EU, kao i svakoj političkoj zajednici, treba zajednički vrijednosni okvir

Napomena: Tekst je objavljen u Večernjem listu 4. lipnja 2024.

Piše: prof. dr. sc. Dragan Bagić

Legitimno i poželjno je otvaranje rasprave što čini i treba činiti zajednički vrijednosni okvir, no nikako se sve zasluge za razvoj jedinstvenog europskog društveno-političkog modela ne mogu pripisati isključivo kršćanstvu.

Predizborna kampanja za ovogodišnje izbore za Europski parlament vjerojatno će biti zabilježena u hrvatskoj političkoj povijesti po svojoj bezidejnosti, praznini i irelevantnosti. Nije se u toj kampanji do sada mogla čuti ni jedna doista relevantna politička ideja, nevažno je li se ona odnosila na hrvatski ili europski politički kontekst. Dva su razloga za tu vrstu praznine. Prvi leži u činjenici da su hrvatski političari istrošili i ono malo političkog sadržaja na nedavno održanim parlamentarnim izborima, dok je drugi posljedica toga što samo nekoliko kandidata na svim listama doista zna nešto o europskoj razini politike, a da se to ne svodi na kvalitetu Nutelle ili vrstu punjača za mobitel.

U nedostatku boljih ideja, na desnici se vodi žestoka utrka oko toga tko je veći zagovornik uvrštavanja kršćanske baštine u temeljni dokument EU i izvorište europskih javnih politika. Tempo je udario Most, koji je tu ideju pretvorio u konkretnu političku inicijativu u obliku peticije građana EU, iako je Ladislav Ilčić vjerojatno prvi izašao s tom porukom kao okosnicom svoje kampanje. S obzirom na to da je Most uspio privući pozornost javnosti i medija, brzo su ga nastojali kopirati i ostali prominenti hrvatske katoličke desnice s različitih lista. Na HDZ-ovoj listi to su Marijana Petir, Davor Ivo Stier te u određenoj mjeri Tomislav Sokol. Na listi Domovinskog pokreta to je Stephan Bartulica. Pri tome je samo Most nastojao racionalno elaborirati zahtjev te ga povezati s javnim politikama koje donosi EU.

Glavni je Mostov argument to da EU treba zajednički vrijednosni okvir, a koji se može pronaći u kršćanskoj kulturnoj baštini, koja je navodno zaslužna za sve dobro što Europa ima, kao što su osobne slobode i demokracija. Prije svega, treba se složiti s Mostom da Europskoj uniji, kao i svakoj drugoj političkoj zajednici, treba zajednički vrijednosni okvir da bi se unutar nje mogao održati minimum konsenzusa i koherentnosti političkog djelovanja. U tom je smislu legitimno i poželjno otvaranje rasprave što čini i treba činiti taj zajednički vrijednosni okvir, pogotovo danas kada mnogi imaju osjećaj da nam on više nije jasan.

No, po našem mišljenju, da bismo našli zajednički vrijednosni okvir te posebnost i identitet Europe, ne treba ići daleko u prošlost. On nam se nalazi nadohvat ruke u relativno recentnom periodu iza nas. Može se pronaći u takozvanom zlatnom dobu Europe, kako se u literaturi često opisuje period između Drugog svjetskog rata i početka 1980-ih. To je period najvećeg ekonomskog i tehnološkog prosperiteta, najvećeg rasta kvalitete života u svim društvenim slojevima, uspona socijalne sigurnosti, period razvoja osobnih sloboda i ljudskih prava, demokracije i političke stabilnosti, pa onda i nastanka same ideje europskog zajedništva. U tom se periodu mogu naći svi osnovni elementi koji Europu čine jedinstvenom, prepoznatljivom i privlačnom na globalnom planu. To su oni elementi koji europski društveno-politički poredak čine izuzetnim, koliko god to danas bilo politički nekorektno izreći. Treba podsjetiti što čini taj jedinstveni europski miks: vladavina prava i nezavisno sudstvo, profesionalna i depolitizirana javna uprava, političko natjecanje relativno umjerenih političkih aktera, aktivno civilno društvo, osobne slobode i ljudska prava, institucionalizirana koordinacija glavnih interesnih skupina, slobodno tržište i privatno vlasništvo, proaktivna uloga države u razvoju i uređivanju društvenih odnosa, socijalna sigurnost i izdašna socijalna država, racionalno odlučivanje i upravljanje, povjerenje u znanost i stručnu ekspertizu, osobna odgovornost te snažna nacionalna država. Sve je to upakirano u relativno stabilan kulturni okvir, u kojem su kulturne promjene prisutne, ali su relativno spontane i postupne.

Taj je miks tijekom povijesti oblikovan kroz niz, hegelovski rečeno, dijalektičkih procesa, gdje su se suprotstavljene ideje i vrijednosti međusobno sukobljavale (teza i antiteza), da bi se u pravilu u konačnici oblikovale kompromisne ideje i modeli (sinteza). Nesporno je da je kršćanstvo važan sastavni dio toga dijalektičkog procesa te nikome i ne bi smjelo biti sporno da se navedena činjenica prizna. Ali se nikako sve zasluge za razvoj jedinstvenog europskog društveno-političkog modela ne mogu pripisati isključivo kršćanstvu, pogotovo jer je i kršćanska tradicija unutar sebe puna suprotstavljanja.

Bezbroj je primjera kojima se može ilustrirati taj dijalektički karakter razvoja pojedinih ideja i vrijednosti, a u kojima je kršćansko shvaćanje bilo “prisiljeno” evoluirati pod utjecajem nekih drugih ideja, kao i obrnuto. Recimo, socijalni nauk Katoličke crkve dobrim je dijelom razvijen pod pritiskom uspona marksističkih ideja i socijalističkih pokreta. Danas je teško prepoznati razliku u promišljanjima o pojedinim socijalnim pitanjima između osoba inspiriranih tim socijalnim naukom ili klasičnih socijaldemokrata, a koji su svoje stavove evoluirali pod utjecajem liberalizma i demokršćanstva.

Problem s inicijativom “kršćanske Europe” je u tome što se iza nje danas često skrivaju oni koji predstavljaju prijetnju opisanom europskom konsenzusu o društveno-ekonomskom poretku, ne bitno manjom od relativističke postmodernističke ljevice. Zapravo se radi samo o antitezi koja je odgovor na suvremeni vrijednosni relativizam, a ne o sintezi kojom se prevladavaju glavni vrijednosni prijepori današnjice.