Pandemija COVID-19 i budućnost Europske unije

U povijesti Europske unije brojne su krize često imale istovremeno i dezintegracijske i integracijske učinke.[1] S jedne strane, krize su imale značajne političke reperkusije u obliku zaoštravanja odnosa između država članica, pa i dovođenja u pitanje budućnosti europske integracije. S druge strane, krize su često generirale nova institucionalna rješenja te dovodile do postupne integracije koja je s vremenom učinila Europsku uniju najintegriranijom regionalnom organizacijom sa značajnim federativnim karakteristikama. I izbijanje zdravstvene krize oko tzv. kravljeg ludila iz 1990-ih imalo je takve posljedice. Nakon što je Europska komisija 1996. zabranila izvoz britanske govedine došlo je do zaoštravanja odnosa između vlade Johna Majora i ostatka EU. No ista je kriza nešto kasnije dovela i do uspostavljanja nove europske regulatorne institucije: Europske agencije za sigurnost hrane koja je osnovana 2002.

Kriza eurozone koja je počela krajem 2009. prouzročila je uzlet euroskeptičnih stranaka u cijeloj Europi i pojednostavljene podjele na „štedljivi“/„hegemonijski“ europski Sjever i „rasipni“/„eksploatirani“ europski Jug. Rasprave o spašavanju eurozone bile su direktan povod za nastanak stranke Alternativa za Njemačku (AfD). U početku usmjeren na kritiku pomoći zaduženim članicama eurozone, AfD je evoluirao u utjecajnu radikalno desnu stranku dovodeći u pitanje ne samo stereotip o njemačkom proeuropskom konsenzusu, već i onaj o potpunom prevladavanju nacističke prošlosti. Mjere štednje na europskom su Jugu, pak, dovele do jačanja radikalne i euroskeptične ljevice u Grčkoj (Syriza) i Španjolskoj (Podemos), ali i populističkog Pokreta pet zvijezda, te radikalno desne Lige u Italiji. S druge strane, tijekom i nakon krize stvorene su institucije i mehanizmi za prevladavanje krize eurozone i sprječavanje sličnih kriza: Europski stabilizacijski mehanizam 2012., te bankovna unija 2014.

Izbjeglička kriza iz 2015. dodatno je ojačala euroskeptične političke snage i pretvorila autoritarnog mađarskog premijera Viktora Orbána u branitelja kršćanstva i simbol otpora Istočne Europe Briselu. Pokušaji reforme dublinskog sustava kroz podjelu odgovornosti za prihvat tražitelja azila propali su i izazvali napetosti između europskog Zapada i Istoka. No, kriza nije imala istovjetan učinak na sve postkomunističke članice, jer je potakla hrvatske i bugarske vlasti da što prije postanu dio schengenskog prostora i približila ih politici europske jezgre. Također kriza je dovela i do reformi i jačanja agencije Frontex, čiji bi granični policajci od 2021. trebali osiguravati vanjske granice EU pri čemu bi nosili europske uniforme i tako dali dodatnu supranacionalnu dimenziju europskim vanjskim granicama.

Prve posljedice pandemije COVID-19 za europsko društvo su podjele i narativi slični onima u dvije prethodne krize. To povećava vjerojatnost dezintegrirajućih procesa i ugrožava stabilnost Unije, jer su na sceni još uvijek mnogi od važnih aktera prethodne dvije krize, a među kojima vlada nepovjerenje. U ekonomskim analizama često se spominju recesije s dvostrukim dnom, a jedna takva pogodila je eurozonu u razdoblju od 2008. do 2013. Čini se da bi EU mogla pogoditi i kriza odnosa europske jezgre i periferije s dvostrukim dnom.

Sociološki pristup koji može pomoći razumijevanju utjecaja kriza, pa i ove, na budućnost EU je Lockwoodovo razlikovanje socijalne i sistemske dimenzije procesa (dez)integracije.[2] Lockwood ga je uveo kako bi objasnio radikalnu promjenu društvenog poretka ili njezin izostanak. Razlikovao je socijalnu integraciju, koja se odnosi na stupanj suradnje ili konflikta između društvenih aktera, te sistemsku integraciju koja se odnosi na stupanj kompatibilnosti ili proturječnosti institucionalnih dijelova (podsustava i institucionalnih rješenja) društvenog sustava. Postojanje strukturnih neusklađenosti ne mora nužno potaknuti dezintegraciju sustava, već je potrebno analizirati i ideologije koje utječu na to kako društveni akteri vide društveni poredak. Primjerice, dublinski sustav očito proizvodi strukturne napetosti jer stavlja poseban pritisak na prve zemlje ulaska. No, tek uključivanjem analize načina na koji razni društveni akteri vide EU, moguće je razumjeti posljedice izbjegličke krize na (dez)integracijske procese. Tako se i posljedice ove krize na EU, mogu pratiti preko razvoja odnosa između političkih aktera na europskoj i nacionalnoj razini s jedne strane, a s druge strane preko kompatibilnosti institucionalnih rješenja na europskoj razini i njihovog viđenja od strane političkih aktera.

Posebno će biti potrebno pratiti posljedice pandemije na političko pozicioniranje prema EU u dvije članice s dosad najvećim brojem smrtnih slučajeva: Španolskoj i Italiji. U ove su se dvije mediteranske članice, koje su bile i među najpogođenijim ekonomijama tijekom krize eurozone, u proteklom desetljeću dogodile značajne promjene u odnosu prema Briselu. Iako su nekad svrstavane među najviše proeuropski orijentirane članice, u obje su zemlje u posljednjih deset godina ojačale euroskeptične stranke i na ljevici i na desnici. U Italiji je vidljiv i porast tvrdog euroskepticizma u javnom mnijenju. Prema zadnjem istraživanju Eurobarometra provedenom u jesen 2019. 40% Talijana smatralo je da bi Italiji bilo bolje izvan EU, dok je 2012. taj stav podržavalo tek 29% Talijana.[3] S druge strane, ojačao je utjecaj proeuropskih socijaldemokrata iz obje zemlje na europskoj razini. Španjolski i talijanski socijaldemokrati postali su najbrojniji predstavnici svoje eurogrupacije te zajedno imaju više od četvrtine svih socijaldemokratskih zastupnika u Europskom parlamentu (14% španjolski, a 12 % talijanski socijaldemokrati).[4] To je, posebno u slučaju Italije, više posljedica slabih rezultata socijaldemokrata iz dviju najvećih članica (Njemačke i Francuske) i odlaska britanskih socijaldemokrata iz Europskog parlamenta, nego porasta njihove popularnosti. Ukoliko bi socijaldemokrati pretrpjeli značajnije udarce i u svojim posljednjim utvrdama, smanjit će se utjecaj političkih opcija koje guraju ideju federalne Europe. Europski su socijaldemokrati postupno napuštajući ideje „socijalizma u jednoj zemlji“ postali možda i najznačajniji nositelji europeizma. Otkad je 2018. postao premijer, Pedro Sánchez snažno zagovara značajniju ulogu Španjolske u Europi, a i ovu krizu vidi kao „priliku da se izgradi mnogo snažnija Europska unija“.[5] Novitet na španjolskoj političkoj sceni uspjeh je stranke Vox osnovane 2013., prve stranke radikalne i euroskeptične desnice koja je uspjela ući u španjolski parlament, gdje je trenutno treća stranka po snazi. Predsjednik Vox-a Santiago Abascal, inače diplomirani sociolog, žestokom retorikom optužuje Sancheza i njegove koalicijske partnere Podemos za lošu reakciju na pandemiju.

Ova kriza može ubrzati odgovore na brojna pitanja o pozicioniranju novih političkih aktera prema Briselu. Ključno je pitanje može li radikalna desnica preuzeti vlast u Španjolskoj i Italiji i zaustaviti europsku integraciju. U Španjolskoj se to trenutno čini malo izglednim jer je još uvijek dominantni akter na desnici relativno proeuropski orijentirana Narodna stranka. No, u Italiji su protagonisti takvog potencijalnog preokreta, osim radikalno desne i euroskeptične Salvinijeve Lige koja je vodeća u istraživanjima javnog mnijenja, i postfašisti Braća Italije kojima u zadnje vrijeme raste popularnost. Drugo važno pitanje je hoće li radikalna ljevica na europskom Jugu biti pacificirana i europeizirana svojim sudjelovanjem u nadnacionalnom rješavanju posljedica krize, kao što se to dogodilo Syrizi. Čini se da se to može dogoditi i španjolskom Podemosu koji može lakše ublažiti svoj euroskepticizam pomoću potencijalnog prevođenja internacionalizma, koji je inherentan socijalističkim organizacijama, na potragu za drugačijom EU. Pokret pet zvijezda u kojem se vodi rat između ideološki potpuno različitih frakcija i kojem je populizam jedina čvrsta ideološka osnova vjerojatno će teže naći zajednički jezik s briselskim elitama. Talijanski premijer Giuseppe Conte je također nepoznanica jer, kao ni Pokret pet zvijezda koji su ga kao prodornog profesora prava postavili na čelo talijanske vlade, nema jasno izgrađen stav prema EU. Novo vodstvo Pokreta pet zvijezda suprotstavlja se kompromisu koji je postignut oko paketa pomoći članicama eurozone, dok ga njihovi koalicijski partneri iz proeuropske i socijaldemokratske Demokratske stranke podržavaju.

Kompromis između članica eurozone uključuje pomoć za borbu protiv pandemijske krize od oko 240 milijardi eura kreditnih linija koje će Europski stabilizacijski mehanizam plasirati članicama eurozone bez postavljanja ekonomskih uvjeta. No, rješenje ne uključuje uvođenje tzv. koronaobveznica koje su tražili španjolska i talijanska vlada i nakon kojih bi članice eurozone zajednički preuzele odgovornost za dug pojedinih članica. Bilo je teško očekivati da će se to u ovako kratkom roku dogoditi, jer bi uvođenje koronaobveznica osim simbolike ostvarivanja solidarne političke zajednice, stvorilo i snažnu strukturnu pretpostavku za daljnju federalizaciju EU, a za što sad ne postoji politička volja. Povijesne komparacije upućuju na značaj takvog koraka jer je, primjerice, preuzimanje zajedničke odgovornosti za otplatu duga kojim su strane zemlje financirale Američku revoluciju bio jedan od ključnih momenata u stvaranju Sjedinjenih Američkih Država.[6]

Osim stvaranja nove napetosti između europskog Sjevera i Juga, pandemija bi mogla utjecati na daljnju divergenciju između europskog Istoka i Zapada. Države koje nisu članice eurozone, a to je više od polovice postsocijalističkih članica, u manjoj će mjeri moći koristiti europska sredstva predviđena za borbu protiv pandemije i njezinih posljedica. Osim ove potencijalne zapreke ekonomskoj konvergenciji europskog Istoka i Zapada, pandemija je već dovela i do toga da su se članice ponovno uglavnom podijelile na stare i postkomunističke članice oko osude Orbánovog režima u korištenju pandemijske krize za jačanje autoritarnosti njegove vlasti. Hrvatska, točnije vladajući HDZ, ponovno nije osudila Fideszovu politiku. To nisu učinile ni druge srednjoeuropske članice Europske pučke stranke, uz izuzetak litvanskih, čeških i slovačkih demokršćana, iako mađarska vlada dovodi u pitanje ključne vrijednosti Europske unije: poštivanje načela demokracije, vladavine prava i slobode govora. A to su vrijednosti koje su bile deklarirani ciljevi „povratka Europi“ srednjoeuropskih političkih aktera ili njihovih prethodnika. Dakako, ne može se govoriti o jedinstvenim posljedicama pandemije na odnos europskog Zapada i Istoka, jer su se uz divergencijske, pojavile i konvergencijske tendencije. Kao i u izbjegličkoj krizi, hrvatske i bugarske elite na krizu su reagirale sa snažnijom željom za prelazak u višu brzinu europske integracije tj. za ulazak u eurozonu.

Uz veliku pozornost koje je dobilo zaoštravanje europskih podjela i zatvaranje nacionalnih granica, skoro je nezamijećeno prošla vijest da je Europska komisija izdala preporuke o zaštiti europskih poduzeća od stranih preuzimanja. Cilj je bio među ostalim izbjeći situaciju nakon krize eurozone kad su ponajprije kineske tvrtke preuzimale europske tvrtke kojima je pala vrijednost. U svojem je javnom obrazloženju te odluke predsjednica Komisije Ursula von der Leyen govorila o potrebi za očuvanjem „ naše ekonomske suverenosti“.[7] Ova kriza će možda biti i iskorištena kao prilika da se ojača proces europeizacije europskih ekonomija koji traje još od kraja 1980-ih.[8] Hoće li u EU nakon završetka pandemije prevladati dezintegracijski ili integracijski procesi, osim o razmjerima ekonomske krize, ovisit će prvenstveno o tome u kojoj će mjeri europski lideri uspjeti prilagoditi institucionalna rješenja interesima i idejama brojnih i često suprotstavljenih političkih aktera.

 

Nikola Petrović

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
13. 5. 2020.

 

 

 

 

[1] Ovaj tekst je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom UIP-2019-04-2979.

[2] Hvala Marku Mrakovčiću na ovoj ideji, kao i na komentarima na prijašnje verzije teksta. Vidi: Lockwood, David (1964). Social and System Integration, u: George K. Zollschann i Walter Hirsch (ur). Explorations in Social Change. London: Routledge, str. 244-257. Mrakovčić, Marko (2013). Doprinosi sociološke teorije konceptualizaciji (dez)integracije društva. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 34 (2): 1043-1072.

[3] https://ec.europa.eu/commfrontoffice/publicopinion/index.cfm Isto istraživanje iz jeseni 2019. pokazuje da je prema udjelu ispitanika koji smatraju da bi njihovoj zemlji bilo bolje izvan EU Hrvatska (43%) pretekla Ujedinjeno Kraljevstvo (41%). 

[4] https://www.europarl.europa.eu/meps/en

[5]https://www.theguardian.com/world/commentisfree/2020/apr/05/europes-future-is-at-stake-in-this-war-against-coronavirus Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE) je od sredine 1980-ih postala izrazito proeuropski i internacionalistički orijentirana socijaldemokratska stranka. Mnogi vodeći španjolski socijaldemokrati od Javiera Solane preko Carlosa Westendorpa do sadašnjeg europskog „ministra vanjskih poslova“ Josepa Borrella imali su značajne uloge u međunarodnoj politici. Sánchez je također dio tog miljea jer je svoju karijeru počeo sredinom 1990-ih kao voditelj Westendorpova ureda visokog UN-ovog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu.

[6] Hager, Sandy Brian (2016). Public Debt, Inequality and Power. The Making of a Modern Debt State. Oakland: University of California Press.

[7] https://trade.ec.europa.eu/doclib/press/index.cfm?id=212

[8] Fligstein, Neil i Merand, Frederic (2002). Globalization or Europeanization? Evidence on the European economy since 1980. Acta Sociologica, 45 (1): 7-22.