Sport u doba globalne pandemije: na razmeđu komercijalnog sporta i olimpijskih ideala

Samo tri afričke države imaju manji BDP po stanovniku od Burundija. DR Kongo, Srednjoafrička Republika i Somalija. Ako je netko istinski fanatik afričkog nogometa onda sigurno zna i podatak da je reprezentacija Burundija tek na 43. mjestu Fifine  kontinentalne rang liste. Kog vraga sam se uhvatio Burundi? Kakve to ima veze sa sociologijom iz izolacije i sportom? Uistinu ne znam nikoga tko bi pratio nogomet u Burundiju. Ne pratim ni ja, da ne bi bilo zabune, pa da se sad razmećem podacima dostupnima preko tražilice. Naime, ova je zemlja do prije par dana tek posljednja u nizu u kojoj se nogometno prvenstvo prekinulo zbog pandemije COVID-19. Lige petice, eurocentrična sintagma koja označava pet najjačih nacionalnih nogometnih liga, sad poprima posve drugo značenje. Prvenstva se još uvijek igraju u Tajvanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Bjelorusiji i Nikaragvi. Zaintrigirala me vijest da je afrička država s 12 milijuna stanovnika prošli tjedan, tri kola prije kraja, odlučila prekinuti prvenstvo. Burundi je u tom trenutku imao svega pet zabilježenih slučajeva zaraze. Zapravo, sve je po nogomet naglo krenulo loše nakon što je utvrđeno da je utakmica Lige prvaka Atalanta i Valencia, odigrana 19. veljače na milanskom San Siru, bila okidač za strelovit rast broja zaraženih u Lombardiji. Kasnije ishode pandemije na sjeveru Italije nije potrebno dodatno objašnjavati. Konačno i prvi registrirani zaraženi u Hrvatskoj, ujedno i prvi izliječeni, bio je gledatelj upravo na toj utakmici, a bolest mu je utvrđena po povratku u Zagreb.

Dobro vam je poznato da je profesionalni sport na globalnoj razini potpuno stao. Odgođene su OI u Tokiju i EURO 2020, ATP i WTA turniri, Formula 1, atletski mitinzi, brojna nacionalna ligaška natjecanja poput NBA, NHL, Bundeslige, Serie A itd. Nogomet se, trenutno igra u pet zemalja na svijetu. U dosad neviđenom spletu okolnosti, nogometni profesionalci u zemlji kojom neprekidno od 1994. vlada Aljaksandar Ryhoravič Lukašenko postaju najbolje što se trenutno nudi na globalnoj nogometnoj pozornici. Ukoliko parafraziramo Petera Millwarda (2011), to je trenutno najbolje što nudi globalni komodificirani nogomet. Takav medijski interes nogometaši i klubovi u Bjelorusiji mogu zahvaliti upravo spomenutom predsjedniku, koji javno zbija šale sa ‘sezonskom virozom’ i za razliku od vlasti u Burundiju nije pretjerano zabrinut zbog pandemije COVID-19.

Profesionalni nogomet kao dio globalnog komercijalnog sporta, kako profesionalni sport naziva Jay Coakley (2014), preko noći se našao u velikoj neizvjesnosti. Nogomet među komercijalnim sportovima ima najviše dionika. Od saveza, liga i klubova, preko igrača, trenera, menadžera i navijača. Svi su na svoj način uključeni u prihode i rashode. Obustava svih natjecanja uzdrmala je najbogatije klubove i natjecanja, što u stratificiranim odnosima za posljedicu dovodi u pitanje opstanak brojnih profesionalnih klubova, pa su mnogi u različitim zemljama objavili ili najavili bankrot ukoliko potraje odgoda natjecanja. Brojni ugledni analitičari posljednjih tjedana iznose ocjene da bi svjetski nogomet zbog svega navedenog mogao pretrpjeti štete epskih razmjera. One se kumulativno mjere u milijardama dolara. Budžeti klubova se režu, kao i primanja zaposlenika i igrača, revidiraju se planovi o izdvajanjima za prijelazne rokove, mijenjaju marketinške strategije, vlasnici TV prava najavljuju skoru reviziju postojećih ugovora itd. Ukratko, nogomet se dramatično mijenja. Da ne bi došlo do pandemije bankrota klubova, trebalo bi se što prije vratiti utakmicama i natjecanjima. Svjesni toga, čelnici Uefe su koncem ožujka donijeli odluku da se nacionalna prvenstva moraju okončati, odnosno ne smiju se prekidati bez odigravanja preostalih utakmica. U protivnom će lige koje budu poništile prvenstvo biti kažnjene izbacivanjem iz europskih nogometnih natjecanja. Kako sada stvari stoje, krajnji rok za okončanje nacionalnih prvenstva je kolovoz. Razlozi su dvojaki. S jedne strane, odluke o prvacima, odnosno klubovima koji ispadaju ili ulaze u različite natjecateljske razrede, nije pošteno donositi dekretom. S druge strane, od presudnog je značaja za izbjegavanje daljnjih financijskih gubitaka poštivati ugovore o TV pravima i odigrati preostale utakmice, pa makar i pred praznim tribinama. Usprkos tome, vrlo je dvojbeno hoće li se prvenstva uspjeti odigrati u pandemijom najpogođenijim zemljama, poput Serie A.

Bez ikakvih dvojbi, mediji i korporacije oblikuju izgled i odnose u suvremenom sportu. Guy Debord (1999) je sintagmom društvo spektakla ukazao na način na koji se u suvremenim društvima konstruira percepcija društvene zbilje. Debord tu dramatičnu preobrazbu objašnjava tvrdnjom da je kapitalizam kolonizirao svakodnevni život i sve pretvorio u robu. Stoga Douglas Kellner (2003) posve opravdano tvrdi da je spektakl postao jedno od ključnih načela organizacije suvremenog sporta. Kako u kreiranju globalnih celebritya poput Michaela Jordana (https://www.youtube.com/watch?v=Peh9Yqf1GXc), tako u beskrajnim serijama različitih sportskih natjecanja, od mega evenata do različitih sezonskih nacionalnih natjecanja (https://www.youtube.com/watch?v=IMQJCg5KCgc ). Karl Polanyi (1999) smatra da je tržišna ekonomija samoregulativni mehanizam, zbog čega tržište nije determinirano odnosima moći u društvu, nego je društvo određeno tržišnim odnosima. Roba, materijalni i nematerijalni predmeti, su proizvod za tržište, pa tako i sport. Dakle, tržište i mediji definiraju kulturni kontekst za oblikovanje očekivanja potrošača. U takvu okruženju u masovnoj komunikaciji dominira marketing u svojim različitim oblicima. Simulacija sudjelovanja u sportskom spektaklu je beskrajna. Barem je bila, do pojave COVID-19 i potpunog kraha sporta određenog diktatom tržišta, oblikovanog kontrakcijama medija i marketinga. Suočivši se s izostankom spektakla i životom u izolaciji, lišeni slobode kretanja, perspektive i pogledi na sport iz dnevnog boravka poprimaju drugačije konture.

Sport se dugo smatrao društvenom institucijom kojom se premošćuju brojne barijere i dokidaju nejednakosti. Inzistiralo se na pozitivnim aspektima participacije građana u sportskim aktivnostima i promicanju vrijednosti poput individualnih i kolektivnih postignuća ili važnosti tjelovježbe za poboljšanje zdravlja i produktivnosti radnika. Negativni aspekti sporta bili su u drugom planu, često korišteni za širenje moralne panike kao u slučajevima devijantnog ponašanja navijača. Jedan od najuglednijih sociologa sporta, Jay Coakley, posvetio je svoju karijeru istraživanju društvenih aspekata sporta, posebice kritičkom propitivanju teze da je sport sam po sebi dobar i društveno poželjan. Često se sport uzima kao moguće rješenje suzbijanja različitih oblika društvenih devijacija, posebice onih koje se odnose na mlade i djecu. Međutim, Coakley (2014), kao i niz drugih autora, dovodi u pitanje socijalizaciju mladih kroz visoko strukturirane prakse klubova koji oponašaju profesionalne organizacije, postavljaju visoka očekivanja i imperative uspjeha djeci, bez pomoći u potpunom razumijevanju značenja uspjeha, zanemarivanje ‘fizičke pismenosti’ i cjeloživotne tjelovježbe, (ne)dostupnosti sporta mladima i djeci u pojedinim zajednicama itd. O ovim temama se znatno rjeđe raspravlja. Međutim, Coakley  (2014) ukazuje na tendenciju rasta popularnosti i participacije građana u alternativnim sportovima. Navedeno je na tragu teze Ramona Spaaija i suradnika (2014)  da se većina ljudi ne bavi sportom kako bi postigla određene društvene ciljeve i uspjeh, već je njihova participacija fokusirana na uživanje, zdravlje ili na provođenje vremena s prijateljima i obitelji.

Ilustracija: Pješačka staza u Nacionalnom parku Peak District (UK)

Američka umjetnica Jenny Odell (2019) sugerira da ono što daje nečiji konačni životni smisao proizlazi iz nesreća, prekida i neobičnih susreta. Ona tvrdi da bi ljudima trebalo dopustiti dovoljno vremena za znatiželju, samoću i introspekciju, jer su ove stvari važnije za zdrav i sretan život čovjeka nego njegova ekonomska i tehnološka produktivnost. Imperativ učinkovitosti i neprekidnog natjecanja s vlastitim sposobnostima i drugim ljudima, kao i izostanak jasnih granica između radnog i slobodnog vremena razorno djeluju na čovjeka u suvremenom društvu. Slobodno vrijeme kolonizirano je različitim sadržajima u službi diktata tržišta, pa tako i medijskim posredovanjem komercijalnog sporta. U okolnostima masovne samoizolacije, propitujući postojeće društvene prakse propituje se i smisao sporta. Pandemija COVID-19 potaknut će mnoge na propitivanje smisla komercijalnog sporta i razmatranje prednosti sudjelovanja u alternativnim sportskim aktivnostima lišenim primarno natjecateljskog karaktera ili pukog pasivnog promatranja profesionalnih sportaša. Najpopularniji sportovi u većini društava zasnovani su na patrijarhalnim vrijednostima i temelje se na nadmoći i pobjedama. Međutim, novi i sve masovniji sportovi odbacuju taj koncept i temelje se na alternativnim vrijednostima i interesima bez inzistiranja na međusobnom natjecanju temeljenom na mjerenju učinkovitosti. U posljednje vrijeme etablirani su brojni sportovi organizirani oko užitka i sudjelovanja, naglašavajući potporu drugim sudionicima i zaštiti okoliša. Dakle, to su sportovi poput paraglidinga, slobodnog penjanja, planinarenja, brdskog biciklizma, raftinga, snowboardinga, kitesurfinga, trackinga, ronjenja, zmajarenja, frizbija ili joge, pa uz brojne druge neopterećene standardizacijama postupaka sve do naših gotovo autohtonih lokalnih sportova poput picigina, škrapinga, različitih verzija boćanja narodnim načinom itd. Ovi sportovi se usredotočuju na osobno osnaživanje i predodžbu da se tijelo treba njegovati i uživati ​​u potrazi za iskustvom ili u funkciji druženja uz određenu fizičku aktivnost, a ne da bude podređeno imperativu postizanja natjecateljskog uspjeha. U konačnici to ujedno znači da komercijalni sportovi polako gube svoju hegemoniju i suočavaju se s alternativom. Ti sportovi su sve ono što komercijalni nisu. Usmjereni su na duhovno i fizičko zadovoljstvo ljudi, na participaciju koja je posljedica slobodnog kretanja i aktivnosti u prirodi i prostoru. Lišeni su medijskog posredovanja i natjecanja, bodovanja, mjerenja i slično. Život bez komercijalnog sporta jest moguć. Uostalom, o tome svjedoče i stoljeća koja su prethodila modernom građanskom društvu. COVID-19 nas osvješćuje da zdrav život bez tjelovježbe, slobodnih aktivnosti i kretanja u prostoru jednostavno nije moguć niti održiv na duži vremenski rok. S druge strane, život bez sportske robe, dakle život bez spektakla, je neupitno moguć. Bez obzira na neizbježnu obnovu svijeta spektakla i pokušaj nastavka rigidne komodifikacije sporta u razdoblju nakon pandemije, drevno olimpijsko geslo ‘u zdravom tijelu zdrav duh’ ima veliku priliku za svoju renesansu.

 

Marko Mustapić

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
7. 5. 2020.

 

 

Zahvaljujem se kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac na sugestijama za poboljšanje teksta.

Reference:
Coakley, J. (2014) Sports in Society: Issues and Controversies (11th Edition)

New York: McGraw-Hill Education.

Debord, G. (1999) Društvo spektakla - komentari društvu spektakla. Zagreb: Arkazin.

Kellner, D. (2003) The Sports Spectacle, Michael Jordan, and Nike, In Miller, P, B. & Wiggins, D. K. (eds.) Sport and the Color Line Black Athletes and Race Relations in Twentieth Century America, pp358-382. New York: Routledge.

Millward, P. (2011). The global football league: Transnational networks, social movements and sport in the new media age. New York, NY: Palgrave Macmillan.

Odell, J. (2019) How to Do Nothing: Resisting the Attention Economy. New York: Melville House

Spaaij,R.;  Magee, J.; Jeanes, R. (2014) Sport and Social Exclusion in Global Society. Abingdon: Routledge.

Polanyi, K. (1999) Velika preobrazba: politički i ekonomski izvori našeg vremena. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk & Hrvatsko sociološko društvo.