologiji prava.

Prema definiciji autora nordijske škole sociologije prava, Håkana Hydéna i Månsa Svenssona, norma je generalizirano očekivanje individualnog ponašanja, točnije, norma je društvena činjenica u kojoj su ujedinjeni momenti „jest“ i „treba“, a čija su suštinska svojstva: a) imperativ (čisto trebanje), b) društvena reprodukcija i c) individualno razumijevanje očekivanog ponašanja[7]. Ukoliko norme pojmimo kao, nadasve, očekivanja, onda i za „normalnost“ možemo reći da je satkana od normi, odnosno da predstavlja ono očekivano. Ovo je ujedno i razlog zbog čega sam naglašavao riječ „očekivanje“ iznad u tekstu.

Do istog rezultata ćemo doći ako upotrijebimo sekundarni način definiranja pojma „normalnosti“, odnosno ukoliko se fokusiramo na pojam „nenormalnosti“. Suština ovog pojma je u odstupanju i to odstupanju od očekivanog, bilo da pod očekivanim podrazumijevamo zdrav režim funkcioniranja ili poopćenu prosječnost. Odstupanje od očekivanog je suština pojma devijantosti. Devijantnost je svako odstupanje od očekivanog koje može biti naprosto drugačije (alternativno), drugačije i upereno protiv vladajućeg reda i poretka (delinkventno) ili drugačije i nezdravo (aberantno i patološko). Da zaključim, preskriptivnost izraza „normalnost“ posljedica je normativnosti pojma „normalnost“ ali, budući da je u pojmu norme implicirana ne samo normativnost nego i faktualnost, mi „normalnost“ tretiramo kao deskriptivni izraz, a što za posljedicu ima da mu pridajemo status nesvodivosti, zbog čega izbjegava fokusu konvencionalne sociološke analize – sve do onog momenta kada „normalnost“ postane odsutna. Drugim riječima, „normalnost“ nikada nije naprosto opisujuća nego je uvijek i propisujuća.

Na tragu ove kratke pojmovne analize sada možemo razmatrati izraze „normalno“, „normalnost“, „nenormalnost“ i „nova normalnost“ u kontekstu aktualne pandemije. Teorijski okvir ovog razmatranja bit će strukturalno-funkcionalistička teorija. U smislu društvenog stanja, pandemija COVID-19 pojavljuje se kao „nenormalnost“ u kojoj ne znamo što točno očekivati (npr. možemo li očekivati da će online obrazovna ili radna postignuća biti istog standarda kvalitete kao offline postignuća? Možemo li očekivati da sistemski imperativ privrede prevagne nad vrijednosti javnog zdravlja u skorijoj budućnosti?). Istoznačno se pojavljuje i u smislu društvene situacije (npr. mogu li očekivati da ću jesen i zimu provesti u izolaciji kao što sam proljeće? Hoće li se u tom slučaju očekivati da, u radu od kuće, budem propisno odjeven i to budem morao dokazati?). Očekivanja su više nejasna što je stanje ili situacija neizvjesnija, a neizvjesnost je samo izraz kojim opisujemo još neostvarenu prilagodbu, i to funkcionalno pojmljenu prilagodbu[8]. Ukoliko ovo pokušamo objasniti u slobodnoj interpretaciji Parsonsove AGIL sheme[9], gdje funkcionalne imperative tretiramo kao faze u procesnom slijedu, reći ćemo da je „nenormalnost“ najizraženija dok sistem na okruženje ne reagira prilagodbom (A). Ovo stanje neočekivanog značajno se minimalizira kada se odredi cilj (G), odnosno kada se utvrdi pravac generiranja normativne strukture iz utvrđenih vrijednosti i sistemskih imperativa, skoro pa nestaje u fazi integracije (I) zahvaljujući mehanizmima društvene kontrole i gdje se, istodobno, kao „nenormalnost“ sada pojavljuje ono što odstupa od propisanih normi, te, konačno, u fazi latencije i održavanja obrazaca (L) početna „nenormalnost“ sada postoji isključivo kao odstupanje od propisanih normi, odnosno od „normalnosti“ koja je zadobila status nesvodivosti ili, kako bi Pierre Bourdieu rekao – status doxe iz orthodoxe[10].

Procjenjujući stanje „normalnosti“ i „nenormalnosti“ na prostoru ex-Yu država, , ne čini mi se da smo trpjeli „nenormalnost“ duže nego što bi trpjeli posljedice inicijalnog šoka, u svakom slučaju kraće nego što se stvarno čini. Preporuke liječničke struke, od kojih najvažniji naputak nes(p)retno formuliran kao „socijalno distanciranje“, efektivno su pretvorene u pravne norme (uredbe, naredbe i druge pravne norme) kojima su propisane zabrana i ograničenja, uključujući i ograničenja ustavom zajamčenih sloboda; ali su, također, pretvorene i u društvene norme kojima su se pojasnila očekivanja individualnog ponašanja u konkretnim situacijama: u prodavaonici, banci, na radnom mjestu i tome slično, uključujući i zahtjev nošenja maski i rukavica. Norma koja propisuje nošenje maski i rukavica uskoro bi mogla postati pravnom normom, odnosno ono što mi kao adresati pravnih normi prepoznajemo kao obavezu čije nepoštivanje može izazvati reakciju u vidu organizirane sankcije.

Preporuke liječničke struke ujedno su ocrtale pravac prilagodbe kao i pravac normiranja. Protokom vremena društveni će život će iz ‘kaosa’ neočekivanog (evidentnog kroz primjere panične kupovine) splasnuti u tijek prilagođenih društvenih struktura i nastaviti svoje kretanje u stanju koje ćemo, barem privremeno, kvalificirati kao „novu normalnost“. U „novoj normalnosti“ dobit ćemo priliku naviknuti se na nošenje maski i rukavica, održavanje  prostorne distance na mjestima rada, učionicama i bogomoljama, limitiranim restoranskim ponudama, praznim stadionima i koncertnim dvoranama, reduciranom avionskom prometu i turističkim rutama i tako dalje i tome slično[11]. U slučaju da izvanredne okolnosti koje diktiraju ovakvu „normalnost“ potraju, a što se iskreno nadam da neće biti slučaj, ta „nova normalnost“ postat će jednostavno – normalnost.

 

Samir Forić,

Odsjek za sociologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu,
23. 5. 2020.

 

Zahvalnost na doprinosu u unaprjeđenju kvaliteta teksta dugujem kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac.

 

[1] Ovaj uvid, inspiriran refleksivnom matricom u sociologiji, potvrđuje da je svijet nesvodivih ili sasvim običnih i samorazumljivih društvenih pojavnosti legitimno područje sociološkog promišljanja i istraživanja ili, kako to kaže Ivana Spasić: „Onebičavanje običnog, iskazivanje prećutnog, propitivanje samorazumljivog može se shvatiti kao ne samo kao preduslov za sociologiju svakodnevnog nego i za sociologiju samu“ (Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, str. 21-2).

[2] Jugović, A. 2002. Društvena patologija i normalnost: teorijske i praktične perspektive. Beograd: Službeni glasnik, str. 20.

[3] Jugović, A. 2009. Teorija društvene devijantnosti. Beograd: Službeni glasnik, str. 55.

[4] Ibid., str. 100-27.

[5] Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

[6] Durkheim, E. 1999. Pravila sociološke metode. Zagreb: Naklada „Jesenski i Turk“, str. 15.

[7] Više u Hydén & Svensson. 2008. „The Concept of Norms in Sociology of Law“ u Hydén & Wickenberg, Contributions in Sociology of Law. Remarks from a Swedish Horizon. Lund: Sociology of Law, Lund University, pp.  135-7. Potpunija Svenssonova definicija glasi da su norme „(a) normativni iskazi koji su (b) socijalno reproducirani i (c) predstavljaju individualnu percepciju očekivanja okoline u vezi s vlastitim ponašanjem (Svensson, M. 2013. „Norms in Law and Society: Towards a Definition of Socio-Legal Concept of Norms“ u Baier, M., Social and Legal Norms: Towards a Socio-Legal Understanding of Normativity. Abdington: Routledge, p. 47). O nordijskoj školi sociologije prava i pristupu zasnovnom na normama više u Forić, S. 2020. „Normativno razmatranje društva i pristup zasnovan na normama: primjer nordijske škole sociologije prava“ u Čamo, M. i Osmić, A. Pola stoljeća sociologije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fakultet političkih nauka, str. 89-124.

[8] U kontekstu strukturalnog funkcionalizma prilagođavanje se pojavljuje kao suštinski element pojma „normalnosti“ jer se odnosi na efektivno (uspješno) prilagođavanje društvenog sistema njegovom okruženju, kao i prilagođavanja pojedinaca i društvenih grupa dominantnim vrijednosno-normativnim obrascima i ulogama (op. cit. Jugović, 2007: 100-27).

[9] Parsons, 1961 u Calhoun, C. et al. (Eds.). 2007. Classical Sociological Theory [2nd Edition]. Malden, MA: Blackwell Publishing, pp. 421-40.

[10] Bourdieu, P. 1987. „The Force of Law: Towards a Sociology of Judicial Field“. Hastings Law Journal, Vol. 38., p. 848.

[11] Sanchez, R. 2020. America's 'new normal' will be anything but ordinary. CNN. [online]. 04. april 2020. godine. Dostupno na: https://edition.cnn.com/2020/04/16/us/coronavirus-pandemic-new-normal/index.html [pristupljeno: 04. aprila 2020. godine].

(Ne)povjerenje u znanstvenike i eksperte – u zamci nesigurnosti i znanstvene etike

Već neko vrijeme naši su životi u velikoj mjeri oblikovani (pre)porukama eksperata – prvenstveno epidemiologa, ali nađe su tu i ponešto infektologa, virologa, molekularnih biologa i ostalih stručnjaka. Ovaj biomedicinski niz na trenutak je prekinuo zagrebački potres pa su se u medijski prostor uspjeli ugurati i seizmolozi, urbanisti i poneki povjesničar umjetnosti. Gledajući sve njih kako ne silaze s medijskih naslovnica, barem dio nas na čas je pomislio: „Napokon možemo čuti i znanstvenike/eksperte. Napokon su dobili zasluženi medijski prostor.“ Eksperti i znanstveno-zdravstvena tematika iznenada su postali predmetom intenzivnog medijskog i javnog interesa iako je povod vrlo zlosretan – pandemija dosad nepoznatog soja koronavirusa, nazvanog SARS-CoV-2. Potpuno nenadano eksperti su se našli u ulozi u kojoj velikom brzinom moraju stvarati/predlagati strategije nošenja s virusom te odgovoriti (ili barem pokušati odgovoriti) na brojna pitanja javnosti i političara. No, ima li hrvatska javnost povjerenje u znanstvenike i eksperte koji upravljaju našom, odnosno svjetskom svakodnevicom?

Neka ranija istraživanja stavova prema znanosti[i] pokazuju da hrvatski građani imaju relativno visok stupanj povjerenja u znanost općenito. Odnosno gaje pretežno pozitivne stavove prema znanosti, za razliku od mnogih postindustrijskih zemalja u kojima se znanost i posljedice znanstveno-tehnološkog razvoja puno više propituju. Društvene korijene većega povjerenja u znanost istraživači uglavnom pronalaze u razvojnim i modernizacijskim potrebama postsocijalističkih društava, kao i u tradiciji proznanstvenih stavova tipičnih za nekadašnje socijalističke zemlje[ii]. No, povjerenje i pozitivni stavovi prema znanosti općenito ne generiraju nužno povjerenje u znanost i eksperte u konkretnim situacijama, kao i u kontroverznim temama. Dapače, što je tema osjetljivija i kontroverznija, lakše je očekivati odstupanje od načelnog povjerenja u znanost. Zato se s razlogom možemo priupitati što se događa s povjerenjem u znanost/eksperte u ovoj  konkretnoj pandemijskoj situaciji, koja osim zdravstvenih posljedica generira i brojne društvene, psihosocijalne i ekonomske?

Osluškujući prve dojmove i reakcije građana, kroz medijske prikaze i istraživanja javnog mnijenja, dala se naslutiti visoka razina povjerenja u eksperte. Barem kratkoročna. S protokom vremena i sve većim ekonomskim posljedicama, zamjećuje se i rast javne skepse.  Slične nalaze zamijetili su i istraživači iz drugih zemalja. Nedavno objavljena talijanska studija[iii] pokazala je da talijanska javnost ima visoko povjerenje u znanstvenike i eksperte kada je u pitanju pandemija. No isto tako, gotovo polovica talijanske javnosti misli da su poruke eksperata u najmanju ruku neusklađene i zbunjujuće. Paralelu sigurno možemo povući i s hrvatskom javnosti. Primjerice, još nedavno medijskim prostorom kružile su preporuke kako zaštitne maske ne treba nositi. Dapače, ne preporučuju se jer stvaraju lažan osjećaj sigurnosti. Ili ih, prema novim spoznajama, ipak treba nositi? Nekad i sami eksperti nakon određenog vremena proturječe poruci koju su prije iznosili.[iv] Ili, kao što su neki njemački političari prigovorili njemačkim znanstvenicima/ekspertima, mijenjaju mišljenje svakih par dana. Znači li to da zapravo „nemaju pojma“ pa stoga ni ne treba imati povjerenja u njih?

Da bih odgovorila na ovo pitanje smatram bitnim istaknuti i razjasniti dva aspekta. Prvo, važno je razumjeti i javno komunicirati prirodu znanstvenih spoznaja. Svako znanje, odnosno znanstvene spoznaje o novom (u ovom slučaju virusu SARS-CoV-2) počivaju na akumulaciji niza znanstvenih spoznaja. No, znanstvene spoznaje o nečem novom i nepoznatom, osobito u počecima, često bivaju nesigurne. Zato možemo reći da trenutno ne postoji nedvojbena, definitivna spoznaja (idealno spremna za javnu komunikaciju) jer su teorijske i empirijske nesuglasice i prijepori uobičajeni i integralni elementi znanstveno-istraživačke djelatnosti[v]. Na to su upozoravali još socijalni konstruktivisti (iako je njihov relativizam puno šire postavljen), a zatim bili „optuživani“ da su isticanjem nesigurnosti i sumnje u „univerzalnu istinu“  narušili znanstveni autoritet, javno povjerenje i podršku znanosti. Primjerice, britanski sociolozi Collins i Pinch svoju knjigu Golem: što bi svi trebali znati o znanosti objavljenu 1993. pišu kako bi poboljšali javno razumijevanje znanosti jer smatraju da je javna slika znanosti kao posve precizne, neutralne i objektivne opasna zato što stvara prevelika javna očekivanja i tenzije. Na tom tragu i Steven Yearley[vi] konstatira da ukoliko se građani ohrabruju u mišljenju kako znanstvene istine padaju kao jabuke s Newtonova stabla, očekivat će previše od znanosti ili će ih užasnuti neslaganje među znanstvenicima.

Iako su socijalnim konstruktivistima mnogi, posebice znanstvenici iz redova prirodnih i drugih „tvrdih“ disciplina, zamjerili relativističke teze, shvaćanje znanstvenih spoznaja kao fiksnih, odnosno nepromjenjivih, neutralnih i nedvojbenih pogrešno je, posebice u stadiju inicijalne akumulacije znanja (kao što je ova sada). I može poslužiti kao plodno tlo za generiranje nepovjerenja u znanost, odnosno znanstvenike/eksperte.

Drugim riječima, zbog toga što je proces spoznaje dugotrajan i promjenjiv, još uvijek ne možemo s potpunom sigurnošću dobiti odgovore na pitanja kao što su „na kojoj temperaturi se virus uništava, trebamo li dezinficirati/prati/karantenirati namirnice kad dođemo iz dućana, trebamo li nositi maske, i jesu li dobre i platnene ili nisu“ i tako dalje.  Ali bitno je znati i razumjeti da je to potpuno normalno te nije prvenstveno odraz nesposobnosti eksperata. U ovom trenutku mogu postojati samo preporuke, koje nisu potpune ni konačne, nepromjenjive, kakve bismo sada htjeli. Jer, naravno, u vremenu nesigurnosti želimo što veću sigurnost. No trenutno bi naglasak isključivo na točnosti i potpunosti znanstvenih spoznaja bio pogrešan i zavaravao bi javnost jer se znanje cijelo vrijeme akumulira i revidira. Zato su moguće različite znanstvene preporuke, u različitim fazama pandemije jer se znanje tijekom vremena mijenjalo i usavršavalo.

Drugi aspekt koji smatram bitnim preduvjetom javnog povjerenja u znanstvenike/eksperte jest pridržavanje etike znanstveno-istraživačkog rada. Naime, zbog specifične i neuobičajene situacije koju je pandemija izazvala, došlo je i do određenih transformacija u procesu proizvodnje znanja, odnosno promjena u uobičajenim znanstvenim procedurama. Dok je inače tipično da je znanstveno-istraživačka djelatnost spora te se ne odvija u obliku kontinuiranog niza značajnih i velikih zbivanja (kako je mediji često krivo portretiraju) i brze mobilizacije resursa, mnoge procedure sada su se ubrzale, kako bi se što prije iznijeli nalazi studija i to prvenstveno drugim članovima znanstvene zajednice, a tek potom i javnosti. Zbog toga su češće moguće pogreške jer peer review (evaluacijski) sustav ne funkcionira u svom uobičajenom obliku koji podrazumijeva da nema javnog objavljivanja dok studija ne prođe kvalitetan recenzentski postupak (koji usput rečeno nije tako brz, pa čak ni u biomedicinskim znanostima). Nalazi brojnih studija ovih se dana intenzivno predpubliciraju (dok još nisu prošli znanstvenu recenziju nego su u postupku evaluacije), objavljuju (nakon što su pozitivno evaluirani), ali se i puno češće nego inače povlače budući da se naknadno uočavaju, primjerice, metodološke manjkavosti, pogreške i slično.

Nadalje, znanost je sada izložena i brojnim socijalnim, ekonomskim i političkim pritiscima. Već je R. Merton, jedan od klasika sociologije, smatrao da socijalni pritisak na znanost i njezina „pravila“ proizlazi iz razlika između znanstvenog ethosa i ethosa drugih društvenih institucija, što može imati posljedice i na jezgru produkcije znanja. Zbog toga su moguće i razne neželjene devijacije kao što su ugrožavanje znanstvene kvalitete ili profesionalne etike te posljedično opadanje javnog povjerenja u znanost i eksperte.

Primjerice, početkom travnja u Njemačkoj su objavljeni preliminarni rezultati studije COVID-19 klastera Gangelt, Heisenberg, ali prvo u medijima (pa tako i u hrvatskim[vii]). Nakon javne objave nalaza studije došlo je do niza reakcija i kritika iz redova njemačke znanstvene zajednice. Kritike su usmjerene na više aspekata – od toga da studija nije metodološki dobro postavljena pa su onda i rezultati dvojbeni, preko činjenice da je prvo predstavljena medijima, javnosti i političarima, a ne znanstvenoj zajednici (a znanstvenicima bi primarno trebalo biti mišljenje/evaluacija kolega znanstvenika), do sumnje da su autori studije htjeli ići na ruku političarima i omogućiti ranije popuštanje mjera. Autor studije prof. dr.  sc. Hendrik Streeck, imunolog i direktor Instituta za virusologiju i istraživanje HIV-a Sveučilišta u Bonnu, nastojao se obraniti od niza kritika, zanijekao je političke pritiske te odgovorio da je smatrao etičnim rezultate studije prvo iznijeti u javnost jer su društveno relevantni. No, je li stvarno etično plasirati preliminarne rezultate (koji su, usput rečeno, dijelom suprotni nalazima drugih studija) prvo javnosti? U normalnim vremenima objavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego što prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijaciju, odnosno kršenja profesionalne etike znanstvenika i otvara pitanje posljedica koje takvo ponašanje ima za znanstveni sustav i javnost, pa i za društvo u cjelini[viii]. Takvo ponašanje može dodatno produbiti osjećaj nesigurnosti i nedosljednosti jer se spoznaje kasnijom znanstvenom evaluacijom mogu pokazati netočnima, iako su bombastično najavljivane u medijima. Ukoliko se zaboravi etika znanstveno-istraživačkog rada u želji da se osigura znanstveni primat i slava, teško je ne izgubiti povjerenje javnosti, kratkoročno ili dugoročno.

Da zaključimo, velik dio nesigurnosti znanstvene spoznaje prirodan je i normalan u ovoj fazi, no onaj dio nesigurnosti koji proizlazi iz hotimičnog djelovanja znanstvenika/eksperata u želji za znanstvenim primatom ili pod političkim/ekonomskim pritiscima problematičan je jer se može negativno odraziti na znanstveni sustav i na javnost kroz narušavanje znanstvenog integriteta i javnog povjerenja u znanost i eksperte. Primjerice, javnost može snositi posljedice prije stvorenog javnog nepovjerenja u znanstvenike, odnosno generirati daljnje a priori nepovjerenje, odbijajući nove spoznaje (ili cjepivo) jer ne želi svaki put biti kognitivni akter koji mora procjenjivati i donositi odluke. Kakvo će biti povjerenje javnosti u znanstvenike/eksperte u velikoj mjeri ovisit će i o javnom razumijevanju znanstvenog procesa kao nesigurnog. Ova situacija može biti prilika da znanstvenici komuniciraju javnosti kako funkcionira znanost (razumijevanje procesa ili prirode znanosti), ali i osluškuju pitanja koja im javnost postavlja jer njihove spoznaje i odluke utječu na pojedinca i društvo u cjelini. Naposljetku, javno povjerenje u velikoj će mjeri ovisiti i o našem poštivanju etike znanstveno-istraživačkog rada.

 

Adrijana Šuljok

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
19. 5. 2020.

 

 

 

[i] Prpić, K. (2011). Science, the public, and social elites: How the general public, scientists, top politicians and managers perceive science. Public understanding of science,  20 (6): 733-750; Šuljok, A. (2020). Znanstvena pismenost i stavovi prema znanosti u Hrvatskoj. Sociologija i prostor. 58(1): 85-111.

[ii] Prpić (2011); Šuljok (2020); Bauer, M. W., Petkova, K., Boyadjieva, P. i Gornev, G. (2006). Long-term trends in the public representation of science across the 'iron curtain': Britain and Bulgaria, 1946-95. Social studies of science, 36 (1): 99-131.

[iii] https://sagepus.blogspot.com/2020/04/italian-citizens-and-covid-19-one-month.html

[iv] „Nacionalni stožer za civilnu zaštitu nije izdao preporuku da zaštitne maske trebaju nositi zdrave osobe niti smatra da je to potrebno, rekao je Capak na konferenciji za novinare Nacionalnog stožera. Jednoslojne pamučne zaštitne maske nisu učinkovite kod zaštite od koronavirusa i imaju samo psihološko značenje. Nema smisla tražiti od zdravih ljudi da nose takve maske pri ulasku u trgovine i druge javne prostore, kaže Capak.“ (24.3.2020, izvor: Hina)

„Platnene maske se ne mogu preporučiti za upotrebu u medicinske svrhe, za njih postoje kirurške i zaštitne maske, ali uvijek smo govorili da i platnena maska zaustavlja aerosol i kapljice koje nastaju prilikom govora, kašljanja i kihanja“, rekao je Capak i dodao: „Sad smo preporučili da se maske koriste na svim mjestima gdje bude veći broj osoba, posebno u zatvorenim prostorima. U nekim situacijama bi bilo dobro i na otvorenom koristiti maske, ali to je na nivou preporuke, nije obaveza. No, one smanjuju širenje kapljica kojim se prenosi koronavirus.“ (Capak, 24.04.2020, izvor: n1)

[v] Više o tome moguće je pronaći u radovima npr. Knorr-Cetina, K. (1981) The Manufacture of Knowledge. An Essay on The Constructivist and Contextual Nature of Science. Oxford: Pergamon Press;  Collins, H. M. i Pinch, T. (1993): The Golem: What Everyone Should Know About Science. Cambridge/New York: Cambridge University Press.; Wynne, B (1995): The public understanding of science, U: Jasanoff, S., Markle,G.E., Peterson, J. C. i Pinch, T. (ur.), Handbook of Science and Technology Studies, Sage: Thousand Oaks, CA, 361-388.

[vi] Yearly, S. (1994): Understanding science from the perspective of the sociology of scientific knowledge: an overview Public Understanding of Science, 3:245-258.

[vii]https://www.maxportal.hr/vijesti/njemacki-znanstvenik-nema-dokaza-da-se-virus-prenosi-u-trgovinama-kaficima-i-frizerajima/

[viii] Možemo se podsjetiti i nesretnog slučaja Ponsa i Fleischmanna koji su na konferenciji za tisak u ožujku 1989. obavijestili javnost da su otkrili hladnu fuziju, zaobišavši pritom recenzentski postupak. Mnogi znanstvenici pokušali su ponoviti ovaj eksperiment, no ni nakon brojnih pokušaja nisu uspjeli. Stoga je ovaj javni debakl zabrinuo znanstvenu zajednicu zbog mogućih posljedica na javni ugled, povjerenje i podršku.

Globalni i lokalni aspekti zaustavljanja ‘odbjeglog’ sporta u doba koronavirusa

Jürgen Klopp, po mnogočemu osebujan, a po rezultatima svakako vrlo uspješan trener Liverpoola, kluba koji je ove sezone do prisilnog prekida Premiershipa stvorio pozamašnu bodovnu prednost pred konkurencijom, privukao je početkom ožujka 2020. pozornost javnosti reakcijom na pitanje o koronavirusu koje mu je postavljeno na press konferenciji nakon utakmice. Tumačeći, vidno iziritiran, kako je potpuno promašeno da se njega pita o virusu, jer da je on samo nogometni trener, usto s bejzbol kapom i loše obrijan, te da o tome treba govoriti medicinska struka, a ne slavne osobe iz drugih sfera rada i života[i], nehotice je ukazao na neke posljedice komercijalizacije, medijatizacije i celebritizacije sporta.

Rezultatska ostvarenja na terenu i dalje su bitna, ali mnogošto drugo u sportu s vremenom je postalo još zanimljivije i/ili spektakularnije te utoliko iskoristivije za privlačenje fanova i potrošača. Stavljanje imidža u prvi plan, naglasak na novim vidovima komunikacije, prepletanje informativnog i zabavnog, promjene su koje sugeriraju da sport sâm sebe destabilizira svojim razvitkom. Zgoda s Kloppom govori u prilog tome da je Giddensova teza o odbjeglom svijetu, razrađena u njegovoj studiji o tome kako globalizacija oblikuje naše živote[ii], primjenjiva i na fenomen sporta[iii]. Naime, pod utjecajem globalizacije korjenito su transformirane mnoge prakse i režimi u kulturi sporta te suvremeni sport, prožet novim rizicima i neizvjesnostima, iznevjerenim očekivanjima i preispisanim tradicijama, sve više izmiče ljudskoj kontroli, a dobrano već i racionalizaciji. Iako je sport s kakvim, ili uz kakav, unatrag nekoliko desetljeća živimo nemoguće u njegovu ubrzanom razvitku zauzdavati, a otežano ga je i promišljati bez pomoći novih teorijskih alata, pandemija koronavirusa ga je u određenoj mjeri „zaustavila“, tj. na svojevrstan način suspendirala važan dio njegovih pojavnosti – igru, treninge, natjecanja. No, i taj recentni, neočekivani globalizacijski otisak na sportu, pokazalo se, samo potvrđuje njegovu neukrotljivost.

Aktualna situacija, a osobito maglovitost budućnosti, itekako utječe na širi društveni život. Naime, ogroman broj ljudi diljem svijeta na neki je način povezan sa sportom. Iako očito simplificira složenije odnose njihovih interesa i angažmana, „igri žetona“, tj. borbi za raspodjelu kapitala u sportskom polju[iv], u operativnom je smislu korisna podjela tih ljudi na tri grupe aktera. Jednu bi se grupu uvjetno moglo nazvati igračima, drugu publikom, treću posrednicima, a sve se tri grupe mogu dalje dijeliti na podgrupe. Naime, manji dio publike otpada na navijače, a postoji i druga izravna, kao i ona neizravna publika u sportu. Također, u posrednike u sportu spadaju razni individualni akteri među njima recimo suci i treneri, ali i oni kolektivni, primjerice upravljačka tijela poput nacionalnih i internacionalnih saveza, olimpijskih odbora i slično.

Treba imati na umu da se takva tipologija prvenstveno odnosi na profesionalni sport, kojim se široko shvaćena kultura sporta nipošto ne iscrpljuje. Pristanemo li ipak, uza sve ograde, na tu tipologiju, moguće je zapitati se: tko je među igračima, publikom i posrednicima kakva žrtva „zaustavljanja“ sporta u vrijeme haranja COVIDA-19? Pri tom je, dakako, nužno pojasniti o čemu je konkretno riječ kad se naglašava „zaustavljanje“ sporta.

Na pamet padaju: prekinuta ligaška natjecanja u raznim sportovima diljem svijeta te time dovedeno u pitanje regularno okončanje započetih sezona; otkazani ili odgođeni globalno važni sportski događaji poput Olimpijskih igara u Tokiju, Europskog prvenstva u nogometu, teniskog turnira u Wimbledonu, biciklističke utrke Giro d’ Italia itd.; onemogućeni standardni trenažni procesi što u kolektivnim što u individualnim sportovima; raskinuti ugovori klubova sa sportašima…[v] Isto tako, treba uzeti u obzir zakinutost sportske publike za mogućnost praćenja sportskih događaja uživo i putem medija, pa čak i obustavljanje kladiteljskih aktivnosti uslijed neodržavanja događaja na koje se može kladiti.[vi] Treba osvijestiti i recentne muke posrednika u svijetu sporta – od sportskih medija kojima je otežana produkcija sadržaja, preko sponzora čija su ulaganja nepovratno izgubljena, do brojnih zaposlenika u sustavu sporta koji su onemogućeni u svom radu, a time nerijetko i egzistencijalno ugroženi.

Naposljetku, u specifičnoj su se situaciji u vrijeme pandemije, uz apostrofirani vrhunski i profesionalni sport, našli i amaterski, rekreativni te školski sport. Ni njih, naime, dulji period nije bilo dopušteno upražnjavati kako se ne bi riskiralo širenje zaraze. Mnogim zainteresiranima za rekreativni sport ostale su kroz dio ožujka i travanj na raspolaganju samo ograničene mogućnosti tjelesne aktivnosti, bilo u privatnim, zatvorenim prostorima ili pak negdje vani, u prirodi, uz držanje epidemiološki propisane fizičke distance od drugih ljudi.

Ako je profesionalni sport posljednjih nekoliko desetljeća vođen ponajprije logikom biznisa te promiče primarno elitističke vrijednosti, amaterski, a osobito rekreativni počivaju na nekim drugim postulatima i nemjerljivo su bliži ideji brige za tijelo i zdravlje. Teško ih je, međutim, prispodobiti poruci i pokretu „ostani doma“, zatvorenim dvoranama, opustjelim sportskim terenima, zapečaćenim školskim igralištima i parkovima.

Dojam je, dakle, da svi koji vole sport, oni koji žive od njega ili za njega, kojima on ispunjava svakodnevicu, bilo njihovo radno bilo slobodno vrijeme ili čak oboje, trpe nemalu štetu zbog tih nesvakidašnjih okolnosti.[vii] Zaustavljeni sport mora se stoga pokrenuti u svakom pogledu. Određeni planovi već su u optjecaju, pomaci na obzoru, ali nema uporišta za ozbiljnije strategije. Hoće li sanitarni kordoni morati u 2020. godini odvajati publiku od sportaša ili će se možda vrhunski sport moći pratiti isključivo putem medija, hoće li ljeto umjesto za odmor biti rezervirano za kulminacije klupskih sezona u kolektivnim sportovima, hoće li rekreativni sport neko vrijeme postojati jedino u individualnoj, odnosno kakvoj drugoj brojčano ograničenoj izvedbi, samo su neke od nepoznanica koje obilježavaju sport u doba korone.

Međutim, interpretativna sociologija sporta, kakvu primjerice na zasadama Baumanove teorije zaziva Tony Blackshaw[viii], nipošto ne smije zastati kod uvida takve vrste. Njezin bi zadatak u ovom slučaju bio otići pri dijagnosticiranju stanja korak dalje te u novom (korona) svjetlu sagledati specifičnosti sporta kao sfere rada i zarada jednih, ali istovremeno i kao područja dokoličarskih aktivnosti te s time povezane potrošnje i užitka drugih. Intelektualni izazov, na Baumanovu tragu, jest kako u taj zadatak inkorporirati doprinose socioloških klasika, ali i znakove (postmodernog) vremena.

U nas je još Srđan Vrcan, premda konkretnije usredotočen na trijadu nogometa, politike i nasilja u Hrvatskoj i drugim državama bivše Jugoslavije, teorijski fundirano upozoravao da se preko sporta oplođuje kapital, ali da on, isto tako, pospješuje funkcioniranje civilnog društva; na općenitoj razini argumentirao je da nogomet s jedne strane pridonosi konfliktima, no da s druge pomaže integracijskim procesima u društvu.[ix] Iako smo danas vremenski znatno udaljeniji od etničkih previranja i izraženih nacionalističkih paradigmi devedesetih, u hrvatskom sportu i dalje supostoje različiti oblici nasilja i manipulacija te različiti principi i prakse solidarnosti. Sve to, izvjesno je, ne može biti promijenjeno samom činjenicom da su obustavljena tekuća natjecanja i otkazani važni predstojeći događaji. Također, sport i dalje treba, pa stoga i generira na svim raspoloživim razinama, svoje junake i antijunake, izljeve emocija, priljeve novca, dramu i spektakle.

U Hrvatskoj je u ožujku i travnju 2020. interesantne empirijske građe za promišljanje odbjeglog sporta bilo napretek: sukob vodstva GNK Dinamo s igračima i trenerom kluba oko smanjenja njihovih plaća i ugovora, koji je rezultirao odlaskom Nenada Bjelice, ali i novim otvorenim frontovima između navijačkih udruga i braće Mamić, koji vode glavnu riječ u klubu unatoč problemima s pravosuđem[x]; humanitarna djelatnost Bad Blue Boysa vezano uz saniranje šteta do kojih je došlo zbog potresa u Zagrebu[xi] te vezano uz brigu oko opskrbe starijih i potrebitih osoba koje, prema uputama Nacionalnog stožera civilne zaštite, nisu smjele izlaziti iz svojih domova zbog koronavirusa[xii]; rekreacijske aktivnosti isprva manjeg, a s protokom vremena sve većeg broja ljudi na zelenim površinama grada kao pokazatelj drukčijeg tipa vođenja računa o zdravlju od onoga iza kojeg stoji epidemiološka struka; izgradnja kolektivne memorije kroz prikazivanje snimki najvećih uspjeha hrvatskih sportašica i sportaša na HRT-u[xiii]; marketinški osmišljena najava teleoperatera da će svojim ugovornim obveznicima oprostiti mjesečne iznose pretplata na pakete sportskih kanala u vremenu kad se na tim kanalima iz razumljivih razloga ne emitiraju izravni prijenosi sportskih događaja[xiv].

K tome, sport se među brojnim važnijim grozdovima problema stidljivo probio kao tema pokojeg novinarskog pitanja na redovitim press konferencijama Nacionalnog stožera civilne zaštite, a uslijed najavljenog ublažavanja restrikcija potkraj travnja.[xv] Stožer je prioritetnim ocijenio vraćanje vrhunskih sportaša treninzima, uz pridržavanje za tu situaciju koncipiranih mjera, no istovremeno je u Zagrebu bilo očito da jako puno djece „osvaja“ iznova prostore (školskih) igrališta, u grupama, s loptama, cikom i osmjesima, te da i nije bilo policijskih patrola koje bi ih u tome ometale, kao što je to prije bio slučaj.

U skladu s procjenama kako će se život s jenjavanjem opasnosti od zaraze, i formalnim i neformalnim putovima polako vraćati „u normalu“, logično je pretpostaviti da će tako biti i sa sportom. Koja je to i kakva „normala“ odbjeglog sporta, kako će on u tim, koronavirusom određenim okvirima u Hrvatskoj i šire istodobno povezivati i razdvajati ljude, to je već drugo pitanje, koje potiče sociološku imaginaciju. No, ticalo nas se to manje ili više, bili ljubitelji ili potrošači sporta, ili pak ništa od toga, izvjesno je da ćemo naposljetku dočekati, zajedno s „junacima našeg doba“[xvi], odigravanje Europskog prvenstva u nogometu i objavljivanje Paninijeva albuma sa samoljepljivim sličicama[xvii].

 

Ozren Biti

Institut za etnologiju i folkloristiku,
16.5. 2020.

 

 

 

Želio bih pohvaliti Urednički tim iz izolacije za osmišljavanje ove rubrike, odnosno ciklusa tekstova, a Tei Škokić zahvaliti na komentarima na raniju verziju teksta.

 

[i] http://hr.n1info.com/Vijesti/a488379/Klopp-odusevio-odgovorom-na-pitanje-o-koronavirusu.html

[ii] Giddens, Anthony. 2005. Odbjegli svijet: kako globalizacija oblikuje naše živote. Zagreb: Klub studenata sociologije Diskrepancija i Naklada Jesenski i Turk. Prevela: Ana Miličević.

[iii] V. Biti, Ozren. 2012. Nadzor nad tijelom: vrhunski sport iz kulturološke perspektive. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, str 151.

[iv] Bourdieu, Pierre i Loȉc J. D. Wacquant. 1992. An Invitation to Reflexive Sociology. Cambridge: Polity Press. str. 98-100.; usp. Biti, Ozren. 2018. Domaći teren: sociokulturno istraživanje hrvatskog sporta. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, str. 35-54.

[v] https://www.dw.com/en/coronavirus-sports-cancellations/a-52569936

[vi] http://metro-portal.hr/sportsko-kladjenje-u-doba-korone/124573

[vii] Nešto je drukčija situacija s ljubiteljima Football managera i sličnih igrica, zapravo s kompletnom e-sport industrijom. Vidi https://www.seebiz.eu/kolumne/esport-industrija-procvala-u-doba-koronavirusa/230062/

[viii] Blackshaw, Tony. 2002. „The Sociology of Sport reassessed in Light of the phenomenon of Zygmunt Bauman“. International Review for the Sociology of Sport 37(2): 199-217.

[ix] Vrcan, Srđan. 2003. Nogomet, politika, nasilje: ogledi iz sociologije  nogometa. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, str: 238-259.

[x] Usp. Lalić, Dražen. 2018. Nogomet i politika: povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj. Zagreb: Fraktura, 238-259.; Šantek, Goran-Pavel. 2017. Dinamo – to smo mi! Antropološki ogledi o Dinamu i njegovim navijačima. Zagreb: FF press, str: 31-66.

[xi]https://www.index.hr/sport/clanak/boysi-pomazu-vojsci-preseliti-petrovu-i-zbrinuti-mlade-mame/2167667.aspx

[xii] https://www.hck.hr/novosti/plavo-srce-crveni-kriz-zagreb-i-bad-blue-boysi-u-humanitarnoj-akciji-za-pomoc-zagrepcanima/10306

[xiii] https://sport.hrt.hr/594969/od-sutra-sportski-trenuci-za-pamcenje-na-htv2

[xiv] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/a1-hrvatska-uvodi-dodatne-pogodnosti-za-mjesec-travanj-korisnici-nece-snositi-trosak-naknade-planetsport-paketa/10193782/

[xv] https://net.hr/sport/capak-govorio-o-popustanju-mjera-za-rekreativce-kad-igrac-baci-lopticu-ispred-svojih-usta-pa-napuca-pa-je-drugi-igrac-uzme/

[xvi] https://telesport.telegram.hr/na-prvu/junaci-naseg-doba-hrt-je-za-blazickov-serijal-o-srebru-u-rusiji-izdvojio-milijun-i-pol-kuna/

[xvii] https://www.jutarnji.hr/sport/panika-medu-pasioniranim-skupljacima-slicica-hoce-li-prvi-put-u-povijesti-kasniti-izlazak-kultnog-albuma/9778858/

Pandemija COVID-19 i budućnost Europske unije

U povijesti Europske unije brojne su krize često imale istovremeno i dezintegracijske i integracijske učinke.[1] S jedne strane, krize su imale značajne političke reperkusije u obliku zaoštravanja odnosa između država članica, pa i dovođenja u pitanje budućnosti europske integracije. S druge strane, krize su često generirale nova institucionalna rješenja te dovodile do postupne integracije koja je s vremenom učinila Europsku uniju najintegriranijom regionalnom organizacijom sa značajnim federativnim karakteristikama. I izbijanje zdravstvene krize oko tzv. kravljeg ludila iz 1990-ih imalo je takve posljedice. Nakon što je Europska komisija 1996. zabranila izvoz britanske govedine došlo je do zaoštravanja odnosa između vlade Johna Majora i ostatka EU. No ista je kriza nešto kasnije dovela i do uspostavljanja nove europske regulatorne institucije: Europske agencije za sigurnost hrane koja je osnovana 2002.

Kriza eurozone koja je počela krajem 2009. prouzročila je uzlet euroskeptičnih stranaka u cijeloj Europi i pojednostavljene podjele na „štedljivi“/„hegemonijski“ europski Sjever i „rasipni“/„eksploatirani“ europski Jug. Rasprave o spašavanju eurozone bile su direktan povod za nastanak stranke Alternativa za Njemačku (AfD). U početku usmjeren na kritiku pomoći zaduženim članicama eurozone, AfD je evoluirao u utjecajnu radikalno desnu stranku dovodeći u pitanje ne samo stereotip o njemačkom proeuropskom konsenzusu, već i onaj o potpunom prevladavanju nacističke prošlosti. Mjere štednje na europskom su Jugu, pak, dovele do jačanja radikalne i euroskeptične ljevice u Grčkoj (Syriza) i Španjolskoj (Podemos), ali i populističkog Pokreta pet zvijezda, te radikalno desne Lige u Italiji. S druge strane, tijekom i nakon krize stvorene su institucije i mehanizmi za prevladavanje krize eurozone i sprječavanje sličnih kriza: Europski stabilizacijski mehanizam 2012., te bankovna unija 2014.

Izbjeglička kriza iz 2015. dodatno je ojačala euroskeptične političke snage i pretvorila autoritarnog mađarskog premijera Viktora Orbána u branitelja kršćanstva i simbol otpora Istočne Europe Briselu. Pokušaji reforme dublinskog sustava kroz podjelu odgovornosti za prihvat tražitelja azila propali su i izazvali napetosti između europskog Zapada i Istoka. No, kriza nije imala istovjetan učinak na sve postkomunističke članice, jer je potakla hrvatske i bugarske vlasti da što prije postanu dio schengenskog prostora i približila ih politici europske jezgre. Također kriza je dovela i do reformi i jačanja agencije Frontex, čiji bi granični policajci od 2021. trebali osiguravati vanjske granice EU pri čemu bi nosili europske uniforme i tako dali dodatnu supranacionalnu dimenziju europskim vanjskim granicama.

Prve posljedice pandemije COVID-19 za europsko društvo su podjele i narativi slični onima u dvije prethodne krize. To povećava vjerojatnost dezintegrirajućih procesa i ugrožava stabilnost Unije, jer su na sceni još uvijek mnogi od važnih aktera prethodne dvije krize, a među kojima vlada nepovjerenje. U ekonomskim analizama često se spominju recesije s dvostrukim dnom, a jedna takva pogodila je eurozonu u razdoblju od 2008. do 2013. Čini se da bi EU mogla pogoditi i kriza odnosa europske jezgre i periferije s dvostrukim dnom.

Sociološki pristup koji može pomoći razumijevanju utjecaja kriza, pa i ove, na budućnost EU je Lockwoodovo razlikovanje socijalne i sistemske dimenzije procesa (dez)integracije.[2] Lockwood ga je uveo kako bi objasnio radikalnu promjenu društvenog poretka ili njezin izostanak. Razlikovao je socijalnu integraciju, koja se odnosi na stupanj suradnje ili konflikta između društvenih aktera, te sistemsku integraciju koja se odnosi na stupanj kompatibilnosti ili proturječnosti institucionalnih dijelova (podsustava i institucionalnih rješenja) društvenog sustava. Postojanje strukturnih neusklađenosti ne mora nužno potaknuti dezintegraciju sustava, već je potrebno analizirati i ideologije koje utječu na to kako društveni akteri vide društveni poredak. Primjerice, dublinski sustav očito proizvodi strukturne napetosti jer stavlja poseban pritisak na prve zemlje ulaska. No, tek uključivanjem analize načina na koji razni društveni akteri vide EU, moguće je razumjeti posljedice izbjegličke krize na (dez)integracijske procese. Tako se i posljedice ove krize na EU, mogu pratiti preko razvoja odnosa između političkih aktera na europskoj i nacionalnoj razini s jedne strane, a s druge strane preko kompatibilnosti institucionalnih rješenja na europskoj razini i njihovog viđenja od strane političkih aktera.

Posebno će biti potrebno pratiti posljedice pandemije na političko pozicioniranje prema EU u dvije članice s dosad najvećim brojem smrtnih slučajeva: Španolskoj i Italiji. U ove su se dvije mediteranske članice, koje su bile i među najpogođenijim ekonomijama tijekom krize eurozone, u proteklom desetljeću dogodile značajne promjene u odnosu prema Briselu. Iako su nekad svrstavane među najviše proeuropski orijentirane članice, u obje su zemlje u posljednjih deset godina ojačale euroskeptične stranke i na ljevici i na desnici. U Italiji je vidljiv i porast tvrdog euroskepticizma u javnom mnijenju. Prema zadnjem istraživanju Eurobarometra provedenom u jesen 2019. 40% Talijana smatralo je da bi Italiji bilo bolje izvan EU, dok je 2012. taj stav podržavalo tek 29% Talijana.[3] S druge strane, ojačao je utjecaj proeuropskih socijaldemokrata iz obje zemlje na europskoj razini. Španjolski i talijanski socijaldemokrati postali su najbrojniji predstavnici svoje eurogrupacije te zajedno imaju više od četvrtine svih socijaldemokratskih zastupnika u Europskom parlamentu (14% španjolski, a 12 % talijanski socijaldemokrati).[4] To je, posebno u slučaju Italije, više posljedica slabih rezultata socijaldemokrata iz dviju najvećih članica (Njemačke i Francuske) i odlaska britanskih socijaldemokrata iz Europskog parlamenta, nego porasta njihove popularnosti. Ukoliko bi socijaldemokrati pretrpjeli značajnije udarce i u svojim posljednjim utvrdama, smanjit će se utjecaj političkih opcija koje guraju ideju federalne Europe. Europski su socijaldemokrati postupno napuštajući ideje „socijalizma u jednoj zemlji“ postali možda i najznačajniji nositelji europeizma. Otkad je 2018. postao premijer, Pedro Sánchez snažno zagovara značajniju ulogu Španjolske u Europi, a i ovu krizu vidi kao „priliku da se izgradi mnogo snažnija Europska unija“.[5] Novitet na španjolskoj političkoj sceni uspjeh je stranke Vox osnovane 2013., prve stranke radikalne i euroskeptične desnice koja je uspjela ući u španjolski parlament, gdje je trenutno treća stranka po snazi. Predsjednik Vox-a Santiago Abascal, inače diplomirani sociolog, žestokom retorikom optužuje Sancheza i njegove koalicijske partnere Podemos za lošu reakciju na pandemiju.

Ova kriza može ubrzati odgovore na brojna pitanja o pozicioniranju novih političkih aktera prema Briselu. Ključno je pitanje može li radikalna desnica preuzeti vlast u Španjolskoj i Italiji i zaustaviti europsku integraciju. U Španjolskoj se to trenutno čini malo izglednim jer je još uvijek dominantni akter na desnici relativno proeuropski orijentirana Narodna stranka. No, u Italiji su protagonisti takvog potencijalnog preokreta, osim radikalno desne i euroskeptične Salvinijeve Lige koja je vodeća u istraživanjima javnog mnijenja, i postfašisti Braća Italije kojima u zadnje vrijeme raste popularnost. Drugo važno pitanje je hoće li radikalna ljevica na europskom Jugu biti pacificirana i europeizirana svojim sudjelovanjem u nadnacionalnom rješavanju posljedica krize, kao što se to dogodilo Syrizi. Čini se da se to može dogoditi i španjolskom Podemosu koji može lakše ublažiti svoj euroskepticizam pomoću potencijalnog prevođenja internacionalizma, koji je inherentan socijalističkim organizacijama, na potragu za drugačijom EU. Pokret pet zvijezda u kojem se vodi rat između ideološki potpuno različitih frakcija i kojem je populizam jedina čvrsta ideološka osnova vjerojatno će teže naći zajednički jezik s briselskim elitama. Talijanski premijer Giuseppe Conte je također nepoznanica jer, kao ni Pokret pet zvijezda koji su ga kao prodornog profesora prava postavili na čelo talijanske vlade, nema jasno izgrađen stav prema EU. Novo vodstvo Pokreta pet zvijezda suprotstavlja se kompromisu koji je postignut oko paketa pomoći članicama eurozone, dok ga njihovi koalicijski partneri iz proeuropske i socijaldemokratske Demokratske stranke podržavaju.

Kompromis između članica eurozone uključuje pomoć za borbu protiv pandemijske krize od oko 240 milijardi eura kreditnih linija koje će Europski stabilizacijski mehanizam plasirati članicama eurozone bez postavljanja ekonomskih uvjeta. No, rješenje ne uključuje uvođenje tzv. koronaobveznica koje su tražili španjolska i talijanska vlada i nakon kojih bi članice eurozone zajednički preuzele odgovornost za dug pojedinih članica. Bilo je teško očekivati da će se to u ovako kratkom roku dogoditi, jer bi uvođenje koronaobveznica osim simbolike ostvarivanja solidarne političke zajednice, stvorilo i snažnu strukturnu pretpostavku za daljnju federalizaciju EU, a za što sad ne postoji politička volja. Povijesne komparacije upućuju na značaj takvog koraka jer je, primjerice, preuzimanje zajedničke odgovornosti za otplatu duga kojim su strane zemlje financirale Američku revoluciju bio jedan od ključnih momenata u stvaranju Sjedinjenih Američkih Država.[6]

Osim stvaranja nove napetosti između europskog Sjevera i Juga, pandemija bi mogla utjecati na daljnju divergenciju između europskog Istoka i Zapada. Države koje nisu članice eurozone, a to je više od polovice postsocijalističkih članica, u manjoj će mjeri moći koristiti europska sredstva predviđena za borbu protiv pandemije i njezinih posljedica. Osim ove potencijalne zapreke ekonomskoj konvergenciji europskog Istoka i Zapada, pandemija je već dovela i do toga da su se članice ponovno uglavnom podijelile na stare i postkomunističke članice oko osude Orbánovog režima u korištenju pandemijske krize za jačanje autoritarnosti njegove vlasti. Hrvatska, točnije vladajući HDZ, ponovno nije osudila Fideszovu politiku. To nisu učinile ni druge srednjoeuropske članice Europske pučke stranke, uz izuzetak litvanskih, čeških i slovačkih demokršćana, iako mađarska vlada dovodi u pitanje ključne vrijednosti Europske unije: poštivanje načela demokracije, vladavine prava i slobode govora. A to su vrijednosti koje su bile deklarirani ciljevi „povratka Europi“ srednjoeuropskih političkih aktera ili njihovih prethodnika. Dakako, ne može se govoriti o jedinstvenim posljedicama pandemije na odnos europskog Zapada i Istoka, jer su se uz divergencijske, pojavile i konvergencijske tendencije. Kao i u izbjegličkoj krizi, hrvatske i bugarske elite na krizu su reagirale sa snažnijom željom za prelazak u višu brzinu europske integracije tj. za ulazak u eurozonu.

Uz veliku pozornost koje je dobilo zaoštravanje europskih podjela i zatvaranje nacionalnih granica, skoro je nezamijećeno prošla vijest da je Europska komisija izdala preporuke o zaštiti europskih poduzeća od stranih preuzimanja. Cilj je bio među ostalim izbjeći situaciju nakon krize eurozone kad su ponajprije kineske tvrtke preuzimale europske tvrtke kojima je pala vrijednost. U svojem je javnom obrazloženju te odluke predsjednica Komisije Ursula von der Leyen govorila o potrebi za očuvanjem „ naše ekonomske suverenosti“.[7] Ova kriza će možda biti i iskorištena kao prilika da se ojača proces europeizacije europskih ekonomija koji traje još od kraja 1980-ih.[8] Hoće li u EU nakon završetka pandemije prevladati dezintegracijski ili integracijski procesi, osim o razmjerima ekonomske krize, ovisit će prvenstveno o tome u kojoj će mjeri europski lideri uspjeti prilagoditi institucionalna rješenja interesima i idejama brojnih i često suprotstavljenih političkih aktera.

 

Nikola Petrović

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
13. 5. 2020.

 

 

 

 

[1] Ovaj tekst je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom UIP-2019-04-2979.

[2] Hvala Marku Mrakovčiću na ovoj ideji, kao i na komentarima na prijašnje verzije teksta. Vidi: Lockwood, David (1964). Social and System Integration, u: George K. Zollschann i Walter Hirsch (ur). Explorations in Social Change. London: Routledge, str. 244-257. Mrakovčić, Marko (2013). Doprinosi sociološke teorije konceptualizaciji (dez)integracije društva. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 34 (2): 1043-1072.

[3] https://ec.europa.eu/commfrontoffice/publicopinion/index.cfm Isto istraživanje iz jeseni 2019. pokazuje da je prema udjelu ispitanika koji smatraju da bi njihovoj zemlji bilo bolje izvan EU Hrvatska (43%) pretekla Ujedinjeno Kraljevstvo (41%). 

[4] https://www.europarl.europa.eu/meps/en

[5]https://www.theguardian.com/world/commentisfree/2020/apr/05/europes-future-is-at-stake-in-this-war-against-coronavirus Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE) je od sredine 1980-ih postala izrazito proeuropski i internacionalistički orijentirana socijaldemokratska stranka. Mnogi vodeći španjolski socijaldemokrati od Javiera Solane preko Carlosa Westendorpa do sadašnjeg europskog „ministra vanjskih poslova“ Josepa Borrella imali su značajne uloge u međunarodnoj politici. Sánchez je također dio tog miljea jer je svoju karijeru počeo sredinom 1990-ih kao voditelj Westendorpova ureda visokog UN-ovog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu.

[6] Hager, Sandy Brian (2016). Public Debt, Inequality and Power. The Making of a Modern Debt State. Oakland: University of California Press.

[7] https://trade.ec.europa.eu/doclib/press/index.cfm?id=212

[8] Fligstein, Neil i Merand, Frederic (2002). Globalization or Europeanization? Evidence on the European economy since 1980. Acta Sociologica, 45 (1): 7-22.

Deindividualizacija u doba koronavirusa

“(…) u dobru i zlu, zdravlju i bolesti… Nagodinu.”

Do sada je već potpuno jasno da globalna pandemija koronavirusa predstavlja zdravstveni, sigurnosni, ekonomski, psihološki, ali nepobitno i vrlo složen sociološki fenomen. Zbivaju se društveno-politički presedani poput proglašavanja izvanrednih stanja od strane vlada diljem svijeta, centralizacije moći u izvršnoj grani vlasti države i njen “comeback” u mnoge sfere društvenog života iz kojih je donedavno bila odsutna. Sve navedeno, i mnogo više, poduzima se u svrhu borbe protiv novog “nevidljivog” neprijatelja te zastrašujuće brzo postaje dio svakodnevice, što je zanimljivo i izazovno analizirati iz sociološke perspektive. Mišljenja sam, kao i mnogi drugi, da bismo objavljivanjem refleksivnih osvrta, protkanih sociološkom imaginacijom po uzoru na C. W. Millsa[1], o tekućem, u najmanju ruku turbulentnom, periodu mogli doprinijeti razumijevanju društvenih promjena nošenih aktualnom globalnom krizom.

Budući da pišem disertaciju na temu procesa individualizacije u hrvatskom društvu, zamijetio sam određena ograničenja primjene teorijskih okvira iz relevantne literature[2] na aktualni razvoj događaja. Individualizacija se odvija uslijed i inherentna je procesu modernizacije društava (odnosno, povećanju stupnja obrazovanja, urbanizaciji, rastu životnog standarda itd.). Ona je proces oslobađanja pojedinca od spona tradicionalnih vrijednosti, društvenih struktura i očekivanja tradicionalno povezanih s društvenim statusima ili, kako je to svjetski poznati sociolog Anthony Giddens sročio: “(…) nemamo drugog izbora nego odabrati”[3]. Dakle, tijekom druge polovine 20. stoljeća u zapadnim se društvima kao glavni lik na “društvenu pozornicu” penje pojedinac koji počinje “igrati ulogu” osnovne jedinice društvenosti nauštrb obitelji, klase, zajednice, etniciteta, religije i sličnih osnova socio-generičkih, grupnih identiteta. Drugim riječima, individualizacija smješta pojedinca u poziciju odgovornog, refleksivnog kreatora vlastitog životnog puta, zbog koje se on konstantno iznova mora dokazivati prema često nejasnim i promjenjivim “do-it-yourself” standardima. Teza o procesu individualizacije također implicira da su većina institucija modernog društva, mehanizmi radnog osposobljavanja i tržište rada te osnovna građanska, politička i socijalna prava fiksirani na pojedinca, a ne na društvenu grupu. Internalizacija normi institucionaliziranog individualizma postepeno ruši tradicionalne temelje društvenog suživota, no integracija se ipak održava u obliku paradoksalnog kolektiviteta recipročne individualizacije[4].

Aktualna društvena situacija otvara mogućnost postavljanja novih istraživačkih pitanja o kretanjima raznih čimbenika individualizacije. Moja je pretpostavka da neki postaju izraženiji, neki se naglo zaustavljaju, dok u određenim domenama dolazi do, bar djelomično, reverzibilnosti procesa. Potonje dvije tendencije nazovimo deindividualizacijom. Deindividualizaciju možemo prepoznati u smanjenju važnosti i društvene poželjnosti individualnih želja i aspiracija. U ovom slučaju ona je u proporcionalnom odnosu s povećanjem instrumentalne društvene solidarnosti kojoj je cilj suzbijanje epidemije koronavirusa. Deindividualizacija iz ove perspektive također znači i povećanje važnosti društvenih kategorija poput dobi, zdravlja, zajednice, vrste zaposlenja, klase i slično, kao determinanti društvenog djelovanja.

Društvo naučeno na individualizam zadesila je nagla potreba za kolektivizmom. Takav neočekivani preokret te novi oblici društvene solidarnosti i kontrole problematični su za individualističku (nerijetko i narcističku) kulturu modernih društava, što se manifestira u gotovo svakodnevnim devijacijama od propisanih restriktivnih mjera (pogotovo samoizolacije) usprkos činjenici da je odgovorno individualno ponašanje krucijalno za zaustavljanje širenja zaraze. Kako objasniti te učestale devijacije? Jedno od mogućih objašnjenja jest da je ranije spominjana internalizacija individualističkih vrijednosti u individualiziranom društvu pojedinca učinila sklonijim da, uslijed jačanja deindividualizacije i svojevrsnog ponovnog “uranjanja” u masu, rezonira à la “ma neće ništa bit’ ako se ja, jedan od mase ljudi, tu i tamo ne pridržavam mjera”[5]. Realno, pojedinac jest neprimjetan i neznatan u odnosu na gomilu (shvaćenu u smislu nacionalnog društva) pa mu se u datom trenutku takvo ponašanje može činiti racionalnim. Nažalost, racionalnost zataji kada u jednadžbu uvrstimo više pojedinaca koji tako razmišljaju i tako se ponašaju te se vjerojatnost širenja zaraze naglo poveća. Dakle, deindividualizacija uzrokuje privid smanjene individualne odgovornosti karakteristične za dosadašnji proces individualizacije, ali individualna odgovornost je definitivno i dalje je prisutna. Štoviše, ona postaje naglašenija i važnija, a osobni se rizik izjednačava s kolektivnim[6]. Individualna se odgovornost više ne odnosi samo na osobne uspjehe i nedaće kao što je bilo prije, već je breme pojedinca sada i direktna odgovornost za očuvanje zdravlja ostalih članova lokalne zajednice i šireg društva kroz pridržavanje mjera fizičkog (nipošto socijalnog) distanciranja i mnogih drugih odredbi. Na tom tragu, u skoroj će budućnosti biti vrlo zanimljivo znanstveno istraživati i analizirati potencijalne promjene prevladavajućih vrijednosti na skali individualizma i kolektivizma.

Slijedi jedan primjer trenutne “međuigre” individualizacije i deindividualizacije. Individualni i u suvremenim društvima (najčešće) sasvim privatni izbor poput zasnivanja bračne zajednice uz proslavu vjenčanja s obitelji i prijateljima sada je podvrgnut većem stupnju društvene kontrole, točnije, kategorički zabranjen. Igrom slučaja, u poziciji subjekata takve situacije našli smo se moja zaručnica i ja. U travnju smo se trebali vjenčati i dogodio nam se donedavno nezamisliv razvoj događaja te smo iz prve ruke osjetili kako taj osobni izbor postaje javno pitanje. Početkom ožujka donošenje raznih mjera i restrikcija još uvijek je bilo neizvjesno, ali na koncu su, kao što znamo, na snagu stupile zabrane okupljanja većeg broja ljudi u privatnim, javnim (pa i crkvenim) prostorima. Riječ je o deindividualizirajućim formaliziranim normama (i pripadajućim sankcijama za njihovo nepoštivanje) koje se odnose na sve društvene kategorije, dakle, vrijede neovisno o tome tko si, gdje živiš, koliko to želiš, čime se baviš, koliko dobro financijski stojiš i slično. No, čak i tijekom anticipacije restriktivnih mjera bili smo sve svjesniji društvene kontrole kroz poruke medija i okoline te osjećali sve veći pritisak na preuzimanje odgovornosti za solidarno djelovanje. (Da me slučajno ne biste krivo shvatili, ni pod koju cijenu nikoga ne bismo izložili nepotrebnom riziku i naglašavam da smo uvođenje restriktivnih mjera opreza u svrhu suzbijanja epidemije smatrali opravdanim i racionalnim.) Kad je postalo izvjesno da sve valja odgoditi, to smo i učinili, a čekala nas je razmjerno velika socijalna mreža odnosa temeljenih na srodstvu, prijateljstvima i dogovorima vezanima za organizaciju vjenčanja. Sa svima, od restorana, fotografa, benda, slastičara, smještaja za putnike do svih ostalih, trebalo je iskomunicirati odgodu termina i pokušati dogovoriti novi. Sve je bilo praćeno, ionako zbog opće krize, određenom količinom stresa. Izgledalo je otprilike ovako: uz malo sreće s restoranom uspješno dogovorimo novi datum koji nam savršeno odgovara, ali tada je bend zauzet. Zatim jedva pronađemo drugi termin koji je slobodan restoranu i bendu, ali fotograf tada ne može, a on nažalost može samo kada nikome drugome ne odgovara, i tako u krug… Uslužne djelatnosti povezane s vjenčanjima zasigurno će pretrpjeti određene gubitke, a mnogi parovi u Hrvatskoj i svijetu koji su se našli u sličnoj situaciji morat će s njima iznaći kompromise koji se tiču izmjena termina, plaćenih pologa i svega ostaloga. Ovaj primjer ilustrira parcijalne učinke trenutne krize na buduće mladence koji su organizirali proslave vjenčanja s više (od pet) gostiju. Iz makro-perspektive teorijskog okvira procesa individualizacije te učinke karakterizira strukturna individualizacija, točnije, detradicionalizacija u obliku smanjene stope sklopljenih brakova, ali i deindividualizacija u vidu nemogućnosti biranja.

Umjesto konačnog zaključka, na kraju ovog kratkog popularno-stručnog teksta dodao bih da se dotične nagle društvene promjene u sociološkoj teoriji često povezuju s opasnostima stanja anomije, o kojima je još krajem 19. stoljeća pisao Emile Durkheim[7]. Stoga je vrlo važno da svi budu što je više moguće upoznati s aktualnim događanjima i uputama, ali i znanstveno utemeljenim predviđanjima mogućih scenarija. To zahtijeva beskompromisno transparentno postupanje onih koji obnašaju vlast, što je uz upravljanje i postupanje prema uvidima objektivne znanosti, njihova dosadašnja, sadašnja i najveća odgovornost.

 

Juraj Jurlina

Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Katedra za sociologiju
11. 5. 2020.

 

 

Zahvaljujem se Branku Ančiću, Simoni Kuti, Krunoslavu Nikodemu i Jaki Primorac na čitanju i komentiranju ranije inačice teksta.

 

[1] Mills, C., W. (1964). Sociološka imaginacija. Beograd. Savremena škola.

[2] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[3] Giddens, A. (1991). Modernity and Self-Identity; Self and Society in the Late Modern Age. Cambridge: Polity Press.

[4] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[5] vidi: Le Bon, G (2009). The Crowd: A Study of the Popular Mind. The Floating Press.

[6] usp.: Beck, U. (2011). Svetsko rizično društvo. Novi Sad. Akademska knjiga Novi Sad.

[7] Durkheim, E. (1972). O podeli društvenog rada. Beograd. Prosveta. (De la division du travail social. Prvo izdanje iz 1893.); Durkheim, E. (1997). Samoubistvo. Beograd. Beogradski izdavačko-grafički zavod. (Le Suicide: Étude de sociologie. Prvo izdanje iz 1897.)

Sport u doba globalne pandemije: na razmeđu komercijalnog sporta i olimpijskih ideala

Samo tri afričke države imaju manji BDP po stanovniku od Burundija. DR Kongo, Srednjoafrička Republika i Somalija. Ako je netko istinski fanatik afričkog nogometa onda sigurno zna i podatak da je reprezentacija Burundija tek na 43. mjestu Fifine  kontinentalne rang liste. Kog vraga sam se uhvatio Burundi? Kakve to ima veze sa sociologijom iz izolacije i sportom? Uistinu ne znam nikoga tko bi pratio nogomet u Burundiju. Ne pratim ni ja, da ne bi bilo zabune, pa da se sad razmećem podacima dostupnima preko tražilice. Naime, ova je zemlja do prije par dana tek posljednja u nizu u kojoj se nogometno prvenstvo prekinulo zbog pandemije COVID-19. Lige petice, eurocentrična sintagma koja označava pet najjačih nacionalnih nogometnih liga, sad poprima posve drugo značenje. Prvenstva se još uvijek igraju u Tajvanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Bjelorusiji i Nikaragvi. Zaintrigirala me vijest da je afrička država s 12 milijuna stanovnika prošli tjedan, tri kola prije kraja, odlučila prekinuti prvenstvo. Burundi je u tom trenutku imao svega pet zabilježenih slučajeva zaraze. Zapravo, sve je po nogomet naglo krenulo loše nakon što je utvrđeno da je utakmica Lige prvaka Atalanta i Valencia, odigrana 19. veljače na milanskom San Siru, bila okidač za strelovit rast broja zaraženih u Lombardiji. Kasnije ishode pandemije na sjeveru Italije nije potrebno dodatno objašnjavati. Konačno i prvi registrirani zaraženi u Hrvatskoj, ujedno i prvi izliječeni, bio je gledatelj upravo na toj utakmici, a bolest mu je utvrđena po povratku u Zagreb.

Dobro vam je poznato da je profesionalni sport na globalnoj razini potpuno stao. Odgođene su OI u Tokiju i EURO 2020, ATP i WTA turniri, Formula 1, atletski mitinzi, brojna nacionalna ligaška natjecanja poput NBA, NHL, Bundeslige, Serie A itd. Nogomet se, trenutno igra u pet zemalja na svijetu. U dosad neviđenom spletu okolnosti, nogometni profesionalci u zemlji kojom neprekidno od 1994. vlada Aljaksandar Ryhoravič Lukašenko postaju najbolje što se trenutno nudi na globalnoj nogometnoj pozornici. Ukoliko parafraziramo Petera Millwarda (2011), to je trenutno najbolje što nudi globalni komodificirani nogomet. Takav medijski interes nogometaši i klubovi u Bjelorusiji mogu zahvaliti upravo spomenutom predsjedniku, koji javno zbija šale sa ‘sezonskom virozom’ i za razliku od vlasti u Burundiju nije pretjerano zabrinut zbog pandemije COVID-19.

Profesionalni nogomet kao dio globalnog komercijalnog sporta, kako profesionalni sport naziva Jay Coakley (2014), preko noći se našao u velikoj neizvjesnosti. Nogomet među komercijalnim sportovima ima najviše dionika. Od saveza, liga i klubova, preko igrača, trenera, menadžera i navijača. Svi su na svoj način uključeni u prihode i rashode. Obustava svih natjecanja uzdrmala je najbogatije klubove i natjecanja, što u stratificiranim odnosima za posljedicu dovodi u pitanje opstanak brojnih profesionalnih klubova, pa su mnogi u različitim zemljama objavili ili najavili bankrot ukoliko potraje odgoda natjecanja. Brojni ugledni analitičari posljednjih tjedana iznose ocjene da bi svjetski nogomet zbog svega navedenog mogao pretrpjeti štete epskih razmjera. One se kumulativno mjere u milijardama dolara. Budžeti klubova se režu, kao i primanja zaposlenika i igrača, revidiraju se planovi o izdvajanjima za prijelazne rokove, mijenjaju marketinške strategije, vlasnici TV prava najavljuju skoru reviziju postojećih ugovora itd. Ukratko, nogomet se dramatično mijenja. Da ne bi došlo do pandemije bankrota klubova, trebalo bi se što prije vratiti utakmicama i natjecanjima. Svjesni toga, čelnici Uefe su koncem ožujka donijeli odluku da se nacionalna prvenstva moraju okončati, odnosno ne smiju se prekidati bez odigravanja preostalih utakmica. U protivnom će lige koje budu poništile prvenstvo biti kažnjene izbacivanjem iz europskih nogometnih natjecanja. Kako sada stvari stoje, krajnji rok za okončanje nacionalnih prvenstva je kolovoz. Razlozi su dvojaki. S jedne strane, odluke o prvacima, odnosno klubovima koji ispadaju ili ulaze u različite natjecateljske razrede, nije pošteno donositi dekretom. S druge strane, od presudnog je značaja za izbjegavanje daljnjih financijskih gubitaka poštivati ugovore o TV pravima i odigrati preostale utakmice, pa makar i pred praznim tribinama. Usprkos tome, vrlo je dvojbeno hoće li se prvenstva uspjeti odigrati u pandemijom najpogođenijim zemljama, poput Serie A.

Bez ikakvih dvojbi, mediji i korporacije oblikuju izgled i odnose u suvremenom sportu. Guy Debord (1999) je sintagmom društvo spektakla ukazao na način na koji se u suvremenim društvima konstruira percepcija društvene zbilje. Debord tu dramatičnu preobrazbu objašnjava tvrdnjom da je kapitalizam kolonizirao svakodnevni život i sve pretvorio u robu. Stoga Douglas Kellner (2003) posve opravdano tvrdi da je spektakl postao jedno od ključnih načela organizacije suvremenog sporta. Kako u kreiranju globalnih celebritya poput Michaela Jordana (https://www.youtube.com/watch?v=Peh9Yqf1GXc), tako u beskrajnim serijama različitih sportskih natjecanja, od mega evenata do različitih sezonskih nacionalnih natjecanja (https://www.youtube.com/watch?v=IMQJCg5KCgc ). Karl Polanyi (1999) smatra da je tržišna ekonomija samoregulativni mehanizam, zbog čega tržište nije determinirano odnosima moći u društvu, nego je društvo određeno tržišnim odnosima. Roba, materijalni i nematerijalni predmeti, su proizvod za tržište, pa tako i sport. Dakle, tržište i mediji definiraju kulturni kontekst za oblikovanje očekivanja potrošača. U takvu okruženju u masovnoj komunikaciji dominira marketing u svojim različitim oblicima. Simulacija sudjelovanja u sportskom spektaklu je beskrajna. Barem je bila, do pojave COVID-19 i potpunog kraha sporta određenog diktatom tržišta, oblikovanog kontrakcijama medija i marketinga. Suočivši se s izostankom spektakla i životom u izolaciji, lišeni slobode kretanja, perspektive i pogledi na sport iz dnevnog boravka poprimaju drugačije konture.

Sport se dugo smatrao društvenom institucijom kojom se premošćuju brojne barijere i dokidaju nejednakosti. Inzistiralo se na pozitivnim aspektima participacije građana u sportskim aktivnostima i promicanju vrijednosti poput individualnih i kolektivnih postignuća ili važnosti tjelovježbe za poboljšanje zdravlja i produktivnosti radnika. Negativni aspekti sporta bili su u drugom planu, često korišteni za širenje moralne panike kao u slučajevima devijantnog ponašanja navijača. Jedan od najuglednijih sociologa sporta, Jay Coakley, posvetio je svoju karijeru istraživanju društvenih aspekata sporta, posebice kritičkom propitivanju teze da je sport sam po sebi dobar i društveno poželjan. Često se sport uzima kao moguće rješenje suzbijanja različitih oblika društvenih devijacija, posebice onih koje se odnose na mlade i djecu. Međutim, Coakley (2014), kao i niz drugih autora, dovodi u pitanje socijalizaciju mladih kroz visoko strukturirane prakse klubova koji oponašaju profesionalne organizacije, postavljaju visoka očekivanja i imperative uspjeha djeci, bez pomoći u potpunom razumijevanju značenja uspjeha, zanemarivanje ‘fizičke pismenosti’ i cjeloživotne tjelovježbe, (ne)dostupnosti sporta mladima i djeci u pojedinim zajednicama itd. O ovim temama se znatno rjeđe raspravlja. Međutim, Coakley  (2014) ukazuje na tendenciju rasta popularnosti i participacije građana u alternativnim sportovima. Navedeno je na tragu teze Ramona Spaaija i suradnika (2014)  da se većina ljudi ne bavi sportom kako bi postigla određene društvene ciljeve i uspjeh, već je njihova participacija fokusirana na uživanje, zdravlje ili na provođenje vremena s prijateljima i obitelji.

Ilustracija: Pješačka staza u Nacionalnom parku Peak District (UK)

Američka umjetnica Jenny Odell (2019) sugerira da ono što daje nečiji konačni životni smisao proizlazi iz nesreća, prekida i neobičnih susreta. Ona tvrdi da bi ljudima trebalo dopustiti dovoljno vremena za znatiželju, samoću i introspekciju, jer su ove stvari važnije za zdrav i sretan život čovjeka nego njegova ekonomska i tehnološka produktivnost. Imperativ učinkovitosti i neprekidnog natjecanja s vlastitim sposobnostima i drugim ljudima, kao i izostanak jasnih granica između radnog i slobodnog vremena razorno djeluju na čovjeka u suvremenom društvu. Slobodno vrijeme kolonizirano je različitim sadržajima u službi diktata tržišta, pa tako i medijskim posredovanjem komercijalnog sporta. U okolnostima masovne samoizolacije, propitujući postojeće društvene prakse propituje se i smisao sporta. Pandemija COVID-19 potaknut će mnoge na propitivanje smisla komercijalnog sporta i razmatranje prednosti sudjelovanja u alternativnim sportskim aktivnostima lišenim primarno natjecateljskog karaktera ili pukog pasivnog promatranja profesionalnih sportaša. Najpopularniji sportovi u većini društava zasnovani su na patrijarhalnim vrijednostima i temelje se na nadmoći i pobjedama. Međutim, novi i sve masovniji sportovi odbacuju taj koncept i temelje se na alternativnim vrijednostima i interesima bez inzistiranja na međusobnom natjecanju temeljenom na mjerenju učinkovitosti. U posljednje vrijeme etablirani su brojni sportovi organizirani oko užitka i sudjelovanja, naglašavajući potporu drugim sudionicima i zaštiti okoliša. Dakle, to su sportovi poput paraglidinga, slobodnog penjanja, planinarenja, brdskog biciklizma, raftinga, snowboardinga, kitesurfinga, trackinga, ronjenja, zmajarenja, frizbija ili joge, pa uz brojne druge neopterećene standardizacijama postupaka sve do naših gotovo autohtonih lokalnih sportova poput picigina, škrapinga, različitih verzija boćanja narodnim načinom itd. Ovi sportovi se usredotočuju na osobno osnaživanje i predodžbu da se tijelo treba njegovati i uživati ​​u potrazi za iskustvom ili u funkciji druženja uz određenu fizičku aktivnost, a ne da bude podređeno imperativu postizanja natjecateljskog uspjeha. U konačnici to ujedno znači da komercijalni sportovi polako gube svoju hegemoniju i suočavaju se s alternativom. Ti sportovi su sve ono što komercijalni nisu. Usmjereni su na duhovno i fizičko zadovoljstvo ljudi, na participaciju koja je posljedica slobodnog kretanja i aktivnosti u prirodi i prostoru. Lišeni su medijskog posredovanja i natjecanja, bodovanja, mjerenja i slično. Život bez komercijalnog sporta jest moguć. Uostalom, o tome svjedoče i stoljeća koja su prethodila modernom građanskom društvu. COVID-19 nas osvješćuje da zdrav život bez tjelovježbe, slobodnih aktivnosti i kretanja u prostoru jednostavno nije moguć niti održiv na duži vremenski rok. S druge strane, život bez sportske robe, dakle život bez spektakla, je neupitno moguć. Bez obzira na neizbježnu obnovu svijeta spektakla i pokušaj nastavka rigidne komodifikacije sporta u razdoblju nakon pandemije, drevno olimpijsko geslo ‘u zdravom tijelu zdrav duh’ ima veliku priliku za svoju renesansu.

 

Marko Mustapić

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
7. 5. 2020.

 

 

Zahvaljujem se kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac na sugestijama za poboljšanje teksta.

Reference:
Coakley, J. (2014) Sports in Society: Issues and Controversies (11th Edition)

New York: McGraw-Hill Education.

Debord, G. (1999) Društvo spektakla - komentari društvu spektakla. Zagreb: Arkazin.

Kellner, D. (2003) The Sports Spectacle, Michael Jordan, and Nike, In Miller, P, B. & Wiggins, D. K. (eds.) Sport and the Color Line Black Athletes and Race Relations in Twentieth Century America, pp358-382. New York: Routledge.

Millward, P. (2011). The global football league: Transnational networks, social movements and sport in the new media age. New York, NY: Palgrave Macmillan.

Odell, J. (2019) How to Do Nothing: Resisting the Attention Economy. New York: Melville House

Spaaij,R.;  Magee, J.; Jeanes, R. (2014) Sport and Social Exclusion in Global Society. Abingdon: Routledge.

Polanyi, K. (1999) Velika preobrazba: politički i ekonomski izvori našeg vremena. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk & Hrvatsko sociološko društvo.