Kako se u Hrvatskoj shvaća kultura? Poruke kulturnoj politici

Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na predavanje pod naslovom Kako se u Hrvatskoj shvaća kultura? Poruke kulturnoj politici. Predavanje se održava u okviru ciklusa ‘Sociološki razgovori’, u organizaciji splitske podružnice Hrvatskog sociološkog društva.

Predavanje će održati mr. sc. Mirko Petrić (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar/Sveučilište u Zadru). Navedeno izlaganje uz raspravu održat će se u utorak 15. 3. 2022. s početkom u 18.00h putem platforme Zoom.

Prisustvovati je moguće putem poveznice: https://us02web.zoom.us/j/82911252448?pwd=aklFcVFkSzl6T2gxVUdzcjRndGRpUT09

Veselimo se Vašem odazivu!

Srdačan pozdrav,

Izv. prof. dr. sc. Marija Lončar

Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu

Toni Popović, mag.soc.

Hrvatsko sociološko društvo, podružnica u Splitu

Javna sociologija – Građanski odgoj kao razvojni potencijal: perspektive mladih u lokalnoj zajednici

13. 1. 2022. u 18.00 sati, Gradska knjižnica Zadar, Multimedijalna dvorana*

Rasprave o građanskom odgoju i obrazovanju u Hrvatskoj traju od druge polovice 1990-ih. U tom periodu provedba se oslanjala na pojedine projekte i entuzijazam pojedinaca, a službeno je GOO kao međupredmetna tema u okviru obrazovnog sustava zaživio tek 2019. godine. Usto, pojedine jedinice lokalne i regionalne samouprave započele su s uvođenjem izvannastavnih aktivnosti u školama u svojoj zajednici ili razvojem fakultativnih predmeta. Indikativno je da istraživanja političke pismenosti u Hrvatskoj provedena u 2010., 2015. te 2021. godini pokazuju niske razine političke pismenosti učenika, ali i određene pomake vezano uz stavove. O ovim temama u okviru razvojnih potencijala i perspektiva mladih u lokalnoj zajednici razgovaramo s doc. dr. sc. Markom Kovačićem i dr. sc. Nikolom Baketom. Tribinu moderira doc. dr. sc. Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju, Sveučilišta u Zadru.

 

O sudionicima:

Doc. dr. sc. Marko Kovačić znanstveni je suradnik zaposlen u Institutu za društvena istraživanja gdje se bavi proučavanjem mladih.  Naslovni je docent na Sveučilištu u Rijeci gdje predaje kolegije na temu mladih, a na istom sveučilištu pokrenuo je i prvi akademski studij o mladima u Hrvatskoj. Osim toga, nacionalni je korespondent za politike za mlade pri Vijeću Europe i Europskoj komisiji i Youth Wiki nacionalni korespondent za Europsku komisiju, a u zadnjih devet godina sudjeluje u gotovo svim policy procesima vezanima za mlade na razini Hrvatske, EU i Vijeća Europe. M. Kovačić doktorirao je javne politike na Sveučilištu u Ljubljani, magistrirao političku znanost na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, a javne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao. Bio je gostujući istraživač na sveučilištu Pompeu Fabra u Barceloni.

Dr. sc. Nikola Baketa znanstveni je suradnik na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Diplomirao je na Central European University gdje je specijalizirao komparativnu politiku, te na Fakultetu političkih znanosti gdje je specijalizirao javne politike. Fokus rada su mu građanska kompetencija mladih te građanski odgoj i obrazovanje. Jedan je od voditelja posljednjeg istraživanja političke pismenosti učenika završnih razreda u Hrvatskoj.

*U cilju suzbijanja bolesti COVID-19 na ulazu je obvezno predočiti EU digitalnu COVID potvrdu. Iz istog razloga, broj posjetitelja Multimedijalne dvorane tijekom javnog događanja je ograničen te se preporuča raniji dolazak.

 

 

Poziv na javno predavanje prof. Ilarie Riccioni „Multiculturalism: social problem or cultural resource?“

Iznimno nam je zadovoljstvo uputiti Vam pozivnu notu na javno predavanje koje će u suorganizaciji Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Sekcije za teorijsku sociologiju Hrvatskoga sociološkog društva pod naslovom „Multiculturalism: social problem or cultural resource?“ održati prof. Ilaria Riccioni (Free University of Bozen-Bolzano, Italija). Naznačeno predavanje uz, dakako, popratnu diskusiju će se održati u četvrtak 16. 12. 2021. u 17.00 sati u vijećnici Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (I. Lučića 3,
Zagreb). 
Predavanje će biti moguće pratiti odnosno diskusiji se priključiti putem
odgovarajuće on-line komunikacijske platforme slijedeći nižu poveznicu:

Join Zoom Meeting
https://us06web.zoom.us/j/4427394088?pwd=T2xWTjM5SVByR0dPUkhMM2NHOWRtdz09
Meeting ID: 442 739 4088
Passcode: eDQ0gy

Veselimo se Vašem dolasku i prilogu diskusiji!

Uz izraze štovanja te uz lijepi pozdrav,
Doc. dr. sc. Krešimir Žažar

VIII. Nacionalni kongres – poveznice

Zadovoljstvo nam je pozvati vas na VIII. Nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva pod nazivom “Hrvatsko društvo i COVID-19 pandemija: Kriza kao prilika?” koji će se održati 20. i 21. svibnja 2021. godine. Ovogodišnji Kongres će se, kako je najavljeno, uslijed okolnosti uzrokovanih COVID-19 pandemijom, održavati u online formi na platformi Zoom putem sljedeće poveznice:

https://us02web.zoom.us/j/85277780926?pwd=NFBkTVMyTXdKd1NsMHZCM2VUYXB2QT09
Meeting ID: 852 7778 0926
Passcode: 364482

Knjiga sažetaka je dostupna na sljedećoj poveznici: http://hsd.hr/hr/knjiga-sazetaka-2021/

Finalna verzija programa je dostupna na sljedećoj poveznici: http://hsd.hr/hr/kongres-2021-godine/raspored-programa/

VIII. Nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva

Zadovoljstvo nam je pozvati vas na VIII. Nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva pod nazivom “Hrvatsko društvo i COVID-19 pandemija: Kriza kao prilika?” koji će se održati 20. i 21. svibnja 2021. godine. Ovogodišnji Kongres će se, uslijed okolnosti uzrokovanih COVID-19 pandemijom, održavati u online formi na platformi Zoom.

Ovdje možete pronaći raspored Kongresa koji ove godine nudi vrlo bogat i zanimljiv program, te se unaprijed veselimo interesantnim raspravama i dinamičnim razmjenama mišljenja. Nadamo se da ćete moći odvojiti vaše vrijeme kako biste nam se pridružili u ova dva dana posvećena sociološkim diskusijama u ugodnom online okruženju.

Poveznica Zoom za sve zainteresirane bit će dostupna od sljedećeg tjedna, a bit će objavljena na mrežnim stranicama HSD-a, te na Facebook stranici Društva. Također napominjemo da će Kongres biti streaman i sniman te će snimke kasnije biti dostupne na YouTube kanalu Hrvatskog sociološkog društva. Molimo vas da podijelite informacije o skupu vašim studentima/icama i ostalima za koje mislite da bi bili zainteresirani/e te napominjemo da je sudjelovanje za publiku besplatno.

Također bismo istaknuli da će, kao i prethodnih godina, u sklopu Kongresa biti održana i Izborna skupština HSD-a tijekom prvog dana Kongresa u četvrtak 20. svibnja od 18:30 – 20:15h, pa molimo članove HSD-a da rezerviraju vrijeme i za taj događaj.

Uz zahvale svima koji su pomogli u realizaciji ovog Kongresa, nadamo se da se vidimo sljedeći tjedan u što većem broju!

Srdačan pozdrav,

Ispred Programskog i Organizacijskog odbora

Dražen Šimleša

Jaka Primorac

Poziv na sudjelovanje na 8. Nacionalnom sociološkom kongresu Hrvatskog sociološkog društva

Poštovane kolegice i kolege,

Zadovoljstvo nam je uputiti Vam poziv na sudjelovanje na 8. Nacionalnom sociološkom kongresu Hrvatskog sociološkog društva pod nazivom ‘Hrvatsko društvo i COVID-19 pandemija: Kriza kao prilika?’ koji će se održati 20. i 21. svibnja 2021. godine.

Održavanja kongresa je za sada planirano u online formi, no s mogućnošću organiziranja kongresa u hibridnom modelu (dio online, dio uživo na određenoj lokaciji). O tome će svi sudionici biti obaviješteni pravovremeno u skladu s razvojem pandemijske situacije i praćenju adekvatnih epidemioloških mjera.

Rok za prijavu sažetaka je 1. travnja 2021. godine, a više informacija o samoj temi Kongresa i ostalim organizacijskim detaljima možete naći u privitku i u izborniku ove web stranice.

Nadamo se da ćete prijaviti izlaganje za Kongres te također proslijediti informaciju i ostalim zainteresiranim kolegicama i kolegama.

Ujedno Vas obavještavamo da će se Izborna skupština HSD-a održati na kraju prvog dana Kongresa 20. svibnja 2021. godine.

Obavijest o smrti Dimitrija Sergejeva

Drage kolegice i kolege,
nažalost moramo vas obavijestiti kako je preminuo dugogodišnji član Hrvatskog sociološkog društva profesor Dimitrije Sergejev. 
Profesor Sergejev je diplomirao (1955) i doktorirao (1969) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1961. do umirovljenja 1990. radio je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 1978. u zvanju izvanrednoga, a od 1983. redovitoga profesora. Posebice se bavio teorijom alijenacije, a objavljivao je i radove iz povijesti sociologije i socijalne antropologije. Djela: Otuđeni čovjek (1974), Za novi univerzitet (1977) i dr.
 
U ime HSD-a izražavamo sućut članovima obitelji, prijateljima i kolegama profesora Sergejeva. 
 

Humor je uvijek više od smiješnog

U vrijeme izolacije prouzrokovane pandemijom koronavirusa, došlo je do pojačane regulacije individualnog ponašanja i društvenih interakcija, kao i do promjene normi i pravila, što je, sveukupno, rezultiralo neizvjesnošću i strahom na kolektivnoj razini. U kontekstu rastakanja niza poznatih svakodnevnih praksi, potreba za povezivanjem s drugima jačala je, i tu su – s obzirom na smanjenu mogućnost komunikacije i interakcije licem u lice – važnu ulogu odigrali kako tradicionalni mediji tako i društvene mreže.

Dok su tradicionalni mediji figurirali kao važan izvor informiranja i praćenja službenih izvora, društvene mreže odigrale su važnu ulogu u povezivanju i komunikaciji. U tim smo tjednima svjedočili velikoj cirkulaciji internetskih mema[i], GIF-ova[ii], Facebook komentara i video isječaka s humorističnim elementima. Ne treba se tomu čuditi, budući da je humor društveni fenomen koji, među ostalim, pomaže izgradnji odnosa s drugima, za čime se, u specifičnim okolnostima, vapilo.

Humor (lat. humor: vlaga, sok) u etimološkom smislu povezujemo uz biološke karakteristike čovjeka: uz njegove „životne sokove“ koji se nalaze u organizmu, a koji utječu na naša fizička i psihička svojstva, te samim time i na naše raspoloženje i ćud. Dakle, humor prvo označava raspoloženje, a tek kasnije počinje označavati vedro i veselo raspoloženje, dok danas najčešće humorom označavamo smisao za komično.[iii] No da bismo uopće prepoznali humorističnu komunikacijsku intenciju, potrebno je poznavanje sociokulturnog konteksta, budući da je ono ključno za razumijevanje kulturnih kodova (posebno jezika ali i različitih kulturnih praksi, rituala…), funkcioniranja društvenih institucija, političkih prilika… Time se stvaraju pretpostavke za prepoznavanje i razumijevanje humorističnih elemenata u komunikaciji[iv]. Dakako, njihovo prepoznavanje i razumijevanje još uvijek ne znači da će rezultirati dobrim raspoloženjem ili smijehom, ali je ono svakako prvi korak prema tome.

Da bismo u kontekstu izolacije, primjerice, razumjeli šale:

Kako se zove Hrvat koji se deblja kod kuće? Domagoj;

Ovo je sve krenilo nizbordo od kad je Josipa himnu otpivala;

i

Jeste čuli da će Vili Beroš napuniti Arenu?!,

potrebno je poznavanje hrvatskog jezika, povijesti, načina imenovanja, političkih prilika, umjetničke scene, specifičnih građevina na određenom području, (pre)namjene objekta i tako dalje. No, hoće li to prepoznavanje humora izazvati smijeh, drugo je, kompleksno pitanje.

Humor i smijeh su donekle odvojeni fenomeni, budući da smijeh ovisi o načinu na koji netko ocjenjuje humorističnu komunikaciju[v]. Smijeh je mjera uspješnosti humora, no njega može izazvati i neugoda, strah, krivnja, škakljanje ili drugo.[vi]  Klasični sociolog Herbert Spencer u eseju O psihologiji smijeha (1860)[vii] ističe da je smijanje oslobađanje zatomljene nervozne energije, neobična tjelesna aktivnost i tip uzbuđenja koje ima pozitivne učinke na čovjekovo zdravlje: djeluje, primjerice, blagonaklono na probavu. Imajući u vidu veliki broj humorističnih poruka (šala) koje su kolale društvenim mrežama, ovaj davni uvid baca interpretativno svjetlo i na zanimljivi fenomen koji se kristalizirao u danima izolacije: jagmu za toalet papirom (kako je inače objasniti?!).

Dakle, odnos humora i smijeha kompleksniji je no što je dao naslutiti ministar Božinović, kada je uoči 1. travnja – dana poznatog po zbijanju šala – izjavio: Pozivam sve da humor sutra ostane samo smiješan, aludirajući na potencijalnu štetnost prvoaprilskih šala koje uključuju podvale i smicalice, koje bi, u novonastalom kontekstu, mogle biti štetne. Ipak, izjava implicitno upućuje na to da je humor više nego smisao za komično ili nešto što izaziva smijeh. On nije samo, zdravorazumski poimano, sredstvo opuštanja i oslobađanja (za što je nekima dovoljna i rakija), već mnogo više od toga: humor, kao oblik komunikacije, ima višestruke društvene funkcije koje se kontekstualno mijenjaju.

Budući da humor, kao oblik komunikacije, izražava neku društvenu situaciju i da je utkan u društvene odnose, on ujedno odražava društvene relacije i odnose dominacije/subordinacije. Njime se održavaju i perpetuiraju stereotipi i hijerarhije na svim razinama, stoga može biti mehanizam marginaliziranja i isključivanja. No, s druge strane bitan je kao vezivno tkivo unutar društvenih grupa te figurira kao mehanizam potvrđivanja pripadnosti, dakle uključivanja. Tako humor služi i za održavanje relacija s obzirom na pozicije moći društvenih aktera. Procesi uključivanja i potvrđivanja pripadnosti, uvijek impliciraju i procese isključivanja onih koji ne pripadaju, i to negativnom evaluacijom humoristične intencije koja se, primjerice, ocjenjuje kao neukusna, nerafinirana, neuspješna. Time se na simboličkoj razini stvaraju distinkcije između različitih društvenih skupina. U ovom kontekstu, neizostavno ime u sociološkoj teoriji je Pierre Bourdieu[viii], koji problematizira povezanost društvene klase i ukusa. Njime se stvaraju društvene i simboličke barijere kojima privilegirana klasa održava i legitimira vlastitu poziciju. Iako Bourdieu šire zahvaća kulturnu potrošnju i pitanje ukusa, možemo reći da i humor, kao specifičan oblik komunikacije, doprinosi proizvodnji distinkcije – klasifikaciji ljudi prema određenim kulturnim kompetencijama.[ix]

Primjerice, mem sa Slavojem Žižekom (iako ima status globalno prepoznatljive slavne osobe) koji upućuje na kontradiktornost higijenskih uputa u vrijeme pandemije, u odnosu na njegovu osebujnu neverbalnu komunikaciju, nije ni poznat ni dostupan svima.

Povezano s prethodnim, humorom, kao oblikom komunikacije, testiramo i pomičemo granice društvenih normi i vrijednosti, jer je ono što smijemo izreći kroz humor, uvijek ekstenzivno u odnosu na ozbiljan diskurs („Ma, samo se šalim!“)[x]. Te su granice, naravno, podložne historijskim promjenama, ali su one uvijek prisutne. Prije nekoliko desetljeća bila bi sasvim prihvatljiva šala koja prikazuje sliku trojce Roma uz tekst:

Do kada ćemo prati rukezna li se šta?

Danas se, kod jednog segmenta populacije, takav humor smatra  diskriminatornim, uvredljivim, neukusnim i politički nekorektnim.

Šale proizlaze iz ideje o društvenoj zbilji. One izražavaju neku društvenu situaciju, prirodu okoliša u kojemu nastaju[xi]. Samim time, njihovom analizom možemo nešto zaključiti o toj zbilji, o određenoj društvenoj situaciji. Zahtjevi poput #ostanidoma, perite ruke, zadržite prostornu distancu, impliciraju izbjegavanje drugih ljudi, što je, u suštini, atipično ponašanje. Navodi na nešto što je većini kontraintuitivno: izbjegavanje uobičajenih društvenih interakcija i društvenih relacija. U takvoj, potpuno nepoznatoj i nesigurnoj društvenoj stvarnosti, humor je poslužio kao mehanizam za uspostavu odnosa, za identifikaciju elemenata zajedništva u novonastaloj stvarnosti. U tom su smislu humoristične poruke jačale društvenu koheziju.

U vrijeme izolacije, često su kružile šale koje su prepoznatljive (ako već ne i smiješne) velikom broju ljudi, bez obzira na strukturne pozicije, klasnu, etničku, religijsku, profesionalnu, rodnu, seksualnu, nacionalnu ili regionalnu pripadnost, jer su uvjeti bivanja postali sličniji nego inače. Budući da se ova pandemijska kriza prvenstveno manifestirala na biološkoj razini, na razini tjelesnosti, uz suspenziju niza kulturnih i društvenih praksi, vjerojatno nije slučajno što su mahom kolale šale koje se tematski bave upravo egzistencijalnim potrebama poput hrane (Panda u proseku jede dnevno 12h. Čovek u karantinu jede kao panda. Zato se zove pandemija); pića, posebno alkoholnih, koja su, u danim okolnostima, zadobila status egzistencijalne potrebe (A: Nazvao sam samo da ti kažem da te volim. B:Gospodine, ovo je kafana. A: Znam.); higijenskih potrepština (bezbroj šala koje uključuju famozni toaletni papir), te protoka vremena/biološkog starenja (#ostaridoma).

Kružile su i brojne šale koje su se tematski odnosile na fizički izgled, koji zauzima sve važnije mjesto u zapadnoj kulturi. Prejedanje, nemogućnost kretanja i bavljenja sportom, te nedostatak usluga poput šišanja, rezultira „zapuštenošću“, pa smo mogli svjedočiti brojnim fotografijama „prije i poslije izolacije“ koje uključuju motive debljanja, dlakavosti, neobičnih frizura ili slično.

Treći leitmotiv koji se često pojavljivao odnosio se na privatni i javni prostor te dom i radno okruženje. Kako je kretanje javnim prostorima bilo ograničeno, i kako nije bilo javnih događanja, šale su se često odnosile ili na simuliranje javnih događanja u privatnosti doma, ili na preuveličanu „opasnost“ onih praksi koje su se nastavile, ali pod drukčijim uvjetima i pravilima, poput odlaska po namirnice. Privatni se prostor kod mnogih pretvarao u radni, što je uključivalo i natprosječno provođenje vremena s ukućanima. Stoga se time uzrokovana frustracija također često pojavljivala kao motiv šala. „Višak“ vremena koji se stvorio, rezultirao je šalama kojima je centralni motiv dosada, ili pak onih koje uključuju ironični odmak od sugeriranih, „korisnih“ načina provođenja vremena: „rada na sebi“, u vidu čitanja, pisanja, vježbanja, učenja stranih jezika…koji, dakako, uvijek mora biti javno ratificiran u „narcističkoj kulturi“[xii].

Najebali smo sad kad poslije ovog sranja u narod izađu ovi što su se usavršavali i radili na sebi.

Na koncu, još jedan, ne toliko čest, ali kulturno specifičan i zanimljiv motiv šala, odnosio se na problem prihvaćanja novih sugeriranih oblika ponašanja, zbog onoga što, u karakternom smislu, „čine“ čovjeku. Naime, društvenu situaciju karakteriziralo je jače discipliniranje, koje uključuje već spomenuto smanjeno kretanje, izbjegavanje drugih ljudi, zadržavanje u privatnom prostoru, te pojačane higijenske navike, što se, posebno u patrijarhalnom ključu,  negativno može tumačiti kao ponašanje koje vodi feminizaciji, infantilizaciji, „papučarenju“, kukavičluku, što zorno pokazuju sljedeće šale:

Što me majko ne rodi prije 600 i kusur godina da poginem k’o junak na Kosovu polju. a ne k’o pička da strepim ‘ko će da kihne na mene.

Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima i naoružan do zuba, a ne da perem ruke i budem doma.

Dakle, kao što navedeni primjeri (nadam se) pokazuju, humor je uvijek više od smiješnog. Sociološki pristup otvara mogućnost razumijevanja mnogostrukih društvenih funkcija humora. Njegova nam analiza omogućuje zaključivanje o  hijerarhijskim strukturama, mehanizmima dominacije i subordinacije, uključivanja i isključivanja, ali i o društvenim normama i vrijednostima, te mehanizmima stvaranja društvene kohezije. U vrijeme izolacije, proizvodnja i distribucija šala putem društvenih mreža odigrala je važnu ulogu upravo u povezivanju i održavanju društvenih interakcija i relacija u izvanrednim okolnostima.

 

Helena Popović

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG,
23. 6. 2020.

 

 

 

[i] Memi (engl. meme) su kulturni geni, kako ih definira Richard Dawkins, u teoriji koju razvija u knjizi The Selfish Gene (1976). Memi su kulturni replikatori koje na životu održava ljudski mozak; ideje, koje se prenose pisanim i govornim jezikom, glazbom i umjetnošću. Memi doprinose preživljavanju ali i mutaciji određenih kulturnih obilježja (vidi: Dawkins, Richard (1989) The Selfish Gene. Oxford: Oxford University Press). Sužena upotreba pojma internet mema odnosi se na ideje koje se prenose i šire društvenim mrežama, a najčešće uključuju kombinaciju vizualnih i lingvističkih znakova.

[ii] Graphic interchange format.

[iii] Opća enciklopedija 3 (1977) Jugoslavenski leksikografski zavod: Zagreb.

[iv] Popović, Helena (2012) „'Uncivilized' Comedy and its Reception“. Participations: Journal of Audience & Reception Studies, Vol. 9, Issue 1, 43-67.

[v] Kuipers, Giselinde (2006) Good Humor, Bad Taste : A Sociology of the Joke. Berlin and New York: Mouton de Gruyter.

[vi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[vii] Spencer, Herbert (1860) O psihologiji smijeha (The Psyhiology of Laughter). Web: https://www.everywritersresource.com/on-the-physiology-of-laughter-by-herbert-spencer/. (pristupljeno: 22. svibnja, 2020).

[viii] Bourdieu, Pierre (1984) Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. Trans. R. Nice. Cambridge: MA: Harvard University Press.

[ix] Za primjenu Bourdieuove teorije u kontekstu humora vidi: Kuipers, Giselinde (2006) Television and Taste Hierarchy: The Case of Dutch Television Comedy. Media, Culture & Society, Vol. 28, No. 3. 359-378.

[x] Popović, Helena (2018) „Good Comedy“ and the Limits of Humour. Sociologija, Vol. LX (2018), No 3, 595-613.

[xi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[xii] Christopher, Lasch (1986) Narcistička kultura – Američki život u doba smanjenih očekivanja.  Zagreb: Naprijed.

In memoriam – Josip Juraj Hrženjak

Obavještavamo vas da je nažalost preminuo Juraj Hrženjak, prvi predsjednik poslijeratnog Sociološkog društva Hrvatske (1959).

Juraj Hrženjak je bio hrvatski političar i publicist (Bjelovar, 10. 3. 1917.). Diplomirao je 1956. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je u privilegiranoj agrarnoj banci (1938.–39.) te u Odjelu za poljoprivredu Banske vlasti u Zagrebu (1940.–41.) nakon čega se priključio antifašističkomu pokretu. Nakon rata obnašao je mnoge vojne, političke i pravne funkcije. Među ostalim bio je pomoćnik komandanta Vojne uprave Jugoslavenske armije (JA) za Istru i Slovensko primorje (1945.–47.), pomoćnik ministra za novooslobođene krajeve (1947–51), direktor Instituta za društveno samoupravljanje (1955.–58.), zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu (1953.–58.), sudac Ustavnog suda SR Hrvatske (1967.–75.) te direktor Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu (1975.–78.) nakon čega je 1980. umirovljen.

U publicističkome radu bavio se sociološkim temama, analizama upravljanja i samoupravljanja osobito na komunalnoj razini te priređivanjem i komentarima zakonâ.

Glavna djela: Mjesne zajednice u komunalnom sistemu (1963.), Društvena struktura naselja u SR Hrvatskoj (1983.), Međunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima (1992.), Lokalna samouprava i uprava u Republici Hrvatskoj (1993.), Lokalna i regionalna samouprava u Republici Hrvatskoj (2004.), Anjuta (2006).

Ostat će u sjećanju sociološke struke kao jedan od najvažnijih pokretača razvoja sociologije u Hrvatskoj. O njegovoj ulozi, ali i o povijesti razvoja sociologije u Hrvatskoj možete pogledati u dokumentarnom filmu ”Misliti sociološki – 100 godina sociologije u Hrvatskoj

Neka mu je vječna slava i hvala!

 

Nedobrovoljna (ne)mobilnost u doba kriza

Početkom ožujka 2020. jedna od centralnih vijesti u (hrvatskim) medijima vijest je o „obrani“ vanjskih granica Europske unije od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno. Kao u nekom nadrealnom akcijskom promotivnom filmskom uratku, premijer države koja trenutno i ne zadugo predsjedava Vijećem EU-a, obavlja foto-shooting tursko-grčke kopnene granice iz helikoptera s vrhuškom europskih dužnosnika. Potom zaključuju o „dobrom poslu“ koji obavljaju Grčka i Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (stari/novi Frontex), kontrolirajući i nadzirući vanjske granice EU-a od „najezde“ desetaka tisuća migranata dnevno, kao da bi se radilo o kontinuiranoj pošasti biblijskih razmjera.

Nedugo potom, nakon dva-tri tjedna, u prvom planu više nisu bili oni koji su zapeli negdje duž dionice Istočnomediteranske i/ili Balkanske rute u pokušaju ulaska u schengenski prostor, migranti kao glavna opasnost i ugroza, nego je to postao „nevidljivi neprijatelj“ među nama samima. Tzv. migrantska kriza privremeno je pala u zapećak medijskog i javnog interesa, dok pandemijska kriza puni naslovnice i zaokuplja nam pažnju. Odjednom su suspektni i opasni „Drugi“ postali susjedi, znanci, prijatelji, pa i partneri, obitelj i rodbina. Kao potencijalne prenositelje novog soja koronavirusa eksperti nas čak etiketiraju kao „bioteroriste“.

Bez daljnjeg da su mjere pridržavanja fizičke distance, izolacije i opreza u međusobnom ophođenju u hrvatskom slučaju urodile plodom u prevenciji masovnijeg širenja zaraze te se time izbjegao talijanski scenarij. Poslušali smo preporuke, čuvali se i sačuvali. No ta prečesto u medijima i među „ekspertima“ pogrešno spominjana „socijalna distanca“, o čemu je tekst napisao kolega Izvor Rukavina, možda je ipak upravo takva i prije kao i danas prisutna prema nekim društvenim skupinama. Kako to istraživanja pokazuju, migranti i izbjeglice vrlo su često oni prema kojima ispitanici u domicilnoj populaciji izražavaju zazor ili neke još negativnije sentimente i ekstremnije pojavnosti socijalne distance.[1] S obzirom na izvorište, načine i područja širenja virusa, pojačanu su socijalnu distancu i s njom povezanu raspirujuću ksenofobiju moguće osjetili Kinezi i Azijci po svijetu, ako je vjerovati zasad malobrojnim i preliminarnim rezultatima istraživanjima na tu temu.[2]

Tijekom tri najljepša proljetna mjeseca svi smo bili suočeni s izvanrednom situacijom izolacije, nemogućnosti putovanja izvan, a ni unutar granica država, zapravo situacijom onoga što Lubkeman, doduše u kontekstu rata i nemogućnosti prostornog kretanja, opisuje kao „nedobrovoljnu imobilizaciju“.[3] Ipak, diskursi i retorika kriznog upravljanja često se i nisu razlikovali od ratne retorike raznoraznih kriznih štabova, pa i ratnohuškačke i etnonacionalističke retorike u nastupima svjetskih državnika koji govore „o našem ratu protiv kineskog virusa“, kako je to sročio američki predsjednik.[4]

No vratimo se na nemobilnost. Zatvaranje granica i ograničavanje mobilnosti bilo je učinkovito u zadržavanju populacije unutar nacionalnih teritorijalnih okvira i pomoglo je u suzbijanju transfera patogena. Premda, kao što se pokazalo barem u prvim slučajevima zaraze u Europi radilo se upravo o prijenosu zaraze putem povrataka s obiteljskih i poslovnih putovanja te sportskih manifestacija i zimovanja, onih koji u svojoj mogućnosti za takav vid provođenja slobodnog vremena i godišnjih odmora pritom nisu posebno mislili na vlastito, ni na tuđe zdravlje. Za njih definitivno nije vrijedila poznata crnogorska gnoma o „junaštvu i čojstvu“, kojim štitimo „sebe od drugih“, ali i „druge od sebe“. Poznato je također kako se u manjim lokalnim zajednicama zbog onih koji su zarazu donijeli („uvezli“), ili su za tako nešto naprosto sumnjičeni, ponegdje javljala napeta atmosfera koja je rastakala vjeru u dobrosusjedske odnose, povjerenje i socijalnu koheziju među sumještanima. Srećom, panika i paranoja nigdje nisu prešle u otvoreni poziv na linč.

Istovremeno, preko noći, iako izgleda planirano otprije, Ministarstvo unutarnjih poslova RH počinje u zagrebačkom naselju Dugave graditi metalnu žičanu ogradu oko Hotela Porin – Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, valjda nas štiteći od nevidljivog neprijatelja koji se mogao utjeloviti u stanarima Porina, ili štiteći možda njih od mogućih reakcija dijela javnosti, nas samih? Možda bismo za takav iskaz „čojstva i junaštva“ trebali čestitati aktualnom ministru unutarnjih poslova, koji će, za očekivati je, sa svojim stranačkim kolegama pokušati kapitalizirati razinu javnog povjerenja u njegov tim u vrijeme kriznog upravljanja i ostvariti političke poene na predstojećim parlamentarnim izborima. Valja napomenuti kako među tražiteljima azila u Hrvatskoj nije registriran nijedan slučaj zaraze koronavirusom.[5]

Nedobrovoljna pa i prisilna imobilizacija i izolacija o kojima se manje piše ili razmišlja posljednjih tjedana ne tiču se restrikcija u vezi kretanja, rada i korištenja temeljnih javnih servisa. One se tiču posljedica uokvirivanja (framing) migrantske i izbjegličke problematike kroz diskurse i prakse kriznog upravljanja EU-a naspram raznim vrstama „željene“ i „neželjene“ mobilnosti. Putem „iregularizirajućih“ administrativnih i političkih praksi EU-a u vezi nadzora i kontrole kretanja nedobrovoljnih migranata krijumčarskim rutama i načinima (jer su sukladno viznom sustavu mahom onemogućeni u dolasku zakonitim putevima), još se jednom pokazuju napukline europskog, ali i globalnog „slomljenog izbjegličkog sustava“[6] prema onima koji traže međunarodnu zaštitu ili na drugi način žele zakonski regulirati svoj boravak, kako bi započeli siguran i bolji život.

Čini se kako humanitarna kriza kojoj svjedočimo već niz godina u našem dvorištu i susjedstvu neće donijeti ništa dobroga migrantima koji su zapeli negdje duž Balkanske rute, te da će pandemija samo produbiti i apostrofirati ljudska stradanja, kao i restriktivne, parcijalne i penalizirajuće odgovore država članica na „neželjenu mobilnost“. Nedostupnost bazičnih zdravstvenih usluga svakako ima utjecaj na standarde prihvata i kvalitetu zaštite. Zdravstveno-epidemiološka prijetnja itekako je realna u neadekvatnim sanitarno-higijenskim uvjetima prenapučenih, degradirajućih i dehumanizirajućih nazovi-kampova za prihvat i smještaj, a zapravo zatvora s visokim rizikom prijenosa zaraze, sve od Khiosa do Calaisa.[7]

Ne očekujem da će nam situacija karantene i izolacije, na koju smo, barem privremeno, svi bili pristali i pridržavali je se, dati posve precizan uvid u to kako izgleda neželjena i neizabrana nemobilnost onih zaustavljenih pred bedemima „Tvrđave Europe“. Ipak smo kao EU državljani, u našem slučaju i kao dio akademske zajednice, bilo kao studenti, znanstvenici ili visokoškolski djelatnici, donekle privilegirani jer smo, uz stres i neizvjesnost uzrokovanima pandemijom i potresom, imali više ili manje resursa i taktika za relativno brzu prilagodbu na novonastalu situaciju, zadržavajući pritom određenu dozu komocije i ugode.

Za to vrijeme zdravstveni sustavi mnogih europskih zemalja stenjali su pod pritiskom novooboljelih, nedostatnog medicinskog kadra i svog truda i tereta koji su iznijeli, uključujući i moralno teške odluke o spašavanju nekih pacijenata pred drugima. Istovremeno, sustavi nadzora i kontrole iza žica i ograda zatvorene i ograničene populacije „neželjenih Drugih“ i dalje pomno nastavljaju pratiti svaki korak onih koji čekaju na razrješenje svog statusa, no još više na pitku vodu, jestivu hranu, lijekove, topli tuš i pristojan krevet, podjednako u „zemljama jezgre“ kao i u tamnim vilajetima „poluperiferije“. Jesmo li suodgovorni?

Bauman piše kako masovni dolasci i pokušaji dolazaka stranaca, migranata, nisu posljedica naših individualnih djelovanja, niti su pod našom kontrolom i odobrenjem. Oni, „ljudi u pokretu“ na granicama i u prihvatilištima, mogu biti viđeni kao vjesnici kolapsa postojećeg poretka, koji je izgubio snagu samoobnavljanja, što god i kakavgod taj poredak bio, iako u našim očima priželjkivan kao stabilan, poznat, nešto nad čime imamo kontrolu.[8] Čini se kako je migrantska, a zapravo humanitarna kriza, jednako kao i pandemijska kriza, poljuljala takvu već pomućenu sliku našeg svijeta, u kojem nismo ni izbliza jednako ugroženi, a ni jednako otporni na sve ekonomske, klimatske ili zdravstveno-epidemiološke stresore. O dalekosežnosti i intenzitetu nadolazeće gospodarske krize izazvane pandemijom možda tek nejasno dvojimo, no posljedice pandemije već se manifestiraju u novim potrebama neoliberalnih nacionalnih ekonomija koje su odjednom ostale bez uhodane baze prekarnog radništva u mnogim sektorima, posebice u poljoprivredi i uslužnim djelatnostima.

Danas se prepoznavanje potrebe za jeftinim migrantskim radom čini ne samo kao uhodana eksploatacijska praksa suvremene globalne ekonomije nego i kao dodatni vapaj europskih tržišta rada ovisnih o imigrantskoj najamnoj radnoj snazi u više sektora nacionalnih ekonomija, a ne samo u znanim 3D (dirty, dangerous and difficult) i 3C (cooking, caring and cleaning) poslovima. U toj se situaciji čini kako su migranti i izbjeglice sada ne samo dovoljno dobri već i nasušno potrebni u zdravstvenim sustavima kao liječnici i pomoćni medicinski djelatnici.[9] Svojevrsna hipokrizija europskih država očituje se u omogućavanju zaposlenja na sezonskim poslovima čak i onima koji su donedavno rasplete svojih sudbina i statusa čekali u pritvoru kao odbijeni tražitelji azila iz „sigurnih trećih zemalja“. Sad su i oni podesni raditi na zapadnoeuropskim plantažama ispražnjenim od sezonskih radnika s europskog istoka.[10]

Hoće li Hrvatska i Europa izaći iz ove pandemije osjetljivije na ljude u pokretu kao ljude u potrebi? Neka izvješća jasno ukazuju da je zbog pandemije osjetan pad broja podnesenih, ali i odobrenih zahtjeva za azilom u Europskoj uniji u proteklim mjesecima.[11] Kakve će posljedice pandemija imati na Zajednički europski sustav azila (CEAS) i reformu Dublinskog sustava ostaje za vidjeti, o čemu je pisao i kolega Nikola Petrović. Čini se da i u ovakvim kriznim vremenima vizionarstvo briselskih tehnokratskih elita ne seže dalje od kozmetičkih mjera političke i medijske humanitarizacije pitanja pomoći i potpore, kao primjerice u hvalevrijednim, ali ipak zbog obima potreba nedostatnim akcijama relokacije djece izbjeglica s grčkih otoka. U Hrvatskoj pak svjedočimo spomenutoj žičanoj ogradi oko Porina te nastavku medijskog rata MUP-a s domaćim i međunarodnim humanitarnim akterima i organizacijama civilnog društva oko dokumentiranog sustavnog nezakonitog protjerivanja migranata i nasilja na hrvatskim granicama.[12]

Najnoviji trendovi oko pitanja utjecaja pandemije na azilne politike tako tjeraju na opravdanu sumnju da će se zatišje na granici u vrijeme koronakrize i borbe protiv „nevidljivog neprijatelja“ iskoristiti od strane nacionalnih vlada i Europske komisije za daljnju postupnu suspenziju prava na azil, unižavanje mnogih socijalnih usluga vezanih za integraciju, kao i priliku za uvođenje još restriktivnijih i rigidnijih politika i mjera kontrole i nadzora teritorija, granica i populacija.[13] Ipak, neke su države, poput Portugala, otišle u drugom smjeru i u vrijeme pandemije privremeno omogućile tražiteljima azila jednaku razinu socioekonomskih prava kao i svojim državljanima, pokazujući time određenu razinu socijalne osjetljivosti i solidarnosti. Ostaje nada da te mjere neće ostati isključivo privremeni rez u uhodanom redu stvari.

Koliko će u „novoj normalnosti“ ostati prostora slobode za građanski aktivizam i društvenu solidarnost možda više i nije pitanje osobnih afiniteta prema liberalnijim kvotama useljavanja i/ili odobravanja međunarodne zaštite nego prema tome koliko smo kao građani spremni na suočavanje s vlastitim strahovima i predrasudama s obzirom na percipirana i internalizirana, a dijelom i društveno konstruirana stanja „krize“ koja posljedično osjećamo. Inspiriran tekstom kolegice Petre Rodik i drugim tekstovima iz serije „Sociologija iz izolacije“, pitam se hoće li stare/nove forme društvenosti proizašle iz pandemijskog stanja možda (barem pokušati) premostiti nerijetko razdvajajuće dobne, statusne, klasne i etnonacionalne markere našeg iskustva socijalnog distanciranja, te nam pružiti platformu za suradnju, solidarnost i uzajamno jačanje otpornosti na raznovrsne krize.

Čini mi se da je, simmelovskim rječnikom rečeno, COVID-19 postao „trajnim strancem među nama“, no možda nam je to, makar i malena, prilika da ujedinjeni i ravnopravniji razumijemo sličnosti koje nas spajaju i premostimo razlike koje nas oslabljuju. Nadajmo se da to ipak neće biti neka distopijska, makabristička slika svijeta u kojem svi nastojimo seliti u bijegu od rata, gladi, klimatskih promjena, političara, siromaštva ili zaraze, a bivamo onemogućeni, sapeti i imobilizirani, pri čemu nam jedino preostaje stoički podnijeti cijenu razjedinjenosti i (ne)sagledavanja da smo zapravo svi u istoj (b)arki. Osim toga, gdje bismo i mogli pobjeći, a da to nije prema samima sebi i jedni ususret drugima?

Drago Župarić-Iljić

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG
8. 6. 2020.

 

 

Na čitanju i konstruktivnim komentarima na prvu verziju ovog teksta zahvaljujem Petri Kelemen, Snježani Gregurović, Marijani Hameršak i uredništvu „Sociologije iz izolacije“.

[1] https://cps.ceu.edu/sites/cps.ceu.edu/files/attachment/article/3014/messing-sagvari-fes-study-march-2018.pdf

[2] https://dl1.cuni.cz/pluginfile.php/918258/mod_resource/content/1/Coronavirus_prejudice_preprint.pdf

[3] Lubkemann, S. C. (2008). Involuntary Immobility: On a Theoretical Invisibility in Forced Migration Studies, Journal of Refugee Studies, 21 (4): 454–475, https://doi.org/10.1093/jrs/fen043

[4] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ne-treba-nam-rat-protiv-virusa-vec-solidarnost. Trump je također u najboljoj post-truth i teoriji zavjera maniri pozvao sugrađane da ubrizgavaju izbjeljivač kako bi se zaštitili od zaraze.

[5] http://www.imin.hr/c/document_library/get_file?uuid=504de918-7b02-4686-bb26-59d0f9091827&groupId=10156

[6] Betts, A. and Collier, P. (2017). Refuge: transforming a broken refugee system. UK: Allen Lane

[7] https://www.portalnovosti.com/adriana-tidona-ne-smijemo-zaboraviti-na-izbjeglice

[8] Bauman, Zygmunt (2016). Strangers at Our Door. Polity Press

[9] https://www.migrationpolicy.org/news/us-health-care-system-coronavirus-immigrant-professionals-untapped-resource

[10] https://www.euractiv.com/section/agriculture-food/news/german-farms-need-nearly-300000-seasonal-workers/

[11] https://www.easo.europa.eu/sites/default/files/easo-special-report-asylum-covid.pdf

[12] https://www.telegram.hr/politika-kriminal/europa-namjerno-ignorira-nasilje-nad-migrantima-koje-provodi-hrvatska-policija/

[13] https://www.ecre.org/wp-content/uploads/2020/05/COVID-INFO-5-May-.pdf