„Zaorimo hrvatska polja“ ili o važnosti nacionalne poljoprivredne proizvodnje

Prije nekog vremena netko me upitao: „Ti predaješ ‘Sociologiju sela’? Zašto?“. To pitanje nije bilo niti izdvojeno niti je nastalo u vakuumu, već je bilo samo logičan odjek činjenice da su sela danas u velikoj mjeri izmijenjena modernizacijskim procesima, da su većim dijelom napuštena ili se napuštaju, kao i da razvoj industrijske proizvodnje sve više potiskuje poljoprivredu u onom tradicionalnom smislu. Posljedica je to i sve češćeg simplificiranja složenog prostora sela na stereotipni prostor „muzeja“, idilično nazvanog „čuvarem“ tradicije, kulture i običaja, čime se zapravo implicira pasivni prostor naslijeđen iz nekih arhaičnih vremena, koji će se prije ili poslije slomiti, nestati ili utopiti pod modernizacijskim pritiscima.

Sve je ovo vidljivo i u činjenici da se u hrvatskim medijima sve rjeđe piše o važnosti sela i, što još problematičnije, znanosti, uključujući i sociologiju u Hrvatskoj (koja svoj razvoj velikim dijelom duguje upravo iznimnim stručnjacima i istraživanjima iz ovog područja – prisjetimo se samo Zagrebačke škole ruralne sociologije i časopisa Sociologija sela, koji je nasreću tu zavidnu tradiciju nastavio do danas vrijednim radom uredništva Sociologije i prostora). Poljoprivreda se u medijima još i spominje kada se npr. govori o poticajima Europske unije i sl. ali o hrvatskim selima vrlo rijetko čitamo u pozitivnom kontekstu vrijednih socijalno-ekoloških prostora.

Nije onda čudno da govoriti kao ruralni sociolog o selu kao aktivnom okružju, u kojem se modernizacijski procesi mogu i trebaju odvijati uz uvažavanje njegove specifičnosti, o selu kao itekako ključnom prostoru čovjekova življenja, od kojeg suvremeno društvo, koje vapi za dugoročnijim i održivijim rješenjima globalne socijalno-ekološke krize, može čak nešto i naučiti, u tom smislu zvuči prilično utopijski.

Uz mogućnost uvoza raznovrsne hrane, u svako vrijeme, neovisno o sezoni, odsvakud, neovisno o fizičkoj udaljenosti, a da istovremeno izgleda svježe i zdravo, ne postoji briga oko činjenice da uvozimo, prema nekim procjenama, oko 50% prehrambenih proizvoda, sve dok su ti proizvodi jeftini. Ne postoji briga ni oko činjenice da imamo preko 400,000 ha neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, sve dok je opskrba hranom neprekinuta [1-3]. Tu i tamo se u javnosti pokrene rasprava kako možda i nije logično da hrana koja putuje tolike kilometre bude i dalje označena kao svježa, da hrana koja je došla iz druge zemlje a pakira se u Hrvatskoj bude označena kao domaća, ili da je pomalo čudno kupovati jagode u studenome ili grožđe u lipnju i govoriti o zdravoj prehrani.

No, u ovim izazovnim vremenima i svemu lošem što je sa sobom donijela kriza oko COVIDA-19, jedna od dobrih stvari jest da se u našem društvu ponovno aktualizirala rasprava oko važnosti hrvatskih sela, upravo s naglaskom na osiguranje nacionalne opskrbe hranom u kriznim vremenima. Kao što smo tijekom ove krize morali revalorizirati ulogu često podcijenjenih zanimanja kao što su medicinske sestre/braća, bolničari/ke, trgovci/kinje, vozači/ce, dostavljači/ce i dr., tako se počela podizati svijest i o bitnosti sela i njihovih stanovnika.

Povećano zanimanje za domaću poljoprivredu u Hrvatskoj vidljivo je na nekoliko razina: od kupaca poljoprivrednih proizvoda i njihovih proizvođača, preko različitih udruga, lokalnih i regionalnih uprava, te nacionalne razine ministarstava, vlade i Europske unije, koji o ovoj temi s pravom sve više govore kao o pitanju nacionalne sigurnosti. U ovom kratkom osvrtu, fokusirat ću se na ono što me i inače profesionalno najviše zanima – mikro-razinu svakodnevne interakcije, u ovom slučaju između kupaca i malih proizvođača, koja je možda najvidljivija iz rasprava na raznim online društvenim mrežama.

Radi se o iznimno zanimljivom procesu koji će trebati sustavno znanstveno istražiti nakon što sve ovo prođe, no u ovom popularno-znanstvenom obliku pisanja „sociologije iz izolacije“ navest ću nekoliko dosadašnjih opservacija.

  1. Razlozi povećanja interesa u gradovima za domaće proizvođače i OPG-ove kod kupaca nakon proglašenja mjera izolacije zbog COVIDA-19:
  • smanjenje ponude (količine i mogućnosti odabira) svježeg voća, povrća i mesa u velikim trgovačkim lancima;
  • zatvaranje tržnica na kojima se dio građana dosad opskrbljivao;
  • otvaranje mogućnosti dostave u vrijeme uredbe „Ostani doma!“.

 

  1. Tijekom ovog proizvodno-prodajnog procesa, kod dijela kupaca naviknutijih nabavljati svoje namirnice u trgovačkim centrima svakako je moguće detektirati nepoznavanje procesa domaće proizvodnje:
  • neznanje oko toga koje je sezonsko voće i povrće pa se, primjerice, sada u travnju traže „domaće mandarine iz doline Neretve“ (možete zamisliti da komentari na ovaj post nisu bili nimalo nježni);
  • rasprave oko toga što je „domaće“, „prirodno“, „organsko“, je li „prirodna“ proizvodnja i ona iz plastenika, što znači koji certifikat, gdje je u svemu tome mjesto „prekupcima“, odnosno prodavačima koji sami ne proizvode već ono što prodaju nabavljaju uvozom, na Zelenoj tržnici i sl. (uglavnom se oblikuju dvije grupe mišljenja: „prekupci su zlo“ i „a što ću kad mi se jedu i banane“);
  • problem s cijenama pri čemu je svakome tko je imalo upoznat s redovnim cijenama voća i povrća na tržnicama jasno da i s uključenom dostavom „iz okolice Zagreba“ košarica s 2 glavice kupusa, po 2 kg jabuka i krumpira, 2 poriluka, 2 svežnja rotkvica, par limuna i naranči i ubačenim svežnjem mladog luka „gratis“ ne može koštati 270kn osim ako ju se ne dostavlja dronom upravljanim satelitom;
  • nepoznavanje pravilnog baratanja domaćim namirnicama od kojih se očekuje da poput luka umočenog u vosak iz trgovačkih lanaca ili limuna kojem ne smijete jesti koru i ove namirnice ostanu istog izgleda tjednima, pa se javlja nevjerica kako to da su rotkvice uvenule nakon nekoliko dana;
  • gubljenje strpljenja kada se prodavači ne jave na poslane poruke ili kada ne dostave namirnice u dogovoreno vrijeme.

 

  1. Što se tiče prodavača, tu se uz navedene poteškoće (lažno predstavljanje preprodaje kao domaće proizvodnje, povećanje cijena proizvoda) javljaju još neke koje se ipak mogu smatrati apsolutno opravdanima.
  • domaći su se prodavači našli u situaciji porasta interesa za njihove proizvode, na koji se od njih očekuje da odgovore na razini uhodanog trgovačkog lanca, dok se trude i dalje kontinuirano proizvoditi, te na vrijeme sve po želji kupaca dostaviti, uz visoke mjere zaštite od koronavirusa;
  • nedovoljna razina informatičke pismenosti (ako uopće posjeduju računala, tablete i koliko toliko pouzdanu internetsku vezu) zbog čega dio domaćih poljoprivrednika gubi u natjecanju i prije nego su se u njega uspjeli uključiti (poznata je mantra „što, ili u ovom slučaju tko, nije na Facebooku, ne postoji“);
  • problem online komunikacije s više ili manje razumnim kupcima putem za što ih se zapravo nikada nije osposobljavalo (ova me situacija neobično podsjeća na našu „nastavu na daljinu“ – nadam se da ćemo i o tome čitati u sklopu ovih tekstova).

No, kakve god se poteškoće pojavljivale, ohrabrujuće je da se ipak rješavaju „u hodu“ te ovo podizanje svijesti kupaca o važnosti i prednostima domaće proizvodnje kao i prodavača, koji možda po prvi puta osjećaju da se njihov rad i društveno cijeni, ulijeva nadu za domaću poljoprivredu koju su mnogi već odavno otpisali, a svakako ulijeva nadu da će se ovaj proces u ovom obimu u kojem se kroz posljednja dva mjeseca razvio nastaviti i nakon završetka ove krize. Lijep primjer je kako neke kumice i kumovi (ne znam je li to ispravan „muški“ oblik prodavača na tržnicama) polako dobivaju svoje ime i prezime na online forumima. Tako je na grupi „Virtualni zagrebački plac“ postavljena i mogućnost „Tražim svog prodavača s placa“ gdje vjerni kupci traže svoje prodavače koje su dosad znali samo po broju ili mjestu štanda na placu.  Što se više ljudi uključuje i komentira kroz ove forume i grupe, svi se zajedno educiraju, kroz jedan organski proces. Nema boljeg marketinga od osobnih preporuka za neki OPG ili malog prodavača. Fotografije koje kupci stavljaju na online grupe putem kojih se vidi koliko je tko i što dobio za koliko novaca također prirodno poravnava tržišne cijene i tjera one koji pretjeruju s cijenama da se prilagode. Da se radi o sve značajnijem broju zainteresiranih kupaca i proizvođača vidljivo je i iz povećanog interesa trgovačkih lanaca koji sada traže da im se domaći proizvođači jave kao posrednicima.

Iskristalizirali su se, dakle, neki problemi oko ovog online oblika komunikacije te prodaje i kupovine domaćih poljoprivrednih proizvoda „s praga“ i „na prag“ koje će, naravno, trebati rješavati ako se zadrži zamah koji se uhvatio tijekom ove krize (vezano za bolji nadzor i kontrolu proizvodnje i prodaje, zaštitu prodavača i potrošača – npr. katkad ovi forumi mogu postati i prava ratna bojišta, nekog prodavača koji nije uspio odgovoriti ili dostaviti na vrijeme može se javno prozvati i time ga obilježiti ili čak upropastiti, sve to treba bolje regulirati itd.).

No, da mi je netko prije samo par mjeseci rekao da će COVID-19 biti razlog povećanja interesa za selo i poljoprivredu (a nadam se i sociologiju sela) u hrvatskom društvu, sigurno bi mislila da je to njima „špansko selo“.

 

Tijana Trako Poljak

Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
6.4.2020.

 

Doc. dr. sc. Tijana Trako Poljak voditeljica je Uspostavnog istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost “Socijalno-ekološki izazovi ruralnog razvoja” (UIP-2019-04-5257, 2020.-2024.).

Želim zahvaliti HSD-u za ideju te kolegi Branku Ančiću i kolegicama Jaki Primorac, Simoni Kuti i Jeleni Zlatar-Gamberožić za čitanje i komentiranje.

 

Literatura: 

[1] https://oikon.hr/hr/pismo-ministarstvu-poljoprivrede-vezano-uz-inicijativu-zaorimo-hrvatska-polja/

[2] https://ruralnirazvoj.hr/files/documents/Program-ruralnog-razvoja-Republike-Hrvatske-za-razdoblje-2014.-2020.-ver.-5.3.pdf

[3] http://www.azrri.hr/fileadmin/dokumenti-download/STRATEGIJA_RR_2008-2013.pdf

Koliko će trajati? O važnosti javnog zdravstva

Prije nekoliko dana, u moru tekstova o koronavirusu, za oko mi je na jednom portalu zapelo svjedočanstvo talijanskog liječnika koji je prebolio virus i koji je opis svoje zdravstvene agonije završio riječima: “Od sada nadalje, borit ću se za javno zdravlje. Ovo se ne smije tretirati kao pokaznu vježbu i ostaviti u rukama političara”. Kao zanimljiva koincidencija, upravo na početku širenja zaraze boravio sam u SAD-u, kada je slučajeva još bilo sasvim malo, a predsjednik Trump je ismijavao opasnost svojom karakterističnom frazeologijom o superiornosti američke nacije. Suprotno tome, svi s kojima sam tada razgovarao, ne samo da su bili zabrinuti zbog širenja virusa, nego je glavna tema bila: imamo li dovoljno bolničkih kapaciteta, setova za testiranje i koliko će to koštati, ne državu već svakoga ponaosob. Jer, poznato je, američki zdravstveni sustav počiva, uglavnom, na privatnom i neobveznom osiguranju dok su javni programi financiranja (npr. Medicare i Medicaid) daleko manjeg opsega nego što je to slučaj u europskim zemljama. Posljedično, Amerika najviše troši za zdravstvo među najrazvijenijim zemljama svijeta (16,9% BDP-a 2019. godine), ali ima i iznimno visoki udio neosiguranoga ili neadekvatno osiguranog stanovništva te ima nepovoljne zdravstvene pokazatelje. Primjerice, očekivano trajanje života je za dvije godine niže od zemalja OECD-a, a i snizilo se za dva mjeseca u razdoblju 2012.-2017. 71% odraslih i 43% djece ima povećanu tjelesnu težinu ili je pretilo, što je najveći udio među OECD zemljama. Stopa dojenačke smrtnosti iznosila je 5,8 2019. u usporedi s OECD prosjekom od 3,8, ili sa stopom nižom od 2,5  u npr. Estoniji, Finskoj, Sloveniji ili Švedskoj. Također, vrlo su velike razlike u pristupu adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti među stanovništvom, osobito u odnosu na rasno i etničko podrijetlo.[1]

Povijesno, razvoj javnih zdravstvenih sustava bio je povezan s interesom zaštite pojedinih kategorija stanovništva ili, češće, razlozima zaštite javnog zdravlja.[2] U 19. stoljeću, državna je regulacija bila potaknuta potrebom regulacije medicinske profesije u svjetlu novih medicinskih otkrića i njihove važnosti za državu, a osobito procesom industrijalizacije koji je multiplicirao društvene rizike i tražio njihovo kolektivno zbrinjavanje. No, do pravog zaokreta u razvoju javnih zdravstvenih sustava dolazi nakon II. svjetskog rata. Negativna iskustva ekonomske krize 1930-ih i II. svjetskog rata osnažili su ideju nacionalnog solidarizma, a što je pozitivno utjecalo na razvoj socijalne države, čiji su dio javni zdravstveni sustavi. Do novog zaokreta, doduše ne u svim zemljama na isti način i u istom obuhvatu, dolazi od 1980-ih godina, kada jačaju ideje privatizacije, ekonomske učinkovitosti, izbora i sl., a koje utječu i na zdravstvene sustave. Sve viši zdravstveni troškovi, ali i sve viša očekivanja od zdravstvenog sustava, uz demografske promjene, rezultiraju potrebom reformi i racionalizacije. Reforme su i pod utjecajem niza interesa, od samih zdravstvenih djelatnika do farmaceutskih kompanija i osiguravajućih društava. Ipak, zašto bi to bio problem?

Organizacija zdravstvenog sustava i javno zdravlje nisu sinonimi. Javno zdravlje se definira kao „umjetnost i znanost prevencije bolesti, produljenja života i promocije zdravlja kroz organizirani napor društva“.[3] Naglasak je na promociji zdravlja i općem blagostanju, a kroz jačanje integriranih zdravstvenih sustava i smanjenju nejednakosti. Stoga je ključno pitanje u kojem vidu zdravstveni sustavi doprinose promociji javnog zdravlja. A javno zdravlje traži niz akcija promocije i prevencije, u sinergiji s nizom drugih društvenih sektora, od obrazovnog sustava, preko medija pa sve do policije, čemu upravo svjedočimo u suočavaju s COVID-19 krizom. Upravo je tu ideju razvio naš svijetom proslavljeni dr. Andrija Štampar, kojega se sada nešto više prisjećamo, mada možda još previše stidljivo, a koji je liječnika vidio kao socijalnog radnika i narodnog učitelja, dostupnoga svima, i to tamo gdje ljudi žive, ne u ordinaciji. Zdravstveno prosvjećivanje stanovništva bilo je u središtu njegovih nastojanja, a to uključuje i svojevrsnu potragu za bolesnikom, upravo kako to sada rade epidemiolozi. Njegova gotovo proročka rečenica, iz današnje perspektive financiranja zdravstva i posljedica po mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama, glasi: „Ljekar u svom radu oko unapređenja narodnog zdravlja mora biti ekonomski neovisan od bolesnika, jer će samo tada moći da ispunjava svoju pravu zadaću u pravoj mjeri“.[4] Jednostavno, razlika u ekonomskoj moći ne smije se vidjeti u pristupu zdravstvu i zdravstvenim pokazateljima.

  • by Alireza Pakdel

Situacija u Hrvatskoj je, trenutno, a kao što sugeriraju podaci, komparativno bolja u pogledu zaraze koronavirusom spram većine europskih država, a tvrdi se da je to zasluga rada epidemiološke službe na štamparovskim načelima. Vjerujemo i nadamo se da je tome tako te da će tako i ostati. Konkretnu analizu rada epidemiološke službe ostavljamo epidemiolozima i drugim zdravstvenim stručnjacima, ali iz društvene perspektive upravo ova javnozdravstvena nepogoda ukazuje na barem dvije bitne stvari.

Prvo, glavno je pitanje kapaciteta zdravstvenih sustava, od zdravstvenih djelatnika do opreme. Koliko pojedina država može zadovoljiti zdravstvene potrebe svojih građana jest pitanje ulaganja, ali i pitanje racionalne i na podacima zasnovane organizacije zdravstvenog sustava. Drugo, kako pokazuju iskustva američkog, britanskog, ali i nekih drugih zdravstvenih sustava, u pitanju je pristup zdravstvenoj skrbi. Mogu li si svi priuštiti neophodnu zdravstvenu skrb? U Hrvatskoj to nije problem u slučaju akutnih javnozdravstvenih problema, kao što su npr. epidemije, ali jest perzistirajući problem zdravstvene skrbi. Nejednakosti u pristupu zdravstvenim uslugama jesu dokumentirane, ali nisu nikada postale ključno društveno pitanje niti su bile glavni motiv svih provedenih zdravstvenih reformi u Hrvatskoj.[5]

I u najnovijem izdanju tzv. Euro Health Consumer Index 2018, jedan od komparativnih uvida učinkovitosti zdravstvenih sustava, ponavlja zaključak iz prethodnih izvješća: „Maknite političare i druge amatere iz operativnih odluka u nečemu što je najkompleksnija industrija na zemlji: zdravstvena skrb!“[6] Tome bih dodao rečenicu moje stanodavke za vrijeme nedavnog boravka u SAD-u: „Ovom zemljom vladaju osiguravajuće kompanije i zato nam je takvo zdravstvo“.  Hrvatsko zdravstvo ima kapaciteta i uspjeha. To priznaje i upravo spomenuti Euro Health Consumer Index. Ali, da bi ono zadovoljilo potrebe hrvatskog stanovništva, odnosno da bi odgovorilo na sve javnozdravstvene izazove, teme pristupa i obuhvata zdravstvenim uslugama moraju postati prioritetnim društvenim temama. Naglasak je na društvenom prioritetu i stručnim odlukama, a što bi u sinergiji trebalo onemoćati sada vladajuće netransparentne interesne mreže. Javnozdravstveni programi počivaju na obavještavanju, promociji, ulaganju, na širokom radu sa stanovništvom, prije svega kada ono nije bolesno. No, u pozadini učinkovitih javnozdravstvenih programa jesu uređeni i, prije svega, svima dostupni zdravstveni sustavi. Dostupnost zdravstvene skrbi kao temeljno ljudsko pravo, a ne nešto što ovisi o ekonomskim mogućnostima svakog pojedinca. Zdravstvo jest skupo, ali ovdje je riječ o opsegu zdravlja koji će država (kroz svoj zdravstveni sustav) jamčiti svima. Je li, stoga, ova nepogoda dostatan poticaj za očuvanjem vrijednosti javnog zdravstva i svim potrebnim društvenim akcijama u tom smjeru?

 

 

Siniša Zrinščak

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
13.4.2020.

 

 

[1] Za detalje usp. OECD bazu podataka: http://www.oecd.org/health/

[2] Zrinščak, S. (2005.). Zdravstvena politika. U: V. Puljiz i sur. Socijalna politika. Povijest, sustavi, pojmovnik. Zagreb: Pravni fakultet, str. 199-238.

[3] Usp. http://www.euro.who.int/en/health-topics/Health-systems/public-health-services/public-health-services

[4] Štampar, A. (1923.) O socijalnoj medicini. Glasnik Ministarstva narodnog zdravlja, 1-3: 1-12.

[5] Usp. Stubbs, P. Zrinščak, S. (2018.) ESPN Thematic Report on Inequalities in access to healthcare. Croatia. Dostupno na: https://ec.europa.eu/social/main.jsp?advSearchKey=ESPNhc_2018&mode=advancedSubmit&catId=22&policyArea=0&policyAreaSub=0&country=0&year=0

Zrinščak, S. (2019.) Zdravstvena politika. U: G. Bežovan i sur. Socijalna politika Hrvatske. Drugo izdanje. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu, str. 159-194.

[6] Dostupno na: https://healthpowerhouse.com/media/EHCI-2018/EHCI-2018-report.pdf

Utopija: potraga za idealnim društvom u 21. stoljeću

U svjetlu aktualnog trenutka, od mene vjerojatno očekujete osvrt na temu stanovanja ili financijalizacije. Međutim, neću ovom prilikom o tome.[1] Iako se radi o važnim pitanjima, ona mi se u ovom trenutku čine parcijalnima, a slobodna forma ovoga serijala dozvoljava mi da napravim iskorak iz okvira očekivanog. Koliko stignem u pauzama između gotovo cjelodnevne posvećenosti raznolikim zadacima organiziranja svakodnevnog života u novonastalim okolnostima, a koji uključuju kućanske poslove, pomaganje susjedima, tehnološki posredovano održavanje odnosa s obitelji i prijateljima,  drugim riječima, reproduktivnog rada[2], nastojim pratiti rasprave i reakcije na krizu. Ono što zamjećujem jest rastuća diskrepancija između, s jedne strane, razmjera društvenih posljedica ove krize i, s druge strane, plahog dometa ideja koje cirkuliraju u elektroničkom javnom prostoru. Mišljenja sam da ova kriza, koja nas je natjerala da u kratkom roku učinimo do nekidan nezamislive promjene u ponašanju, zahtijeva da barem pokušamo učiniti neke nezamislive zaokrete u području ideja. Posebno od sociologa, ova situacija zahtijeva malo više sociološke imaginacije.[3]

Ako kriza ovakvih razmjera ostane tek povodom debata o interventnim mjerama koje smjeraju minimaliziranju šteta (i pritom bi se trebalo zapitati – minimaliziranju šteta za koga?), onda doista nema mnogo nade za kapacitet nošenja s opsežnijom i dugoročnijom društveno-političkom krizom, ponajprije onom ekološkom. Čini se kao da je krajnji doseg reakcija na krizu zahtjev za obranom već stečenih prava i sloboda, koje sada percipiramo ugroženima. (U to uključujem i progresivne borbe za obranu dostojanstva rada, prava na dom itd., pa i vlastiti već spomenuti osvrt na mjere vezane uz stambene kredite). Bez sumnje, zadnjih dana mnogo je važnih i dobrih inicijativa no sve to neće biti dovoljno. Kako se broj tematskih Facebook grupa i peticija povećava, sve više se vrtimo u postmodernističkom kaleidoskopu koji samo prevrće partikularne fragmente u jasno omeđenom vidnom polju. Šanse za artikulacijom ikakve snažnije i univerzalnije vizije, izgleda, iz dana u dan sve su slabije. Inspirirana tekstovima Paula Stubbsa u ovom serijalu i B. Postnikova u Novostima, odlučila sam za svoj prilog Sociologiji iz izolacije učiniti back-to-the-roots gestu i vratiti se pitanju utopije s kojom sam se rastala u svojem diplomskom radu (naslova „Ideja utopije u 20. stoljeću“).

Za razliku od distopija, koje u smislu društvene analize vrše funkciju svojevrsnog literarnog ogledala postojećeg, interpolirajući negativne tendencije u zamišljene još mračnije univerzume, utopije su forma koja dozvoljava neograničenu razigranost sociološke imaginacije u osmišljanju putokaza za bolju budućnost. Smatram, stoga, da je trenutak za reafirmiranje utopije, koju smo sveli na poštapalicu za delegitimiranje protivnika u debati kada držimo da su njegove/njezine ideje nerealistične. U bilješkama na temu utopije starim dvadeset godina, našla sam citat iz Habermasovog teksta objavljenog 1985. godine u Političkoj misli, naslovljenog „Kriza države blagostanja i iscrpljenost utopijskih energija“.[4] Habermas tamo kaže: „[u] našem su stoljeću tek Ernst Bloch i Karl Mannheim očistili izraz „utopija“ od primisli utopizma i rehabilitirali kao nesumnjiv medij za planiranje alternativnih mogućnosti života koje treba da su zasađene u samome povijesnom procesu“ (str. 86). Usudit ću se ovaj citat, zbog toga što mislim da je važan, prevesti na još jedan jezik, onaj „administrativno-upravljački“, koji je nekima možda bliži. Utopija nam treba, jer nam treba misija i vizija od koje bismo krenuli u izradu strateškog, a potom i operativnog plana djelovanja. Naravno, uvijek treba početi od analize postojećeg stanja, no kritičkih analiza sadašnjeg stanja ne nedostaje. Moglo bi se, reda radi, kritici postojećeg dodati i to da su reakcije pojedinih država na virus do kraja ogolile ideologičnost obećanja da samoregulirajući tržišni principi mogu biti oslonac pri suočavanju s ozbiljnim društvenim izazovima. Ukoliko se poslužimo Mannheimovom distinkcijom ideologije i utopije[5] prema kojoj je ideološka misao ona koja se ravna prema zastarjelim kategorijama, a utopijska ona koja misli u još neostvarenim kategorijama (za koje nije ni nužno da se sve ostvare), možemo zaključiti kako ideologije imamo napretek, no nedostaje svježe promišljenih utopija.

Primjerice, promatrajući aktualnu raspravu o razlikama „lijeve“ i „desne“ verzije ideje univerzalnog temeljnog dohotka (UTD), zamišljam kako su vjerojatno neki dobronamjerni progresivni glasovi krajem 19. stoljeća upozoravali na opasnosti uvođenja osmosatnog radnog vremena s argumentom da se sa samo osam sati tako niske satnice svakako ne može preživjeti. (Je li ovo samo plod moje imaginacije, znat će bolje oni koji se bave historijom radničkog pokreta.) Ono što želim ovom metonimijom reći jest da progresivna misao koja odbacuje smjelije misaone eksperimente u strahu da bude ismijana kao potpuno irelevantna takvom i postaje. Ostaje na promišljanju u okvirima zastarjelih kategorija te u Mannheimovoj distinkciji može biti označena prije kao ideološka, nego utopijska. Ukoliko ideju UTD-a promatramo dekontekstualizirano od zamišljene transformacije ukupnih društvenih odnosa moći, ona postaje ne samo nedovoljno utopijska, već i reakcionarna. Logično je, stoga, da u takvim okvirima lijeva kritika UTD-a brine o potencijalnim negativnim redistribucijskim efektima i strahuje od snižavanja cijene rada.[6] To što se ideji UTD-a pripisuju dijametralno suprotni strahovi i nade, rekla bih, posljedica je činjenice da se ona pojavljuje tak kao započeta skica koju je potrebno smjestiti u obuhvatniju utopijsku viziju. Mogli bismo se, primjerice, pozabaviti općenitijim pitanjem implikacija uvođenja UTD-a na odnose između produktivnog, neproduktivnog i reproduktivnog rada.[7] Ako je kriza išta izbacila na vidjelo, to je važnost neplaćenog rada, solidarnosti i skrbi, neodrživost podjele javne i privatne sfere u momentu kada velika većina radi od kuće.

Za kraj ću započeti brainstorming na temu elemenata koje, pored UTD-a smatram bitnim za izgradnju takve utopijske vizije: ekološki prihvatljiva i tehnološki napredna djelomična reindustrijalizacija[8], smanjenje potrošnje, recikliranje, odrast (degrowth), tehnološki napredna, raznolika i održiva poljoprivreda, ekološki prihvatljivi i fleksibilni lanci distribucije, obnovljivi izvori energije, smanjenje administracije, suradnja STEM-a, društvenih i humanističkih znanosti, raskid s isključivo projektnim financiranjem znanosti i kulture, progresivno oporezivanje dohotka i štednje, oporezivanje imovine, univerzalno rješavanje stambenog pitanja, neka varijanta monetarnog suverenizma (moguće i u internacionalnom formatu), uključivanje reproduktivnog rada u metodologiju izračuna BDP-a[9]… Slobodno nastavite niz, a kontradikcije ćemo rješavati kasnije 🙂

 

Petra Rodik

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
8.4.2020.

 

[0] Naslov je parafraza naslova informativnog, inspirativnog i prekrasno grafički opremljenog zbornika Schaer, R., Claeys, G i Sargent, L. T. (2000) Utopia: The Search for the Ideal Society in the Western World. New York/Oxford: The New York Public Library/Oxford University Press.

[1] Skicu reakcije na predloženu mjeru moratorija na kredite već sam napisala na svom Facebook profilu.

[2] Koncept reproduktivnog rada ključan je pojam feminističkog historijskog materijalizma (za recentan pregled teorije socijalne reprodukcije vidjeti npr. Bakker, I., & Gill, S. (2019). Rethinking power, production, and social reproduction: Toward variegated social reproduction. Capital & Class, 43(4), 503–523.

[3] Mills, C. W. (2000 [1959]). The sociological imagination. Oxford University Press.

[4] Habermas, J. (1985) „Kriza države blagostanja i iscrpljenost utopijskih energija“, Politička misao XXII(4): 84-97.

[5] Mannheim, K. (2007 [1929]). Ideologija i utopija. Naklada Jesenski i Turk.

[6] Vidjeti npr. Zamora, D. (2017). The Case Against a Basic Income. Preuzeto 01. travanj 2020. S https://jacobinmag.com/2017/12/universal-basic-income-inequality-work.

[7] Marksistička teorija razlikuje produktivni od reproduktivnog rada, pri čemu se prvi odnosi na rad u sferi proizvodnih odnosa koji je temelj stvaranja viška vrijednosti, dok je reproduktivni rad onaj koji omogućava produktivni: rad koji se odvija u kućanstvima i koji generira i regenerira radnu snagu za produktivni rad. Pored ova dva, koristi i koncept neproduktivnog rada, a to je onaj koji se načelno odvija izvan cirkulacije kapitala i ne stvara višak vrijednosti (npr. dio poljoprivrede, rad javnih službenika…).

[8] Ova kriza i nestašice tehnološki jednostavnih proizvoda poput alkohola ukazuje i na neodrživost eksternalizacije industrije i njezinih negativnih ekoloških posljedica tamo negdje na Daleki Istok, uz popratno moraliziranje istom tom Istoku zbog pretjeranih emisija CO2.

[9] Vidjeti npr. raspravu u van de Ven, P., Zwijnenburg, J., & Queljoe, M. D. (2018). Including unpaid household activities: An estimate of its impact on macro-economic indicators in the G7 economies and the way forward (No. 2018/4). OECD Publishing.

„Sine, kad ćeš si više naći neki normalan posao?!“, ili o prednostima i nedostacima rada od kuće

Ne tako davne 1990. godine upisao sam sociologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na opće zaprepaštenje obitelji, prijatelja i kolega iz razreda. Kako sam završio matematičku gimnaziju moji su prvih godina studija svima pričali da studiram matematiku, tako je bilo lakše jer tko će odgovarati na pitanja tipa „što je to?“, ili još gore „ima li to veze sa socijalizmom?“, pa najgore „što će on biti kad to završi?“ Nakon godinu dana vojske i četiri godine studija počeo sam raditi u srednjoj školi, a kasnije sam se zaposlio na matičnom Odsjeku i Fakultetu. U sustavu obrazovanja radim gotovo 24 godine i cijelo to vrijeme nemam strogo određeno radno vrijeme, a većinu posla obavljam od kuće.

A kako je to raditi od kuće? Danas naravno puno bolje nego odlaziti na posao. A inače, kao i obavljati posao na radnom mjestu uz fiksno radno vrijeme, rad od kuće ima svojih prednosti i nedostataka. Navedimo prvo neke prednosti – kad radite od kuće imate fleksibilno radno vrijeme koje uglavnom možete prilagoditi ostalim obavezama. Primjerice možete otići u trgovinu, skuhati ručak, obrisati prašinu, usisati stan, oprati, osušiti i ispeglati rublje, i obaviti sve ostale male i veće kućanske poslove. Možete zapjevati i „I want to break free“ od Queena dok sve to radite, no na vlastitu odgovornost. Možete također otići na kavu ili na ručak s nekim prijateljem koji je upravo došao u Zagreb i javio se da ima sat vremena slobodno, a nalazi se na drugom kraju grada. Možete otići i na vježbanje u neki fitness centar gdje ćete voziti bicikl i razmišljati o postmodernim koncepcijama zgušnjavanja vremena i prostora jer evo za 20 minuta već ste prošli 10 kilometara i vozite 32 kilometra na sat, a i dalje ste na istom mjestu. Kad se vratite doma možete održati obećanje koje ste dali svojoj ženi, odnosno supruzi koja vam je u stvari, da budemo politički korektni, partnerica, i pospremiti špajz, ili pospremiti podrumske prostorije ako ih imate. Kad radite od kuće možete doista puno toga, recimo možete nazvati roditelje i ugristi se za usnu po tko zna koji put kad s druge strane žice čujete „ah, doma si, danas ne radiš?“ Ako vam to nije dovoljno možete pozvati roditelje da malo dođu do vas, ipak radite od kuće i možete provesti neko vrijeme s njima. Kad nakon nekoliko dana, svaki put kad sjednete nešto odraditi na računalu, na njihovim izrazima lica počnete očitavati sumnju i nelagodu u stilu „dijete moje, kad ćeš si više naći neki normalan posao?“, onda ćete shvatiti da taj poziv možda i nije bio najsretnije rješenje. Ako vam pak ni to nije dovoljno, i dalje ste mirni jer ste primjerice nedavno pročitali knjigu o zen budizmu i potiho i dalje pjevate „Bohemian Rhapsody“ od Queena, možete se posvetiti djeci ako ih imate. Svakodnevni odnosi s djecom, pregovaranje i dogovaranje, doslovce oko svega jer i djeca imaju svoja prava i važno je da se i njihov glas čuje, vrlo brzo će vas staviti u poziciju negdje između Denzela Washingtona u filmu „Inside Man“ (kod nas „Insider“) i Brucea Willisa u filmu „Hostage“ („Talac“). Nakon iscrpljujućih pregovora jedna od važnijih uloga roditelja (osim vječne uloge više ili manje pokretnih bankomata) koji rade od kuće (no to ne isključuje ni one koji svakodnevno odlaze na posao i ostaju tamo veći dio dana) uloga je prijevoznika jer djeca ne mogu sama ići u školu ili iz škole, a osim toga, njihov dnevni raspored je poslovično bukiran negdje do 65 godine (njihove, ne vaše) kada i po za sada važećim zakonima u RH prestaju biti djeca i odlaze u mirovinu. Negdje u to vrijeme, ako ste još tu duhom i tijelom, doživjet ćete i osjećaj neizmjerne tuge jer su se djeca konačno odlučila odseliti od vas. Za ulogu prijevoznika doista ima puno filmskih referenci, recimo De Niro u filmu „Taxi Driver“ („Taksist“) kada odlazite po djecu koja se vraćaju iz noćnog izlaska, ili Vin Diesel u filmovima „The Fast and the Furious“ („Brzi i žestoki“) kada djeca negdje kasne. Ako vam je pak dosta referenci na likove koji baš i nemaju kose, onda može i Burt Reynolds u filmu „Smokey and the Bandit“ („Smokey i bandit“) kada odlazite s vašim slatkišima u kupovinu. Puno je toga što možete, a i morate, raditi s djecom dok radite od kuće (opet ne isključujući nužno ni sve ostale koji svakodnevno odlaze na posao), a za to imam tek jedan savjet – budite naoružani! Naime, nenaoružani, goloruki roditelji nemaju baš nikakve šanse spram moderne djece koja već sa šest mjeseci znaju puno više nego što je to moja, vaša, ili bilo čija generacija znala s dvadeset i više godina. Naoružajte se strpljenjem i nadom, ipak imate 65 godina da od svojih malih i preslatkih genijalaca pokušate napraviti normalne umirovljenike, kad za bilo kakav oblik rada ionako nisu jer to obavljate (od kuće ili radnog mjesta) vi, njihovi roditelji. S tom mišlju u pozadini ove vesele kulise možemo pustiti pjesmu „Mother“ s poznatog albuma „The Wall“ od Pink Floyda.

Navedimo sada i neke nedostatke rada od kuće. Kad nemate strogo određeno radno vrijeme onda nemate ni strogo određeno slobodno vrijeme, što često puta znači da radite doslovce stalno. Mailovi stižu i danju i noću, upiti studenata, zamolbe časopisa za recenzije, nastavne obaveze, diplomski radovi, doktorske disertacije, obaveze na različitim projektima i tako dalje. Posao nikada ne staje. Praksa da dođete doma s posla i zaboravite na posao do sutra ujutro jednostavno ne postoji, upravo suprotno. Kad i odete na posao zbog predavanja, seminara, konzultacija, sastanaka, sjednica različitih povjerenstava, uglavnom trčite što prije doma jer imate posla. U stvari kad radite od kuće imate jako puno posla. To naravno ovisi i o tome što radite. Ovdje pišem sa stajališta znanstvenika i sveučilišnog profesora, no postoje doista razni i različiti poslovi koje možete raditi od kuće, a koji onda zahtijevaju i razne i različite obaveze. Osobno, svoj posao smatram najboljim na svijetu jer radim ono što volim, a jedan od većih nedostataka rada od kuće je što ne provodim više vremena na fakultetu jer Filozofski fakultet u Zagrebu i moj Odsjek smatram najboljim mjestom na svijetu za obavljanje znanstvenog i nastavnog posla u području društveno-humanističkih znanosti.

Kako je poznato, za rad od kuće posebno je važan globalni razvoj interneta u posljednjih tridesetak godina. Tijekom ’90-tih godina prošlog stoljeća objavljeno je puno radova i knjiga s optimističnim, a dijelom i ushićenim, predviđanjima o budućnosti rada „na daljinu“ i znatno manje radova i knjiga koji nisu bili tako optimistični, a ni ushićeni. Tako se navodilo da pojava i razvoj osobnih računala (PC-a) otvara mogućnosti napuštanja automatizma rutine poslovanja. Razvoj elektroničke pošte (e-maila) mijenja ritam rada i odmora, te smanjuje osjećaj razlika u međunarodnim vremenskim zonama. Razvoj virtualne stvarnosti omogućava donošenje odluka na temelju projekcija budućnosti, dok su se prije odluke donosile na temelju prošlih iskustava. Internet pruža privid trenutnog pristupa „svijetu informacija“, a sadržaji interneta konstruirani su tako da zahtijevaju brzinu pretraživanja i donošenja odluka, za razliku od, primjerice, čitanja knjige. Internet je uvijek „uključen“, te mu možemo pristupiti u bilo koje vrijeme. Stalna „prisutnost“ interneta otvara mogućnosti radnog vremena 24 sata „dnevno“. Uglavnom, optimistična predviđanja isticala su da će razvoj interneta i „rad na daljinu“ imati učinke decentralizacije i liberalizacije, te pomoći daljnjem razvoju demokracije. Naravno da se ništa od toga nije dogodilo.

Ulaskom u 21. stoljeće i daljnjim razvojem interneta značajno se povećavaju i ekonomske aktivnosti vezane uz internet, a javljaju se i ozbiljnije kritike. Tako Robert Hassan u svom djelu „Carstvo brzine“ navodi da su kultura, društvo i ekonomija, pomoću informacijsko komunikacijskih tehnologija, povezani u jedan sustav koji je izgrađen na temelju potrebe kapitala za stalnim proširivanjem. Prethodne komunikacijske tehnologije, primjerice telefoni, bile su funkcionalno ograničene, te vezane uz određeno mjesto i vrijeme. U umreženom društvu povećana je dostupnost, bez povezanosti s određenim mjestom i vremenom. Ključna vrijednost suvremene cyber kulture za Hassana je brzina, povezana s vrijednostima slobode, produktivnosti, efikasnosti i kontrole. Biti spor znači biti socijalno isključen. „Potreba za brzinom“ u umreženom društvu potiče potrebe za redom, kontrolom i nadzorom. Stalno povećavanje brzine, stalno kretanje i promjene, kratkoročni ciljevi i promjenjivi prioriteti, beskompromisna konkurencija i snažni poticaji za uvođenjem sve brže i efikasnije tehnologije označavaju stanje opće nesigurnosti („ništa ne možemo znati za sigurno“). Cyber kultura je kultura koju pokreće brzina, što reflektira usku logiku neoliberalne globalne ekonomije (Hassan, 2009). S tim u vezi, neki drugi autori upozoravaju da nas spoj suvremenog kapitalizma i informacijsko komunikacijske tehnologije usmjerava životu „sada i ovdje“. Ekonomsko i tehničko usmjerenje prema vremenskoj neposrednosti proizvodi učinak „hiper sadašnjosti“ – kao „vječne sadašnjosti“, što vodi slabljenju povezanosti s prošlosti i budućnosti. Osnovno postignuće kapitalističkog imaginarija je kolonizacija budućnosti – što u stvari znači kolonizaciju mogućnosti. Kada je budućnost zatvorena u smislu različitih potencijala onda sadašnjost postaje oblik „vremenskog zatvora“ (Robins, Webster, 2005). Uz ovo dobro ide poznata pjesma Eaglesa „Hotel California“, a može i „Unhappy Girl“ od Doorsa.

Bez obzira na ubrzani razvoj tehnologije rad od kuće do danas nije postao dominantan oblik rada. Prema podacima EUROSTATA za 2018. godinu u Europskoj uniji je tada bilo oko 5% „radnika na daljinu“, odnosno onih koji većinu posla obavljaju od kuće (od ukupnog broja zaposlenih u dobi 15-64), a udio onih koji neko vrijeme rade od kuće je u porastu, sa 5,8% u 2008. godini na 8,3% u 2018. Najviši postotak europskih „radnika od kuće“ je u Nizozemskoj (14,0%) i Finskoj (13,3%), a najniži u Bugarskoj i Rumunjskoj (oko 0,3%). U Hrvatskoj je takvih prije dvije godine bilo 1,7%.  Sadašnja globalna zdravstvena kriza otvara mnoga pitanja, a jedno od njih je i pitanje budućnost rada uopće. Pitanje budućnosti rada je pitanje budućnosti ljudskog bića jer se kroz rad ostvarujemo, stvaramo sebe i svijet oko nas, te pomažemo sebi i drugima. No, suvremeni kapitalistički sustav, koji se temelji na rušenju svih temelja i zahtjevu za stalnim i sve bržim povećanjem profita, jednostavno rečeno ne podnosi ljude, pa čak ni ako rade „na daljinu“. Bilo što vezano uz ljude, od obitelji, kulture, tradicije, nacije, obrazovanja, prijateljstva, religije, rada, spolnosti itd., ako se ne može iskoristiti za povećanje profita, za suvremeni kapitalizam je nepotrebni trošak. To što taj sustav, osim ljudi, ne trpi ni ostali živi svijet na našem planetu i nije neka utjeha. Dakle, stvorili smo i razvijamo sustav koji nas ne podnosi. Možda je krajnje vrijeme da mu uzvratimo istom mjerom i stvorimo nešto drugo.

Na kraju, raditi od kuće danas je doista povlastica jer mnogi ne rade uopće a mnogi odlaze na posao i ostaju tamo 12 i više sati, i tako danima i tjednima. Ako ih pitate kako su, većina će denirovski odgovoriti „svi smo dobro“ dok u pozadini možete čuti pjesmu „I’m so tired“ od Beatlesa. No stvarnost je puno bliža onoj čuvenoj rečenici Vinga Rhamesa iz filma „Pulp Fiction“ („Pakleni šund“): „we’re pretty fucking far from okay“. I zato ću i ja na kraju istaknuti slogan jedinog mi i najdražeg kluba, za kojeg se nadam da će, kao i naše društvo, jednog dana postati normalan – „Nema predaje!“

 

Krunoslav Nikodem

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
4.4.2020.

 

 


 

Osnovna bibliografija:

[1] Castells, Manuel (2000). Uspon umreženog društva. Zagreb, Golden marketing.

[2] Castells, Manuel (2003). Internet galaksija; Razmišljanja o Internetu, poslovanju i društvu. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.

[3] Hassan, Robert (2009). Empires of Speed. Time and Acceleration of Politics and Society. Leiden, Boston, Brill.

[4] Robins, Kevin, Webster, Frank (2005). Times of Technoculture. From the information society to the virtual life. London, New York, Routledge.

Nadzor u razdoblju pandemije, digitalne komunikacije i fizičke izolacije

Dana 1. studenog 1755. godine potres jačine između 8.5 i 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, popraćen snažnim cunamijem i požarima, pogodio je Lisabon i preko noći označio kraj portugalske kolonijalne vladavine uslijed goleme ljudske i materijalne štete. Vijesti o razornom potresu prvi put objavljene su u madridskim novinama sedam dana kasnije. Pariz i London u dnevnim su novinama o potresu čitali tri tjedna kasnije, a Berlin i Hamburg tek 2. prosinca. U razdoblju COVID-19 pandemije u 2020. godini taj povijesni slučaj ukazuje na dvije društvene činjenice. Prvo, govori o informiranosti o događajima koji se odvijaju izvan direktnog fizičkog kontakta, odnosno vremenske i prostorne su-prisutnosti. Dakle, govori o medijskom prijenosu ‘znanja’ o događajima s kojima nismo u direktnom kontaktu. Protočnost informacija malobrojnim tiskovinama bila je znatno sporija nego danas. Dostupnost informacija bila je ograničena klasnim, rodnim i drugim čimbenicima. Drugo, potres nam govori o načinu na koji prirodne katastrofe uzrokuju dugoročne društvene posljedice. Činjenica da je portugalski kolonijalizam okončan nije razlog pretjeranom žaljenju zbog njegove okrutnosti i uloge u međunarodnoj trgovini robljem. Međutim, ona ukazuje na iznenadnu i neplaniranu promjenu cjelokupnog društvenog uređenja koju je nemoguće kontrolirati u trenutku prirodne katastrofe.

Izvor: Kozak Collection, NISEE, Sveučilište u Kaliforniji, Berkeley, dostupno na earthmagazine.org

Društveno uređenje modernog komunikacijskog sustava počinje se razvijati od 18. stoljeća paralelno s urbanizacijom, industrijalizacijom, obrazovanjem, promjenama u prirodnom i prostornom kretanju stanovništva i cjelokupnim razvojem kapitalizma. Ne radi se pritom o tehnološkom determinizmu u kojem se društvo prilagođava novim tehnološkim ostvarenjima, već o odnosima moći koji su na različite načine definirali ulogu komunikacijskih tehnologija: tiska, radija, televizije, interneta i mobilne komunikacije. Masovni mediji poput radija pojavljuju se 1920-ih, a televizija 1950-ih godina kada je društvena uloga medija postala izraženija zbog raširene pismenosti i dostupnosti komunikacijskih tehnologija. Radio je imao ključnu ulogu u indoktrinaciji i mobilizaciji širokih masa u porastu nacizma i fašizma. Poslije Drugog svjetskog rata sloboda misli i izražavanja utkana je u međunarodni pravni poredak koji čini ustavni temelj liberalnih društava. Promicanje slobode izražavanja i medijskog pluralizma postaju indikatori razvijenosti liberalno-demokratskog sustava, sustava koji se ionako u posljednje vrijeme sve više urušava, osobito u državama Srednje i Istočne Europe. Istovremeno, u poslijeratnom razdoblju dolazi do rasta komercijalnih medijskih sustava i oglašavanja kojima se potiče potrošnja i formira potrošačka kultura. Doktrina slobodnog protoka informacija te izjednačavanje slobode izražavanja s tržišnim slobodama postaju jedan od izvora dominacije američke kulturne industrije. Razvoj interneta doveo je do nove koncentracije ekonomske i političke moći u rukama nekolicine kompanija koje kontroliraju ključne digitalne komunikacijske funkcije: mrežno pretraživanje, društveno umrežavanje, internetska kupovina, pohrana podataka itd.

U vrijeme lisabonskog potresa komunikacijske tehnologije nisu imale središnju ulogu kakvu imaju u suvremenom društvu. Danas su mediji, iako još uvijek postoje značajne klasne razlike u dostupnosti i vještinama korištenja i razumijevanja, središnja institucija javne sfere koja oblikuje interakciju između građana i političkog sustava. Mediji čine osnovu sustava oglašavanja i promidžbe, odnosno poticanja potrošnje i kupovine. Istovremeno su kontradiktorni sustav manipulacije ali i razonode te održavanja društvenih i poslovnih kontakata. U razdoblju pandemije koja se, govore nam epidemiolozi, najučinkovitije usporava fizičkim distanciranjem, mediji postaju društveni prostor kojem populacija gravitira još i više: postaju mjesto izvora informacija u nadi za olakšanjem i pozitivnim informacijama o smanjenju epidemije; postaju izvor panike i osjećaja gubitka kontrole zbog rastućeg broja zaraženih; postaju izvor osjećaja sigurnosti i utjehe u svakodnevnoj komunikaciji s obitelji, prijateljima i kolegama. Globalna pandemija ogolila je medijske strukture kao rijetke strukture koje je moguće održati u razdoblju fizičke izolacije, prostorne i vremenske odsutnosti. Medijska komunikacija, naravno, ne može zamijeniti fizičku prisutnost. Produženost izvanrednog stanja fizičke distance zasigurno će utjecati na rutine u ljudskoj svakodnevici i upravo u tome leži opasnost od dugoročnih društvenih posljedica.

Ključnim postaje pitanje u kakvom ćemo se društvu probuditi nakon zdravstvene krize? Hoćemo li učiti na brojnim greškama predkriznog sustava ili ćemo radikalizirati njegove najgore tendencije? Prirodnu katastrofu poput zagrebačkog potresa ne možemo kontrolirati. Možemo samo sanirati njezine posljedice. Društvene posljedice pandemije ipak možemo u određenoj mjeri kontrolirati tako da se pitamo gdje su granice koje ne želimo prijeći. Zasigurno želimo živjeti u društvu u kojem se najviše vrednuje ljudsko zdravlje. Međutim, mora li to narušavati temeljne vrijednosti poput slobode govora i misli ili privatnosti? Potpuna kontrola i potpuni nadzor svih građana i mobilne komunikacije po uzoru na Kinu, Rusiju i Izrael, dakle nadzor ne samo onih u samoizolaciji, nepotrebna su radikalizacija ionako stresne društvene situacije. Kriza nastala širenjem virusa SARS-CoV-2 i njime uzrokovane bolesti COVID-19 nije prirodna kriza koja iznenada uništava društveno uređenje, iako je sasvim sigurno da će njene posljedice biti dugoročne. Ona ostavlja prostor upravljanju i pravodobnom djelovanju. U vremenu kada se društvena, politička i ekonomska aktivnost seli na medije i komunikacijske sustave, traženje dodatne kontrole stvara opasan presedan koncentrirane moći i nadzora cjelokupne populacije. Atomiziranim pojedincima daleko je lakše upravljati nego organiziranim građanima i građankama. U tom se smislu treba zapitati kakav smo sustav vrijednosti unijeli u ovu krizu i s kakvim ćemo sustavom vrijednosti iz nje izaći. U tome leži razlika između lisabonske i suvremene katastrofe: u zdravstvenoj krizi 2020. godine o određenim društvenim posljedicama odlučuju političke i ekonomske elite, a ne epidemiološko stanje.

Paško Bilić

Institut za razvoj i međunarodne odnose, Zagreb
1.4.2020.

Je li vrijeme za univerzalni temeljni dohodak?

  • slike preuzete s www.fee.org

Tijekom zadnjih oko šest mjeseci, počeo sam se više baviti idejom univerzalnog temeljnog dohotka (UTD[1], engl. Universal Basic Income) kao potencijalnog središnjeg pojma sustava socijalne zaštite usmjerenog ka budućnosti, a koji bi bio jednako primjenjiv na lokalnoj, na globalnoj, ali i svim razinama između. Iako to zahtijeva zasebni tekst, i dalje vjerujem da je nacionalna država, tradicionalna jedinica za mjere socijalne politike, istovremeno premala i prevelika za implementaciju uistinu progresivne socijalne politike: premala jer socijalni sustav mora biti globalna briga, a prevelika jer se na potrebe mora moći odgovoriti lokalno. U trenutnoj izvanrednoj krizi, vjerojatno najneizvjesnijoj povijesnoj situaciji koju smo ikada vidjeli, otvaranje rasprave o UTD je važno ne samo radi aktivnosti kojima će se reagirati na trenutnu situaciju već i radi promišljanja o vremenu koje slijedi nakon krize. Ovaj kratki uvod predstavlja skroman pokušaj da potakne, a ne da zaustavi raspravu, uzimajući u obzir činjenicu da su mnogi u ovom trenutku doslovno previše okupirani vlastitim preživljavanjem i da nam se budućnost čini ne samo nesigurnom, već gotovo nezamislivo nesigurnom.

slike preuzete s www.fee.org

Osim dominantne zabrinutosti da će UTD destimulirati rad, što je pogrešno vjerovanje koje je već dokinuto reakcijama na ovu krizu, jedan od najvećih prigovora na UTD je uvijek bio taj da kada bi se UTD uspostavio na razini koja bi činila značajnu razliku, bio bi jednostavno preskup. Mnogi su argumentirali da bi UTD „istisnuo“ druge oblike korisnih socijalnih izdataka, kao što su na primjer nužne usluge poput zdravstva. Pa ipak, vlade širom svijeta na ovu krizu reagiraju tako što oslobađaju financijska sredstva u iznosima koji su još prije koji tjedan bili nezamislivi. Naravno, kao i obično, prioriteti za ulaganje ovih sredstava slijede logiku protivnu blagostanju: ulaže ih se u bankarski i poslovni sektor, pri čemu će nešto „kapnuti“ i radnicima u formalnoj ekonomiji. Iako su u nekim paketima mjera tradicionalne zadanosti, vremenska ograničenja i restrikcije dobro poznate poznavateljima socijalnih politika ostavljene sa strane, ipak se događaju, namjerno ili slučajno, nova isključivanja, pri čemu previše ljudi jednostavno “iscuri kroz prste“ i ne prima nikakvu naknadu za izgubljena primanja.

Stoga, što je točno UTD i koje bi mogle biti prednosti i nedostaci njegova uvođenja? UTD se najbolje može definirati kao „redovna novčana primanja koja se bezuvjetno isplaćuju svima bez prethodnog provjeravanja imovinskog stanja ili radnog statusa“ (Basic Income Earth Network, basicincome.org). To je možda najjednostavniji, najizravniji i najučinkovitiji oblik osiguranja temeljnog dohotka koji možemo zamisliti, osobito ako „svi“ uključuje sve stanovnike određenog područja ili administrativne jedinice. UTD razdvaja „prihod“ od „rada“ (kako god ga definirali) te uključuje djecu, umirovljenike, migrante i tražitelje azila, one koji se školuju ili su nekom obliku obuke, volontere, te njegovatelje bez naknade, što su naravno najčešće žene. Naravno, u krizi poput ove, UTD bi pomogao onima koji trenutno ne rade, uključujući i privremeno nezaposlene. Kada bi se UTD uveo zajedno s progresivnim sustavom oporezivanja i ciljanim pomaganjem najpotrebitijima, mogao bi, barem kratkoročno, smanjiti istovremeni teret gospodarske i socijalne nesigurnosti.

Dugoročno, u kontekstu klimatske krize, UTD bi mogao doprinijeti slomu neprestanog, fundamentalnog, neoliberalnog inzistiranja na produktivnosti i rastu, sugerirajući da ljudi imaju intrinzičnu vrijednost te da bi trebali imati temeljni prihod koji bi im omogućavao izbor temeljem njihovih interesa i sposobnosti. Istovremeno, UTD nije sam po sebi prikladan za prekidanje ubitačne veze između „novca“ i „stvari“ (na primjer roba široke potrošnje) te bi mogao promicati kratkoročnu osobnu potrošnju na štetu ulaganja u zajednicu i međusobnu solidarnost. Stoga će uz UTD biti potrebne i druge mjere, s ciljem osiguravanja eko-socijalnih mjera, promocije odrasta, kružnog gospodarstva, manjih emisija stakleničkih plinova, inzistiranja na obnovljivim izvorima energije, održivim rješenjima u prometu, lokalne proizvodnje te potrošnje hrane i pružanju njege.

U vremenima koja su se smatrala “normalnima”, najvažniji argument protiv UTD, posebice u krhkim i štednjom vođenim socijalnim državama Južne i Jugoistočne Europe, bio je da bi UTD mogao odvući pažnju i sredstva od najvažnijeg prioriteta, a to je uspostavljanje i poboljšanja dostupnih javnih usluga za one kojima su one najpotrebnije. Trenutna je kriza već pokazala kako su desetljeća rezanja troškova u tim uslugama, uvođenje formalnog i neformalnog tržišnog natjecanja, tretiranje  zdravstva i socijalnog sektora kao robe na tržištu, izložila ljude velikim rizicima. Univerzalna, besplatna zdravstvena skrb na papiru, ne znači ništa u stvarnosti kada potražnja nadmašuje ponudu te se moraju donositi odluke koje su doslovno „pitanje života i smrti“, čak i ako su ljudi koji donose te odluke imuni na pritisak utemeljen na tome koliko novaca ili koje „veze“ pacijent ima. Dugo je vremena jedna od maksima socijalne politike bila da socijalni sustav treba biti dovoljno snažan i fleksibilan da odgovori na „nove rizike“. Naravno, svaki zdravstveni sustav bi bio doveden u iskušenje u ovakvoj krizi, ali prethodna ulaganja u zdravstvenu infrastrukturu, osoblje te preventivno i javno zdravstvo, napravile bi značajnu razliku.

Fundamentalnije pitanje nije pitanje uspostavljanja „socijalnih država“ (eng. ‘welfare state’) već izgradnje međusobno povezanih „socijalnih društava“ (eng. ‘welfare society’). Obveza država ili aktera sličnih državi, da jamči socijalna prava, redistribuira dohodak od bogatih prema siromašnima, da osigura rasnu, klasnu, generacijsku i rodnu ravnopravnost, te ravnopravnost temeljenu na sposobnosti, nikad nije bila u potpunosti postignuta, te i dalje ostaje predmetom prijepora, a ne konsenzusa. U ovom bi smislu univerzalni temeljni dohodak mogao biti „prebazičan“ posebno ako nije kombiniran s kvalitetnim univerzalnim uslugama. Uzimajući u obzir to da je državama kontrola jednako važna, ako ne i važnija od skrbi, te da je država, kako je Azra Hromadžić to sročila, poluodsutni akter, odnosno prema Čarni Brković, ambivalentna i nepredvidljiva, na nju se ne može osloniti ni u takozvanim „normalnim“ kao ni u „kriznim“ vremenima. Vjerojatno je da će grassroot pokreti imati veliku ulogu u ublažavanju ove krize, čak i više nego što su imali u vrijeme kada su nametnute mjere štednje u zemljama kao što su Grčka, Španjolska i Portugal pokazale da su jedine učinkovite socijalne mjere bile one koje je uvela i pružala umrežena zajednica. Ideja da UTD daje zamah ozračju brige, uzajamnosti i pažnje za potrebe drugih, zamjenjujući pritom mit individualne odgovornosti s pojmom uzajamne povezanosti, možda i nije toliko utopijski koliko zvuči.

Paul Stubbs

Ekonomski institut, Zagreb
29.3.2020.

 

 

Reference

[1] U literaturi se još naziva i „osnovni dohodak“, „bezuvjetna potpora autonomiji“ i sl. Iako postoje razlike u detaljima sadržaja i provedbe ovdje je važno objediniti srodne rasprave da bi se prvo upoznali s osnovnim načelima zajedničkim različitim pristupima.

[2] Čarna Brković (2017) Managing Ambiguity: how clientelism, citizenship and power shape personhood in Bosnia and Herzegovina, Oxford: Berghahn books

[3] Azra Hromadžić (2015) ‘“Where were they until now?”: ageing, care and abandonment in a Bosnian town’ (Gdje su oni bili dosad? Starenje, skrb i napuštanje u jednom bosanskom gradu), Etnološka tribina 45.

Htio bih se zahvaliti Branku Ančiću (za ideju), Miljenki Kuhar (za prijevod) te Mladenu Domazetu, Čarni Brković, Johnu Clarkeu, Jasmini Papa, Ivici Rubilu, Žarku Šunderiću i Siniši Zrinščaku (za čitanje i komentiranje).

O socijalnoj distanci u vrijeme koronavirusa

Nemojte se socijalno distancirati, dovoljna je fizička distanca!

  • Laura Horelli, Social distances, 1999.

Posljednjih se dana u javnosti od strane eksperata i vlasti učestalo koristi izraz ‘socijalna distanca’ umjesto jednostavnijih, preciznijih, manje nadmenih izraza poput ‘razmaka’, ‘odvojenosti’ i sličnih [1]. Sociološka struka danas nije dovoljno jasna ni glasna, za što je djelomično kriva i sama struka (mea culpa), ali djelom se radi i o nesklonosti vremena analizama na makro i latentnoj razini [2]. Georg Simmel je još početkom prošlog stoljeća, deset godina prije haranja španjolske gripe, pisao o razlikovanju geometrijskog i metaforičkog aspekta distance. Fizička udaljenost prilikom svakodnevnih kontakata i to uobičajena, a ne konkretna, tek je jedan lako uočljiv indikator ili proxy društvene udaljenosti. Socijalna distanca znači nešto više i nešto drugo [3]. Jedan od najznačajnijih predstavnika Čikaške sociološke škole Robert E. Park socijalnu distancu definira kao „razrede i stupnjeve razumijevanja i intimnosti koji karakteriziraju osobne i društvene odnose općenito“ [4]. Distanca se može izraziti prema pojedincima i društvenim skupinama. Tako se pripadnik određene društvene skupine mora pridržavati „primjerene distance“ prema pripadnicima neke druge društvene skupine – a svi su „sposobni slagati se sa svima, pod uvjetom da se svatko pridržava svoje primjerene distance“ [5].

Socijalna se distanca najčešće iskazuje Bogardusovom skalom socijalne distance. Preciznije rečeno modificira se, evaluira i koristi skala koju je konstruirao Emory S. Bogardus između dva svjetska rata, pokrenuvši time metodološki utemeljen pristup mjerenju stavova. „Skalom se određuje stupanj socijalnog razumijevanja, intimnosti i bliskosti među ljudima, a formirana je kao kontinuum koji polazi od bliskih, intimnih odnosa i završava s hladnim i neprijateljskim odnosima“ [6], primjerice od prihvaćanja uskog srodstva putem braka, rodbinstva, kumstva; zatim prijateljstva, poznanstva, susjedstva, sugrađanstva ili odnosa poput ‘povjeravanja djece na čuvanje’, poslovnih ili kolegijalnih odnosa, preko npr. izbjegavanja zajedničkog pojavljivanja u javnosti, isključivo kratkotrajnog podnošenja prisutnosti u istoj državi (posjetitelj bez zadržavanja) do protjerivanja iz zemlje određenih pojedinaca ili grupa. Ispitanik subjektivno (jer objektivno niti ne može postići sve te odnose s pripadnicima različitih rasnih, vjerskih, supkulturnih i inih grupa koje su u istraživačkom fokusu) bira ‘do kuda bi s kime išao/la’. Predrasude prema vanjskim grupama su kod nekih i u nekim zaoštrenim situacijama toliko jake da se u anketne instrumente ponekad na kraju negativnog pola uvrštavaju tvrdnje poput ‘sve ih treba pobiti’ jer na primjeru etničkog sukoba neki stereotipima, pored etničke distance, opravdavaju akcije etničkog ostracizma, pa čak i krvave „etničke agresije“ [7]. U mirnodopskim uvjetima na linč se rjeđe poziva, ali se u trač-partiji lako označava one koje ‘ne bi ni štapom dirali’.

Upozoravanje na one koji krše propisanu izolaciju ili ‘ne drže dovoljan razmak’ može pomoći u suzbijanju širenja epidemije, ali pripazimo da ne zagazimo u odvratnu atmosferu mržnje nalik onoj iz ratnih 1990-ih u kojoj su prokazivanja nerijetko bila okidač za nasilje, bilo zbog osobnog straha (podebljanog zavišću prema tuđoj slobodi ili mogućnostima) bilo zbog kolektivne i odozgo poticane isključivosti (pojačane zauzimanjem ispražnjenih ili novih socijalnih pozicija). I danas će s najgorim posljedicama stradati marginalizirani, pogotovo oni ekonomski deprivirani koji su stigmatizirani po još pokojem ključu (npr. prema izgledu, tjelesnim osobinama i/ili seksualnosti). S jedne strane ih je lakše tj. nažalost društveno prihvatljivije osuđivati i optužiti za sve nedaće (jer svaliti krivnju na Drugog nekako želimo, a virus kao Drugi nam je suviše apstraktan), dok s druge strane marginalizirani po definiciji imaju manje (ne nužno brojkom) mreže potpore i ostale vrste kapitala. Nismo ni u ovoj krizi svi jednaki/e: npr. žene u sektoru skrbi i trgovine te manualne radnice/i (sjetimo se prekarnih dostavljača/ica) su, ako već ne izloženije opasnostima nego liječnička struka, onda slabije osigurane. Pozivanje na to kako je samoizolacija i izvanredno stanje eto baš zgodna prilika za ‘rad na sebi’ ili ‘osjećaj zajedništva’ jest klasna privilegija za odabrane, dok je za nepovlaštene – kič.

Barem bi sociologinje i sociolozi ‘nedostatnu socijalnu distancu’ iz mainstream medija i s društvenih mreža trebali nazivati pravim imenom, a uzroke masovnog neodgovornog ponašanja potražiti u društvenoj strukturi, a ne prvoloptaški u karakteru ili kućnom odgoju pojedinaca, ili pak u mentalitetu skupina na osnovu vlastitog dojma o njima. Ironično, općeprihvaćen lijek za egzistencijalni stres u slučajevima opće ugroze, kako za ‘običnog čovjeka’ tako i za sociološku ekspertizu, upravo je smanjenje socijalne distance.

 

Izvor Rukavina

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG,
21.3.2020.

[1] Vidi tekst Nataše Škaričić.

[2] Domaće sociologinje su ipak prisutne, intervjue objavljene povodom krize uzrokovane koronavirusom možete pronaći na sljedećim poveznicama: 
Valerija Barada, UNIZD, ovdje. 
Anči Leburić , UNIST, ovdje.

[3] Vidi link.

[4] Park, R. 1924: 339.

[5] Park, R. (1924: 341) u: Boneta, Ž., Ivković, Ž., Lacmanović, T. (2013). Interkulturalne kompetencije odgojiteljica i socijalna distanca. Školski vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 62(4), 479-494.

[6] Boneta i sur., 2013, str. 485.

[7] Čulig, 1992, prema Boneta i sur., 2013, str. 489. 

Predavanje “PISA 2018 u Hrvatskoj: zašto su ostvareni rezultati društveno relevantni?”, Zadar

Pozivamo vas na javno predavanje kolegice dr. sc. Margarete Gregurović (Institut za migracije i narodnosti, Zagreb), pod naslovom “PISA 2018 u Hrvatskoj: zašto su ostvareni rezultati društveno relevantni?“.

Predavanje će biti održano u srijedu, 26.02. u 18 sati, u Gradskoj knjižnici Zadar, a u sklopu ciklusa javnih predavanja („Javna sociologija“) u organizaciji zadarskog Odjela za sociologiju.

Poziv možete pronaći ovdje.

 

Obavijest o dodjeli priznanja “Rudi Supek” prof. dr. sc. Ingi Tomić Koludrović

Na sjednici Predsjedništva Hrvatskog sociološkog društva održanoj 29.11.2019. prema Pravilniku o dodjeli priznanja jednoglasno je odlučeno da se priznanje „Rudi Supek“ za iznimna značajna postignuća, uspjehe i zasluge za razvoj sociologije i HSD-a dodijeli prof. dr. sc. Ingi Tomić Koludrović.

Doprinosi laureatkinje razvoju sociološke struke, ali i razvoju HSD-a kao našeg strukovnog udruženja su višestruki, no potrebno je spomenuti kako je kolegica Tomić Koludrović u dva mandata bila i predsjednica HSD-a u kojima se posebno posvetila internacionalizaciji Društva te je značajno doprinijela kvaliteti rada Društva. Cijeli tekst obrazloženja o dodjeli priznanja možete pronaći u prilogu.

Uručenje priznanja održat će se 23.01.2020. u Društvu sveučilišnih nastavnika (Frankopanska 22) tijekom Svečane sjednice Društva s početkom u 18 sati kada će laureatkinja održati i predavanje. Detaljnije informacije o Svečanoj sjednici i predavanju bit će objavljene tijekom sljedećeg tjedna.

Predavanje: Rod i ‘rodna ideologija’ – u čemu je problem?, 16.1. Split

Poštovane kolegice i kolege,

zadovoljstvo nam je pozvati Vas na predavanje pod naslovom Rod i ‘rodna ideologija’ – u čemu je problem?. Predavanje se održava u okviru ciklusa ‘Sociološki razgovori’, u organizaciji splitske podružnice Hrvatskog sociološkog društva.

Predavanje će održati dr. sc. Rebeka Anić (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – područni centar Split). Navedeno predavanje uz raspravu održat će se u četvrtak 16. 1. 2020. s početkom u 18.00h na adresi Zagrebačka 3, Split (Predavaonica Umjetničke akademije, Sveučilište u Splitu).

Veselimo se Vašem dolasku!

Srdačan pozdrav,

Doc. dr. sc. Marija Lončar
Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu

Toni Popović, mag.soc.
Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu