Deindividualizacija u doba koronavirusa

“(…) u dobru i zlu, zdravlju i bolesti… Nagodinu.”

Do sada je već potpuno jasno da globalna pandemija koronavirusa predstavlja zdravstveni, sigurnosni, ekonomski, psihološki, ali nepobitno i vrlo složen sociološki fenomen. Zbivaju se društveno-politički presedani poput proglašavanja izvanrednih stanja od strane vlada diljem svijeta, centralizacije moći u izvršnoj grani vlasti države i njen “comeback” u mnoge sfere društvenog života iz kojih je donedavno bila odsutna. Sve navedeno, i mnogo više, poduzima se u svrhu borbe protiv novog “nevidljivog” neprijatelja te zastrašujuće brzo postaje dio svakodnevice, što je zanimljivo i izazovno analizirati iz sociološke perspektive. Mišljenja sam, kao i mnogi drugi, da bismo objavljivanjem refleksivnih osvrta, protkanih sociološkom imaginacijom po uzoru na C. W. Millsa[1], o tekućem, u najmanju ruku turbulentnom, periodu mogli doprinijeti razumijevanju društvenih promjena nošenih aktualnom globalnom krizom.

Budući da pišem disertaciju na temu procesa individualizacije u hrvatskom društvu, zamijetio sam određena ograničenja primjene teorijskih okvira iz relevantne literature[2] na aktualni razvoj događaja. Individualizacija se odvija uslijed i inherentna je procesu modernizacije društava (odnosno, povećanju stupnja obrazovanja, urbanizaciji, rastu životnog standarda itd.). Ona je proces oslobađanja pojedinca od spona tradicionalnih vrijednosti, društvenih struktura i očekivanja tradicionalno povezanih s društvenim statusima ili, kako je to svjetski poznati sociolog Anthony Giddens sročio: “(…) nemamo drugog izbora nego odabrati”[3]. Dakle, tijekom druge polovine 20. stoljeća u zapadnim se društvima kao glavni lik na “društvenu pozornicu” penje pojedinac koji počinje “igrati ulogu” osnovne jedinice društvenosti nauštrb obitelji, klase, zajednice, etniciteta, religije i sličnih osnova socio-generičkih, grupnih identiteta. Drugim riječima, individualizacija smješta pojedinca u poziciju odgovornog, refleksivnog kreatora vlastitog životnog puta, zbog koje se on konstantno iznova mora dokazivati prema često nejasnim i promjenjivim “do-it-yourself” standardima. Teza o procesu individualizacije također implicira da su većina institucija modernog društva, mehanizmi radnog osposobljavanja i tržište rada te osnovna građanska, politička i socijalna prava fiksirani na pojedinca, a ne na društvenu grupu. Internalizacija normi institucionaliziranog individualizma postepeno ruši tradicionalne temelje društvenog suživota, no integracija se ipak održava u obliku paradoksalnog kolektiviteta recipročne individualizacije[4].

Aktualna društvena situacija otvara mogućnost postavljanja novih istraživačkih pitanja o kretanjima raznih čimbenika individualizacije. Moja je pretpostavka da neki postaju izraženiji, neki se naglo zaustavljaju, dok u određenim domenama dolazi do, bar djelomično, reverzibilnosti procesa. Potonje dvije tendencije nazovimo deindividualizacijom. Deindividualizaciju možemo prepoznati u smanjenju važnosti i društvene poželjnosti individualnih želja i aspiracija. U ovom slučaju ona je u proporcionalnom odnosu s povećanjem instrumentalne društvene solidarnosti kojoj je cilj suzbijanje epidemije koronavirusa. Deindividualizacija iz ove perspektive također znači i povećanje važnosti društvenih kategorija poput dobi, zdravlja, zajednice, vrste zaposlenja, klase i slično, kao determinanti društvenog djelovanja.

Društvo naučeno na individualizam zadesila je nagla potreba za kolektivizmom. Takav neočekivani preokret te novi oblici društvene solidarnosti i kontrole problematični su za individualističku (nerijetko i narcističku) kulturu modernih društava, što se manifestira u gotovo svakodnevnim devijacijama od propisanih restriktivnih mjera (pogotovo samoizolacije) usprkos činjenici da je odgovorno individualno ponašanje krucijalno za zaustavljanje širenja zaraze. Kako objasniti te učestale devijacije? Jedno od mogućih objašnjenja jest da je ranije spominjana internalizacija individualističkih vrijednosti u individualiziranom društvu pojedinca učinila sklonijim da, uslijed jačanja deindividualizacije i svojevrsnog ponovnog “uranjanja” u masu, rezonira à la “ma neće ništa bit’ ako se ja, jedan od mase ljudi, tu i tamo ne pridržavam mjera”[5]. Realno, pojedinac jest neprimjetan i neznatan u odnosu na gomilu (shvaćenu u smislu nacionalnog društva) pa mu se u datom trenutku takvo ponašanje može činiti racionalnim. Nažalost, racionalnost zataji kada u jednadžbu uvrstimo više pojedinaca koji tako razmišljaju i tako se ponašaju te se vjerojatnost širenja zaraze naglo poveća. Dakle, deindividualizacija uzrokuje privid smanjene individualne odgovornosti karakteristične za dosadašnji proces individualizacije, ali individualna odgovornost je definitivno i dalje je prisutna. Štoviše, ona postaje naglašenija i važnija, a osobni se rizik izjednačava s kolektivnim[6]. Individualna se odgovornost više ne odnosi samo na osobne uspjehe i nedaće kao što je bilo prije, već je breme pojedinca sada i direktna odgovornost za očuvanje zdravlja ostalih članova lokalne zajednice i šireg društva kroz pridržavanje mjera fizičkog (nipošto socijalnog) distanciranja i mnogih drugih odredbi. Na tom tragu, u skoroj će budućnosti biti vrlo zanimljivo znanstveno istraživati i analizirati potencijalne promjene prevladavajućih vrijednosti na skali individualizma i kolektivizma.

Slijedi jedan primjer trenutne “međuigre” individualizacije i deindividualizacije. Individualni i u suvremenim društvima (najčešće) sasvim privatni izbor poput zasnivanja bračne zajednice uz proslavu vjenčanja s obitelji i prijateljima sada je podvrgnut većem stupnju društvene kontrole, točnije, kategorički zabranjen. Igrom slučaja, u poziciji subjekata takve situacije našli smo se moja zaručnica i ja. U travnju smo se trebali vjenčati i dogodio nam se donedavno nezamisliv razvoj događaja te smo iz prve ruke osjetili kako taj osobni izbor postaje javno pitanje. Početkom ožujka donošenje raznih mjera i restrikcija još uvijek je bilo neizvjesno, ali na koncu su, kao što znamo, na snagu stupile zabrane okupljanja većeg broja ljudi u privatnim, javnim (pa i crkvenim) prostorima. Riječ je o deindividualizirajućim formaliziranim normama (i pripadajućim sankcijama za njihovo nepoštivanje) koje se odnose na sve društvene kategorije, dakle, vrijede neovisno o tome tko si, gdje živiš, koliko to želiš, čime se baviš, koliko dobro financijski stojiš i slično. No, čak i tijekom anticipacije restriktivnih mjera bili smo sve svjesniji društvene kontrole kroz poruke medija i okoline te osjećali sve veći pritisak na preuzimanje odgovornosti za solidarno djelovanje. (Da me slučajno ne biste krivo shvatili, ni pod koju cijenu nikoga ne bismo izložili nepotrebnom riziku i naglašavam da smo uvođenje restriktivnih mjera opreza u svrhu suzbijanja epidemije smatrali opravdanim i racionalnim.) Kad je postalo izvjesno da sve valja odgoditi, to smo i učinili, a čekala nas je razmjerno velika socijalna mreža odnosa temeljenih na srodstvu, prijateljstvima i dogovorima vezanima za organizaciju vjenčanja. Sa svima, od restorana, fotografa, benda, slastičara, smještaja za putnike do svih ostalih, trebalo je iskomunicirati odgodu termina i pokušati dogovoriti novi. Sve je bilo praćeno, ionako zbog opće krize, određenom količinom stresa. Izgledalo je otprilike ovako: uz malo sreće s restoranom uspješno dogovorimo novi datum koji nam savršeno odgovara, ali tada je bend zauzet. Zatim jedva pronađemo drugi termin koji je slobodan restoranu i bendu, ali fotograf tada ne može, a on nažalost može samo kada nikome drugome ne odgovara, i tako u krug… Uslužne djelatnosti povezane s vjenčanjima zasigurno će pretrpjeti određene gubitke, a mnogi parovi u Hrvatskoj i svijetu koji su se našli u sličnoj situaciji morat će s njima iznaći kompromise koji se tiču izmjena termina, plaćenih pologa i svega ostaloga. Ovaj primjer ilustrira parcijalne učinke trenutne krize na buduće mladence koji su organizirali proslave vjenčanja s više (od pet) gostiju. Iz makro-perspektive teorijskog okvira procesa individualizacije te učinke karakterizira strukturna individualizacija, točnije, detradicionalizacija u obliku smanjene stope sklopljenih brakova, ali i deindividualizacija u vidu nemogućnosti biranja.

Umjesto konačnog zaključka, na kraju ovog kratkog popularno-stručnog teksta dodao bih da se dotične nagle društvene promjene u sociološkoj teoriji često povezuju s opasnostima stanja anomije, o kojima je još krajem 19. stoljeća pisao Emile Durkheim[7]. Stoga je vrlo važno da svi budu što je više moguće upoznati s aktualnim događanjima i uputama, ali i znanstveno utemeljenim predviđanjima mogućih scenarija. To zahtijeva beskompromisno transparentno postupanje onih koji obnašaju vlast, što je uz upravljanje i postupanje prema uvidima objektivne znanosti, njihova dosadašnja, sadašnja i najveća odgovornost.

 

Juraj Jurlina

Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Katedra za sociologiju
11. 5. 2020.

 

 

Zahvaljujem se Branku Ančiću, Simoni Kuti, Krunoslavu Nikodemu i Jaki Primorac na čitanju i komentiranju ranije inačice teksta.

 

[1] Mills, C., W. (1964). Sociološka imaginacija. Beograd. Savremena škola.

[2] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[3] Giddens, A. (1991). Modernity and Self-Identity; Self and Society in the Late Modern Age. Cambridge: Polity Press.

[4] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[5] vidi: Le Bon, G (2009). The Crowd: A Study of the Popular Mind. The Floating Press.

[6] usp.: Beck, U. (2011). Svetsko rizično društvo. Novi Sad. Akademska knjiga Novi Sad.

[7] Durkheim, E. (1972). O podeli društvenog rada. Beograd. Prosveta. (De la division du travail social. Prvo izdanje iz 1893.); Durkheim, E. (1997). Samoubistvo. Beograd. Beogradski izdavačko-grafički zavod. (Le Suicide: Étude de sociologie. Prvo izdanje iz 1897.)