[metaslider id=”2026″]
Tijekom zadnjih oko šest mjeseci, počeo sam se više baviti idejom univerzalnog temeljnog dohotka (UTD[1], engl. Universal Basic Income) kao potencijalnog središnjeg pojma sustava socijalne zaštite usmjerenog ka budućnosti, a koji bi bio jednako primjenjiv na lokalnoj, na globalnoj, ali i svim razinama između. Iako to zahtijeva zasebni tekst, i dalje vjerujem da je nacionalna država, tradicionalna jedinica za mjere socijalne politike, istovremeno premala i prevelika za implementaciju uistinu progresivne socijalne politike: premala jer socijalni sustav mora biti globalna briga, a prevelika jer se na potrebe mora moći odgovoriti lokalno. U trenutnoj izvanrednoj krizi, vjerojatno najneizvjesnijoj povijesnoj situaciji koju smo ikada vidjeli, otvaranje rasprave o UTD je važno ne samo radi aktivnosti kojima će se reagirati na trenutnu situaciju već i radi promišljanja o vremenu koje slijedi nakon krize. Ovaj kratki uvod predstavlja skroman pokušaj da potakne, a ne da zaustavi raspravu, uzimajući u obzir činjenicu da su mnogi u ovom trenutku doslovno previše okupirani vlastitim preživljavanjem i da nam se budućnost čini ne samo nesigurnom, već gotovo nezamislivo nesigurnom.
Osim dominantne zabrinutosti da će UTD destimulirati rad, što je pogrešno vjerovanje koje je već dokinuto reakcijama na ovu krizu, jedan od najvećih prigovora na UTD je uvijek bio taj da kada bi se UTD uspostavio na razini koja bi činila značajnu razliku, bio bi jednostavno preskup. Mnogi su argumentirali da bi UTD „istisnuo“ druge oblike korisnih socijalnih izdataka, kao što su na primjer nužne usluge poput zdravstva. Pa ipak, vlade širom svijeta na ovu krizu reagiraju tako što oslobađaju financijska sredstva u iznosima koji su još prije koji tjedan bili nezamislivi. Naravno, kao i obično, prioriteti za ulaganje ovih sredstava slijede logiku protivnu blagostanju: ulaže ih se u bankarski i poslovni sektor, pri čemu će nešto „kapnuti“ i radnicima u formalnoj ekonomiji. Iako su u nekim paketima mjera tradicionalne zadanosti, vremenska ograničenja i restrikcije dobro poznate poznavateljima socijalnih politika ostavljene sa strane, ipak se događaju, namjerno ili slučajno, nova isključivanja, pri čemu previše ljudi jednostavno “iscuri kroz prste“ i ne prima nikakvu naknadu za izgubljena primanja.
Stoga, što je točno UTD i koje bi mogle biti prednosti i nedostaci njegova uvođenja? UTD se najbolje može definirati kao „redovna novčana primanja koja se bezuvjetno isplaćuju svima bez prethodnog provjeravanja imovinskog stanja ili radnog statusa“ (Basic Income Earth Network, basicincome.org). To je možda najjednostavniji, najizravniji i najučinkovitiji oblik osiguranja temeljnog dohotka koji možemo zamisliti, osobito ako „svi“ uključuje sve stanovnike određenog područja ili administrativne jedinice. UTD razdvaja „prihod“ od „rada“ (kako god ga definirali) te uključuje djecu, umirovljenike, migrante i tražitelje azila, one koji se školuju ili su nekom obliku obuke, volontere, te njegovatelje bez naknade, što su naravno najčešće žene. Naravno, u krizi poput ove, UTD bi pomogao onima koji trenutno ne rade, uključujući i privremeno nezaposlene. Kada bi se UTD uveo zajedno s progresivnim sustavom oporezivanja i ciljanim pomaganjem najpotrebitijima, mogao bi, barem kratkoročno, smanjiti istovremeni teret gospodarske i socijalne nesigurnosti.
Dugoročno, u kontekstu klimatske krize, UTD bi mogao doprinijeti slomu neprestanog, fundamentalnog, neoliberalnog inzistiranja na produktivnosti i rastu, sugerirajući da ljudi imaju intrinzičnu vrijednost te da bi trebali imati temeljni prihod koji bi im omogućavao izbor temeljem njihovih interesa i sposobnosti. Istovremeno, UTD nije sam po sebi prikladan za prekidanje ubitačne veze između „novca“ i „stvari“ (na primjer roba široke potrošnje) te bi mogao promicati kratkoročnu osobnu potrošnju na štetu ulaganja u zajednicu i međusobnu solidarnost. Stoga će uz UTD biti potrebne i druge mjere, s ciljem osiguravanja eko-socijalnih mjera, promocije odrasta, kružnog gospodarstva, manjih emisija stakleničkih plinova, inzistiranja na obnovljivim izvorima energije, održivim rješenjima u prometu, lokalne proizvodnje te potrošnje hrane i pružanju njege.
U vremenima koja su se smatrala “normalnima”, najvažniji argument protiv UTD, posebice u krhkim i štednjom vođenim socijalnim državama Južne i Jugoistočne Europe, bio je da bi UTD mogao odvući pažnju i sredstva od najvažnijeg prioriteta, a to je uspostavljanje i poboljšanja dostupnih javnih usluga za one kojima su one najpotrebnije. Trenutna je kriza već pokazala kako su desetljeća rezanja troškova u tim uslugama, uvođenje formalnog i neformalnog tržišnog natjecanja, tretiranje zdravstva i socijalnog sektora kao robe na tržištu, izložila ljude velikim rizicima. Univerzalna, besplatna zdravstvena skrb na papiru, ne znači ništa u stvarnosti kada potražnja nadmašuje ponudu te se moraju donositi odluke koje su doslovno „pitanje života i smrti“, čak i ako su ljudi koji donose te odluke imuni na pritisak utemeljen na tome koliko novaca ili koje „veze“ pacijent ima. Dugo je vremena jedna od maksima socijalne politike bila da socijalni sustav treba biti dovoljno snažan i fleksibilan da odgovori na „nove rizike“. Naravno, svaki zdravstveni sustav bi bio doveden u iskušenje u ovakvoj krizi, ali prethodna ulaganja u zdravstvenu infrastrukturu, osoblje te preventivno i javno zdravstvo, napravile bi značajnu razliku.
Fundamentalnije pitanje nije pitanje uspostavljanja „socijalnih država“ (eng. ‘welfare state’) već izgradnje međusobno povezanih „socijalnih društava“ (eng. ‘welfare society’). Obveza država ili aktera sličnih državi, da jamči socijalna prava, redistribuira dohodak od bogatih prema siromašnima, da osigura rasnu, klasnu, generacijsku i rodnu ravnopravnost, te ravnopravnost temeljenu na sposobnosti, nikad nije bila u potpunosti postignuta, te i dalje ostaje predmetom prijepora, a ne konsenzusa. U ovom bi smislu univerzalni temeljni dohodak mogao biti „prebazičan“ posebno ako nije kombiniran s kvalitetnim univerzalnim uslugama. Uzimajući u obzir to da je državama kontrola jednako važna, ako ne i važnija od skrbi, te da je država, kako je Azra Hromadžić to sročila, poluodsutni akter, odnosno prema Čarni Brković, ambivalentna i nepredvidljiva, na nju se ne može osloniti ni u takozvanim „normalnim“ kao ni u „kriznim“ vremenima. Vjerojatno je da će grassroot pokreti imati veliku ulogu u ublažavanju ove krize, čak i više nego što su imali u vrijeme kada su nametnute mjere štednje u zemljama kao što su Grčka, Španjolska i Portugal pokazale da su jedine učinkovite socijalne mjere bile one koje je uvela i pružala umrežena zajednica. Ideja da UTD daje zamah ozračju brige, uzajamnosti i pažnje za potrebe drugih, zamjenjujući pritom mit individualne odgovornosti s pojmom uzajamne povezanosti, možda i nije toliko utopijski koliko zvuči.
Paul Stubbs
Ekonomski institut, Zagreb
29.3.2020.
Reference [1] U literaturi se još naziva i „osnovni dohodak“, „bezuvjetna potpora autonomiji“ i sl. Iako postoje razlike u detaljima sadržaja i provedbe ovdje je važno objediniti srodne rasprave da bi se prvo upoznali s osnovnim načelima zajedničkim različitim pristupima. [2] Čarna Brković (2017) Managing Ambiguity: how clientelism, citizenship and power shape personhood in Bosnia and Herzegovina, Oxford: Berghahn books [3] Azra Hromadžić (2015) ‘“Where were they until now?”: ageing, care and abandonment in a Bosnian town’ (Gdje su oni bili dosad? Starenje, skrb i napuštanje u jednom bosanskom gradu), Etnološka tribina 45.
Htio bih se zahvaliti Branku Ančiću (za ideju), Miljenki Kuhar (za prijevod) te Mladenu Domazetu, Čarni Brković, Johnu Clarkeu, Jasmini Papa, Ivici Rubilu, Žarku Šunderiću i Siniši Zrinščaku (za čitanje i komentiranje).
English 
Croatian