(Ne)povjerenje u znanstvenike i eksperte – u zamci nesigurnosti i znanstvene etike

Već neko vrijeme naši su životi u velikoj mjeri oblikovani (pre)porukama eksperata – prvenstveno epidemiologa, ali nađe su tu i ponešto infektologa, virologa, molekularnih biologa i ostalih stručnjaka. Ovaj biomedicinski niz na trenutak je prekinuo zagrebački potres pa su se u medijski prostor uspjeli ugurati i seizmolozi, urbanisti i poneki povjesničar umjetnosti. Gledajući sve njih kako ne silaze s medijskih naslovnica, barem dio nas na čas je pomislio: „Napokon možemo čuti i znanstvenike/eksperte. Napokon su dobili zasluženi medijski prostor.“ Eksperti i znanstveno-zdravstvena tematika iznenada su postali predmetom intenzivnog medijskog i javnog interesa iako je povod vrlo zlosretan – pandemija dosad nepoznatog soja koronavirusa, nazvanog SARS-CoV-2. Potpuno nenadano eksperti su se našli u ulozi u kojoj velikom brzinom moraju stvarati/predlagati strategije nošenja s virusom te odgovoriti (ili barem pokušati odgovoriti) na brojna pitanja javnosti i političara. No, ima li hrvatska javnost povjerenje u znanstvenike i eksperte koji upravljaju našom, odnosno svjetskom svakodnevicom?

Neka ranija istraživanja stavova prema znanosti[i] pokazuju da hrvatski građani imaju relativno visok stupanj povjerenja u znanost općenito. Odnosno gaje pretežno pozitivne stavove prema znanosti, za razliku od mnogih postindustrijskih zemalja u kojima se znanost i posljedice znanstveno-tehnološkog razvoja puno više propituju. Društvene korijene većega povjerenja u znanost istraživači uglavnom pronalaze u razvojnim i modernizacijskim potrebama postsocijalističkih društava, kao i u tradiciji proznanstvenih stavova tipičnih za nekadašnje socijalističke zemlje[ii]. No, povjerenje i pozitivni stavovi prema znanosti općenito ne generiraju nužno povjerenje u znanost i eksperte u konkretnim situacijama, kao i u kontroverznim temama. Dapače, što je tema osjetljivija i kontroverznija, lakše je očekivati odstupanje od načelnog povjerenja u znanost. Zato se s razlogom možemo priupitati što se događa s povjerenjem u znanost/eksperte u ovoj  konkretnoj pandemijskoj situaciji, koja osim zdravstvenih posljedica generira i brojne društvene, psihosocijalne i ekonomske?

Osluškujući prve dojmove i reakcije građana, kroz medijske prikaze i istraživanja javnog mnijenja, dala se naslutiti visoka razina povjerenja u eksperte. Barem kratkoročna. S protokom vremena i sve većim ekonomskim posljedicama, zamjećuje se i rast javne skepse.  Slične nalaze zamijetili su i istraživači iz drugih zemalja. Nedavno objavljena talijanska studija[iii] pokazala je da talijanska javnost ima visoko povjerenje u znanstvenike i eksperte kada je u pitanju pandemija. No isto tako, gotovo polovica talijanske javnosti misli da su poruke eksperata u najmanju ruku neusklađene i zbunjujuće. Paralelu sigurno možemo povući i s hrvatskom javnosti. Primjerice, još nedavno medijskim prostorom kružile su preporuke kako zaštitne maske ne treba nositi. Dapače, ne preporučuju se jer stvaraju lažan osjećaj sigurnosti. Ili ih, prema novim spoznajama, ipak treba nositi? Nekad i sami eksperti nakon određenog vremena proturječe poruci koju su prije iznosili.[iv] Ili, kao što su neki njemački političari prigovorili njemačkim znanstvenicima/ekspertima, mijenjaju mišljenje svakih par dana. Znači li to da zapravo „nemaju pojma“ pa stoga ni ne treba imati povjerenja u njih?

Da bih odgovorila na ovo pitanje smatram bitnim istaknuti i razjasniti dva aspekta. Prvo, važno je razumjeti i javno komunicirati prirodu znanstvenih spoznaja. Svako znanje, odnosno znanstvene spoznaje o novom (u ovom slučaju virusu SARS-CoV-2) počivaju na akumulaciji niza znanstvenih spoznaja. No, znanstvene spoznaje o nečem novom i nepoznatom, osobito u počecima, često bivaju nesigurne. Zato možemo reći da trenutno ne postoji nedvojbena, definitivna spoznaja (idealno spremna za javnu komunikaciju) jer su teorijske i empirijske nesuglasice i prijepori uobičajeni i integralni elementi znanstveno-istraživačke djelatnosti[v]. Na to su upozoravali još socijalni konstruktivisti (iako je njihov relativizam puno šire postavljen), a zatim bili „optuživani“ da su isticanjem nesigurnosti i sumnje u „univerzalnu istinu“  narušili znanstveni autoritet, javno povjerenje i podršku znanosti. Primjerice, britanski sociolozi Collins i Pinch svoju knjigu Golem: što bi svi trebali znati o znanosti objavljenu 1993. pišu kako bi poboljšali javno razumijevanje znanosti jer smatraju da je javna slika znanosti kao posve precizne, neutralne i objektivne opasna zato što stvara prevelika javna očekivanja i tenzije. Na tom tragu i Steven Yearley[vi] konstatira da ukoliko se građani ohrabruju u mišljenju kako znanstvene istine padaju kao jabuke s Newtonova stabla, očekivat će previše od znanosti ili će ih užasnuti neslaganje među znanstvenicima.

Iako su socijalnim konstruktivistima mnogi, posebice znanstvenici iz redova prirodnih i drugih „tvrdih“ disciplina, zamjerili relativističke teze, shvaćanje znanstvenih spoznaja kao fiksnih, odnosno nepromjenjivih, neutralnih i nedvojbenih pogrešno je, posebice u stadiju inicijalne akumulacije znanja (kao što je ova sada). I može poslužiti kao plodno tlo za generiranje nepovjerenja u znanost, odnosno znanstvenike/eksperte.

Drugim riječima, zbog toga što je proces spoznaje dugotrajan i promjenjiv, još uvijek ne možemo s potpunom sigurnošću dobiti odgovore na pitanja kao što su „na kojoj temperaturi se virus uništava, trebamo li dezinficirati/prati/karantenirati namirnice kad dođemo iz dućana, trebamo li nositi maske, i jesu li dobre i platnene ili nisu“ i tako dalje.  Ali bitno je znati i razumjeti da je to potpuno normalno te nije prvenstveno odraz nesposobnosti eksperata. U ovom trenutku mogu postojati samo preporuke, koje nisu potpune ni konačne, nepromjenjive, kakve bismo sada htjeli. Jer, naravno, u vremenu nesigurnosti želimo što veću sigurnost. No trenutno bi naglasak isključivo na točnosti i potpunosti znanstvenih spoznaja bio pogrešan i zavaravao bi javnost jer se znanje cijelo vrijeme akumulira i revidira. Zato su moguće različite znanstvene preporuke, u različitim fazama pandemije jer se znanje tijekom vremena mijenjalo i usavršavalo.

Drugi aspekt koji smatram bitnim preduvjetom javnog povjerenja u znanstvenike/eksperte jest pridržavanje etike znanstveno-istraživačkog rada. Naime, zbog specifične i neuobičajene situacije koju je pandemija izazvala, došlo je i do određenih transformacija u procesu proizvodnje znanja, odnosno promjena u uobičajenim znanstvenim procedurama. Dok je inače tipično da je znanstveno-istraživačka djelatnost spora te se ne odvija u obliku kontinuiranog niza značajnih i velikih zbivanja (kako je mediji često krivo portretiraju) i brze mobilizacije resursa, mnoge procedure sada su se ubrzale, kako bi se što prije iznijeli nalazi studija i to prvenstveno drugim članovima znanstvene zajednice, a tek potom i javnosti. Zbog toga su češće moguće pogreške jer peer review (evaluacijski) sustav ne funkcionira u svom uobičajenom obliku koji podrazumijeva da nema javnog objavljivanja dok studija ne prođe kvalitetan recenzentski postupak (koji usput rečeno nije tako brz, pa čak ni u biomedicinskim znanostima). Nalazi brojnih studija ovih se dana intenzivno predpubliciraju (dok još nisu prošli znanstvenu recenziju nego su u postupku evaluacije), objavljuju (nakon što su pozitivno evaluirani), ali se i puno češće nego inače povlače budući da se naknadno uočavaju, primjerice, metodološke manjkavosti, pogreške i slično.

Nadalje, znanost je sada izložena i brojnim socijalnim, ekonomskim i političkim pritiscima. Već je R. Merton, jedan od klasika sociologije, smatrao da socijalni pritisak na znanost i njezina „pravila“ proizlazi iz razlika između znanstvenog ethosa and ethosa drugih društvenih institucija, što može imati posljedice i na jezgru produkcije znanja. Zbog toga su moguće i razne neželjene devijacije kao što su ugrožavanje znanstvene kvalitete ili profesionalne etike te posljedično opadanje javnog povjerenja u znanost i eksperte.

Primjerice, početkom travnja u Njemačkoj su objavljeni preliminarni rezultati studije COVID-19 klastera Gangelt, Heisenberg, ali prvo u medijima (pa tako i u hrvatskim[vii]). Nakon javne objave nalaza studije došlo je do niza reakcija i kritika iz redova njemačke znanstvene zajednice. Kritike su usmjerene na više aspekata – od toga da studija nije metodološki dobro postavljena pa su onda i rezultati dvojbeni, preko činjenice da je prvo predstavljena medijima, javnosti i političarima, a ne znanstvenoj zajednici (a znanstvenicima bi primarno trebalo biti mišljenje/evaluacija kolega znanstvenika), do sumnje da su autori studije htjeli ići na ruku političarima i omogućiti ranije popuštanje mjera. Autor studije prof. dr.  sc. Hendrik Streeck, imunolog i direktor Instituta za virusologiju i istraživanje HIV-a Sveučilišta u Bonnu, nastojao se obraniti od niza kritika, zanijekao je političke pritiske te odgovorio da je smatrao etičnim rezultate studije prvo iznijeti u javnost jer su društveno relevantni. No, je li stvarno etično plasirati preliminarne rezultate (koji su, usput rečeno, dijelom suprotni nalazima drugih studija) prvo javnosti? U normalnim vremenima objavljivanje rezultata znanstvenih istraživanja u medijima prije nego što prođu znanstvenu evaluaciju (recenziju) predstavlja etičku devijaciju, odnosno kršenja profesionalne etike znanstvenika i otvara pitanje posljedica koje takvo ponašanje ima za znanstveni sustav i javnost, pa i za društvo u cjelini[viii]. Takvo ponašanje može dodatno produbiti osjećaj nesigurnosti i nedosljednosti jer se spoznaje kasnijom znanstvenom evaluacijom mogu pokazati netočnima, iako su bombastično najavljivane u medijima. Ukoliko se zaboravi etika znanstveno-istraživačkog rada u želji da se osigura znanstveni primat i slava, teško je ne izgubiti povjerenje javnosti, kratkoročno ili dugoročno.

Da zaključimo, velik dio nesigurnosti znanstvene spoznaje prirodan je i normalan u ovoj fazi, no onaj dio nesigurnosti koji proizlazi iz hotimičnog djelovanja znanstvenika/eksperata u želji za znanstvenim primatom ili pod političkim/ekonomskim pritiscima problematičan je jer se može negativno odraziti na znanstveni sustav i na javnost kroz narušavanje znanstvenog integriteta i javnog povjerenja u znanost i eksperte. Primjerice, javnost može snositi posljedice prije stvorenog javnog nepovjerenja u znanstvenike, odnosno generirati daljnje a priori nepovjerenje, odbijajući nove spoznaje (ili cjepivo) jer ne želi svaki put biti kognitivni akter koji mora procjenjivati i donositi odluke. Kakvo će biti povjerenje javnosti u znanstvenike/eksperte u velikoj mjeri ovisit će i o javnom razumijevanju znanstvenog procesa kao nesigurnog. Ova situacija može biti prilika da znanstvenici komuniciraju javnosti kako funkcionira znanost (razumijevanje procesa ili prirode znanosti), ali i osluškuju pitanja koja im javnost postavlja jer njihove spoznaje i odluke utječu na pojedinca i društvo u cjelini. Naposljetku, javno povjerenje u velikoj će mjeri ovisiti i o našem poštivanju etike znanstveno-istraživačkog rada.

 

Adrijana Šuljok

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
19. 5. 2020.

 

 

 

[i] Prpić, K. (2011). Science, the public, and social elites: How the general public, scientists, top politicians and managers perceive science. Public understanding of science,  20 (6): 733-750; Šuljok, A. (2020). Znanstvena pismenost i stavovi prema znanosti u Hrvatskoj. Sociologija i prostor. 58(1): 85-111.

[ii] Prpić (2011); Šuljok (2020); Bauer, M. W., Petkova, K., Boyadjieva, P. i Gornev, G. (2006). Long-term trends in the public representation of science across the 'iron curtain': Britain and Bulgaria, 1946-95. Social studies of science, 36 (1): 99-131.

[iii] https://sagepus.blogspot.com/2020/04/italian-citizens-and-covid-19-one-month.html

[iv] „Nacionalni stožer za civilnu zaštitu nije izdao preporuku da zaštitne maske trebaju nositi zdrave osobe niti smatra da je to potrebno, rekao je Capak na konferenciji za novinare Nacionalnog stožera. Jednoslojne pamučne zaštitne maske nisu učinkovite kod zaštite od koronavirusa i imaju samo psihološko značenje. Nema smisla tražiti od zdravih ljudi da nose takve maske pri ulasku u trgovine i druge javne prostore, kaže Capak.“ (24.3.2020, izvor: Hina)

„Platnene maske se ne mogu preporučiti za upotrebu u medicinske svrhe, za njih postoje kirurške i zaštitne maske, ali uvijek smo govorili da i platnena maska zaustavlja aerosol i kapljice koje nastaju prilikom govora, kašljanja i kihanja“, rekao je Capak i dodao: „Sad smo preporučili da se maske koriste na svim mjestima gdje bude veći broj osoba, posebno u zatvorenim prostorima. U nekim situacijama bi bilo dobro i na otvorenom koristiti maske, ali to je na nivou preporuke, nije obaveza. No, one smanjuju širenje kapljica kojim se prenosi koronavirus.“ (Capak, 24.04.2020, izvor: n1)

[v] Više o tome moguće je pronaći u radovima npr. Knorr-Cetina, K. (1981) The Manufacture of Knowledge. An Essay on The Constructivist and Contextual Nature of Science. Oxford: Pergamon Press;  Collins, H. M. i Pinch, T. (1993): The Golem: What Everyone Should Know About Science. Cambridge/New York: Cambridge University Press.; Wynne, B (1995): The public understanding of science, U: Jasanoff, S., Markle,G.E., Peterson, J. C. i Pinch, T. (ur.), Handbook of Science and Technology Studies, Sage: Thousand Oaks, CA, 361-388.

[vi] Yearly, S. (1994): Understanding science from the perspective of the sociology of scientific knowledge: an overview Public Understanding of Science, 3:245-258.

[vii]https://www.maxportal.hr/vijesti/njemacki-znanstvenik-nema-dokaza-da-se-virus-prenosi-u-trgovinama-kaficima-i-frizerajima/

[viii] Možemo se podsjetiti i nesretnog slučaja Ponsa i Fleischmanna koji su na konferenciji za tisak u ožujku 1989. obavijestili javnost da su otkrili hladnu fuziju, zaobišavši pritom recenzentski postupak. Mnogi znanstvenici pokušali su ponoviti ovaj eksperiment, no ni nakon brojnih pokušaja nisu uspjeli. Stoga je ovaj javni debakl zabrinuo znanstvenu zajednicu zbog mogućih posljedica na javni ugled, povjerenje i podršku.