Humor je uvijek više od smiješnog

U vrijeme izolacije prouzrokovane pandemijom koronavirusa, došlo je do pojačane regulacije individualnog ponašanja i društvenih interakcija, kao i do promjene normi i pravila, što je, sveukupno, rezultiralo neizvjesnošću i strahom na kolektivnoj razini. U kontekstu rastakanja niza poznatih svakodnevnih praksi, potreba za povezivanjem s drugima jačala je, i tu su – s obzirom na smanjenu mogućnost komunikacije i interakcije licem u lice – važnu ulogu odigrali kako tradicionalni mediji tako i društvene mreže.

Dok su tradicionalni mediji figurirali kao važan izvor informiranja i praćenja službenih izvora, društvene mreže odigrale su važnu ulogu u povezivanju i komunikaciji. U tim smo tjednima svjedočili velikoj cirkulaciji internetskih mema[i], GIF-ova[ii], Facebook komentara i video isječaka s humorističnim elementima. Ne treba se tomu čuditi, budući da je humor društveni fenomen koji, među ostalim, pomaže izgradnji odnosa s drugima, za čime se, u specifičnim okolnostima, vapilo.

Humor (lat. humor: vlaga, sok) u etimološkom smislu povezujemo uz biološke karakteristike čovjeka: uz njegove „životne sokove“ koji se nalaze u organizmu, a koji utječu na naša fizička i psihička svojstva, te samim time i na naše raspoloženje i ćud. Dakle, humor prvo označava raspoloženje, a tek kasnije počinje označavati vedro i veselo raspoloženje, dok danas najčešće humorom označavamo smisao za komično.[iii] No da bismo uopće prepoznali humorističnu komunikacijsku intenciju, potrebno je poznavanje sociokulturnog konteksta, budući da je ono ključno za razumijevanje kulturnih kodova (posebno jezika ali i različitih kulturnih praksi, rituala…), funkcioniranja društvenih institucija, političkih prilika… Time se stvaraju pretpostavke za prepoznavanje i razumijevanje humorističnih elemenata u komunikaciji[iv]. Dakako, njihovo prepoznavanje i razumijevanje još uvijek ne znači da će rezultirati dobrim raspoloženjem ili smijehom, ali je ono svakako prvi korak prema tome.

Da bismo u kontekstu izolacije, primjerice, razumjeli šale:

Kako se zove Hrvat koji se deblja kod kuće? Domagoj;

Ovo je sve krenilo nizbordo od kad je Josipa himnu otpivala;

i

Jeste čuli da će Vili Beroš napuniti Arenu?!,

potrebno je poznavanje hrvatskog jezika, povijesti, načina imenovanja, političkih prilika, umjetničke scene, specifičnih građevina na određenom području, (pre)namjene objekta i tako dalje. No, hoće li to prepoznavanje humora izazvati smijeh, drugo je, kompleksno pitanje.

Humor i smijeh su donekle odvojeni fenomeni, budući da smijeh ovisi o načinu na koji netko ocjenjuje humorističnu komunikaciju[v]. Smijeh je mjera uspješnosti humora, no njega može izazvati i neugoda, strah, krivnja, škakljanje ili drugo.[vi]  Klasični sociolog Herbert Spencer u eseju O psihologiji smijeha (1860)[vii] ističe da je smijanje oslobađanje zatomljene nervozne energije, neobična tjelesna aktivnost i tip uzbuđenja koje ima pozitivne učinke na čovjekovo zdravlje: djeluje, primjerice, blagonaklono na probavu. Imajući u vidu veliki broj humorističnih poruka (šala) koje su kolale društvenim mrežama, ovaj davni uvid baca interpretativno svjetlo i na zanimljivi fenomen koji se kristalizirao u danima izolacije: jagmu za toalet papirom (kako je inače objasniti?!).

Dakle, odnos humora i smijeha kompleksniji je no što je dao naslutiti ministar Božinović, kada je uoči 1. travnja – dana poznatog po zbijanju šala – izjavio: Pozivam sve da humor sutra ostane samo smiješan, aludirajući na potencijalnu štetnost prvoaprilskih šala koje uključuju podvale i smicalice, koje bi, u novonastalom kontekstu, mogle biti štetne. Ipak, izjava implicitno upućuje na to da je humor više nego smisao za komično ili nešto što izaziva smijeh. On nije samo, zdravorazumski poimano, sredstvo opuštanja i oslobađanja (za što je nekima dovoljna i rakija), već mnogo više od toga: humor, kao oblik komunikacije, ima višestruke društvene funkcije koje se kontekstualno mijenjaju.

Budući da humor, kao oblik komunikacije, izražava neku društvenu situaciju i da je utkan u društvene odnose, on ujedno odražava društvene relacije i odnose dominacije/subordinacije. Njime se održavaju i perpetuiraju stereotipi i hijerarhije na svim razinama, stoga može biti mehanizam marginaliziranja i isključivanja. No, s druge strane bitan je kao vezivno tkivo unutar društvenih grupa te figurira kao mehanizam potvrđivanja pripadnosti, dakle uključivanja. Tako humor služi i za održavanje relacija s obzirom na pozicije moći društvenih aktera. Procesi uključivanja i potvrđivanja pripadnosti, uvijek impliciraju i procese isključivanja onih koji ne pripadaju, i to negativnom evaluacijom humoristične intencije koja se, primjerice, ocjenjuje kao neukusna, nerafinirana, neuspješna. Time se na simboličkoj razini stvaraju distinkcije između različitih društvenih skupina. U ovom kontekstu, neizostavno ime u sociološkoj teoriji je Pierre Bourdieu[viii], koji problematizira povezanost društvene klase i ukusa. Njime se stvaraju društvene i simboličke barijere kojima privilegirana klasa održava i legitimira vlastitu poziciju. Iako Bourdieu šire zahvaća kulturnu potrošnju i pitanje ukusa, možemo reći da i humor, kao specifičan oblik komunikacije, doprinosi proizvodnji distinkcije – klasifikaciji ljudi prema određenim kulturnim kompetencijama.[ix]

Primjerice, mem sa Slavojem Žižekom (iako ima status globalno prepoznatljive slavne osobe) koji upućuje na kontradiktornost higijenskih uputa u vrijeme pandemije, u odnosu na njegovu osebujnu neverbalnu komunikaciju, nije ni poznat ni dostupan svima.

Povezano s prethodnim, humorom, kao oblikom komunikacije, testiramo i pomičemo granice društvenih normi i vrijednosti, jer je ono što smijemo izreći kroz humor, uvijek ekstenzivno u odnosu na ozbiljan diskurs („Ma, samo se šalim!“)[x]. Te su granice, naravno, podložne historijskim promjenama, ali su one uvijek prisutne. Prije nekoliko desetljeća bila bi sasvim prihvatljiva šala koja prikazuje sliku trojce Roma uz tekst:

Do kada ćemo prati ruke, zna li se šta?

Danas se, kod jednog segmenta populacije, takav humor smatra  diskriminatornim, uvredljivim, neukusnim i politički nekorektnim.

Šale proizlaze iz ideje o društvenoj zbilji. One izražavaju neku društvenu situaciju, prirodu okoliša u kojemu nastaju[xi]. Samim time, njihovom analizom možemo nešto zaključiti o toj zbilji, o određenoj društvenoj situaciji. Zahtjevi poput #ostanidoma, perite ruke, zadržite prostornu distancu, impliciraju izbjegavanje drugih ljudi, što je, u suštini, atipično ponašanje. Navodi na nešto što je većini kontraintuitivno: izbjegavanje uobičajenih društvenih interakcija i društvenih relacija. U takvoj, potpuno nepoznatoj i nesigurnoj društvenoj stvarnosti, humor je poslužio kao mehanizam za uspostavu odnosa, za identifikaciju elemenata zajedništva u novonastaloj stvarnosti. U tom su smislu humoristične poruke jačale društvenu koheziju.

U vrijeme izolacije, često su kružile šale koje su prepoznatljive (ako već ne i smiješne) velikom broju ljudi, bez obzira na strukturne pozicije, klasnu, etničku, religijsku, profesionalnu, rodnu, seksualnu, nacionalnu ili regionalnu pripadnost, jer su uvjeti bivanja postali sličniji nego inače. Budući da se ova pandemijska kriza prvenstveno manifestirala na biološkoj razini, na razini tjelesnosti, uz suspenziju niza kulturnih i društvenih praksi, vjerojatno nije slučajno što su mahom kolale šale koje se tematski bave upravo egzistencijalnim potrebama poput hrane (Panda u proseku jede dnevno 12h. Čovek u karantinu jede kao panda. Zato se zove pandemija); pića, posebno alkoholnih, koja su, u danim okolnostima, zadobila status egzistencijalne potrebe (A: Nazvao sam samo da ti kažem da te volim. B:Gospodine, ovo je kafana. A: Znam.); higijenskih potrepština (bezbroj šala koje uključuju famozni toaletni papir), te protoka vremena/biološkog starenja (#ostaridoma).

Kružile su i brojne šale koje su se tematski odnosile na fizički izgled, koji zauzima sve važnije mjesto u zapadnoj kulturi. Prejedanje, nemogućnost kretanja i bavljenja sportom, te nedostatak usluga poput šišanja, rezultira „zapuštenošću“, pa smo mogli svjedočiti brojnim fotografijama „prije i poslije izolacije“ koje uključuju motive debljanja, dlakavosti, neobičnih frizura ili slično.

Treći leitmotiv koji se često pojavljivao odnosio se na privatni i javni prostor te dom i radno okruženje. Kako je kretanje javnim prostorima bilo ograničeno, i kako nije bilo javnih događanja, šale su se često odnosile ili na simuliranje javnih događanja u privatnosti doma, ili na preuveličanu „opasnost“ onih praksi koje su se nastavile, ali pod drukčijim uvjetima i pravilima, poput odlaska po namirnice. Privatni se prostor kod mnogih pretvarao u radni, što je uključivalo i natprosječno provođenje vremena s ukućanima. Stoga se time uzrokovana frustracija također često pojavljivala kao motiv šala. „Višak“ vremena koji se stvorio, rezultirao je šalama kojima je centralni motiv dosada, ili pak onih koje uključuju ironični odmak od sugeriranih, „korisnih“ načina provođenja vremena: „rada na sebi“, u vidu čitanja, pisanja, vježbanja, učenja stranih jezika…koji, dakako, uvijek mora biti javno ratificiran u „narcističkoj kulturi“[xii].

Najebali smo sad kad poslije ovog sranja u narod izađu ovi što su se usavršavali i radili na sebi.

Na koncu, još jedan, ne toliko čest, ali kulturno specifičan i zanimljiv motiv šala, odnosio se na problem prihvaćanja novih sugeriranih oblika ponašanja, zbog onoga što, u karakternom smislu, „čine“ čovjeku. Naime, društvenu situaciju karakteriziralo je jače discipliniranje, koje uključuje već spomenuto smanjeno kretanje, izbjegavanje drugih ljudi, zadržavanje u privatnom prostoru, te pojačane higijenske navike, što se, posebno u patrijarhalnom ključu,  negativno može tumačiti kao ponašanje koje vodi feminizaciji, infantilizaciji, „papučarenju“, kukavičluku, što zorno pokazuju sljedeće šale:

Što me majko ne rodi prije 600 i kusur godina da poginem k’o junak na Kosovu polju. a ne k’o pička da strepim ‘ko će da kihne na mene.

Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima i naoružan do zuba, a ne da perem ruke i budem doma.

Dakle, kao što navedeni primjeri (nadam se) pokazuju, humor je uvijek više od smiješnog. Sociološki pristup otvara mogućnost razumijevanja mnogostrukih društvenih funkcija humora. Njegova nam analiza omogućuje zaključivanje o  hijerarhijskim strukturama, mehanizmima dominacije i subordinacije, uključivanja i isključivanja, ali i o društvenim normama i vrijednostima, te mehanizmima stvaranja društvene kohezije. U vrijeme izolacije, proizvodnja i distribucija šala putem društvenih mreža odigrala je važnu ulogu upravo u povezivanju i održavanju društvenih interakcija i relacija u izvanrednim okolnostima.

 

Helena Popović

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta UNIZG,
23. 6. 2020.

 

 

 

[i] Memi (engl. meme) su kulturni geni, kako ih definira Richard Dawkins, u teoriji koju razvija u knjizi The Selfish Gene (1976). Memi su kulturni replikatori koje na životu održava ljudski mozak; ideje, koje se prenose pisanim i govornim jezikom, glazbom i umjetnošću. Memi doprinose preživljavanju ali i mutaciji određenih kulturnih obilježja (vidi: Dawkins, Richard (1989) The Selfish Gene. Oxford: Oxford University Press). Sužena upotreba pojma internet mema odnosi se na ideje koje se prenose i šire društvenim mrežama, a najčešće uključuju kombinaciju vizualnih i lingvističkih znakova.

[ii] Graphic interchange format.

[iii] Opća enciklopedija 3 (1977) Jugoslavenski leksikografski zavod: Zagreb.

[iv] Popović, Helena (2012) „'Uncivilized' Comedy and its Reception“. Participations: Journal of Audience & Reception Studies, Vol. 9, Issue 1, 43-67.

[v] Kuipers, Giselinde (2006) Good Humor, Bad Taste : A Sociology of the Joke. Berlin and New York: Mouton de Gruyter.

[vi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[vii] Spencer, Herbert (1860) O psihologiji smijeha (The Psyhiology of Laughter). Web: https://www.everywritersresource.com/on-the-physiology-of-laughter-by-herbert-spencer/. (pristupljeno: 22. svibnja, 2020).

[viii] Bourdieu, Pierre (1984) Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. Trans. R. Nice. Cambridge: MA: Harvard University Press.

[ix] Za primjenu Bourdieuove teorije u kontekstu humora vidi: Kuipers, Giselinde (2006) Television and Taste Hierarchy: The Case of Dutch Television Comedy. Media, Culture & Society, Vol. 28, No. 3. 359-378.

[x] Popović, Helena (2018) „Good Comedy“ and the Limits of Humour. Sociologija, Vol. LX (2018), No 3, 595-613.

[xi] Stott, Andrew. 2005. Comedy: the New Critical Idiom. New York: Routledge.

[xii] Christopher, Lasch (1986) Narcistička kultura – Američki život u doba smanjenih očekivanja.  Zagreb: Naprijed.