Piše: Damir Šoh, sociolog
U ovim trenutcima, kada se sjetim svega što smo zajedno prošli, istovremeno osjećam veliku tugu, ali i radost i ponos što sam imao priliku dijeliti jedan komadić ljudskog i sociološkog univerzuma s Ivanom Markešićem – našim dragim profesorom, kolegom i plemenitim čovjekom.
Kroz praktički 15 godina naše suradnje, prvo u svojstvu profesor-student a zatim i kao kolege koji su radili na zajedničkim kolegijima, bilo je mnogih uspona i padova, razumijevanja i nerazumijevanja, argumentirane rasprave. Što sam više sazrijevao, to sam više bio svjestan što mi zapravo govori i kakav pristup njeguje.
Istaknut ću samo nekoliko crtica iz života po kojima će ostati nezaboravan, ne samo meni već svima koji su ga imali prilike upoznati kao čovjeka i kao profesionalca.
Student uvijek na prvom mjestu – kada sam bio student na kolegiju Sociologija religije, profesor Markešić se svojski potrudio da nam organizira praktičnu nastavu, odnosno da posjetimo sve vjerske zajednice u Zagrebu. Tako smo posjetili i Židovsku općinu Zagreb, kada je jedan od uspavanih studenata na pitanje “koji je događaj označio početak Drugog svjetskog rata?” odgovorio “napad na Čehoslovačku”. Ne moram objašnjavati da je ovo izazvalo salve negodovanja i bijesa od strane predstavnice Općine, cijela stvar se kasnije rastezala i po dnevnim tiskovinama. U pitanju je bio ne samo ugled profesora Markešića i njegovih studenata, već i Hrvatskih studija u cjelini. Kako bilo, u ovoj situaciji bi najlakše bilo svaliti krivnju na studenta koji je imao lapsus i priča bi bila gotova, ali to se nije dogodilo. Profesor noćima nije spavao, pio je gomile apaurina, ali je studenta branio iz petnih žila, kao i instituciju koju je predstavljao, kako ovaj put tako i svaki drugi put. Odlučno i argumentirano.
Sociologija kao poziv – kada sam izlazio na ispit iz kolegija Sociološke teorije I. ushićeno sam trčao po stepenicama Instituta za filozofiju, noseći ispod ruke Dijalektiku prosvjetiteljstva Maxa Horkheimera i Theodora Adorna, u nadi da ćemo upravo na tu temu započeti razgovor. Kada sam ušao u prostoriju, hladno mi je pružio set listića s pitanjima i izvukao sam – odnos dijelova sustava i periferije kod Niklasa Luhmanna. Dakle, područje u kojem je bio ekspert. Bio sam siguran da padam, ali mudrim vođenjem ispita s njegove strane shvatio sam da o temi znam i više nego što sam mislio. Iz ovoga sam naučio da će pravi profesor sve učiniti da iz studenta uvijek izvuče maksimum, bez obzira u kojoj je mjeri student svjestan svoga (ne)znanja. Ovu spoznaju sam uvijek nastojao koristiti u vlastitom radu u nastavi, a profesor je bio i ostao jedan od rijetkih koji su imali ovu sposobnost.
Humanost – kada smo počeli zajedno raditi u nastavi, sjećam se dobro jedne zgode u kojoj je student morao izaći pred komisiju jer je tri puta pao na ispitu. Niti tada nije znao odgovore na neka temeljna pitanja. Kako sam tada bio mlad i nadobudan, a pratio sam studenta dobro što radi na seminarima i kako pokušava prepisati na pismenom ispitu, bio sam čvrstog stava da mora pasti i ponovno upisati kolegij. Profesor nije bio tako siguran, što me je inicijalno zapanjilo, ali sam tada zapravo shvatio širinu njegovog horizonta i sve stvari koje uzima u obzir – i studenti su, na kraju krajeva, ljudi, sa svim svojim brigama i nesavršenostima, koje kao profesor vidiš samo površinski, ali ih dubinski možeš osjećati. Humanost iznad svega.
Sociolog kao javno angažirana osoba – rijetki znanstvenici, sociolozi, imaju i znanja i petlje istupati u javnom životu s jasno artikuliranim stavovima, u obranu znanosti, u obranu slabijega. Ovo je možda bila i najupečatljivija značajka osobnosti profesora Markešića, koju sam izuzetno cijenio. Uvijek sam se iskreno veselio svakom njegovom novom javnom istupu, uvijek sam nanovo učio od njega. Često je to rezultiralo raznim nekorektnim pritiscima i prijetnjama po njega, u konačnici i otkazivanja suradnje, ali društveno angažirana sociologija odnosno odgovornost znanstvenika da jasno i bez banaliziranja iznese znanstveno utemeljeno stajalište u javnosti uvijek je smatrao obvezom par excellence. Da je još uvijek s nama i dobrog zdravlja, sigurno bi reagirao na napise raznih opskurnih portala koji u pitanje dovode legitimnost socioloških spoznaja, poput posljednjeg “slučaja” na portalu narod.hr na kojem se poimence proziva koautore srednjoškolskog udžbenika iz sociologije te se spori iznesena definicija braka, znanstveno utemeljena definicija braka, koja, kako se navodi, nije u skladu s definicijom braka u Ustavu Republike Hrvatske (?). Derogiranje sociologije kao znanosti i kolega sociologa kao znanstvenika nikada nije dopuštao.
Javni prostor sociološke tišine bez tebe je puno veći…Nedostajat ćeš nam neizmjerno iz svih ovih razloga.
English 
Croatian