Sociologija, (ne)normalnost i nova normalnost

Jedan od najučestalijih izraza u opisivanju stvarnosti u doba pandemije COVID-19 jest da ovakvo stanje „nije normalno“. Isti izraz korišten je za izražavanje zabrinutosti kao reakcije na opću krizu uzrokovanu pandemijom, a nerijetko možemo čuti kako se, bar dok se ne razvije cjepivo kao ultimativno oružje u borbi protiv pandemije, trebamo pripremiti na „novu normalnost“. Izraz „normalno“ je primarni kvalifikator postojećih ili bolje rečeno očekivanih stanja ili situacija u kojima se nalazimo kao pojedinci, društvene grupe ilidruštva u cjelosti. Razina općenitosti ovom izrazu daje status nesvodivosti i kao izraza i kao društvne pojavnosti, zbog čega je rijetko predmetom sociološkog interesa. Međutim, neočekivana, neočekivnim ispunjena ili krizna stanja poput aktualnog, koje označavamo kao „nenormalne“, ogoljavaju društveni poredak s pripadajućim strukturama i tȏkom (pogotovo onim svakodnevnim) koje ih održava, a što prepoznajemo kao društveni život. Jedna zanimljiva stvar vezana za društveni život jest da se nastavlja unatoč strukturnim poremećajima. Upravo je ta činjenica, koju inače označavamo izrazom „prilagođavanje“, osnova za grandiozne  kvalifikatore ili deskriptore kao što su: „normalno“, „nenormalno“, „normalnost“ i „nova normalnost“[1].

Iako sam navedene izraze označio kao deskriptore, jer ih najčešće koristimo u opisivanju stanja i situacija, nastojat ću, kroz kratku pojmovnu analizu iz kuta vlastite specijalističke ekspertize (sociologija prava), demonstrirati kako je njihova narav prvenstveno preskriptivna. Naime, premda je određenje pojma „normalno“ ili „normalnost“ daleko od jednoznačnog, stajališta sam da je suština ovog pojma u očekivanju i očekivanom, a da je osnovni element (ujedno i definijens) pojma „normalnosti“ – pojam norme.

Definiranje pojma „normalnost“ na osnovu pojma norme predstavlja primarni i pozitivni način – u smislu da „normalnost“ definiramo kao pojavu koja se temelji na normama. Sekundarni način definiranja polazi od pojma „nenormalnost“ i negativan je u smislu da je njegova suština u onome što „nije normalno“. Zanimljivo je da je se sociologija najčešće koristi sekundarnim načinom gdje pojam „nenormalnost“ zamjenjuje pojmom devijantnosti kojeg je puno lakše operacionalizirati – i zbog čega kao etabliranu disciplinu imamo sociologiju devijantnosti, a ne sociologiju normalnosti.

Prije nego se upustim u vrlo kratko obrazloženje svoje tvrdnje o normama kao elementarnim česticama „normalnosti“ samo ću ukratko spomenuti neka od razumijevanja ovog pojma u klasičnoj sociologiji s obzirom da su još uvijek aktualna. U organicističkoj sociologiji pojam „normalnog“ izjednačen je sa zdravljem ili zdravim funkcioniranjem organizma[2], a što je osnovna misao na kojoj počiva oblast socijalne patologije. U funkcionalističkoj sociologiji, prvo kod Durkheima, „normalnost“ je shvaćena kao prosječnost ili srednja mjera[3], a potom se, naročito kod Parsonsa i Mertona, razumijeva u kategorijama stabilnosti, ravnoteže, reda i poretka, odnosno razumijeva se, s jedne strane, kao uspješno prilagođavanje pojedinca društvenim očekivanjima te, s druge strane, kao i uspješnost integracije i funkcionalnosti društvenog sistema[4]. Vjerojatno je najpoznatiji primjer definiranja pojma „normalnost“ na sekundaran način onaj iz interakcionističke paradigme gdje se „normalnost“ očituje u vlastitoj odsutnosti uslijed sloma društvenog poretka na razini svakodnevnog života[5].

Vraćajući se na definiciju „normalnosti“ kao pojavnosti utemeljenoj na i/ili sastavljenoj od normi, dužan sam napomenuti da je moje shvaćanje preskriptivnosti izraza „normalnost“ u vezi s razumijevanjem pojma norme, a da je ovaj pojam konstruiran na temeljima funkcionalističke paradigme društva. Točnije, norme trebamo razumijevati kao društvene činjenice. U ovom smislu, norme se iskazuju kao društvene silnice koje na pojedinca (pojedinačno ponašanje) djeluju izvanjski i prinudno i, prema Durkheimu, upravo u ovakvom određenju otkriva se bit normi, koja je istodobno i normativna i faktualna[6]. Ovo nas odvodi korak dalje prema definiranju pojma norme u suvremenoj sociologiji, točnije sociologiji prava.

Prema definiciji autora nordijske škole sociologije prava, Håkana Hydéna i Månsa Svenssona, norma je generalizirano očekivanje individualnog ponašanja, točnije, norma je društvena činjenica u kojoj su ujedinjeni momenti „jest“ i „treba“, a čija su suštinska svojstva: a) imperativ (čisto trebanje), b) društvena reprodukcija i c) individualno razumijevanje očekivanog ponašanja[7]. Ukoliko norme pojmimo kao, nadasve, očekivanja, onda i za „normalnost“ možemo reći da je satkana od normi, odnosno da predstavlja ono očekivano. Ovo je ujedno i razlog zbog čega sam naglašavao riječ „očekivanje“ iznad u tekstu.

Do istog rezultata ćemo doći ako upotrijebimo sekundarni način definiranja pojma „normalnosti“, odnosno ukoliko se fokusiramo na pojam „nenormalnosti“. Suština ovog pojma je u odstupanju i to odstupanju od očekivanog, bilo da pod očekivanim podrazumijevamo zdrav režim funkcioniranja ili poopćenu prosječnost. Odstupanje od očekivanog je suština pojma devijantosti. Devijantnost je svako odstupanje od očekivanog koje može biti naprosto drugačije (alternativno), drugačije i upereno protiv vladajućeg reda i poretka (delinkventno) ili drugačije i nezdravo (aberantno i patološko). Da zaključim, preskriptivnost izraza „normalnost“ posljedica je normativnosti pojma „normalnost“ ali, budući da je u pojmu norme implicirana ne samo normativnost nego i faktualnost, mi „normalnost“ tretiramo kao deskriptivni izraz, a što za posljedicu ima da mu pridajemo status nesvodivosti, zbog čega izbjegava fokusu konvencionalne sociološke analize – sve do onog momenta kada „normalnost“ postane odsutna. Drugim riječima, „normalnost“ nikada nije naprosto opisujuća nego je uvijek i propisujuća.

Na tragu ove kratke pojmovne analize sada možemo razmatrati izraze „normalno“, „normalnost“, „nenormalnost“ i „nova normalnost“ u kontekstu aktualne pandemije. Teorijski okvir ovog razmatranja bit će strukturalno-funkcionalistička teorija. U smislu društvenog stanja, pandemija COVID-19 pojavljuje se kao „nenormalnost“ u kojoj ne znamo što točno očekivati (npr. možemo li očekivati da će online obrazovna ili radna postignuća biti istog standarda kvalitete kao offline postignuća? Možemo li očekivati da sistemski imperativ privrede prevagne nad vrijednosti javnog zdravlja u skorijoj budućnosti?). Istoznačno se pojavljuje i u smislu društvene situacije (npr. mogu li očekivati da ću jesen i zimu provesti u izolaciji kao što sam proljeće? Hoće li se u tom slučaju očekivati da, u radu od kuće, budem propisno odjeven i to budem morao dokazati?). Očekivanja su više nejasna što je stanje ili situacija neizvjesnija, a neizvjesnost je samo izraz kojim opisujemo još neostvarenu prilagodbu, i to funkcionalno pojmljenu prilagodbu[8]. Ukoliko ovo pokušamo objasniti u slobodnoj interpretaciji Parsonsove AGIL sheme[9], gdje funkcionalne imperative tretiramo kao faze u procesnom slijedu, reći ćemo da je „nenormalnost“ najizraženija dok sistem na okruženje ne reagira prilagodbom (A). Ovo stanje neočekivanog značajno se minimalizira kada se odredi cilj (G), odnosno kada se utvrdi pravac generiranja normativne strukture iz utvrđenih vrijednosti i sistemskih imperativa, skoro pa nestaje u fazi integracije (I) zahvaljujući mehanizmima društvene kontrole i gdje se, istodobno, kao „nenormalnost“ sada pojavljuje ono što odstupa od propisanih normi, te, konačno, u fazi latencije i održavanja obrazaca (L) početna „nenormalnost“ sada postoji isključivo kao odstupanje od propisanih normi, odnosno od „normalnosti“ koja je zadobila status nesvodivosti ili, kako bi Pierre Bourdieu rekao – status doxe iz orthodoxe[10].

Procjenjujući stanje „normalnosti“ i „nenormalnosti“ na prostoru ex-Yu država, , ne čini mi se da smo trpjeli „nenormalnost“ duže nego što bi trpjeli posljedice inicijalnog šoka, u svakom slučaju kraće nego što se stvarno čini. Preporuke liječničke struke, od kojih najvažniji naputak nes(p)retno formuliran kao „socijalno distanciranje“, efektivno su pretvorene u pravne norme (uredbe, naredbe i druge pravne norme) kojima su propisane zabrana i ograničenja, uključujući i ograničenja ustavom zajamčenih sloboda; ali su, također, pretvorene i u društvene norme kojima su se pojasnila očekivanja individualnog ponašanja u konkretnim situacijama: u prodavaonici, banci, na radnom mjestu i tome slično, uključujući i zahtjev nošenja maski i rukavica. Norma koja propisuje nošenje maski i rukavica uskoro bi mogla postati pravnom normom, odnosno ono što mi kao adresati pravnih normi prepoznajemo kao obavezu čije nepoštivanje može izazvati reakciju u vidu organizirane sankcije.

Preporuke liječničke struke ujedno su ocrtale pravac prilagodbe kao i pravac normiranja. Protokom vremena društveni će život će iz ‘kaosa’ neočekivanog (evidentnog kroz primjere panične kupovine) splasnuti u tijek prilagođenih društvenih struktura i nastaviti svoje kretanje u stanju koje ćemo, barem privremeno, kvalificirati kao „novu normalnost“. U „novoj normalnosti“ dobit ćemo priliku naviknuti se na nošenje maski i rukavica, održavanje  prostorne distance na mjestima rada, učionicama i bogomoljama, limitiranim restoranskim ponudama, praznim stadionima i koncertnim dvoranama, reduciranom avionskom prometu i turističkim rutama i tako dalje i tome slično[11]. U slučaju da izvanredne okolnosti koje diktiraju ovakvu „normalnost“ potraju, a što se iskreno nadam da neće biti slučaj, ta „nova normalnost“ postat će jednostavno – normalnost.

 

Samir Forić,

Odsjek za sociologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu,
23. 5. 2020.

 

Zahvalnost na doprinosu u unaprjeđenju kvaliteta teksta dugujem kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac.

 

[1] Ovaj uvid, inspiriran refleksivnom matricom u sociologiji, potvrđuje da je svijet nesvodivih ili sasvim običnih i samorazumljivih društvenih pojavnosti legitimno područje sociološkog promišljanja i istraživanja ili, kako to kaže Ivana Spasić: „Onebičavanje običnog, iskazivanje prećutnog, propitivanje samorazumljivog može se shvatiti kao ne samo kao preduslov za sociologiju svakodnevnog nego i za sociologiju samu“ (Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, str. 21-2).

[2] Jugović, A. 2002. Društvena patologija i normalnost: teorijske i praktične perspektive. Beograd: Službeni glasnik, str. 20.

[3] Jugović, A. 2009. Teorija društvene devijantnosti. Beograd: Službeni glasnik, str. 55.

[4] Ibid., str. 100-27.

[5] Spasić, I. 2004. Sociologije svakodnevnog života. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

[6] Durkheim, E. 1999. Pravila sociološke metode. Zagreb: Naklada „Jesenski i Turk“, str. 15.

[7] Više u Hydén & Svensson. 2008. „The Concept of Norms in Sociology of Law“ u Hydén & Wickenberg, Contributions in Sociology of Law. Remarks from a Swedish Horizon. Lund: Sociology of Law, Lund University, pp.  135-7. Potpunija Svenssonova definicija glasi da su norme „(a) normativni iskazi koji su (b) socijalno reproducirani i (c) predstavljaju individualnu percepciju očekivanja okoline u vezi s vlastitim ponašanjem (Svensson, M. 2013. „Norms in Law and Society: Towards a Definition of Socio-Legal Concept of Norms“ u Baier, M., Social and Legal Norms: Towards a Socio-Legal Understanding of Normativity. Abdington: Routledge, p. 47). O nordijskoj školi sociologije prava i pristupu zasnovnom na normama više u Forić, S. 2020. „Normativno razmatranje društva i pristup zasnovan na normama: primjer nordijske škole sociologije prava“ u Čamo, M. i Osmić, A. Pola stoljeća sociologije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fakultet političkih nauka, str. 89-124.

[8] U kontekstu strukturalnog funkcionalizma prilagođavanje se pojavljuje kao suštinski element pojma „normalnosti“ jer se odnosi na efektivno (uspješno) prilagođavanje društvenog sistema njegovom okruženju, kao i prilagođavanja pojedinaca i društvenih grupa dominantnim vrijednosno-normativnim obrascima i ulogama (op. cit. Jugović, 2007: 100-27).

[9] Parsons, 1961 u Calhoun, C. et al. (Eds.). 2007. Classical Sociological Theory [2nd Edition]. Malden, MA: Blackwell Publishing, pp. 421-40.

[10] Bourdieu, P. 1987. „The Force of Law: Towards a Sociology of Judicial Field“. Hastings Law Journal, Vol. 38., p. 848.

[11] Sanchez, R. 2020. America's 'new normal' will be anything but ordinary. CNN. [online]. 04. april 2020. godine. Dostupno na: https://edition.cnn.com/2020/04/16/us/coronavirus-pandemic-new-normal/index.html [pristupljeno: 04. aprila 2020. godine].